Objavljeno u Nacionalu br. 357, 2002-09-18

Autor: Stjepan Hundić

Najbolja glumica Mostre

Julianne Moore: Rasplakala sam se dok sam gledala film u Veneciji

Američka glumica Julianne Moore, zvijezda filmova 'Hannibal', 'Devet mjeseci', 'Kralj pornića', 'Kratki rezovi' i 'Magnolija', u novom filmu Todda Haynesa glumi američku kućanicu u naizgled savršenoj obitelji iz 50-ih koja ima muža homoseksualca i ljubavnika crnca, za što je u Veneciji nagrađena Zlatnim lavom za najbolju žensku ulogu

Crvenokosa Newyorčanka Julianne Moore bez sumnje spada u sam vrh američkih filmskih glumica danas, a mnogi su je spremni proglasiti i najtalentiranijom u svojoj generaciji. Raspon njezina talenta uistinu je velik, a to je nebrojeno puta dokazala kako u velikim i skupim hollywoodskim hitovima poput spektakularnog nastavka “Jurskog parka”, trilera “Hannibal” ili komedije “Devet mjeseci” tako i hvaljenim nezavisnim dramama kao što su “Safe” Todda Haynesa. “Kralj pornića” i “Magnolija” Paula Thomasa Andersona, “Kratki rezovi” Roberta Altmana, “Veliki Lebowski” braće Coen itd. Za svoje briljantne glumačke nastupe već je primila čitav niz priznanja i nagrada, a posljednja u nizu je Zlatni lav koji je dobila kao najbolja glumica na upravo završenom filmskom festivalu u Veneciju za nastup u filmu “Far from Heaven” Todda Haynesa.

Riječ je o vrlo neobičnom, originalnom i zanimljivom djelu inspiriranom velikim hollywoodskim “ženskim filmovima” iz pedesetih u kojem redatelj na prekrasan način evocira intenzivne boje i vizualni stil filmova Douglasa Sirka kojemu odaje veliki hommage. Priča o privilegiranoj američkoj domaćici pedesetih – tumači je uvijek impresivna Julianne Moore koja je za ovu priliku postala platinasta verzija Lane Turner iz “Imitacije života” – koja živi sretnim obiteljskim životom s poslovno uspješnim mužem i dvoje djece u predivnoj kući u predgrađu ostavlja dojam televizijskih reklama toga doba u kojoj je svaki detalj doveden do savršenosti. Interijeri vrište od boja, ravnih linija i čistih oblika, odjeća je nestvarno savršena, jezik kojim govore likovi postoji samo u debelim rječnicima, za večerom se sjedi u večernjim haljinama, izglačanim odijelima, a djeca izgledaju kao da su ovoga trenutka izašla iz salona za uljepšavanje. Ispod te uglađene površine buržoaskog hedonizma u bajkovitu predgrađu u Tehnicoloru vriju ljudske slabosti, mračne tajne, strahovi, nesigurnost. Bračni je seksualni život nikakav jer je savršeni mužić (tumači ga Dennis Quaid) homoseksualac koji se s ljubavnikom nalazi u svojoj kancelariji, frustrirana žena zbližava se s tamnoputim vrtlarom, što u provincijskom mjestu toga doba znači društveno izopćenje i ružne poglede. Homoseksualizam, rasizam, konzervatizam, perverzije, laži, dvoličnosti, bolesti srednje američke klase “zlatnih pedesetih”, sve su to teme kojima se bavi ovaj film na vrlo originalan i zanatsko-artistički, uzbudljiv način.

Uživo Julianne Moore je nevjerojatno ljubazna, srdačna i otvorena osoba koja pršti od života, često se smijući tijekom razgovora i veselo gestikulirajući. Za Nacional smo razgovarali u apartmanu luksuznog hotela “Des Bains” na Lidu, gdje se Julianne Moore pojavila u vrlo elegantnom izdanju s crnom večernjom haljinom i crnim cipelama s visokom potpeticom.

NACIONAL: Kako ste doživjeli svjetsku premijeru filma “Far from Heaven” u Veneciji? Jeste li film već vidjeli ili je i vama ovo bio prvi put? – Film sam već gledala, ali u nedovršenoj verziji i bez glazbe tako da sam tek jučer navečer film prvi put vidjela potpuno dovršen. Bila sam jako uzbuđena i pomalo nervozna jer ne volim gledati svoje filmove, a posebno ne zajedno s publikom. Ako si to mogu dopustiti, jer ipak glumim u tom filmu, mislim da je Todd Haynes napravio izuzetan posao, film pršti od nevjerojatnih boja, a glazba Elmera Bernsteina je fantastična.

NACIONAL: Zašto ne volite gledati svoje filmove s publikom? – Neugodno se osjećam dok zajedno s publikom gledam sebe na velikom platnu. To je vrlo čudan, pomalo šokantan osjećaj. Ralph Fiennes mi je rekao kako u glavi glumac postaje netko drugi, ali kad se vidi na ekranu, uvijek vidi sebe i svoje lice i onda se razočara.

NACIONAL: Kako ste uspjeli tako odmjereno odigrati lik frustrirane domaćice iz pedesetih koji se lako mogao pretvoriti u karikaturu ženskih likova toga doba? Zbilja ste napravili impresivan posao. – Hvala lijepo. Mislim da mi je mnogo pomoglo to što dobro poznam žanr ženskih filmova iz pedesetih. Gotovo je nemoguće odrastati u Americi, a ne poznavati te filmove koji su se subotom popodne vrtjeli na televiziji, filmovi kao što je “Imitacija života”. Prije početka snimanja Todd mi je i sam predložio da pogledam nekoliko filmova tog žanra, a osim toga njegovo je pisanje vrlo precizno i jasno pa se iz teksta može točno zaključiti što se od glumca očekuje. Za ženske melodrame toga doba specifično je da su one na površini vrlo artificijelne i stilizirane, ali iznutra vrve emocijama i ako to iskreno prihvatite kao glumica, ako doživite te emocije, uloga vas ponese i sve djeluje stvarno, kako vama tako i gledatelju. Kad ne bi bilo tako, kad biste se ponašali kao da glumom komentirate taj žanr i to doba, sve bi se, kao što i sami kažete, pretvorilo u karikaturu. Ovakav je film zapravo san svakoga glumca jer nudi i stilski savršen film i dramu kompleksna sadržaja.

NACIONAL: Vizualno je film impresivan, prizori pršte jarkim bojama, što je bilo karakteristično za filmove koji su se nekada snimali u Tehnicoloru. Je li vam taj element, koji ima vrlo važnu ulogu u filmu, pomogao da se uživite u atmosferu i kontekst pedesetih? – Sve je u filmu isplanirano do najmanjeg detalja. Od svih redatelja s kojima sam surađivala, Todd je jedini koji će sudjelovati u izboru boja za zidove, haljina za glumicu, birati s dizajnerom namještaj za pojedine prizore itd. Zanimljivo je da je Todd zamislio moj lik kao crvenokosu, no prihvatio je moj prijedlog da ona ipak bude platinasta jer tko je još vidio da idealna američka žena ima crvenu kosu!? Idealna američka žena, baš kao i idealna ženska zvijezda pedesetih, mora biti plavuša, ali to je onda dovelo do drugih promjena, kao što su boje haljina i kostima. Svi ti stilski i vizualni elementi, koji u većini današnjih hollywoodskih filmova imaju tek površinski smisao i element dopadljivosti, ovdje su imali vrlo važno mjesto i sigurno je da su mi pomogli da se lakše uživim u ulogu i u to specifično vrijeme.

NACIONAL: S Toddom Haynesom ste surađivali na filmu “Safe” koji kritika smatra jednim do filmskih vrhunaca devedesetih. Koliko je vaša suradnja na ovom filmu bila drukčija u odnosu na “Safe”? – Radeći na filmu “Safe”, izvrsno smo se slagali, a ono što je bilo prekrasno u našoj ponovnoj suradnji je to što se ni on ni ja nismo promijenili, što je vrlo važno. Ovaj put oboje smo imali više radnog iskustva, barem to mogu reći za sebe jer sam “Safe” snimala na početku svoje karijere, pa sam danas mnogo sigurnija ispred kamere. Naše međusobno povjerenje nije se promijenilo i mi zapravo ne moramo previše razgovarati kad snimamo neku scenu jer se odlično razumijemo i shvaćamo što onaj drugi želi. Jako volim Todda i iskreno mislim da je on filmski genij. Kad pogledate filmove koje je radio, kao što su “Safe”, “Velvet Goldmine” i sada “Far from Heaven”, shvatit ćete koliko su različiti, a oni pokazuju ne samo koliko je Todd zanatski talentiran tj. vizualno i stilski nego i kao pisac, autor svojih priča.

NACIONAL: Možete li izdvojiti neke filmove koje ste proučavali u pripremi za snimanje ili glumice toga doba koje su vas inspirirale za lik koji glumite? – Jako mi se sviđa Joan Bennett u filmu “Reckles Moment” iako je taj lik pomalo odbojan i okrutan, što se za lik Cathy ne može reći. Još jedna glumica koja me nadahnula je Doris Day sa svojim prekrasnim glasom koji sam nastojala imitirati. Ja inače govorim brže i višim tonom, no htjela sam da Cathy ima tu jednu ugodnu, zaokruženu boju glasa, kao Doris Day. Htjela sam isto tako biti platinasta poput Lane Turner, no zbog svoje bijele puti nisam si to mogla priuštiti. Uglavnom, kombinirala sam mnogo toga da bih kreirala Cathy kakvu ste vidjeli u filmu.

NACIONAL: Prije uloge Cathy u filmu “Far from Heaven” gledali smo vas u jednoj posve drukčijoj ulozi agentice FBI-ja Clarice Starling u horor-trileru “Hannibal”. Koliko vam je teško kao glumici uživljavati se u tako različite likove i balansirati između posve različitih žanrova? – To je jedna od stvari koje me u ovom mom poslu silno vesele. Volim kada mogu istraživati različite teritorije i skakati iz jedne u posve drugu ulogu, u drugom žanru i drugom tipu filma. Velik je izazov kada morate mijenjati svoj glas, svoje pokrete, čitavu ekspresiju, a baš je to jedna od blagodati glumačkoga posla. Uvijek sam nastojala oprobavati se u posve različitim ulogama i sretna sam da mi je to danas omogućeno.

NACIONAL: Zanimljivo je da za razliku od većine glumica koje često mijenjaju boju kose, frizuru, čitav svoj imidž za neku ulogu vi gotovo nikad ne mijenjate izgled, ali su likovi koje oživljujete uvijek posebni, drukčiji, uvjerljivi, stvarni. Kako vam to uspijeva? – Mislim da promjena mora doći iznutra. Vanjština može biti prednost, kao u slučaju ovoga filma, no lik nastaje u vama i ako se ne saživite s njim, ništa neće pomoći da budete uvjerljivi. Osim toga, način kako hodate i gestikulirate može uvelike promijeniti vašu tjelesnu pojavu iako ništa na sebi niste promijenili. Sjećam se jedne svoje učiteljice govora koja mi je objašnjavala kako prirodni okoliš utječe na govor i kad sam snimala filmove u različitim prirodnim okruženjima shvatila sam koliko je to točno. Kad govorite stranim jezikom, vaša se osobnost odjednom mijenja, jer odjednom ste u nepoznatom, stranom okruženju. Ja, na primjer, vrlo loše govorim njemački i čim progovorim mijenjam se, počinjem oklijevati, gubim samopouzdanje jer se bojim da ne lupim neku glupost. Ima mnogo sličnih pojava koje utječu na promjenu karaktera, a da se fizički izgled uopće nije promijenio.

NACIONAL: Denis Quaid – koji glumi vašega muža i idealnog muškarca, a zapravo skriva svoje homoseksualne sklonosti i potajno se nalazi s ljubavnikom – glumac je kojeg smo navikli gledati u sasvim drukčijim ulogama i mnoge je iznenadio ovim nastupom. Kako biste opisali suradnju s njim i koliko dugo ste se pripremali za zajednički nastup? – Denis je divna osoba i bio je sjajan u ulozi koja nije jednostavna. Lik koji tumači vrlo je kompleksan i ima nešto junačko u tome kako se bori sam sa sobom, svojim intimnim problemima i svojom seksualnošću. U mnogim me je prizorima iskreno dirnuo njegov nastup, prizor u kojem plače jer se ne može više boriti protiv svojih homoseksualnih sklonosti izuzetno je dirljiv. Pripreme za zajednički nastup nisu bile duge. Našli bi se na setu i čitali zajedničke prizore, i to je uglavnom bilo sve. Pretpostavljam da to ponajviše i govori o tome koliko smo se dobro slagali jer smo se brzo razumjeli i nije bilo potrebe za nekim posebnim pripremama.

NACIONAL: Jeste li ikada u stvarnom životu razgovarali sa ženom koja je saznala da joj je muž homoseksualac? – Ne samo da sam razgovarala nego znam dosta njih kojima se to dogodilo. I znate što je zanimljivo za sve te slučajeve? Svi drugi uvijek bi rekli: “Pa kako ona to nije primijetila? Pa ona je to morala znati!” I sama sam nedavno, saznavši da je muškarac iz para koji sam poznavala priznao da je homoseksualac, izjavila da sam to znala čim sam ga upoznala. A kako to da su oni bili u braku i imali djecu, e to već ne znam. Život je komplicirana stvar. Isto se može reći i za nevjerne muževe. Znaju li to žene pa šute zbog mira u kući ili zbilja nemaju pojma? Tko bi znao.

NACIONAL: Bojite li se da bi određeni broj gledatelja film mogao shvatiti kao parodiju ženskih filmova pedesetih iako je riječ o vrlo ozbiljnoj i promišljenoj drami prepunoj emocija? Jeste li tijekom snimanja filma pomislili da bi se to moglo dogoditi? – Uvijek postoji opasnost da gledatelji krivo shvate poruku filma i pogrešno ga dožive. Tijekom snimanja i sami smo se smijali nebrojeno puta, a Todd je uglavnom bio prvi koji bi prasnuo u smijeh. I sama sam se često suzdržavala jer kako da se ne nasmijem kad moram mrtvo ozbiljna lica izgovoriti neku blesavu rečenicu kao npr. “Dragi, za večeru imamo to i to”, kao da se radi o presudnom trenutku u našim životima. Istini za volju, mnogi dijelovi filma mogli bi izazvati smijeh. Uostalom, prvi dio i izgleda poput parodije ženskih filmova pedesetih i savršenog američkog života u predgrađu da bi odjednom skrenuo u vode mračne drame koja se bavi vrlo ozbiljnim životnim pitanjima. To i jest bio cilj, da se gledatelja odjednom šokira i iznenadi, ubaci u jedan sasvim drukčiji emocionalni kolosijek.

NACIONAL: Jeste li uživali tumačeći jedan “nevin ženski lik”, stalno ste nasmijani, vedri, uvijek savršeno odjeveni kao da nemate problema, sve dok se u drugom dijelu filma stvari ne promijene. Većina suvremenih filmova je vrlo cinična. – Ma ne da sam uživala nego sam bila presretna što sam dobila priliku za takvu ulogu. Toliko sam uživala u činjenici što se neprestano smijem da vam to ne mogu opisati. Danas se nitko više ne smije na filmu. Budući da ja iz filma u film glumim depresivne likove, ozbiljne žene koje neprestano nešto muči ili pak imaju pištolj u rukama, bilo je prekrasno tumačiti Cathy koja je tako pozitivan, veseo i topao lik.

NACIONAL: Iako se film referira na pedesete, ujedno je i riječ o vrlo modernom ostvarenju koje se bavi pitanjima homoseksualizma, rasizma, lažnog morala, konzervativizma. – U potpunosti se slažem. I ne samo da se bavi temama koje su i danas aktualne nego je i način na koji se njima bavi vrlo suvremen i vrlo intelektualan. Lik koji tumači Denis Quaid na kraju ipak ostavlja obitelj i odlazi živjeti sa svojim ljubavnikom, a takvo što nemoguće je bilo prikazati pedesetih jer bi javnost linčovala redatelja, glumce i studio. Cathy se zaljubljuje u svog tamnoputog vrtlara, što bi pedesetih bio skandal, a ni danas to baš nije uobičajeno u Hollywoodu.

NACIONAL: Spomenuli ste Hollywood, što me podsjetilo na činjenicu da vi u svojoj karijeri odlično balansirate između ozbiljnijih, nezavisnih, dramskih filmova i skupih hollywoodskih projekata. Dovoljno je pogledati vašu filmografiju pa da se u to uvjeri i manje upućen gledatelj. Kako uopće birate filmove u kojima nastupate? Je li vam bitan novac u čitavoj priči? – Način na koji biram projekte u kojima nastupam vrlo je jednostavan: izaberem ono što mi se sviđa iz bilo kojeg razloga. Ako osjetim uzbuđenje dok čitam neki scenarij, to je uglavnom dobar znak koji mi govori da bih trebala potvrdno odgovoriti na ponudu. Nedavno sam baš pročitala jedan vrlo zanimljiv scenarij, vrlo napet i na trenutku jezovit i strašan, jako me zaintrigirao i uzbudio i odmah sam telefonom potvrdila da prihvaćam ulogu. Ako me zanima scenarij i uloga i ako je projekt kvalitetan, nije mi važno radi li se o komercijalnom, hollywoodskom projektu ili jeftinom, nezavisnom. Što se novca tiče on mi je bitan samo utoliko da budem pošteno plaćena prema svojim zaslugama, kao i svi drugi koji rade na filmu. Ako je riječ o niskobudžetnom nezavisnom filmu znam da ne mogu očekivati mnogo, ali ako se radi o nastavku “Jurskog parka” ili “Hannibalu”, očekujem da, kao i svi drugi važni igrači na projektu, budem adekvatno plaćena. (Dok Julianne Moore završava svoju rečenicu iz susjedne se sobe čuje plač djeteta, a ona nam otkriva da je to njezina beba koju čuva dadilja: “Mislim da se probudila pa sad plače, a nadala sam se da se neće probuditi tijekom intervjua.”)

NACIONAL: Ako se ne varam, vi ste tek nedavno rodili. – Moja mala djevojčica stara je četiri mjeseca i zove se Liv. Još je vrlo mala pa je nisam mogla ostaviti kod kuće nego sam je povela sa sobom na put. Sad imam još više, ali to su slatke brige.

NACIONAL: Koliko majčinstvo utječe na vašu karijeru? Snimate često, stalno vas viđamo u novim ulogama. Kako određujete svoje prioritete? Je li vam obitelj važnija od karijere? – Liv je moje drugo dijete, moj sin ima četiri i pol godine, i naučila sam kako se nositi s obiteljskim, majčinskim i profesionalnim obvezama. Nije jednostavno biti majka i imati bilo kakvu uspješnu karijeru, a posebno glumačku, jer gluma je posao koji zahtijeva česta i duga izbivanja iz vlastita doma. No ja uvijek kažem bolje je pokušati nego se predati i prije nego ste probali jer biti majka je fenomenalan osjećaj, djeca su nešto fantastično. Baš mi je nedavno moja dadilja Emily rekla da joj je moj sin rekao kako je više nećemo trebati jer se njegova mama neće vraćati na posao i da će stalno biti s njim. Mi smo razgovarali o mom poslu, rekla sam mu da jako volim svoj posao i da nam on omogućava da živimo ugodno, a on mi je na to rekao kako je moj posao da se brinem o njemu. Djeca su stvarno zanimljiva bića, a sve se majke susreću s istim problemima i veseljima.

NACIONAL: Da, ali nije svačija majka filmska zvijezda. Sve što okružuje jednu filmsku zvijezdu, kao što su napadni mediji, tračevi, afere, na djecu često zna ostaviti i negativan utjecaj – To je točno, ali nadam se da ja ipak neću postati Joan Crowford. Nadam se da ja nisam takva majka. Meni je moja majka rekla da je u životu najvažnije imati karijeru i posao jer njezina, moja baka, nije imala ni jedno ni drugo. Sa svojom sam majkom imala odličan odnos i nadam se da će tako biti i između mene i moje djece. (Tek što je to izgovorila ponovno se čuje bebin plač iz druge sobe, pa Julianne Moore odlazi provjeriti je li sve u redu. Ubrzo se vraća, objašnjavajući: “Sve je u redu. Malo je nervozna).

NACIONAL: S Toddom Haynesom ste radili dva puta, s Paulom Thomasom Andersonom dva puta, s Robertom Altmanom dva puta, a tu su i braća Coen, Ridley Scott, Steven Spielberg, sve redom veliki i dokazani redatelji. Biraju li oni vas ili vi birate njih? – Bilo bi prekrasno kada bih ja mogla birati da radim sa svim tim slavnim filmašima. Vjerojatno je istina negdje u sredini: oni meni ponude posao, a ja odlučim hoću li ga prihvatiti ili ne. Bob Altman me jednostavno nazvao i rekao da me želi u svom novom filmu, a ja nisam previše razmišljala jer njegovim se filmovima divim. Paul Thomas Anderson mi je doslovno uvalio svoj scenarij za “Kralja pornića” na jednom partyju i rekao mi da mu se javim. Scenarij sam pročitala, dopao mi se i rekla sam mu da želim tu ulogu. Mislim da to uglavnom funkcionira u dvosmjernoj ulici.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika