Brešan, Čačinović, Čorak, Ferić, Kravar, Radaković, Sibila, Šnajder, Visković, DonatBi li se ovoga tjedna, nakon stotinu godina postojanja, moglo raspasti Društvo hrvatskih književnika, ili će se pokazati da za stvaranje novoga hrvatski pisci nemaju ni volje ni snage? Naime, u Zagrebu će se sastati inicijativni odbor za osnivanje novog društva, Društva hrvatskih pisaca, kako će se vjerojatno zvati.

Nakon 10 godina stalnih sukoba unutar Društva hrvatskih književnika, koji su kulminirali ovog ljeta sa šovinističkim ispadima na Skupštini DHK, u srijedu, 13. rujna, sastat će se inicijativni odbor novog društva hrvatskih pisca: jedan od pokretača cijelog projekta, književni kritičar i leksikograf Velimir Visković otkriva kako će izgledati novo društvo i koga su sve pozvali u članstvoŠezdesetak književnika, sveučilišnih profesora i drugih ljudi povezanih s knjigom – poput Nedjeljka Fabrija, Zvonimira Berkovića, Branimira Donata, Željke Čorak, Zvonimira Mrkonjića, Nikole Batušića, Ivana Supeka, Vjerana Zuppe, Čede Price, Nenada Popovića, Branka Čegeca, Krešimira Bagića, Zdravka Zime, Miljenka Jergovića, Gorana Tribusona, Roberta Perišića i mnogih drugih – ovih dana dobiva pozive da prisustvuje sastanku: s njima bi, naime, kao sa svojim prvim članovima voljelo računati buduće društvo.

Osnivanje novog društva neposredna je posljedica incidenta na lipanjskoj izbornoj skupštini na kojoj je član DHK Ante Matić rekao Sibili Petlevskoj, članici DHK i predsjednici hrvatskog PEN-a, da ode u Makedoniju, a Velimira Viskovića nazvao “srpskim zetom”.

Uprava Društva umjesto Matićeva ispada osudila je “incidente”. Drugo se i nije moglo očekivati jer, osim što je na izbornoj skupštini s 13 glasova više ponovno pobijedio Slavko Mihalić i izabrani dosadašnji potpredsjednici, u Upravu Društva izabrani su najtvrđi desničari poput Hrvoja Hitreca i Dubravka Horvatića, koji su zatražili povratak “izvornom HDZ-u.”

Bio je to samo povod jer je sukob među hrvatskim piscima izazvan oprečnim političkim afinitetima počeo još početkom 90-ih. No podijeljeni na domoljube agresivno-plačljivog tipa i, uvjetno rečeno, liberale, pisci su, uz stalne trzavice i povremene skandale, sve do ovih dana uspjeli opstati kao jedno Društvo.

O osnutku novog društva razgovarali smo s Velimirom Viskovićem koji je, uz Sibilu Petlevski, spiritus movens njegova nastanka.

NACIONAL: Podsjetimo se: dugo ste govorili, pa i u intervjuu koji ste dali Nacionalu prije dvije godine, da treba djelovati kroz postojeće Društvo, zatim je došla izborna skupština, Ante Matić rekao je Sibili Petlevskoj da ode u Makedoniju, a vas nazvao “srpskim zetom”… – Nadao sam se doista da se da se situacija može promijeniti upornim djelovanjem iznutra. Postojeće Društvo književnika ipak ima i dugu tradiciju i niz popratnih sadržaja, manifestacija, časopisa, ima sjajan prostor u središtu grada i solidan administrativni aparat; tu se može napraviti mnogo korisnih stvari i velika je šteta sve to napuštati a da se prethodno ne iskušaju sve mogućnosti da se stvari poprave.
Moram reći da, osim tih budalastih Matićevih napada, osobno nisam imao nekih velikih problema; godinama sam u sklopu DHK urednik časopisa Republika, a bez obzira na to što su na čelu DHK bili stranački profilirani ljudi, političkih stavova dijametralno suprotnih od mojih, uglavnom se nisu petljali u uređivačku politiku. Doduše, napadali su me dosta često u Hrvatskom slovu koje je bilo osnovano kao organ DHK. Lani me Ante Matić napao zbog toga što objavljujem Boru Ćosića, a ne njega iako je on, za razliku od Ćosića, “pravi Hrvat”. No za Matića svi znaju da je redikul, a što se tiče njegovih fizičkih prijetnji, hvala bogu, ima me, nisam baš mimozica koja će se lako uplašiti.

NACIONAL: Kakav je bio stav Uprave prema tim napadima? – I mene je najviše zanimalo stoji li ona na mojoj ili Matićevoj strani. Da bih to testirao, lani sam nakon Matićeva napada ponudio ostavku Upravi ako ne prihvati moj stav da je temeljni kriterij uređivanja časopisa estetska i intelektualna vrijednost tekstova, a ne količina hrvatstva. Moram priznati da već tada nisam bio zadovoljan time što mi tadašnja uprava nije pružila otvorenu podršku; Mihalić je na sebi svojstven način eskivirao problem sfuflavši nešto u stilu kao: “Nećemo sad o uređivanju časopisa, završimo skupštinu, tamo je postavljen švedski stol, ohladit će se…”
Mihalićevi i moji odnosi inače su bili korektni. Mislim da je on loš predsjednik, ali ga iznimno volim kao pjesnika. Koliko se mogu sjetiti, on je izravno pokušao intervenirati u uređivačku politiku samo jednom: tražio je da ne objavljujem Čedu Pricu, ja to nisam poslušao, a on se dalje nije bunio.
Ali to što ja nisam imao velikih problema kao urednik časopisa ne znači da je situacija u Društvu dobra. Činjenica je da u njemu sve više prevladava duh primitivizma, divljega ognjištarskog desničarenja; ostavke vodećih hrvatskih intelektualaca dočekuju se aplauzom i pobjedničkim likovanjem. Među mladom generacijom književnika Društvo je zbog toga izgubilo svaki ugled, a Uprava ništa nije poduzela da se približi tim piscima; štoviše, ona vodi neki tihi rat protiv fakovaca umjesto da ih pokuša privući. Bojim se da oni koji su trenutačno dominantni u Upravi nemaju svijest o tome da moraju reprezentirati ono što je najbolje u hrvatskoj književnosti, a u političkom pogledu predstavljati sve struje.
Zadnja izborna skupština samo je radikalizirala dosadašnju situaciju, posve je jasno da se Uprava DHK identificira s uredničkom linijom Hrvatskog slova. Indikativne su bile riječi Dubravka Horvatića koji je na skupšini zahtijevao oslanjanje Društva na izvornu politiku HDZ-a, koji je osnovan u DHK; ta “izvornost” je očito podrazumijevala da današnji Sanaderov “meki” HDZ nije dovoljno dobar da izrazi političke stavove hrvatskih književnika. Pobjeda te skupine na izborima pokazala je da više nema smisla čekati da se nešto iznutra promijeni.

NACIONAL: Nakon napada Ante Matića na vas i Sibilu Petlevski, Upravni odbor je to osudio s “ekvidistance”. – Da, u razgovoru s potpredsjednikom DHK Veljkom Barbierijem rekao sam da očekujem da se barem u naknadnom priopćenju Upravni odbor distancira od ponašanja Ante Matića, ali njihova reakcija bila je da “osuđuju incidente”, kao da su bile sukobljene dvije ravnopravne ekscesoidne skupine! Smiješno je uopće objašnjavati da je moja reakcija bila samo odgovor na nekulturan, prostački napad na kolegicu. Naravno da sam bio žestok u svojoj obrani, ali drukčije s prostacima ne ide. Da se u tom Društvu normalno rezonira, da se poštuju elementarne norme pristojnosti, da ne spominjem famoznu “političku korektnost”, predsjedavajući bi već u početku tog brutalnog napada Matiću oduzeo riječ i zahtijevao da napusti dvoranu.
Međutim, naša inicijativa da osnujemo novo Društvo pisaca nije potaknuta samo osobnom uvrijeđenošću. Kao javne osobe moramo imati sposobnost da se izdignemo iznad partikularnog osobnog osjećaja uvrijeđenosti; to je samo jedan mali segment u nizu događaja koji svjedoče da su u DHK na djelu primitivizam i zloupotreba časne institucije u korist jedne naopake politike.

NACIONAL: Na koje pisce računate? Što će biti kriterij ulaska u novo Društvo? – Ovih ćemo dana imati sastanak Inicijativnog odbora. Očekujem da će se našem pozivu na sastanak odazvati pedesetak ljudi; većina su članovi DHK, neki su bili članovi, ali su podnijeli ostavke, a bit će i mlađih pisaca koji se dosad nisu željeli uključiti u rad Društva. Predložit ću da novu organizaciju nazovemo Hrvatsko društvo pisaca; želio bih da time naglasimo našu pripadnost hrvatskoj kulturi, ali naše shvaćanje hrvatskog identiteta neće biti ksenofobično, polazit će od poštovanja razlika te potrebe za dijalogom i suradnjom. Pojam pisac pak nešto je širi od pojma književnik: to će omogućiti da našim članovima budu i ljudi koji se bave pisanjem, a nisu u užem smislu književnici, ili nisu samo književnici, riječ je, recimo, o Ivi Bancu, Zvonimiru Berkoviću, Nenadu Popoviću i još nekim drugima. Mislim da ćemo u svom sastavu imati niz uglednih književnika srednje i starije generacije i najdarovitije mlade pisce. Na samom početku članstvo će biti pozivno, na neki način elitističko. Pokušat ćemo time izbjeći slijepu ulicu u koju je zapao DHK. U njemu je, naime, osobito za mandata Ante Stamaća, u ime nekakvih parola o demetropolizaciji književnosti, primljena gomila kojekakvih provincijskih piščića, lokalnih domoljubnih aktivista koji pisanje shvaćaju kao ispunjavanje patriotskog duga domovini. Pa sad na izbornim skupštinama imate situaciju da vam više nitko od ugleda ne želi doći. Piscu koji malo drži do sebe sve je to nesnosna gnjavaža, miješanje s diletantima nije mu potrebno. S druge strane, ti anonimusi obvezatno će doći na svaku skupštinu jer u njihovim sredinama pojavljivanje na skupštini DHK znači legitimiranje u ulozi književnika, nacionalnog djelatnika na polju kulture. A to znači da oni postavljaju i Upravu DHK.
Sam sam se čudno osjećao na tim skupštinama posljednjih godina: već tri desetljeća pišem kritike o hrvatskim piscima, napisao sam nekoliko stotina kritika i eseja, već bih po tome morao znati gotovo sve hrvatske pisce, a kad dođem na skupštinu, ne prepoznajem ni petinu prisutnih. Bit ću malo ironičan: ako ništa drugo, oni koji ipak odluče da ostanu u DHK, a drže do svojeg ugleda, morat će osnovati književnu sekciju unutar tog Društva…

NACIONAL: Ne mislite li da je ono što će se na kraju dogoditi ipak politička polarizacija? – Osobno ću učiniti sve da novo društvo ne postane utočištem samo nekakvih divljih ljevičara. Stoga pregovaram o pristupanju i s nizom ljudi konzervativnih uvjerenja, sukladnih nazorima europske građanske desnice. Ne mislim da se nužno organizacija književnika mora baviti politikom. Tko se želi baviti politikom, neka se angažira u strankama. Društvo može i mora reagirati samo onda kad su ugroženi elementarni interesi demokracije, osobito pravo na slobodu riječi. Primarna zadaća Društva bit će bavljenje sindikalnim interesima pisaca te organiziranje i poticanje raznih oblika književnog i intelektualnog djelovanja. Pa istupamo iz postojećeg Društva književnika upravo zato što mislimo da je ondje na djelu nezdrava politička instrumentalizacija i da se to društvo nedovoljno efikasno bavi zaštitom sindikalnih interesa. Znam da će unatoč tim mojim željama vjerojatno u javnosti novu organizaciju okrstiti kao lijevoliberalnu, a one koji ostanu u DHK kao desničarsko-državotvornu, ali bio bih sretniji kad bi nas razlikovali po uspješnosti zagovaranja estetskih i intelektualnih vrijednosti i efikasnosti u borbi za zaštitu interesa ljudi koji se bave pisanjem.

NACIONAL: Što bi Društvo konkretno radilo? – Prije svega, namjeravamo se mnogo aktivnije angažirati u borbi za zaštitu autorskih interesa. Upravo su smiješne relacije u odnosu između honorara književnika i umjetnika koji se bave drugim umjetničkim granama. Najveći honorari za knjigu u Hrvatskoj ne prelaze iznos od dvadesetak tisuća kuna, a većina autora svoje rukopise ustupa nakladnicima besplatno. Dobro, moglo bi se reći, knjige se loše prodaju i to je samo odraz tržišne situacije. Ali cjelokupna tzv. visoka umjetnost u Hrvatskoj državno je dotirana; kazalište i film čak i u mnogo većem postotku od književnosti. Priča mi nedavno jedan naš ugledni dramski autor, čiju je dramu vodeća nacionalna kazališna kuća za sljedeću sezone uvrstila na repertoar, kako je ravnateljica drame bila zapanjena njegovim bezobrazlukom jer je u pregovorima zahtijevao da njegov honorar bude u rangu redateljeva, a redatelj je tražio 15.000 DEM. Autor radi na drami godinu dana, a režiser svoj posao završi u prosjeku za dva mjeseca; pa zar je toliko čudno kad se pisac ne zadovolji literarnim honorarom nego zahtijeva pravi, kazališni? Pa zar nije nepravedno kad na Trećem programu radija glumčev honorar za spikersko tezgarenje u trajanju od nekoliko sati bude jednak honoraru za autorstvo teksta koji je pisan bar mjesec dana. Zar nije suludo kad, primjerice, Goran Tribuson za scenarij filma koji neće vidjeti ni tisuću ljudi dobije tri puta veći honorar nego za roman koji je prodan u dvije tisuće primjeraka, a budući da mu se romani posuđuju i u bibliotekama, vjerojatno ga je pročitalo i nekoliko tisuća ljudi? Trenutačno nema u Hrvatskoj pisca koji može i najmizernije preživjeti od pisanja knjiga, a mi ipak imamo nekoliko stotina, možda čak i tisuća ljudi koji profesionalno žive od državno dotiranog bavljenja kazalištem, filmom, ozbiljnom glazbom. Ne zalažem se da sad violinisti iz Filharmonije u ime ravnopravnosti s književnicima moraju predavati na srednjim školama, biti korektori ili konobari, ali očito je nužno oštrije se boriti kako bi književni honorari bar najboljim i najplodnijim autorima omogućili da se profesionalno bave književnoću.
Mihalićeva je uprava prije dvije-tri godine pokušala sročiti nekakav popis minimalnih književničkih tarifa, ali se njime obratila izdavačima. Posve pogrešno, jer nakladniku je najlakše ne tiskati niskokomercijalne zbirke pjesama i priča; zahtjev treba ispostaviti Ministarstvu kulture inzistirajući na ravnopravnosti književnosti s drugim dotiranim umjetničkim granama. Dalje, pokušat ćemo pojačati suradnju književničke organizacije s medijima, pobrinuti se za bolju prezentaciju u njima, dakako, na način primjeren zahtjevima medija. Novo Društvo pisaca imat će i svoju izdavačku djelatnost, časopis Republika ubuduće će izlaziti u sklopu tog Društva, a i Dražen Katunarić nastavit će u sklopu novog Društva izdavati svoje edicije. Naravno, ja ne osporavam pravo preostalog dijela DHK da konkurira sa svojim prijedlogom novog uredništva i programa časopisa; ako dođe do tog preklapanja povjerenstva za časopise pri Ministarstvu kulture i Uredu za kulturu grada Zagreba, odlučit će hoće li dati povjerenje dosadašnjem uredništvu koje je godinama uspješno radilo ili novoj ekipi koju će vjerojatno imenovati preostali dio DHK.

NACIONAL: Želite li u povijesti hrvatskog pisanja ostati kao netko tko je razbio stoljetnu hrvatsku udrugu književnika? – Da ne bude zabune, istupajući iz sadašnjeg Društva hrvatskih književnika mi se ne odričemo cjelokupne tradicije DHK, smatramo se u intelektualnom pogledu sljednicima tradicije i institucije u koju smo i sami uložili znanje i trud. Mi se ne slažemo s aktualnom zlouporabom DHK! A nije isključeno da jednog dana dođe do ponovne integracije.

NACIONAL: Na koliko ljudi računate? – Pretpostavljam da ćemo u početku imati između šezdeset i sto članova.

NACIONAL: Kako mislite riješiti financiranje, očito presudno za pridobivanje pisaca, zatim prostora za rad? – Obavili smo preliminarne razgovore s pojedincima iz Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture. Nadam se da ćemo dobiti prostor i neka elementarna sredstva za održavanje aktivnosti, koja će sigurno biti neusporedivo manja od onih koje dobiva skupo i neefikasno Društvo hrvatskih književnika. Ali mi ni i ne očekujemo da dobijemo velik novac za puko administriranje, nadam se da će naši programi biti dovoljno kvalitetni da zavrijede pomoć države pa i privatnih sponzora.

NACIONAL: Mnogi pisci kažu da ih zapravo ne zanima nikakvo “organiziranje”, a neki izlazak iz jednog društva pa prelazak u drugo smatraju “prevelikom gestom”, pa će ostati u starom. – Nikoga, naravno, nećemo na silu unovačiti. Nadam se da će, međutim, naša konkretna aktivnost dokazati vrijednost kolektivnog književničkog djelovanja.

NACIONAL: Podrazumijeva li ulazak u novo društvo napuštanje “starog” DHK? – Jedan od pisaca s kojima sam dosad razgovarao postavio mi je to pitanje. Definitivnu odluku donijet ćemo na inicijativnom sastanku u srijedu.
NACIONAL: Želite li biti predsjednik novog Društva? – Pitanje tko će biti predsjednik u ovom trenutku nije bitno. Najvažnije je da se nešto pokrene, da se stvori civilizirana alternativa postojećoj organizaciji. A tko će biti predsjednik odlučit će osnivačka skupština novog Društva.

Potencijalni članovi
Pisci pozvani na sastanak Inicijativnog odbora

Tea Benčić, Branimir Donat, Čedo Prica, Vjeran Zuppa, Zoran Ferić, Nikola Batušić, Zvonimir Berković, Aleksandar Flaker, Robert Perišić, Branko Matan, Ivo Banac, Ivan Supek, Iris Supek, Dražen Katunarić, Predrag Metvejević, Nedjeljko Fabrio, Albert Goldstein, Miloš Đurđević, Branko Maleš, Andrea Zlatar, Drago Glamuzina, Kruno Lokotar, Seid Serdarević, Alen Galović, Boris Senker, Zoran Kravar, Branko Čegec, Miljenko Jergović, Željka Čorak, Zvonimir Mrkonjić, Robert Naprta, Nadežda Čačinović, Cvjetko Milanja, Vladimir Biti, Krešimir Bagić, Ivo Štivičić, Tena Štivičić, Jagna Pogačnik, Ivana Sajko, Tomislav Zajec, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Arsen Dedić, Ivo Brešan, Zvonko Maković, Ivan Rogić Nehajev, Boris Maruna, Miroslav Kirin, Nenad Popović, Igor Mandić, Zdravko Zima, Čedo Prica, Krešimir Nemec, Borivoj Radaković, Goran Tribuson.

SIBILA PETLEVSKI:
Premda je neposredna inicijativa da se osnuje nova književnička udruga nedvojbeno proizašla iz ideje da se napokon učini civilizacijski odmak od politikantstva i govora mržnje, pravi razlog zbog kojega kolege danas žele pristupiti, i tu se svi s kojima sam razgovarala slažemo, nije negacija starih institucionalnih modela nego jednostavno afirmacija novih potreba.
Novu udrugu zamišljam, i tu na sreću nisam usamljena, kao depolitiziranu, dehijerarhiziranu udrugu pisaca koja brani autorsku poziciju, zastupa vrijednosti struke i profesionalizam i, ne samo radi opće dobrobiti nego i zbog pukoga preživljavanja, sustavno i aktivno sudjeluje u podizanju u nas zamrle kulture čitanja. Sve od rečenoga treba obrazložiti.
Dakle, čini nam se da bi trebalo otvoriti novu udrugu piscima u širem smislu: ne samo autorima takozvane lijepe književnosti;. Pritom je važno zadržati otvorenost, a istodobno zastupati kriterije profesionalizma. Pretpostavljam da ne trebam objašnjavati da profesionalci pisane riječi u našoj sredini najčešće rade više stvari odjednom i nisu nužno samostalni umjetnici. Budući da više po mnogočemu ne živimo u devetnaestom stoljeću, bilo bi poželjno napokon shvatiti da stari model društva književnika s jakom vertikalnom hijerarhijom taština treba zamijeniti praktičnijim modelom koji bi bio uspostavljen na principu horizontalnog, sub-strukovnog segmentiranja. Tako bi specifičnosti dramske, prozne, pjesničke, historiografsko-prozne, publicističke, esejističke i drugih odvojaka pisane riječi mogle biti bolje procijenjene, baš kao što bi bio jasniji i uvid u stanje tržišta, svijest o postojanju čitateljskih grupa prema interesima za pojedine žanrove. Naravno, tako bi se pojasnile i specifične autorske potrebe i prava.
U nas nema poslovne autonomije kulturnog sektora, nisu zaštićena autorska prava, suočavamo se s neorganiziranim i slabim prekograničnim prometom knjiga, s nedostatkom kvalitetnih distributera, problemima pri otkupu i dodjeli sredstava, ne funkcionira donatorski i sponzorski sustav i još štošta. Iz rečenoga bi se moglo zaključiti da nama treba sindikat pisaca, a ne udruga, ali vas uvjeravam da nije tako. Ili bolje rečeno, još nije tako. Zašto?
Sindikat najbolje djeluje u uvjetima reguliranog tržišta gdje postoji poslovna autonomija knjižarskog i književničkog sektora s ustaljenim formalnim mehanizmima otkupa, potpore i sl. Prilike u kojima pisci u Hrvatskoj djeluju mogle bi se nazvati groteskom tržišnog sustava. I kad se hini da se tržište knjiga razvija, ono zapravo majmunski imitira, samo u umanjenom mjerilu i kaotično, modele preuzete iz tržišno razvijenijih sredina. Kad se takve stvari hine bez sustavne procjene specifičnosti domaće sredine, nastaje samo šteta, u ime trenutne zarade ljudi koji su zapravo dugoročno na gubitku, tržište se ne razvija dovoljnom brzinom i planski, a događa se jedino pad vrijednosnog sistema i kolaps kulture čitanja. Zato je u takvim prilikama potrebno ujediniti snage u književničkoj udruzi koja bi preuzela brigu o problemima struke, ali i sudjelovala u podizanju kulture čitanja.Inače više nećemo imati kome dokazivati svoj profesionalizam. Neće nam trebati ni sindikat pisaca jer ćemo prestati pisati.

BRANIMIR DONAT:
Mogu vam odgovoriti zašto ću eventualno ući u novo društvo, a zašto izići iz postojećeg. Moj ulazak u novo Društvo ovisit će o tome hoće li ono biti u pravom smislu sindikalno, hoće li rješavati pitanja autorskih prava, naknada za objavljivanja u udžbenicima i čitankama, regulirati isplatu i visinu honorara sa svim ustanovama koje su državne i javne i imaju stalan izvor prihoda, poput HTV-a. Treba povesti ozbiljan dijalog s Ministarstvom školstva, jer mi kao pisci ne možemo dopustiti da udžbenike pišu oni koji to gotovo nisu u stanju činiti. Treba se izboriti za stipendije za mlade pisce itd. – dakle, treba imati ambiciozne planove koji se tiču položaja književnosti, što DHK nikako sada ne čini. Ne trebaju nam dva ista Društva, u tom slučaju mogu ostati i u starom.
Zašto ću izići iz postojećeg Društva? Zato što u njemu imamo svi jednaka prava, a nismo svi isti. Radi se o dijelu članstva koji je njegov najsporniji dio, piscima koji su potpuno izvan književnog života, ništa ne pišu, a mislim da i ne čitaju, a na skupštinama glasaju za ono što nikome ne treba, pa ni njima samima.
Što se ideoloških pitanja tiče, priznajem samo jedan predznak u književnosti – njenu kulturnu funkciju, utjecaj na kulturu života i razmišljanja.

IVO BREŠAN:
Novo društvo trebalo bi imati sva prava kao i postojeće. Apsolutno podržavam tu inicijativu, iako, kad je o književnosti riječ, udruživanje je u sebi kontradiktorno, jer pisci trebaju biti individualisti. Ne vidim zašto ne bih bio član novog Društva, nemam razloga to odbiti, kad se radi o ljudima kao što su Sibila Petlevski i Velimir Visković, s kojima sam na istoj osnovnoj liniji. Ja sam se odazvao njihovu pozivu jer radi se o ljudima koje cijenim, iako nisam dokraja siguran da nije bolje ostati u postojećem i boriti se. U osnovi sam spram novog društva apsolutno pozitivan, načelno se na mene može računati. Iako imam bezbroj dvojbi što se tiče raznih stvari, rado bih u njemu bio.

NADEŽDA ČAČINOVIČ – Ja sam u marginalnom smislu književnica, prije svega sam sveučilišna profesorica, a pretpostavljam da su me pozvali jer je poznato da pisanjem želim utjecati na javno mnijenje. Nadam se da je osnivanje novog društva potez koji će pridonijet raščišćavanju nepovoljnih odnosa među piscima, a i pobrinuti se za sindikalna prava i minimalnu zaštitu pisaca. Nisam član postojećeg DHK, ali da živim od pisanja, vjerojatno bi mi bilo mjesto u ovom novom. Moje je članstvo ovisit će i o tome imaju li predviđeno mjesto za pisce mog tipa.

IVO ŠTIVIČIĆ:
O članstvu ću odlučiti kad doznam programske vizije. Za mene je u budućem Društvu najvažnija tolerancija mišljenja i stava, da se može apsolutno iskazivati i ispisivati svoje mišljenje. Iz postojećeg DHK istupio sam nakon lipanjske izborne skupštine. Ono što se tamo dogodilo nije bila kap koja je prelila čašu, jer meni su se prelijevali već i slapovi. To je bila izravna provokacija moje savjesti zaspale u tom trenutku, kao što su i mnoge druge savjesti uspavane. Nakon skupštine poslao sam ostavku pismeno, napisavši da više ne mogu tolerirati ničiji akt mržnje, pogotovo institucionaliziran.

ZORAN KRAVAR:
Vidjet ćemo kako će stvari krenuti. U DHK je bilo nezgodnih ispada, no radi li se sad o nekom “protuudruženju”, samo ljevičarskog predznaka? Neko društvo koje bi se prije svega bavilo administrativno-sindikalnim stvarima bilo bi prihvatljivo. Osnivanje novog Društva bit će svakako “društveni čin”, ali ja sam tu, priznajem, na repu događaja, a bavim se najviše svojim poslom.

SLOBODAN ŠNAJDER:
Moj slučaj je specifičan, jer nikad nisam bio član DHK. Imam načelnu skepsu prema udruživanju pisaca. Naravno da sam bliže udruženju koje se osniva nego onom postojećem, ali nisam siguran da iz toga proizlazi potreba udruživanja.

BRANKO MALEŠ:
Ja ću postati njegovim članom, prema tome, naravno da podržavam njegovo osnivanje. Namjeravam istupiti iz postojećeg Društva. Čujem da postoji mogućnost dvojnog članstva, ali ja ne bih kalkulirao.

EDO POPOVIĆ:
Podržavam ideju osnivanja novog društva. Član tog društva neću biti ako se ono bude bavilo istim stvarima kao i staro, odnosno, bit ću član svakog društva koje mi bude moglo riješiti staž i socijalno, što sada postojeće DHK ne može, pa zato i nisam njegov član.

BRANKO ČEGEC: U ovom času nisam u fazi ulaženja u bilo kakva društva. Čini mi se da udruženja ne mogu ništa promijeniti, ako se ne promijeni odnos prema piscu i knjizi, i odnosi među piscima, a oni su vrlo antagonizirani pa je teško naći zajedničku ideju koja bi mogla tu polarizaciju poništiti. Zaista sam u jednoj individualnoj fazi, zasad neću ulaziti u to društvo, ali želim sreću ljudima koji to rade i imaju volje time se baviti.

GORAN TRIBUSON:
Nemam osobitih simpatija prema postojećem Društvu, ali mi je apsurdno da se sa svakim političkim pomakom osnivaju nova društva književnika. Mene udruga pisaca zanima kao cehovska organizacija, koja će regulirati porez, radna prava, dati mi zdravstveno osiguranje ako ostanem bez posla. Zanima me udruga nalik na agenture, sa sposobnim pravnikom koji bi se bavio interesima pisaca. Uopće ne razumijem nečiju potrebu da bude recimo predsjednik društva književnika jer to ne donosi ni prestiž ni moć. Moguće da ću izići i iz postojećeg DHK jer me pomalo živcira stalni pritisak koji ondje vlada, naročito da se izjasniš s kim si a protiv koga si.

BORIVOJ RADAKOVIĆ
Nisam obaviješten ni o čemu u vezi s novim udruženjem književnika, a nisam dobio nikakav poziv da dođem na mogući osnivački skup, pa stoga ne mogu ništa reći. Pomalo sam se inače umorio od toga da na sebe navlačim odij za neke stvari koje govorim možda prerano, a one poslije ispadnu opće. A odij ostaje. Svojedobno sam na sebe navukao mržnju izdavača jer sam inzistirao na tržišnosti, prokleli su me i oni i ljudi iz ministarstva kulture jer sam bio protiv otkupa knjiga, Antun Vujić javno je spočitavao meni i mojim kolegama što smo širili tržište za naše knjige u Srbiji… Nekidan, vidim, na Krku se sastadoše ljudi koji se bave knjigom u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji i lijepo i srdačno ponoviše sve što sam ja govorio, sve ruke šire, u lica se ljube. Eto, to je fino i napredno, ali mene i dalje mrze i proklinju, a kolege i dalje zaziru. Volio bih da novo društvo književnika govori o interesima pisaca, o novom tretmanu knjige, o honoriranju i zaštiti autorskog rada, pa da i njih mrze i proklinju. Bit ću tada s njima.

ZVONIMIR MRKONJIĆ
Zamisao o stvaranju alternativnog DHK smatram samo jednom od posljedica Peticije protiv Praške deklaracije i ostvarenjem nakana njezinih kreatora. Budući da su one težile tome da se Društvo politički instrumentalizira i da mu se oduzme kulturna značajnost stoljetne institucije, radije bih se suzdržao od naglih reakcija. Radi se o tome da Društvo prevlada i jednu od posljednjih nedaća, apstinenciju najmlađih članova, koja je i dovela do ovakvih posljedica. Ako se to ne dogodi, osnutak novog Društva bit će sve opravdaniji.

ŽELJKA ČORAK
Premda su se u DHK u sto godina njegove povijesti već flagrantno kršili etički principi i elementarne civilizacijske norme, mnogo toga, uostalom, dobro pamtimo – možda je nepodnošljiva akumulacija primitivizma bila detonator za temeljitiju reakciju. No bojim se da opet treba izvući sivi drugi u osvijetljeni prvi plan. Da su mnogi od onih koji će sad prikupljati poene na temu novoga društva književnika došli na izbornu skupštinu staroga, a nisu došli samo iz vlastite neodgovornosti – situacija bi se bila riješila na organski način. Bili bismo pokazali stanovito umijeće nasljeđivanja – to je moja opsesivna tema – želju za obnovom poštovanja vrijedne tradicionalne institucije, svijest o potrebi ekonomiziranja resursima kulture u zemlji sa 7 posto visokoobrazovanih stanovnika. Možda svijet zahtijeva radikalizam, ja sam sklonija evolucijama nego revolucijama (uvijek su me jele kao tuđe dijete). Posljednja i, nadam se, izbježna varijanta za razmišljanje, nakon više od 30 godina članstva u DHK, jest da su možda PEN i Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dovoljni za angažman do kraja moga života.

ANTE TOMIĆ:
U novo društvo ću ući jer smatram da je ono potrebno kao opozicija postojećem, a bit ću vrlo počašćen ako me pozovu. Nisam član DHK niti bih želio biti jer mislim da je to Društvo naprosto sramotno. Nikad nisam ni pomislio podnijeti molbu za članstvo jer ne želim sjediti s ljudima koji su pljeskali kad je Gotovac izišao iz društva. Ne tražim da mi novo Društvo rješava socijalna pitanja, a to mi u ovom trenutku i nije potrebno.

SLAVKO MIHALIĆ:
Ne mogu vam ništa reći jer ništa ne znam, naime, tek sam se vratio iz Makedonije gdje sam bio deset dana. Nešto sam čitao u novinama, ali dok to ne postane realnost, nemam što reći. Čitao sam u jednom intervjuu da u Engleskoj ima 60 društava književnika, znam da ih u nekim zemljama ima po tri, četiri. Neka ljudi rade kako misle da je najbolje, želim jedino reći da kad se u te stvari umiješa politika, ona je propast svih društava.