OKVIR
Izbor bilo kojeg filma osim ‘Finih mrtvih djevojaka’ bio bi lakrdija

Matanić: 'Rekli su mi da je već dogovoreno da u Los Angeles ide 'Serafin' a ne moj film, ali ja na to neću pristati: spreman sam i na građanski neposluh'Kad govorimo o izboru hrvatskog filma za nagradu Oscar, tada svi razmišljaju o najboljem filmu, ali treba znati da se za tu utrku bira najbolji film po mišljenju filmskih djelatnika i nikog drugog. Tu ne bi trebalo biti većih problema, ali oni nastaju kada se shvati da je percepcija djelatnika drugačija od percepcije publike, kritike ili filmskog žirija. Primjerice, moj film “Kako je počeo rat na mom otoku” dobio je u Puli Veliku zlatnu arenu, nagradu publike i nagradu kritike i bio je vrlo gledan, ali nije bio kandidat za Oscara, nego je to bio film “Nausikaja”. No to nije samo hrvatska boljka, razgovarao sam jednom s predsjednicom Finskog filmskog instituta koja mi je rekla da u Finskoj imaju slične probleme. Isto se dogodilo prije dvije godine u Italiji s filmom “Kruh i tulipani” koji je bio jedan od glavnih kandidata za nagradu europske filmske akademije, ali nije bio talijanski kandidat za Oscara. Naime, talijanski filmski djelatnici su procijenili da bi Amerikancima bilo puno zanimljivije gledati film o mafijašima koji ima veze s obitelji Corleone, kandidirali su takav film koji se zvao “100 stepenica”, ali se to pokazalo pogrešnim jer on na kraju nije nominiran za Oscara niti je privukao neku pažnju u Americi.

OKVIR

JURICA PAVIČIĆ, Jutarnji list
Od hrvatskih filmova koji su ove godine imali ili će imati svoju premijeru samo su dva koja se, po mom sudu, izdvajaju kvalitetom: to su “Sami” Lukasa Nole i “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića. “Sami” su izrazito hermetičan art film, a to je tip filmova koji teško može ući u obzir za Oscara ili nikako, a to je ipak američka nagrada i reflektira američke filmske afinitete. Zato bih prednost dao “Finim mrtvim djevojkama”, koje su i društveno angažiran film, što je kod Oscara prednost.

TIHOMIL HAMILTON, filmski e-zine ‘PowerPages’
Po mojem mišljenju, najbolji kandidat za Oscara trebao bi biti film “Fine mrtve djevojke” redatelja Dalibora Matanića. Sama priča filma je suvremena i nije ograničena elementima koji su razumljivi samo našoj publici ili nekoj određenoj generaciji. Čini mi se da je Matanić inspiraciju pronašao u današnjem španjolskom filmu – ponajprije u filmovima redatelja Alexa de la Iglesia – te tako napravio moderan europski film. Iz svega toga vidi se da je riječ o filmu koji može hrabro stati pred svjetsku publiku. Potpuno je jasno da su “Fine mrtve djevojke”, nakon svih nagrada u Puli, prihvatile i publika i kritika. Stoga vjerujem da je ovaj film jedini pravi izbor i ne vidim razloga da bude drugačije.

JURICA HEIDL, Večernji list
Bespredmetno je govoriti o utrci za oscarovsku nominaciju iz dva razloga. Nemoguće je da hrvatski film uđe među nominirane jer ove godine, ponovno, nemamo film oscarovske hrabrosti izričaja koji bi mogao okupiti snažan lobi, a drugi je taj što ne treba sumnjati da će utjecajna Nada Gaćešić-Livaković, funkcionerka/glumica, progurati Ruićevog “Serafina” koristeći neosporan argument, prikazivanje na festivalu Montrealu. Ipak, iz čiste pristojnosti prema ljudima s one strane Atlantika, kandidat bi morao biti pulski neprijeporni dobitnik “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića, mali, kompaktan, stiliziran film koji sigurno neće nikoga zatupiti i neće izazvati bezobrazne komentare u stilu – opet nam Hrvati šalju sranja.

ANDREA RADAK, Slobodna Dalmacija
Oko toga ne bi trebalo biti prevelike dvojbe: kandidaturu za Oscara od svih filmova viđenih na ovogodišnjoj Puli svakako zaslužuju “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića. A zaslužuju je zato što je riječ o dvjema djevojkama, što i nije tako čest slučaj u hrvatskom filmu, k tome finima ili, kako bi to rekla Inge Appelt u ulozi stanodavke-zabadala, lezbačama koje se ližu, a povrh svega i mrtvima, jer svoju su ljubav pokušale ostvariti uz svakovečernje treštanje Thompsonovih “Čavoglava”. Sve to ne događa se u američkoj provinciji, nego našoj metropoli – gospodarskom, kulturnom, turističkom, industrijskom itd. središtu Hrvatske. Ako još nekome nije jasno, riječ je o djelu koje zasijeca jedan iznimno aktualni problem u nas: fašizaciju naše svakodnevnice, odnosno takozvani kapilarni fašizam. A Matanić je, prije svega, umiješao dobar film, na radost svih pulskih posjetitelja, izmučenih Sedlarovim malim kućnim videom ili artističkim gnjavažama poput Ruićeva “Serafina”.

NENAD POLIMAC, Nacional
Bilo bi zbilja smiješno da hrvatska kinematografija ove godine kandidira neki drugi film za Oscara, a ne “Fine mrtve djevojke”, pobjednika pulskog festivala. Ne tvrdim da će se Matanićevo djelo probiti u širi krug natjecatelja između kojih se zatim bira pet nominiranih za najbolji strani film (izvjestan je minus što je to po žanru triler, a u Los Angelesu najbolje pale humanistički intonirane humorne drame), međutim, priča je jednostavna, poruka o netrpeljivosti prema manjinskim seksualnim orijentacijama univerzalna i svima razumljiva, a film je pritom odlično i pitko režiran. Ukratko, “Fine mrtve djevojke” bar imaju šanse da ih se uzme u obzir. Predlaganje bilo kojeg drugog ostvarenja iz ovogodišnje domaće produkcije naprosto je lakrdija.

Posljednjih nekoliko godina Hrvatska je nekoliko puta kandidirala film za najpoznatiju filmsku nagradu Oscar za koji su se mnogi pitali ne samo tko ga je odabrao nego kako i zašto je uopće snimljen te zar nemamo ništa bolje. Najdrastičniji primjer bio je onaj iz 1996., kada je hrvatski kandidat za Oscara bio film “Nausikaja” Vicka Ruića a ne “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, najgledaniji hrvatski film u posljednjih deset godina. Kako do 1. studenoga ove godine Hrvatska mora prijaviti kandidata za Oscara, već su stigle najave kako najbolji ovogodišnji hrvatski film “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića možda neće biti izabran nego da se priprema teren za kandidaturu filma “Serafin – svjetioničarev sin” Vicka Ruića koji je kritika na pulskom festivalu ocijenila lošim. Ruić u cijeloj priči nije kriv, nego se prstom upire u Nadu Gaćešić-Livaković, predsjednicu Hrvatskog društva filmskih djelatnika, tijela čija komisija odabire kandidata za Oscara. Sumnja se temelji na činjenici da je u proteklih nekoliko godina film u kojem je glumila Nada Gaćešić-Livaković ujedno bio i hrvatski kandidat za Oscara. Prije “Nausikaje” u kojem je glumila glavnu žensku ulogu bila je to “Priča iz Hrvatske” 1992. redatelja Krste Papića, slijedio je 1998. “Transatlantic” Mladena Jurana a ne “Rusko meso” Lukasa Nole ili “Kad mrtvi zapjevaju” Krste Papića, te prošle godine “Kraljica noći” Branka Schmidta a ne “Blagajnica hoće ići na more” Dalibora Matanića. Neuspjeh je doživjela 1997., kada film “Božić u Beču” nije prošao u kandidaturi za Oscara. Nada Gaćešić-Livaković glumi i u filmu “Serafin – svjetioničarev sin” pa su tako i do samog Matanića stigle vijesti kako mu ovogodišnje šanse za kandidaturu za Oscara nisu tako velike.

“Ako moj film ‘Fine mrtve djevojke’ ne bude izabran za hrvatskog kandidata za Oscara, razmišljam o građanskom neposluhu, što bi bila reakcija na situaciju u kojoj ne bi bio izabran film koji ima najviše potencijala. Znajući kako su filmski djelatnici iznimno pametna i obrazovana stvorenja, u slučaju da moj film ne prođe, bilo bi očito da je netko lobirao za neki drugi uradak”, rekao je Matanić te dodao kako se u trenutku kada su do njega došle glasine kako je već unaprijed odlučeno o hrvatskom kandidatu osjećao ogorčeno kao i onda kada filmovi Vinka Brešana i Krste Papića nisu bili izabrani. “Mislim da ovaj narod i ova zemlja zaslužuju najbolje, a ne da uvijek sve propadne zbog ‘kuhinje’.” Kada smo ga tražili da definira građanski neposluh, odgovorio je da je to “ironična reakcija na hrvatske institucije koje u većini slučajeva u posljednjih desetak godina ne mogu zaštititi ono najkvalitetnije, nego sve ovisi o zakulisnim igrama”, a za glasine je rekao: ”Šetaš se Bogovićevom i deset ljudi u mantilima te spopadne i kažu ti kako su već čuli da je to gotova stvar. Istinito je sve osim mantila.” Zbog toga je prije tjedan dana osobno razgovarao s Nadom Gaćešić-Livaković koja mu se tada zaklela svojim djetetom kako “kuhinje” neće biti te da će ona učiniti sve kao predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika da se ne utječe na članove koji biraju film, a zaklinje se i da nikada nije lobirala ni za jedan film.

Procedura za izbor hrvatskog kandidata za Oscara počinje prijavljivanjem filma, što se mora obaviti do 20. listopada u HDFD. To do sada nije napravio ni jedan producent, ali Matanić kaže kako će njegov film biti uskoro prijavljen. Osim gole prijave film mora, prema pravilima Američke filmske akademije koja vrijede za sve zemlje s neengleskoga govornog područja, biti prikazivan u kinima barem tjedan dana. Nakon formalne prijave, HDFD, koji ima više od 500 članova, sastavlja komisiju od 17 članova koja bira film koji će biti kandidiran za Oscara. U komisiju ulaze po dva predstavnika iz sedam ogranaka HDFD-a, a to su ogranci režije, scene, snimatelja, glumaca, organizacije, animiranog filma i montaže te jedan predstavnik ogranka kaskadera. Tako se dobiva 15 članova komisije, a ostala dva pripadaju predsjedniku i potpredsjedniku HDFD-a. Međutim, od 1999. uvedeno je pravilo koje do tada nije postojalo, a to je da članovi komisije ne mogu biti oni koji su radili na filmovima koji su se kandidirali za Oscara. Sve u svemu, hrvatski film za Oscara ne biraju kritičari, na izbor ne utječe ni njegova gledanost u kinima, odlučuju filmski djelatnici.

Dakle, Nada Gaćešić-Livaković neće biti članica komisije koja će donijeti odluku ove godine jer je glumila u filmu “Serafin – svjetioničarev sin”. Još nisu poznati članovi komisije jer se ne zna koji će sve filmovi biti kandidirani. Međutim, zbog stvorene atmosfere ona tvrdi kako neće glasovati čak i ako se film “Serafin” ne prijavi kao kandidat.

“Kako to ja lobiram za neki film ako u ovom trenutku ne znamo tko će biti član komisije? Zar mislite da lobiram tako što uzmem telefon i svaki dan nazivam 500 članova HDFD-a koji su potencijalni članovi komisije i govorim im kako da glasuju? Pa što ja to njima mogu ponuditi? Je li se to vama čini normalnim, osobito ako znamo da je glasovanje tajno?” ogorčeno nam je odgovorila Nada Gaćešić-Livaković koju vjerojatno mnogi znaju i kao članicu Vijeća HRT-a. Ona je već petu godinu predsjednica HDFD-a i za njezina predsjednikovanja došlo je do spomenute promjene po kojoj autori, umjetnici i producent filma koji se kandidira ne mogu biti članovi komisije, a 1997. broj članova komisije je podvostručen pa su umjesto jednog člana svakog ogranka u komisiju počela ulaziti po dva člana. ”Što još da radim? S ovakvom silnom kampanjom protiv mene još me samo mogu likvidirati. Valjda im smetam što postojim”, kaže ona. Kampanju, odnosno borbu protiv kampanja spominje i Matanić koji kaže kako se “cijelo vrijeme trudim stvoriti pozitivno ozračje oko filmske proizvodnje i nadam se da će ta pozitiva prijeći preko svih tračeva i glasina koje stvaraju štetu kao da umjesto Olića protiv Italije uvedeš nekog C igrača kojeg štite ‘veliki’ menedžeri”.

Povratak u 1996., na najnelogičniji izbor za oscarovskog kandidata, film “Nausikaja”, podsjeća na to da je komisija tada imala osam članova a jedan je bila upravo Nada Gaćešić-Livaković, koja je glumila glavnu žensku ulogu u tom filmu, a koja je u komisiju ušla kao tadašnja predsjednica ogranka glumaca. “Po tadašnjem pravilniku mogla sam glasovati, ali ja sam imala samo jedan glas, glasovalo je još sedam ljudi, i to tajno, niti ja znam kako su drugi glasovali niti drugi znaju kako sam ja glasovala”, kaže Nada Gaćešić-Livaković.

Nekoliko članova HDFD-a reklo nam je kako se doista ne mogu naći čvrsti dokazi da Nada Gaćešić-Livaković “kuhinjom” namješta izbor za hrvatskog kandidata za nagradu Oscar te kako je sasvim točno da ona članovima komisije doista ne može ništa obećati zauzvrat u slučaju da glasuju za film koji ona odabere. Međutim, smatraju kako je općeniti utjecaj Nade Gaćešić-Livaković na članove HDFD-a velik, a to dokazuju time što je ona već petu godinu predsjednica društva. Njezina radna energija i upornost su golemi, ona se pri Ministarstvu kulture bori za razna prava filmskih djelatnika, od porezne politike nadalje, pa samim tim uživa ugled koji se može koristiti pri takvim glasovanjima. Uostalom, i sama kaže kako je struka već petu godinu bira za predsjednicu i dodaje: “HDFD ima više od 500 članova, pa zar mislite da bi oni birali mizeriju koja im radi iza leđa i ne bori se za njihove interese?”

Dalibor Matanić uopće ne sumnja da je njegov film apsolutni favorit za oscarovsku kandidaturu. ”’Fine mrtve djevojke’ dobio je na festivalu u Puli sedam nagrada, uključujući nagradu žirija, kritičara i publike za najbolji film, dobio je iznimno dobre reakcije publike na specijalnim projekcijama u Motovunu i Sarajevu te mislim da je riječ o filmu koji u potpunosti ima šanse predstaviti našu malu lijepu zemlju u najboljem svjetlu u utrci za najprestižniju nagradu”, otvoren je Matanić koji kaže kako svi znaju da on cijeni filmske djelatnike koji često rade u sjeni pa se zato nada da će HDFD prepoznati kako je riječ o šansi da se svijetu predstavi ono najkvalitetnije. S druge strane, Nada Gaćešić-Livaković kaže kako je sasvim krivo isticati neki hrvatski film time što se nabrajaju osvojene pulske nagrade jer “postoje neki filmovi koji su dobili sve zlatne arene pa ih poslije niste ni čuli ni vidjeli, dakle to ne može biti mjerilo”. Pritom upozorava da nije mislila na Matanićev film, a Matanića smatra izrazito talentiranim redateljem te misli kako mjerilo za oscarovsku kandidaturu ne može biti bilo koja nagrada koju je film dobio na ovom ili onom festivalu nego odluka članova komisije HDFD-a. Problem je što ni “Nausikaju” niti “Transatlantic” nije vidjelo više od tisuću gledatelja u Hrvatskoj, samo je film “Kraljica noći” došao do 35 tisuća gledatelja, što je za hrvatske uvjete dobar rezultat.

Paradoksalno, ali ovih je dana filmski Internet site www.thefilmexpirience.com objavio potencijalne kandidate za nagradu Oscar i iako za mnoge zemlje piše kako ne znaju koji će film kandidirati za Oscara, uz Hrvatsku stoji kako je najveći kandidat “Serafin – svjetioničarev sin”. Nada Gaćešić-Livaković kaže kako ne zna ništa o tome jer “ja vam ne znam ni uključiti Internet”, ali joj pada na pamet da je to možda napisano jer je film nedavno prikazan na filmskom festivalu u Montrealu. I prikazivanje u Montrealu postalo je diskutabilno jer se pojavila informacija kako Nada Gaćešić-Livaković tvrdi da je “Serafin – svjetioničarev sin” prvi hrvatski film od samostalnosti koji je ušao u konkurenciju nekog tzv. A festivala, što je sasvim točno, te bi to trebao biti jedan od razloga njegove kandidatura za Oscara.

“Ja sam samo rekla kako u medijima nije dovoljno popraćeno to što je neki hrvatski film prvi put ušao u konkurenciju A festivala. Nikada nisam rekla da bilo koji film treba biti kandidiran za Oscara jer je osvojio nagradu na ovom ili onom festivalu”, tvrdi Nada Gaćešić-Livaković i objašnjava da je to rekla na sjednici Vijeća HRT-a kada je upozorila da je prošlo tri dana od Hinine vijesti kako je film Vicka Ruića ušao u konkurenciju festivala u Montrealu, a da HTV to nije objavio. “Rekla bih to da je bila riječ o bilo kojem filmu”, napominje Nada Gaćešić-Livaković.

Osim toga, film koji će biti kandidiran za Oscara Ministarstvo kulture financirat će s iznosom između 400 i 500 tisuća kuna radi promocije u Americi, a kako su šanse nekih hrvatskih filmova za ulazak među pet nominiranih jednake nuli, smatra se kako će filmska ekipa iskoristiti novac na turističko razgledavanje Kalifornije. No Nada Gaćešić-Livaković na to reagira kao opečena. “Igrala sam glavne uloge u nekim filmovima, a otputovala sam na samo jedan festival u Prag i dala sam 600 njemačkih maraka da bih bila ondje. Nikada me nitko nije poslao nikamo, a možda bi bilo dobro da je netko to učinio”, odgovara ona, podsjećajući kako film “Nausikaja” svojedobno nije dobio ni kune od Ministarstva kulture za predstavljanje u Americi.

Gotovo nitko ne može osporiti kako je do sada komisija HDFD-a donosila pogrešne odluke o kandidatima za Oscara, što je Matanić otvoreno rekao Nadi Gaćešić-Livaković. No na naše pitanje misli li privatno da je dolazilo do pogrešaka, odgovorila je: “Ne mogu vam reći je li se pogriješilo, nekada je moj kandidat bio netko drugi, ali to nema veze, nikada nisam nazvala nekoga i rekla mu kako da glasuje.” Ako ništa drugo, složili smo se kako u drugoj fazi, kada se bira pet filmova za nominaciju za Oscara, gdje Hrvatska nikada nije bila, treba mnogo više od puke kvalitete filma. “Služit ćemo se trikovima velikih svjetskih majstora”, najavio je Matanić svoje metode proboja k užoj nominaciji od pet filmova za Oscara, što u posljednjih deset godina nije uspjelo ni jednom hrvatskom filmu. S Nadom Gaćešić-Livaković podsjetili smo se filma “Ničija zemlja” čije je snažno lobiranje pomoglo prikazivanju na brojnim festivalima i osvajanju mnogo nagrada, uključujući i Oscara. “Eto, vidite, a tada je lobiranje dopušteno”, rekla je Nada Gaćešić-Livaković, dodajući kako bi voljela prespavati razdoblje kada se bira hrvatski kandidat za Oscara.