Smiljko ŠagoljI nakon tri godine, otkako je sudskim rješenjem vraćen na HRT s kojeg je otpušten 1999., Smiljko Šagolj nije napravio ni jedan prilog, nije uredio ni jednu informativnu emisiju, niti je komentirao ijedan događaj. Ipak, svakog prvog u mjesecu na njegov bankovni račun uredno stiže njegova mjesečna neto plaća od sedam tisuća kuna. Novac mu pripada prema koeficijentu za radno mjesto urednika-komentatora u splitskom studiju HRT-a. Prošle subote na telefonski upit možemo li razgovarati sa Šagoljem ljubazna ženska osoba otkrila nam je da ga na radnom mjestu nije vidjela barem dvije godine.

Na devetoricu djelatnika iz Studija Široki Brijeg HRT godišnje troši milijun kunaU mostarskom pak dopisništvu HRT-a saznali smo da Smiljko Šagolj navraća često, ali već odavno ne radi ništa. I urednik širokobriješkog studija HRT-a Miljenko Karačić u kraćem razgovoru priznao je da Smiljka Šagolja već dugo nije sreo. Jedino mjesto na kojem su nam točno znali reći kad možemo razgovarati sa Šagoljem bio je Hrvatski radio Herceg-Bosna u Mostaru. Tamo on dolazi utorkom, gdje honorarno vodi emisiju “Na vrh jezika”. Na Internet stranicama mostarskog Sveučilišta njegovo je ime upisano uz predmet Televizija 1, koji honorarno predaje studentima novinarstva na drugoj godini studija.

Ipak, Smiljko Šagolj uvjeren je da strogo poštuje Pravilnik o radu matične kuće. Kad smo ga nešto kasnije nazvali na mobitel umrežen u hercegovački Eronet odbio je odgovoriti na sva postavljena pitanja uz ispriku: “Znate, Pravilnik HRT-a nalaže mi da dozvolu za izjavu moram dobiti od svojih šefova.” Na primjedbu da svog šefa nije navodno vidio već dvije godine, Šagolj je dodao: “Al’ vi sad mene tjerate da ja s vama razgovaram, a ja to ne smijem bez privole nadređenih.” Nije htio niti negirati niti potvrditi informaciju da honorarno predaje na fakultetu u susjednoj državi, niti da je autor emisije na radijskoj postaji u inozemstvu. Umjesto toga, odmaknuo je slušalicu od uha i kao u transu govorio da po pravilniku ne smije davati nikakve komentare za druge medije.

Razgovor je zaključio riječima:”Ma pišite vi što hoćete, ja vam ništa neću reći.” Ni najmanje ga nije uzrujala činjenica što je njegov dvogodišnji nerad HRT do sad alimentirao s gotovo 320 tisuća kuna.

S istom ravnodušnošću Šagolj je svojedobno odgovorio i na novinarsko pitanje strahuje li da bi mu se zbog raspirivanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti u ratnim izvještajima iz Hercegovine moglo suditi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine. Tad je televizijski kratko odgovorio: “Bez komentara. Sve što sam radio, radio sam javno. Apsolutno radim po savjesti i točka.”

Smiljko Šagolj nije jedina tuđmanovska ostavština koju i danas plaćaju hrvatski porezni obveznici i pretplatnici HRT-a. U susjednoj državi još uvijek postoje dva studija Hrvatske televizije, manji u Sarajevu i brojčano veći u Širokom Brijegu. Do 2000. u ovom je studiju bio uhljebljen čak 31 djelatnik, no s vremenom njihov se broj osipao. Trenutačno je u Širokom Brijegu u stalnom radnom odnosu ostalo devet zaposlenika, a honorarnih suradnika oko tridesetak. Svi oni godišnje “progutaju” oko milijun kuna koje im se isplaćuju iz Zagreba.

Danas se malo tko sjeća Erotela, famozne tvrtke koju je sa 24-postotnim vlasničkim udjelom sredinom ‘90-ih u Mostaru utemeljila HRT. Osnovan je u vrijeme kad su se Hrvatska i BiH crtale na zemljopisnim kartama kao jedinstvena država, čak i u izvještajima o prognozi vremena. Erotel je tada imao samo jednu zadaću – da ilegalno reemitira program Hrvatske televizije za Hrvate na području BiH. S vremenom je iznjedrio i nekoliko televizijskih emisija vlastite proizvodnje, više kao nuspojavu nego kao rezultat osmišljene uređivačke politike, ali s provjerenim kadrovima, među njima naravno i Smiljkom Šagoljem. “Rodijaci” su ga uhljebili u trenutku kad mu je na HTV-u već prijetio otkaz. O sadržaju emisije “Na vrućem stolcu” koju je vodio i danas postoji zapis na Erotelovim Internet stranicama, u kojem se ovog ratnog huškača naziva “žurnalistom i tv-profesionalcem”.

Erotelov program prekinut je 17. studenog 1999. kad je u njegovo sjedište upao SFOR i zabranio mu rad. Pretplatnici u Hrvatskoj nikad nisu saznali s koliko su milijuna kuna sufinancirali nabavku opreme za promociju HDZ-ove politike na području BiH jer HRT-ovi čelnici nikad nisu objavili taj podatak, no nikad demantirane procjene govorile su o tadašnjih 20 milijuna njemačkih maraka.

Danas se jedino nagađa da je dio opreme završio na privatnoj mostarskoj televizijskoj postaji Oskar C, dio je na privatnoj TV postaji KISS u Kiseljaku, a dio je pohranjen ne zna se točno gdje. Zanimljivo je da je HRT Kiseljak, osnovan 1991., bio prva televizijska postaja na području BiH s hrvatskim predznakom u imenu. Godine 1996. pretvoren je u komercijalnu televiziju u mješovitom vlasništvu zaposlenika i OV-a HVO-a Kiseljak. Dvije godine kasnije postao je komercijalna televizija TV KISS, čijih je 85 posto dionica u vlasništvu 30 zaposlenih. Do 2000. imao je ujedno i funkciju Studija HRT-a za središnju Bosnu, pripremajući priloge za informativne emisije HTV-a. U nedavnom razgovoru za “Dom i svijet”, biltenu za iseljenike u izdanju Hrvatskog informativnog centra Ante Belje, glavni urednik TV KISS-a priznao je da je “uz svesrdnu podršku HRT-a ova televizija izrasla u HRT-ov Studio Kiseljak, a 12 djelatnika dobilo je tad status vanjskih suradnika”. Možda je i to razlog zašto je dio Erotelove opreme prije tri godine hitno prebačen u Kiseljak. Odgovor bi mogao znati i Jozo Ćurić, tadašnji pomoćnik glavnog urednika na HTV-u i svojedobno, uz Ivića Pašalića, jedan od glavnih inicijatora pokretanja Erotela. Ali njega nitko više ništa ne pita jer on je danas tek jedan od djelatnika vanjskopolitičkog programa HTV-a.

Krivce za takvo stanje treba svakako potražiti među bivšim direktorima “katedrale hrvatskog duha”. Većina njih, osim nebrige za državni novac koji se godinama slijevao u ovu ustanovu, vodeću su funkciju iskoristili za osobno stjecanje materijalnih dobara, o čemu su već napisani kilometri tekstova. Za razliku od svojih prethodnika, sadašnjeg direktora Mirka Galića ne može se sumnjičiti za financijske malverzacije niti za nezakonito bogaćenje. Ali njegov mandat obilježen je potpuno istim nemarom prema odljevu novca iz budžeta HRT-a.

Kako drukčije objasniti činjenicu da primjerice u Varaždinu HTV posjeduje zgradu koja već godinama zjapi prazna pa se program emitira iz iznajmljenog privatnog studija, za čiji se najam mjesečno izdvaja 170 tisuća kuna?

Situacija nije bolja ni u Zagrebu. Novi televizijski studio na Prisavlju, čije je otvaranje pompozno promovirano prošlogodišnjim izborom za pjesmu Eurovizije i u kojem su se snimale najgledanije televizijske emisije “Latinica” i “Turbo Limach Show”, ovih će dana zatvoriti vrata na neodređeno vrijeme. Razlog je loša izvedba stropnih nosača opreme zbog čega studio zapravo nikad nije ni dobio valjanu uporabnu dozvolu. Dok Industrogradnja kao izvođač radova ne otkloni opasnost urušavanja stropa, HTV će svoje emisije snimati na Zagrebačkom velesajmu i za to, naravno, plaćati najam prostora koji će samo za osam emisija “Turbo Limach Showua” stajati 400 tisuća kuna. Troškove dogradnje Potemkinovih sela Galić već mjesecima čuva u svojoj ladici kao najstrožu poslovnu tajnu.

O razmjerima grandomanije na HTV-u svjedoči i troškovnik dokumentarnog serijala Luke Mitrovića, čija je realizacija spriječena u posljednji čas. Za deset epizoda o raspadu Jugoslavije koje je kanio snimiti zatražio je prije godinu dana 10 milijuna kuna, koliko iznosi godišnji budžet Dokumentarnog programa HTV-a. Novu kalkulaciju koju je glavnoj urednici podastro nekoliko mjeseci kasnije velikodušno je prepolovio, pa bi u ovoj varijanti bio zadovoljan i sa 4.916.000 kuna, a budući da u listopadu odlazi u mirovinu, snimanja bi nastavio u statusu honorarnog suradnika.

Navedeni primjeri samo su kap u moru nagomilanih problema u kojima grca državna Televizija i s kojima se Galić ne zna ili ne želi nositi. Njegova nedavna izjava da se osjeća “kao vozač na mjestu suvozača” apsurdna je jer već dvije godine sjedi na poziciji čelnog čovjeka HRT-a koji bi trebao odlučivati o trošenju novca i tako utjecati na poboljšanje kvalitete televizijskog programa.