Miroslav MikuljanKada je u četvrtak, 5. rujna, Vijeće Hrvatske radiotelevizije razriješilo dužnosti urednika Dokumentarnog programa Miroslava Mikuljana, bila je to eliminacija posljednjeg važnog Tuđmanova urednika koji je i poslije smjene vlasti zadržao svoju sinekuru na Prisavlju.

ODGAJATELJ NA GOLOM OTOKU Karijera Miroslava Mikuljana počinje na Golom otoku, gdje je bio odgajatelj zatvorenika, a 70-ih i 80-ih etablira se kao hiperproduktivni autor socrealističkih filmova o životu radničke klase HTV – 'OBITELJSKA TVRTKA' MIKULJANOVIH Na HTV-u obitelj Mikuljan prima čak četiri plaće: osim Miroslava i njegove supruge Marije Peakić-Mikuljan, na Prisavlju rade i njezin sin Tomislav Žaja i njegova supruga Manuela Ukratko, prošlo je više od šest mjeseci otkako je vođenje Hrvatske televizije preuzela urednička ekipa predvođena Jasnom Ulagom-Valić, i tek sada je došlo do konačnog obračuna s kadrovima naslijeđenim od Obrada Kosovca i HDZ-a. S profesionalnoga gledišta Mikuljanova smjena, s obzirom na katastrofalnu razinu nacionalnog dokumentarnog programa, vjerojatno bi prošla bez puno zamjerki, međutim čini se kako će najnoviji događaj postati krunski dokaz o revanšizmu vladajuće koalicije u medijima pod državnim nadzorom. Potvrdio je to za Nacional i jedan od članova uredničkog kolegija HTV-a, kojega su ovih dana nazvali visokorangirani predstavnici Hrvatske demokratske zajednice, postavljajući zahtjev kakav se posljednji put mogao čuti početkom 70-ih, a u njihovoj interpretaciji glasi “Mikuljanu ne pakovati”.

Osim toga afera je poprimila i elemente ksenofobije, jer se po HTV-ovim hodnicima proširila i priča o židovsko-srpskoj uroti protiv razvrgnutog urednika. Stvar je u tome da je posljednjih mjeseci igrom slučaja Mikuljanov najveći kritičar postao član Vijeća HRT-a Ivo Goldstein, a nekim Mikuljanovim televizijskim oponentima otkriveni su srpski rođaci, što je bio dovoljan argument za šovinističke uvrede. Stoga ne čudi najava Miroslava Mikuljana da će zbog smjene tužiti matičnu kuću i glavnu urednicu.

U takvim okolnostima zaboravlja se meritum čitavog slučaja, a to je podatak da je u proteklom desetljeću Dramski programa Hrvatske televizije bio jedno od glavnih središta medijskoga govora mržnje i uvreda u kojima su se Srbi poistovjećivali s četnicima, umanjivali ustaški zločini, kritizirao antifašizam, ili pak radile emisije u kojima se glorificirala Tuđmanova sportska ljubav NK Croatia. Na kraju, HTV je poduzeće prema kojemu šira obitelj Mikuljan mora imati respekt jer u njoj prima čak četiri plaće: osim Miroslava i Marije Peakić-Mikuljan, na Prisavlju rade i njezin sin iz prvog braka Tomislav Žaja i njegova supruga Manuela.

Paradoks je što je usprkos takvoj profesionalnoj prošlosti Mikuljan jedan od rijetkih članova prijašnjeg uredništva koji su zadržali staru funkciju i nakon dolaska Jasne Ulage-Valić. Razlog za njegov opstanak poprilično je banalan. Jednu od rijetkih pozitivnih iznimki u katastrofalnoj televizijskoj produkciji činili su inozemni dokumentarci, kojih je nabavu u potpunosti organizirala Neda Ritz, dok je formalno nadređeni Mikuljan samo potpisivao račune. Na kraju je i nastradao zbog računa. Vodeći ljudi Televizije puna tri mjeseca provjeravali su njegov rad i početkom ljeta Mirko Galić sastavio je povjerenstvo čiji je zadatak bio saznati, kako piše u odluci, “u kojoj mjeri novinska forma dokumentaraca sadrži elemente latentne promidžbe”. Članovi povjerenstva pregledali su dvije emisije iz ciklusa “Tajna uspješnih”, i to emisiju “Antunović” emitiranu 7. lipnja 2001. te “Will” 6. lipnja 2002. Rezultati istrage bili su porazni po Mikuljana – u “Antunoviću” tijekom cjelokupnih 30-minuta emitiranja ne postoji ni jedan jedini kadar u kojem nije vidljiv logo tvrtke ili ne govori netko od zaposlenika, a gotovo je istovjetni primjer i “Will” u kojem se samo u nekoliko kadrova vidi i panorama Vukovara kao jedini prizor koji ne sadrži propagandističke detalje.

Zaključak povjerenstva bio je da su obje emisiji propagandnog karaktera i da je, umjesto da budu emitirane besplatno, za svaku od njih Miroslav Mikuljan morao za HTV utržiti po 135.000 kuna. Glavni ljudi na Prisavlju bili su spremni na kompromis, odlučili su ga smijeniti bez objavljivanja nalaza do kojih je došla interna istraga, ali Mikuljan je ponudu odbio. Zato je javnost tek na sjednici Vijeća HRT-a šturo obaviještena o grubom financijsko-uredničkom skandalu za koji je odgovoran sada već bivši urednik Dokumentarnog programa.

Miroslav Mikuljan čovjek je za sve režime o čijem bi se životu također mogao snimiti zanimljiv dokumentarac. Prvo službovanje u radnoj karijeri bila mu je dužnost odgajatelja zatočenika, uglavnom političkih protivnika socijalističkog režima na Golom otoku, mjestu na koje su dolazili isključivo provjereni kadrovi. Nakon povratka upisao je Akademiju za film i režiju i uskoro su počele pristizati prve sinekure, tako da se Mikuljan ubrzo etablirao kao hiperproduktivni autor socrealističkih filmova o komunističkim udarnicima. Pravovjerni umjetnik uskoro je shvatio što vladajuća nomenklatura želi od filmaša i bez puno dilema orijentirao se u potpunosti na djela posvećena životu radničke klase. Najprije je snimio “Za poslom” u kojem opisuje odlazak radnika u Zapadnu Njemačku, a poslije djela slične tematike “Moj prvi radni dan”, “Radnica” (o životu članice Radničkog savjeta), “Oproštaj” (o radnici koja odlazi u mirovinu), a ciklus je zaokružen filmom ”Što ćemo s Adamom”, snimljenim pod egidom “Individualni proizvođač pridružuje se kooperantima”.

Režiser posvećen problemima radnika morao je s vremenom steći i mnoge političke pokrovitelje među kojima se isticala utjecajna članica Izvršnog komiteta CK SKH Ema Derossi-Bjelajac, uz čiju je potporu snimio film “Crveni i crni” o pobuni labinskih rudara, koji je kritika ocijenila kao iznimno slabo djelo. Kad je shvatio da nema šanse ostvariti karijeru u dugometražnom filmu, zaposlio se na Televiziji Zagreb u Dokumentarnom programu koji je vodio kum Obrad Kosovac. Ni s materijalne se strane nije prolazilo loše, pa je u to vrijeme Mikuljanu dodijeljen i reprezentativni stan u najužem središtu Zagreba.

Paralelni politički oslonac bio mu je, zahvaljujući supruzi Mariji Peakić-Mikuljan, najutjecajniji hrvatski političar 80-ih Mika Špiljak. Kao predsjednica Društva književnika Hrvatske, Marija Peakić-Mikuljan zbližila se s Mikom i Šteficom Špiljak bez čije je potpore bio nezamisliv bilo kakav društveni uspjeh tih godina. Zauzvrat i Mikuljani su pokazivali istančan osjećaj kada se radilo o prijateljstvu sa Špiljkovima, pa je primjerice prilikom proslave 85. godišnjice osnutka DKH, Marija Peakić-Mikuljan za počasnu predsjednicu manifestacije imenovala Šteficu Špiljak, po zanimanju predratnu krojačicu. No kako je odumirao socijalizam, tako su i Mikuljani pronalazili nove političke zaštitnike. Prvi među njima – a uskoro se pokazalo i najvažniji – postao je Franjo Tuđman, kome je nakon što su ga odbili brojni preplašeni izdavači, Marija Peakić-Mikuljan 1988. pristala tiskati “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Kada je HDZ pobijedio na izborima, zaposlila se kao viša savjetnica u Ministarstvu iseljeništva, odakle je prešla u Informativni odjel HDZ-a.

Nagli televizijski uspon supružnika Mikuljan počeo je približno istodobno, negdje 1995., kada Mariju Peakić HDZ imenuje pomoćnicom direktora HRT-a za program, a Miroslav Mikuljan preuzima ulogu urednika Dokumentarnog programa. Na uredničkom položaju zamijenio je svog vjenčanog kuma Obrada Kosovca, kojega je Tuđmanov režim smjestio u fotelju glavnog urednika. Dokumentarni program ubrzo se pretvorio u središte promidžbe najkonzervativnijih hadezeovskih projekta. Sljedećih godina Mikuljanovi suradnici objavili su niz kontroverznih dokumentaraca koje su zbog njihova sadržaja kritizirali velik dio javnosti, manjinske udruge i organizacije za zaštitu ljudskih prava.

S druge strane godinama je onemogućavao suradnju s nezavisnim producentima. Tako Dokumentarni program nije želio objaviti ni jedan od četrdesetak filmova proizvedenih u najjačoj hrvatskoj producentskoj radionici “Factum”. Bojkot je prekinut ovoga ljeta, nakon jednogodišnjih neuspješnih pokušaja i Mikuljanova ignoriranja, premda se radilo o kandidatu za Oscara, kada je emitiran rad Biljane Čakić “Dečko kojem se žurilo”.

Mikuljan svoju uredničku koncepciju nije promijenio ni nakon dolaska nove uređivačke ekipe. Falsificiranje povijesti eklatantno je provedeno u filmu o uništenju slavonskog sela Španovica, koje su kao snažno ustaško uporište 1942. razorili partizani. Partizani su u filmu prikazani kao divljaci, dok su prijašnji ustaški zločini prikriveni. U istom filmu objavljena je laž kako je Jasenovac poslije rata bio komunistički logor – što je još jedan u nizu desničarsko-revizionističkih pokušaja umanjivanja strahota najvećeg konclogora u NDH koji se opisuje kao mjesto za čije su postojanje podjednako odgovorni i ustaše i antifašisti. Da je slična teza objavljena na bilo kojoj zapadnoj televiziji, njezini bi autori istog trena dobili otkaz. Kada je na Vijeću HRT-a Ivo Goldstein upozorio da je riječ o grubom falsifikatu, Mikuljan mu je odgovorio gomilom uvreda optuživši poznatog hrvatskog povjesničara da je zagovornik komunizma. Istina ni Goldstein nije ostao dužan i podsjetio je kako je njegova majka zbog antikomunizma robijala na Grguru, a u isto vrijeme je na susjednom Golom otoku Mikuljan preodgajao političke zatvorenike.

Ubrzo zatim, u lipnju je emitiran i dokumentarac o zapadnoslavonskom logoru Bučje u kojem su srpski pobunjenici 1991. zatočili Hrvate. Premda je sama po sebi tema dovoljno dramatična jer opisuje velikosrpske zločine, autori su film iskoristili kao optužnicu protiv mjesnoga srpskog političara Veljka Džakule, stigmatiziranog kao ratnog zločinca. Paušalna optužba izazvala je reakciju nekih manjinskih udruga, koje su uputile prosvjed Mirku Galiću, no Mikuljanova pozicija u to se vrijeme činila neupitna.

Da interna istraga nije potvrdila kako je njegovim propustom HTV izgubio 270.000 kuna zajamčenog profita, Mikuljan bi vjerojatno i dalje čvrsto držao uredničku sinekuru u Dokumentarnom programu. Ovako je svojim protivnicima dao odličan argument da ga se riješe na dulje vrijeme i arhiviraju u dokumentarističku redakciju ionako prepunu desničara koje nitko na HTV-u ne želi, ali im se ne usuđuje dati otkaz, k Obradu Kosovcu, Ljiljani Bunjevac-Filipović, Jerku Tomiću ili Darku Dovraniću.

Miroslav Mikuljan rođen je 1943. u okolici Križevaca.
Kao odgajatelj radi na Golom otoku. Sredinom 60-ih počinje se baviti amaterskim filmom, a potom upisuje montažu na Akademiji za film i dramu.
Kratkometražni filmovi:
‘Za poslom’, 1971. (o gastarbajterima koji odlaze na rad u Zapadnu Njemačku)
‘Moj prvi radni dan’, 1977.
‘Radnica’, 1978. (film o članici radničkog savjeta)
‘Oproštaj’, 1978. (radnica odlazi u mirovinu)
’Što će biti s Adamom’ (o zdvojnom individualnom proizvođaču koji se priključuje kooperantima)
‘Nije daleko’, 1979., i ‘Ponedjeljak’, 1980. (jedan dan u životu samohrane intelektualke Jagode Kaloper)
Dugometražna djela:
‘Hoću živjeti’, 1982.
‘Crveno i crno’, 1985.