Siniša ŠkaricaNakon što je objavio reizdanje “Kad je rock bio mlad”, zbirku snimki Matta Colinsa, Crvenih koralja i Bijelih strijela, a potonji je proglašen najboljim tematskim, povijesnim albumom i nagrađen Porinom, pa dvostruki paket “Zvuka osamdesetih”, Siniša Škarica, izdavač s golemim diskografskim stažom, nekoć bas gitarist rhythm and blues grupe Mi, arhivsku zbirku hrvatske glazbene scene upotpunio je i “Kronologijom hrvatskog šlagera”. Riječ je o još jednom reizdanju nastalom u ediciji Perfekt Music Croatia Recordsa, čiju nit vodilju zorno oslikava logotip dinosaura koji oblizuje vinil ploču. “Kronologiju hrvatskog šlagera”, svojevrstan presjek najznačajnijih izdanja hrvatske popularne glazbe od Drugog svjetskog rata naovamo, glazbeni su kritičari proglasili spomenarom golema povijesnog, kulturološkog i diskofilskog značaja. Osim što je inventurom glazbene prošlosti skinuo prašinu s najranijih početaka domaće diskografije i spasio ih od zaborava, snimke stare gotovo pola stoljeća svjedoče i o glazbenom ukusu i svjetonazoru tadašnje urbane generacije u Hrvatskoj koja je izmakla kontroli tvrde komunističke ideologije.
NACIONAL: Kako je nastala kronologija hrvatskog šlagera, što je bivšeg rockera privuklo da arhivira zabavnu glazbu? – Kronologija je, kao što piše i na omotu, serija izdanja s izvedbama koje su predstavljale okosnicu produkcije tadašnjeg Jugotona u vrijeme kada se razvijala industrija gramofonskih ploča. To je priča o počecima i usponima hrvatskih pop zvijezda čije su karijere, u pravilu započele u pedesetima, a razvijale se u šezdesetima. Ona je na neki način posveta zlatnim godinama zabavne muzike i pionirskoj ulozi njezine generacije u domaćoj pop glazbi.
Ideja vodilja za prva dva paketa “Kronologije” bila je otprilike ovakva: sve što ste željeli sačuvati za ugodnije starenje ili želite saznati što su vaši roditelji slušali, to ćete bez ostatka naći u ovoj kronologiji. Hrvatska je zaista jedna od rijetkih zemalja koja se može pohvaliti bogatom produkcijom još iz socijalizma. Cijeli opus svjedoči da smo se i tada znali nositi s olovnim vremenima i da bez obzira na to što smo živjeli iza željezne zavjese glazba nije poznavala granice. Naši su glazbenici uspješno prihvaćali, radili prepjeve i skidali aranžmane koje su čuli na radiju, gledali u San Remu.
NACIONAL: Koliko ste dugo radili kronologiju? – Nije nastala preko noći. Edicija Projekt Music prvi se put pojavila s kolekcijom “Kad je rock bio mlad”. Godine 1997. uslijedio “Zvuk osamdesetih”, dva paketa s po pet CD-a i isto toliko kaseta, koja ne samo da je dobila pozitivne kritike, nego je i sa 80.000 prodanih primjeraka bila komercijalno uspješna. To je bila dobra podloga da napravim nešto što sam oduvijek želio – da revitaliziram i obnovim cijelu arhivu Croatia Recordsa.
Planirao sam projekt pod radnim nazivom “Zvuk šezdesetih”. Preslušavao sam snimke Ive Robića, doajena hrvatske zabavne glazbe, koji je bio domaći idol mnogim generacijama ondašnje države. Njegova diskografija seže do najranijih dana Jugotona, u 1949., kada je snimio prvu ploču. Jedino što nigdje, ni u našem arhivu, niti u arhivu Hrvatskog radija, niti kod privatnih kolekcionara, nismo uspjeli naći snimku ploče “Besame mucho”, jedne od Robićevih najranijih ploča. Samo pripremanje materijala trajalo je gotovo dvije godine. Usput sam s izvornih matrica, vrpci, još češće s tvrdih ploča na 78 okretaja kojima je vijek već pomalo izmicao i bio je zadnji tren da se spase od posvemašnjeg uništenja, analizirao tko su bile ključne osobe tog doba.
NACIONAL: Kakvim ste se kriterijima vodili preslušavajući arhivske snimke? – Recimo da sam dovoljno star da se sjećam pjevača koji su obilježili kraj pedesetih, kad sam, uostalom, dobio prvi gramofon: Ive Robića i Rajke Vali, koji su zajedno pjevali na prvom zagrebačkom festivalu 1953., potom Zvonimira Krkljuša, Bruna Petralija, kojega ljudi malo znaju, premda se njegovih šlagera sjećaju. Već se po broju snimki u našoj fonoteci moglo zaključiti tko je osnivao estradu; Ivo Robić je imao više od 130 pojedinačnih snimki. Zaključio sam da bi uz box-set Ive Robića bilo zanimljivo povezati i ovu trojku.
Kompletna edicija bila je pripremljena već u ljeto 2000. Skupio sam materijala za 12 CD-ova, ukupno 315 naslova. Onda me nazvala Zdenka Vučković i pitala hoće li se ikad pojaviti njezin CD. Objasnio sam joj što pripremam i da će se pojaviti zajedno s drugim izvođačima iz toga doba. Ona mi je rekla: to je jako lijepo, ali zar nismo zaslužili da svatko od nas dobije svoj CD. To me je kopkalo i odlučio sam sve prekrojiti i objaviti pojedinačna izdanja, jer sam shvatio da ću objavim li “Zvuk šezdesetih” ukinuti mogućnost nekima od pjevača da dobiju svoj CD, a zaslužili su ga. Zaključio sam da ću poslije lako staviti točku na cijelu tu generaciju i epohu, i tako je nastala ideja o pet kola s po pet CD-a.
NACIONAL: Je li bilo teško zvuk snimljen prije pedesetak godina prilagoditi novim tehnologijama? – Kod jako malo snimki iz pedesetih pojavit će se problem premodulacije zvuka, pa će se to osjetiti na pojedinim mjestima kao neugodno krckanje “fecelanje” u zvučnicima. Problema je bilo s Ivom Robićem i Zaboravljenim zvijezdama, to su snimke koje su mahom skidane s tvrdih ploča koje su pucketale, ali dali smo si dosta truda, korigirali smo i brzinu okretaja. Tehnologija danas omogućuje da “počistite” šumove i buku i dobijete pristojan zvuk, samo treba paziti da se ne počisti i zvuk koji čini glazbeno tkivo.
Tehnika u šezdesetima je bila prilično dobra. Začuđujuće je da je Jugoton već 1962. u studiju snimao pjesme u stereo-tehnici koje su na pločama bile u mono-verziji, jer rezači nisu mogli urezati stereo-verziju. Sada su se zapravo neke snimke pojavile u originalnom izdanju.
NACIONAL: Osim kulturološke vrijednosti “Kronologije”, nadate li se i komercijalnom uspjehu? Postoji li šira publika koja bi danas slušala Anicu Zubović, Zdenku Vučković, Beti Jurković, Milana Bačića? – Komercijalnost raste s brzinom snimki u odnosu na današnje generacije i potrošača. Profit ovog projekta sigurno se neće moći mjeriti sa “Zvukom osamdesetih”. Koliko god mi pokušavali ići na ruku našim kupcima, činjenica je da nije jednostavno izdvojiti 250 ili 315 kuna za zabavu. Vodili smo računa o “razmaženosti” prosječnih kupaca, koji danas osim golog proizvoda žele pjesmu staviti u kontekst određenog vremena. Nismo željeli da “Kronologija” bude samo podsjećanje na prošlost i slušanje šlagera u opuštenoj atmosferi, pa smo uz paket snimki ponudili i priču, biografiju izvođača, kratak opis društvenog i političkog backgrounda u kojemu su pjesme nastale, s mnogo autentičnih fotografija koje oslikavaju to vrijeme. Pritom tekstovi nisu pisani u panegiričkom tonu, nego objektivno prikazuju status i značaj izvođača, njegove propuste u karijeri. Zato se nadamo da će “Kronologija” ostati trajna zabilježba jednog vremena i glazbe.
NACIONAL: Možete li s današnje distance procijeniti vrijednost hrvatske zabavne glazbe, što je ona tada značila? – Ako ništa drugo, ta je glazba stvarala privid da smo, koliko god živjeli siromašno u totalitarnom sustavu, povezani s ostatkom zapadnog svijeta. Iz ovih snimki vidi se da je na prostoru Hrvatske bilo mnogo kvalitetnih glazbenika, da je tadašnji Jugoton bio uvjerljivo tržišna tvrtka koja je sama sebe sagradila i državi vratila kredit. Šezdesetih godina gramofonska industrija doživjela je uzlet, to je vrijeme kad su mediji i diskografska industrija postali dio svijeta. Snimke iz šezdesetih prepune su “covera”. Barem pola snimki na CD-u su zapravo prepjevi američkih, engleskih, a najviše talijanskih šlagera, koji su izvedeni prilično vjerno, s autoritetom svakog od sudionika, od glazbenika i aranžera do pjevača. Nesporno je da “Kronologija” na neki način oslikava tadašnje građansko društvo koje je danas po mnogima u krizi.
NACIONAL: Što se danas smatra uspjehom u diskografiji? – Za Olivera Dragojevića bio bi neuspjeh da proda 20.000 primjeraka novog CD-a, dok je za mlađe autore uspjeh ako prodaju već dvije, tri tisuće primjeraka. U financijskim relacijama uspjehom se smatra sve ono što donese nekakvu dobit izdavačkoj kući; ako su ulaganja mala, i tisuću prodanih komada nešto znači. No već te brojke pokazuju teško stanje diskografije. Danas tek tri, četiri imena mogu postići nakladu od 300.000 primjeraka, kakvu su u zlatnim godinama imali Novi fosili, Neda Ukraden, Mišo Kovač, Bijelo dugme… Danijel Popović sa svojih 700.000 prodanih primjeraka ploče nakon eurovizijskog uspjeha “Đuli” ostao je nedostižan.
Vladati estradnom scenom i diskografijom danas znači prodati više od 20.000 CD-ova. Samo nekolicina izvođača uspijeva premašiti 50.000 – Oliver Dragojević, Thompson, Severina, Gibonni, Parni valjak, Prljavo kazalište.
NACIONAL: U čemu je bitna razlika između bivših i sadašnjih zvijezda? – Tehnologija je potpuno izmijenila definiciju glazbenika. Nekad su se ploče teško snimale, bile su kruna višegodišnjeg rada, a neki je nisu uspjeli nikada ni snimiti. Danas gotovo svatko tko nađe sponzora može imati svoj CD i svoju kasetu i pronaći urednika u diskografskoj kući koji će to potpisati. No ta masovna produkcija vezana je uz demokratizaciju u kulturi, makar je ona često zapravo eufemizam za amaterizam. Danas se sve više čita, ali sve manje Kafka, Dostojevski ili Krleža, sve više se sluša, ali sve manje Bach. To je danak razvoju tehnologije, standarda, ljudi mnogo brže žive, pismenost je raširenija, ali najčešće je plitka i površinska. Pedesetih i šezdesetih netko nije mogao biti član orkestra a da nije završio barem srednju muzičku školu. Pjevači su morali proći kroz sito i rešeto, vježbati dikciju, intonaciju da bi uopće dobili šansu da snime singlicu. Počeci rock ‘n’ rolla ublažili su kriterije; bilo je dovoljno naučiti tri akorda na gitari, imati talenta i dobro izgledati da postaneš Elvis Presley, koji je, doduše, bio bogom dani talent. Tada su pjevači bili glasnogovornici mladih, bili su uvjerljiviji i talentiraniji od prosječno akademski obrazovanih opernih pjevača koji su pazili na dijafragmu i akademska pravila, ali nisu osvajali mase. Današnji mladi, home-made glazbenici više ne moraju svladavati ni ona tri akorda na gitari, ne trebaju im ni bubnjevi, ni gitara, dovoljan im je kompjutor s kojeg će povući sve zvukove. No masovna kultura je, ipak, dovela do toga da nove generacije opet traže živu snimku gitare, violine, orkestra… Sličan trend i potraga za “starim” vrijednostima javlja se i u inozemstvu. Društveni život ne može potpuno funkcionirati ako nema klubova sa živom svirkom, kakvi postoje u svim europskim gradovima. To ovisi o klimi u društvu. Ako emisija “Crno-bijelo u boji” ne dobije bolji tretman na HTV-u, ako se ne pojave kvalitetnije i bolje napisane emisije od postojećih, ako radio ne počne emitirati sličnu emisiju koja bi učila mlade da ništa ne počinje od danas, nego da postoje korijeni, tradicija kojoj u krajnjoj liniji i oni sami mogu zahvaliti svoj razvoj, teško se mogu očekivati promjene.
NACIONAL: Zašto “Ero s onoga svijeta” ne postoji na CD-u? – Zbog kompliciranih tehničkih razloga “Ero s onoga svijeta” još nije na CD-u. Ali priznajem – nema opravdanja i nadam se da ćemo to uskoro popraviti.
NACIONAL: Kako kao diskograf gledate na izvedbe na Dori? – Dora je rezultat ovog vremena: brzog, sintetičkog načina života i razmišljanja koje teži lakom uspjehu i najčešće je kratkoga daha. Teško mi se sjetiti dvaju ili triju imena s Dore vrijednih pozornosti, ali to je odraz kulturnog trenutka koji nas je sve obilježio. Nemam iluzije da je vani bolje. Ni glazba u SAD-u, Engleskoj i Italiji, vodećim zemljama u industriji glazbe, nema više kreativnosti, šarma. Ne želim zvučati kao nostalgičar koji cijeni samo ono što je stvorila njegova generacija, ali čini mi se da se šezdesete objektivno neće tako lako ponoviti i pitanje je koliko će još vremena proći dok se ne dogodi nova revolucija zvuka, svjetonazora i jezika.
NACIONAL: Što je potrebno da bi danas netko bio zvijezda? – Zvijezdom kalibra Branimira Štulića ili Boba Dylana ne može biti nitko tko se nije rodio s darom koji je poslije tesao radom. Mogao bih nabrojiti barem pet, šest bendova sa snagom i karizmom iz osamdesetih koji su za pet klasa jači od bilo kojega iz devedesetih. Mislim da to ima veze s krizom koja vlada u cijelom svijetu. Ne znam je li se ravnoteža pomaknula nametanjem Amerike kao vodeće i neprijeporne svjetske sile nakon rušenja Berlinskog zida, koji je dotad politički i ideološki polarizirao svijet i stvarao tenzije iz kojih su se rodile mnoge dragocjene ideje i pokreti u umjetnosti. Mi smo se u bivšoj državi mogli nadati da će nam barem djeca otići na Zapad, no od prošlogodišnjeg napada na New York zavladala je velika nesigurnost, ne vidim ni jedan kutak gdje ljudi žive smireno, okruženi pozitivnim vrijednostima. Ova vremena su donijela nešto sasvim suprotno: pritisak i stres doveli su do ravnodušnosti i bezizlaznosti.
NACIONAL: Što vas kao diskografa živcira, što kao urednik nikada ne biste potpisali? – Makar mi je prezime Škarica, kao urednik nisam imao potrebu za rezanjem i cenzurom, radije sam ljudima ostavio slobodu, čak i kad su bili u krivu. Ako netko ne vidi smisao u mojoj kritici, puštam ga na miru. Najbolji sud donosi publika. Za mene je svatko tko uzme gitaru u ruke i u stanju je solidno otpjevati pjesmu – umjetnik. Ljudi nisu svjesni koliko je teško nešto dobro otpjevati. Svatko ima svojih pet minuta pjevačke slave u kupaonici, ali se iznenadi kad čuje svoj glas na kasetofonu. Tu bih metodu preporučio glazbenim kritičarima, pa bi, onda, možda ublažili mišljenje o nekim pjevačima, koji pristojno pjevaju, premda je sadržaj sporan.
Vjerujem u teoriju da sve ono što se proda ima nekakvu kvalitetu, ali ne znači nužno da će se prodati i ono što je doista dobro. I najcrnji narodnjak, nešto što će kritičari i muzikolozi proglasiti smećem, sigurno ima vrijednost ako se prodaje u velikim nakladama. Zato radije projekt prepustim publici i pustim ga da živi svoj život, nego da namećem svoj ukus.
NACIONAL: Ali ste ipak “prerezali” i dali otkaz u Croatia Recordsu kad je došao novi vlasnik Ante Glibota. – Jednostavno se nisam našao u konceptu novih ljudi. Glibota je htio Croatia Records postaviti na totalno novim načelima s kojima se nisam slagao. To sam smatrao neuspjelim modelom kakav smo vidjeli u svim sferama gospodarstva: dođe novi vlasnik, koji misli da poznaje kapitalizam iz prve ruke i želi pretumbati sve, od politike do kadra, koji je bio uspješan čak i u socijalizmu. Da je Glibotin model bio dobar, vjerojatno bi i on ostao.
NACIONAL: Koga smatrate fenomenom na hrvatskoj estradi? – Đorđe Novković sigurno je jedan od fenomena, napisao je tisuće uspješnih pjesama u najjednostavnijem rasponu, pogodio je mentalitet, ukus i uho najšire publike. I to od 1968., kad je napisao “Starog Pjera”, preko prvih uspjeha s Mišom Kovačem do Severine. Njegov uspjeh zaslužuje pažnju etnomuzikologa. Tim više što su ga mnogi pokušali imitirati, služili su se istim modelom, a nisu postigli ni zrnce njegova uspjeha.
Tu su i Bijelo dugme i Goran Bregović, koji su utemeljili folk-rock ili pastirski rock, kako su ga nazvali Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, i postali respektabilna tema muzikoloških eseja. Bregović je na raskrižju kultura, islama, pravoslavlja i katoličanstva, stvorio zvuk u kojemu su se prepoznavali pripadnici svih kultura i nacija. Njegova spretnost kompiliranja i izniman glas Željka Bebeka doveli su do komercijalnog čuda – naklade veće od 300 tisuća primjeraka.
NACIONAL: Što je bilo presudno za vaše glazbeno odrastanje? – Na moj ukus je prije svega utjecala moja majka, koja je pjevala u zboru. Njezin repertoar pjesama koje mi je pjevala dok sam bio dijete svodio se baš na Zvonimira Krkljuša i Ivu Robića. Melodioznost tipičnu za mediteransko podneblje naslijedio sam od obitelji u kojoj su svi bili pjevači, i otac i djed bili su odlični bas-baritoni, otac je pjevao u šibenskom Kolu, djed još u zbjegu u El Shattu… I uvijek mi je ostao kao pojam pop pjesma koja u sebi nosi melodiju, bez obzira na to što sam potpisivao kao urednik.
U vrijeme instrumentalnog rocka mene su “strefili”, kao i moje vršnjake, i David Bowie i Elvis Presley i Cliff Richard. Oni su imali presudan utjecaj na moju generaciju i Crvene koralje, prvi komercijalni domaći rock sastav s najvećom nakladom u to doba, koja je premašivala stotinjak tisuća primjeraka. To je pokazatelj da je taj zvuk, dominantan u šezdesetima, na prijelazu iz šlagerskog bio najbliži publici, jer je bio melodiozan, a opet nov, moderan, sa zvukom električnih gitara…
NACIONAL: Svirali ste u grupi Mi koja je nastala iz dva šibenska benda, Magneta i Mjesečara. – Mi su stvorila trojica iz Magneta i trojica iz Mjesečara, koji je tada bio klasičan bend s terase, a njegov bubnjar Nikica Šprljan i danas svira u Berekinima, on je jedan od najdugovječnijih glazbenika srednje pop generacije. Mjesečari su imali nešto što je bilo presudno za formiranje grupe Mi: trubača i klarinetista, koji je poslije svirao tenor-saksofon, harmonikaša, klavijaturista koji je poslije postao ključna osoba u bendu, pjevača Nevena Mijata… Magnete smo osnovali 1962. i prvi put smo zasvirali godinu dana poslije na jednom plesnjaku u Šibeniku. U početku smo skidali šlagere sa svjetskih top-lista. Onda nas je “puknuo u glavu” zvuk generacije soul pjevača Otisa Redinga, Wilsona Picketa, Jamesa Browna.
Mi je profunkcionirao tek kad smo došli u Zagreb na studij. Imali smo prostor u Klubu omladine Centar u Gundulićevoj ulici, gdje su nas primili sa svim instrumentima koje smo dovukli na kolicima s kolodvora. Svirali smo u Studentskom centru četiri puta tjedno i uspjeli smo s dvije tisuće posjetitelja oboriti tadašnje rekorde.
NACIONAL: Potom ste završili pravo i izabrali sigurnije zanimanje urednika naklade u Jugotonu. – Bend se raspao krajem 1971. Gitarist Mirko Vukšić završio je medicinu u roku i počeo raditi. Kad je Neven Mijat završio ETF i dobio ponudu da ostane raditi kao asistent, to je bio početak kraja. Morao se riješiti duge kose jer se ona nije uklapala u strogu atmosferu fakultetu, a kratko ošišanoga ga nismo htjeli u bandu i na sceni. Našli smo zamjenu za Nevena i Mirka, ali to više nije bilo to, pa smo prestali na vrhuncu svoje planetarne slave i popularnosti.
Bend je pitanje kemije. U vrijeme kad smo bili popularni, bilo je mnogo vještijih glazbenika od nas, koji su bolje vladali instrumentima, ali mi smo jednostavno odlično funkcionirali. Nitko se od nas nije mislio baviti glazbom. Biti glazbenik bilo je proskribirano zanimanje, a baviti se glazbom značilo je biti na rubu ekscesa. Bend smo osnovali da se svidimo curama i budemo popularni, ali svi smo prilično disciplinirano gurali fakultet, makar smo vježbali četiri, pet puta tjedno. Kad se Mijat povukao, i ostali su zaključili da će završiti studij i tako je razloga za pjesmu nestalo.
NACIONAL: Ipak ste prošle godine prekinuli tridesetogodišnju apstinenciju i zasvirali na šibenskom festivalu. – Trideset godina nitko od nas nije ni pipnuo instrumente, a Neven je samo jednom na proslavi mature pjevao Dedićevu pjesmu i zvučao je gore nego kad je prvi put uzeo mikrofon u ruke. Direktor festivala Večeri dalmatinske šansone bio je jako uporan da nas opet okupi, a i Nikica je želio da se uz Berekine opet vrati svojim izvorima. Nas četvorica pristali smo probati: Neven kao klavijaturist i pjevač, saksofonist Beban Slaven, koji je završio ekonomiju i danas ima svoju tvrtku, Joško Krnčević, ekonomist, zaposlen u Šibenskoj banci, i ja. Zbog posla nam se ostala dvojica nisu mogli pridružiti, Mirko Vukšić radi u Švicarskoj, a Aljoša Gojanović, tenor i alt-saksofon, javni bilježnik u Vodicama, bio je u gužvi. Našli smo se u čudnoj kombinaciji bez bubnja i gitare, ali vježbali smo dva mjeseca i preživjeli na festivalu. Bilo je odlično, bez velikih ambicija, samo da se prisjetimo kako je to izgledalo.

'Kronologija šezdesetih je priča o prvim hrvatskim pop zvijezdama i posveta zlatnim godinama zabavne glazbe'SINIŠA ŠKARICA

Rođen 22. veljače 1946. u Šibeniku

Biografija – 1962. zajedno s četvoricom vršnjaka osniva prvi rock sastav u Dalmaciji, VIS “Magneti”, u kojem svira solo gitaru – 1965. završio šibensku gimnaziju – 1965. spajanjem “Magneta” s drugom šibenskom tinejdžerskom grupom “Mjesečari” nastaje jedan od najpopularnijih sastava bivše države s kraja 60-ih, grupa “Mi”, u kojoj Škarica svira bas gitaru i pjeva – šezdesetih snimaju tri single ploče za tadašnji Jugoton: “Dijana”/ “Sjećanja”, “Bam bam baba lu bam”/ “Ljubav ti više nije tako važna” i “La la la”/ “Jednog od ovih dana” – 1969. po anketi zagrebačkog tjednika za glazbu i uopće kulturu i umjetnost mladih, “Pop express” u kategoriji pop grupa “Mi” osvaja prvo mjesto, ispred beogradskih sastava “Korni grupe” i “Silueta” – 1969-1970. član redakcije i autor “Pop expressa”, gdje piše o aktualnostima domaće pop scene – 1972. radi kao discjockey – 1974. završava studij prava na Sveučilištu u Zagrebu u ožujku – 1974. ženi se Jasnom Barišić i dobiva kćerkicu Anu – 1974. zapošljava se kao urednik naklade (publishinga) u tadašnjem Jugotonu – 1974-1975. piše za glazbene stranice Vjesnikovog Studija – 1975/1976 uređuje glazbeni prilog tinejdžerskog tjednika Tina – 1979. postaje prvi urednik Jugotonove pop-rock redakcije; uz njegovo ime vezuje se pojava “novog vala” na izdanjima Jugotona, kao najuspješnijeg razdoblja domaće rock diskografije – 1981. dobiva sina Mihovila – 1985. postaje glavni i odgovorni urednik Jugotona, a uskoro i direktor programa. Tu dužnost obnaša i u Croatia Recordsu – Hrvatska naklada zvuka i slike d.d., slijedniku Jugotona (“kum” je novom imenu od 1991.) – pod okriljem Croatia Recordsa utemeljuje etiketu Perfect Music kojoj je osnovna zadaća sustavno predstavljanje i valoriziranje hrvatske glazbene baštine, prije svega one pop provenijencije – 1994. u autorskoj ediciji “Kad je rock bio mlad” uređuje tri izdanja: “Crveni koralji – Rock’n’roll zbirka (1963-66)”, “Bijele strijele – Izvorne snimke (1962-64)” i “Matt Collins – 16 originalnih snimaka (1962-66)” – 1997. autorski uređuje i prvo izdanje Perfect Musica: dva ambiciozna paketa (tzv. box-seta) kojima radi presjek hrvatske diskografije u razdoblju od 1980-1989, s ukupno 200 snimaka nazvanih “Zvuk osamdesetih” – 1997. zbog afere Croatia Records i postaje direktora pop i rock produkcije novoosnovanog Orfeja d.o.o. Hrvatske radiotelevizije s kojim kroz projekte Petra Graše i Olivera Dragojevića postiže rekordne prodaje na hrvatskom tržištu – 1999. vraća se u Croatia Records kao pomoćnik predsjednika uprave za program i nastavlja svoj rad na Perfect Musicu – 1999. uređuje antologijska izdanja iz 60-ih “Dalmatian songs” Ansambla Dalmacija (1966) i “Čovjek kao ja”, album prvijenac Arsena Dedića iz 1969. – 2001. postaje predsjednik Hrvatske diskografske udruge (HDU) – dobitnik nekoliko Porina te posebnog Porina za doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji