Objavljeno u Nacionalu br. 361, 2002-10-16

Autor: Nenad Polimac

INTERVIEW

Fadil Hadžić - zanemareni filmski klasik

Razgovor s jednim od najproduktivnijih hrvatskih redatelja, osnivačem 'Duga filma' iz kojeg je nastala Zagrebačka škola crtanog filma, pokretačem i glavnim urednikom niza tjednika poput VUS-a, Telegrama i Oka, utemeljiteljem zagrebačkih kazališta 'Komedija' i 'Kerempuh' gdje je i danas dramaturg, autorom 57 kazališnih komada te nekoliko knjiga, koji je ove godine navršio 80 godina

Fadil HadžićFadil HadžićNa ovogodišnjem pulskom festivalu veteran hrvatske kinematografije Mate Relja upozorio je na drastičan previd na domaćoj kulturnoj sceni. Dok su se proteklih mjeseci novine i televizija natjecali kako bi obilježili osamdeseti rođendan pjesnikinje Vesne Parun, malo se tko potrudio proslaviti obljetnicu njezina vršnjaka Fadila Hadžića, uz Branka Bauera najproduktivnijeg hrvatskog redatelja (ukupno 14 filmova), osnivača “Duga filma” iz kojeg se iznjedrila kasnija Zagrebačka škola crtanog filma, glavnog urednika poratnog satiričnog lista Kerempuh, a od 1953. i tjednika VUS (Vjesnik u srijedu), koji su za njegova mandata ostvarili tada rekordne naklade u bivšoj Jugoslaviji (Kerempuh 180 tisuća, a VUS više od 300 tisuća primjeraka), pokretača svojedobno vrlo čitanih tjednika za kulturu Telegram (1960.) i Oko (1973.), utemeljitelja zagrebačkih kazališta Komedija (najprije pod nazivom Kerempuhovo vedro kazalište) i “Kerempuh” (isprva “Jazavac”), autora čak 57 ponekad rekordno izvođenih kazališnih komada i nekoliko knjiga te akademskog slikara sa 14 samostalnih izložbi.

OSOBAN FILM "Da danas snimam 'Novinara', kudikamo bih više naglasio obiteljsku situaciju glavnog junaka, a ne toliko ono što se zbiva u redakciji" REKORDNE NAKLADE "Svoje najbolje godine posvetio sam novinarstvu: Kerempuh i VUS pretvorio sam u novine s rekodnim nakladama" KOMERCIJALNI FILM "Moje je uvjerenje da film bez publike nema smisla, kao ni kazališni komad pred praznom dvoranom"Hadžić se zacijelo nimalo ne živcira što mu kolege iz kazališta nisu upriličili posebnu proslavu, jer bi ona po samoj logici situacije značila stanovit oproštaj. Premda je na pragu devetog desetljeća, on je na tom području još iznimno vitalan. Ove je godine osnovao BIS – Teatar komedije s konceptom putujućeg kazališta bez matične pozornice, koje će već potkraj godine na repertoaru imati tri stalne predstave. Osim toga, iako je formalno u mirovini, još obavlja posao dramaturga u popularnom kazalištu “Kerempuh” u Ilici 29.

Zanemarivanje Hadžićeve filmske djelatnosti već je malo ozbiljniji kulturološki problem. Svoj do danas zadnji film “Ambasador” – priču o veleposlaniku na zalazu karijere koji preispituje iznevjeravanje nekadašnjih ideala i razloge raspada obitelji – snimio je daleke 1984., a otad nije uspio realizirati nijedan projekt, premda ih je nudio komisijama i povjerenstvima koja su odlučivala o financiranju kinematografije. Zahvaljujući povremenim televizijskim emitiranjima, filmovi mu nisu zaboravljeni, pogotovo ne prvijenac “Abeceda straha” (1961.), iznimno dinamičan triler iz razdoblja NDH o ilegalki koja izigrava nepismenu služavku kako bi u stanu bankara kolaboracionista pronašla popis dvostrukih agenata, kao ni “Lov na jelene” (1972.), provokativna triler-drama o povratniku iz Australije koji u provincijskom gradiću pokušava dokazati komunističkoj vlasti da nema ustašku prošlost.

Na već spomenutom pulskom festivalu propustili su mu upriličiti prigodnu retrospektivu, što i ne začuđuje kad se zna za šlamperaj koji je sve češći na toj filmskoj smotri. Paradoksalno, sam je Hadžić najviše pridonio da se 1953. ustoličena skromna revija domaćeg filma već dvije-tri godine poslije prometne u reprezentativan, pa čak i glamurozan festival. Nije bilo bolje ove godine ni u Motovunu, gdje su – umjesto Hadžićevu – proslavili obljetnicu Fedora Škubonje, koji je hrvatskoj kinematografiji podario tek srednjometražni draguljčić “Izgubljena olovka” – i ništa više! Potrebnu uviđavnost pokazala je tek Hrvatska televizija i nedavno emitirala reprezentativan izbor iz njegova filmskog opusa. Međutim, od najavljenih pet filmova prikazana su samo četiri.

NACIONAL: Znate li zašto nije prikazan “Ambasador”, posljednji film iz tog ciklusa posvećenog vašem stvaralaštvu? – I vi ste to, znači, primijetili! Ne znam zašto su to napravili. Nazvao sam filmsku redakciju, urednika gospodina Kurelca, i on mi je objasnio da je u pitanju nova jesenska shema u koju se taj film nije uklopio. Nije mi to bilo uvjerljivo, jer je u tom terminu emitiran nekakav bezvezni američki film. Rekao sam Kurelcu da se nadam da ćemo nas dvojica toliko dugo poživjeti da ja doznam pravi razlog zašto je “Ambasador” skinut s programa. S televizijom i nekim drugim ustanovama imam, uostalom, već dugo slična iskustva, pa me ovo uopće nije iznenadilo.

NACIONAL: Što mislite, što je razlog neemitiranja filma? – Ne znam. Ne volim smatrati da sam na nečijoj meti, ali nije nimalo slučajno što je “Novinar” puno prije emitiran na slovenskoj i bosanskoj nego na hrvatskoj televiziji.

NACIONAL: Je li problem možda u tome što u “Ambasadoru” glavne uloge tumače srpski glumci Miodrag Radovanović i Voja Brajović, o čemu se uoči koncipiranja ciklusa nije vodilo dovoljno računa? – Ne mogu vjerovati da je to razlog. Pa nijedan od njih nema putra na glavi iz 90-ih, dok je trajala agresija na Hrvatsku. Nisu oni poput Bate Živojinovića. Moj je dojam da nekome tko odlučuje o programu ja više nisam po volji. Valjda mu je već i ovo što je prikazano bilo previše.

NACIONAL: Puno više od neemitiranja “Ambasadora” mene je šokiralo nešto drugo. U prikazanoj kopiji vašeg filma “Novinar”, za koji ste 1979. dobili Zlatnu arenu za režiju u Puli, netko je intervenirao u zvučnu vrpcu. Film završava prizorom u kojem nakon smrti svog mentora Fabijana Šovagovića rezignirani Rade Šerbedžija dolazi kući te odsutno sluša ponoćne vijesti Radio Zagreba i odjavnu špicu emisije s hrvatskom himnom. Hrvatska je himna izbrisana i umjesto nje podložena je nekakva bezvezna glazba na sintesajzeru… – Je li? Nisam sad gledao film, ali to je napravljeno još u bivšem režimu, 80-ih godina. Već onda je to nekome zasmetalo. Ta scena s himnom i jest razlog zašto film dugo nisu htjeli prikazati na televiziji.

NACIONAL: Vi niste imali veze s tom intervencijom… – Normalno da nisam. Moje su filmove kritizirali, ali nisu prekrajali. Recimo, Savez boraca je oštro napao “Lov na jelene”, to je izašlo u Vjesniku na tri stupca. Proglasili su ga nacionalističkim zbog teme o emigrantu kojeg svi sumnjiče za ustaštvo.

NACIONAL: I završnica “Lova na jelene” izgleda kao da ju je netko “uredio”. Glavni junak, kojeg glumi slovenski glumac Sandi Krošl, dobije ubod nožem u leđa u kavani, a zatim se u bolnici ispostavi da će ipak preživjeti. Logika priče iziskivala bi da on ipak pogine kao žrtva ideoloških i kojekavih drugih predrasuda. Na kraju još policijski inspektor Miha Baloh drži moralizatorski govor u kojem zagovara oprost emigrantima bez ustaških grijeha… – To što je snimljeno – to sam ja i zamislio. Posve je sigurno da bih u jednoj drugoj klimi išao puno više do kraja. U to je doba bilo mnogo institucija koje su kontrolirale umjetničku produkciju i film je napravljen točno do one mjere do koje se onda moglo ići. Da ga danas radim, mnogo toga bilo bi drukčije – pogotovo taj završetak. Međutim, to je slučaj s većinom mojih filmova. Da danas snimam “Novinara”, kudikamo bih više naglasio obiteljsku situaciju glavnog junaka, a ne toliko ono što se zbiva u redakciji. Ipak, zanimljivo je koliko je “Novinar” i danas aktualan, čak i unatoč tome što već više od deset godina nema jednopartijskog sistema. Pogotovo one replike koje izmjenjuju buntovni Šerbedžija i njegov urednik Stevo Žigon, koji spretno pliva u danoj političkoj klimi.

NACIONAL: S obzirom na vašu karijeru, “Novinar” mora da je bio vrlo osoban film… – Ja sam svoje najbolje godine posvetio novinarstvu. Kerempuh i VUS uspio sam pretvoriti u novine s rekordnim nakladama, čak se i Telegram u razdoblju dok sam ga ja uređivao prodavao u 25 tisuća primjeraka, što je nevjerojatno mnogo za tjednik za kulturu. Na novine sam gledao kao na umjetnost. Jedino sam se u VUS-u zadržao tri godine, svagdje drugdje bio bih pola godine, dok se list ne zahukta, i onda odlazio. Bio sam poput skulptora koji samo formira fizionomiju i zatim posao prepušta drugima. Osim toga, u novinarstvu sam bio u najrigidnijim vremenima, kad se za pogrešna mišljenja moglo otići na Goli otok – a to se često i događalo. I meni je malo falilo da ne nastradam. Došao mi je Vladimir Dedijer iz Beograda i donio mi tekstove Milovana Đilasa, koje sam ja objavio u VUS-u. Nisam ni znao za njegov raskol s partijskim vrhom. Tada me spasio generalni direktor Vjesnika Đuro Kladarin, narodni heroj liberalnih nazora, koji je za mene podmetnuo leđa, jer je vidio o čemu se radi: da sam talentiran novinar, ali da se u politiku baš ne razumijem. Sve što imate u “Novinaru”, sukobe glavnog junaka s glavnim urednikom i s onom sivom nevidljivom linijom koju predstavlja službena politika – sve sam to ja proživio.

NACIONAL: Upravo je nevjerojatno kako ste takav film uspjeli progurati u “olovnim godinama”, nakon obračuna s Hrvatskim proljećem, kad je ideološki nadzor – osobito u hrvatskoj kinematografiji – bio gotovo podjednako represivan kao i u poratnoj Jugoslaviji… – Dotaknuli ste bitno pitanje kako su se nekoć pravili filmovi. Za komisiju koja je odlučivala o financiranju filmova uvijek se radila malo “mekša” verzija, prihvatljiva za ideološki naoštrene cenzore. Tek kad ste ušli u film, kad producent više nije mogao natrag, tada ste radili ono što ste zamislili. Svi su moji kolege imali sličnu taktiku.

NACIONAL: Je li bilo nastojanja da se film zabrani? – Pa bilo je natezanja oko tog završetka s hrvatskom himnom. Vidio sam već na prvim probnim projekcijama komešanje u dvorani. No sve to zapravo do mene uopće nije dolazilo. Osjećao sam da se vode neki razgovori, no ja u njima nisam sudjelovao. A zapravo se sudilo meni. Najveću gužvu, međutim, imao sam s “Desantom na Drvar”, koji sam snimio za beogradsku “Avalu” 1963. Tada sam bio kao na prijekom sudu, a taj prijeki sud je bio kompletan Politbiro s Josipom Brozom na čelu, u njegovoj beogradskoj rezidenciji u Užičkoj ulici. Morao sam odvrtjeti kompletan filmski materijal koji sam ugrubo montirao u samo tri-četiri dana, doslovno radeći 24 sata. Tito je mene i ljude iz “Avale” dočekao ljut, jer je dobio informaciju da smo taj događaj prikazali kako ne dolikuje. No ispalo je jako dobro, jer sam ja film koncipirao ne kao epopeju, kako je tada bio običaj, nego kao najobičniji triler: Hitler daje naredbu za hvatanje Tita koji se skriva u bosanskim brdima, ali mu plan ne uspijeva. Nikakve patetike, nikakve filozofije, samo čista događanja. Kad je film bio završen kako spada, poslije je bio prikazan i na Brijunima. Tito je bio osobito zadovoljan kako su dočarani njemački generali koje su glumili Slovenac Maks Furijan i redatelj i glumac Jugoslovenskog dramskog pozorišta Mata Milošević. Bili su gospoda, uglađeni i lukavi, pa se Tito doimao kao veliki junak kad je uspio izmaći takvim progoniteljima. Film je prodan u nekih 80-ak kinomreža u svijetu.

NACIONAL: U nas je tada bio najgledaniji u kinima… – Samo mi je žao što ga Tito nije gledao u Puli jer bi to bio pravi urnebes – ipak on tu na neki način igra glavnu ulogu. Koristili smo njegove arhivske snimke, ali u prizorima u kojima ga vidimo izdaleka ‘glumio’ ga je jedan policajac iz Drvara. Bilo je to, međutim, ljeto 1963. Na sam dan prikazivanja “Desanta” šetam plažom po pulskoj Verudeli i čujem na tranzistoru da je Skoplje porušio gadan potres. Tito je, naravno, morao na mjesto udesa i nije bilo prilike za gledanje filmova.

NACIONAL: Kako ste uopće dobili tako prestižan projekt? – Pitanje je dobro utoliko što odgovor na njega objašnjava moj odnos prema filmu. Ja se ne bojim narudžbi. Uostalom, Rubens je bar pola svoga opusa tako naslikao. Ja sam bio tip redatelja koji napravi sve točno po planu, katkad i dva dana ranije, a film nije nikad skuplji nego što bi trebao. Zato sam imao mnogo ponuda. Nešto bih napravio za “Avalu”, nešto za beogradski FRZ, nešto s Bosancima i Slovencima, nisam radio samo za “Jadran film”. Htio sam imati kontinuitet. Taj posao ne možete raditi s velikim pauzama, ne možete uvijek iznova učiti abecedu.

NACIONAL: Malo je čudno da su iz “Avale” upravo vama ponudili tako skup i prestižan projekt… – Netočno, bio je jako jeftin.

NACIONAL: Je li u cijenu uračunata i suradnja JNA? – Njihove sam usluge, uglavnom one padobrance što vrše desant, koristio samo dva dana. Čitav film je snimljen za samo 40 dana. Zato sam i morao ići klečati pred Titom, jer su me tužili iz branše da snižavam kriterije brzim radom i pravim sprdnju iz jednog od ključnih događaja partizanskog rata. Srušio sam sve mitove o tome da takvi filmovi moraju biti užasno skupi.

NACIONAL: Poput “Kozare” Veljka Bulajića koja je snimljena godinu dana prije? – “Desant na Drvar” je koštao tek nešto malo više od neke obične urbane drame. Inače, projekt mi je ponudio tadašnji umjetnički direktor “Avale” Slobodan Selenić, s kojim sam se dobro znao, i ja sam ga prihvatio – doslovno preko telefona.
NACIONAL: Scenarij ste pisali s poznatim književnikom Borom Ćosićem… – Tako se poklopilo. Inače, ja sam uglavnom sam pisao scenarije za svoje filmove. Rijetko u suradnji. Recimo, s Mešom Selimovićem sam 1966. radio na filmu “Konjuh planinom” o husinskim partizanima, jer je on bio baš iz Tuzle, kraja u kojem se radnja odigravala. No iza njega još nije bila slava koju je stekao tek romanom “Derviš i smrt”. Dotad se više bavio politikom. Bio je vrlo prijazan čovjek i stalno mi je govorio da nema pojma o filmu. Sjedili bismo uz kavu, razgovarali, on bi onda nešto malo napisao, ja bih to sredio i tako je nastao scenarij.

NACIONAL: Ipak, kad ste radili svoj prvijenac “Abeceda straha”, još niste imali reputaciju superefikasnog zanatlije. Tko vam je uopće u “Jadran filmu” odobrio realizaciju? – Pa valjda direktor, iako se ne sjećam najbolje tko je tada bio na toj funkciji…

NACIONAL: Ivo Vrhovec? – Da, on. Direktori su tada o svemu odlučivali, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu, bez obzira na radničke savjete i dramaturge. Sve je to bio rizik, jer se moja generacija sama filmski obrazovala. Ja sam ipak bio akademski slikar, a i učio sam gledajući druge filmove. Znam da sam za taj film nacrtao svaki kadar i poslije tražio da ga se upravo tako i realizira.

NACIONAL: Neobično što ste kao debitant uzeli za glavnu ulogu Vesnu Bojanić, studenticu bez glumačkog iskustva… – Da, ona danas prodaje nekretnine po Americi. Nedavno sam se s njom čuo. No bilo je na tom snimanju i nezgodnijih stvari. Za ulogu bankara kod kojeg se glavna junakinja zapošljava odabrao sam riječkog kazališnog glumca Josipa Zappalorta. Kad sam vidio njegovu fotografiju, bio sam oduševljen, izgledao mi je kao Jean Gabin. Taj smo film, inače, radili kao filmska radna zajednica, što je tada bio presedan: svi smo, naime, svojim honorarima odgovarali za završni rezultat. Prva dva-tri dana snimanja sa Zappalortom bila su grozna, jer je on glumio samo velikim gestama, još gore nego u kazalištu. Od kolega iz ekipe – koji su suodlučivali o financijama – počeo sam dobivati signale da ga zamijenim, da pobacamo dotad snimljeno i uzmemo nekog drugog glumca. Onda sam mu rekao: “Zappalorto, odsad da niste mrdnuli ni okom ni rukom. Sve što radite, radite mrtav-hladan”. Kad bi mi se opet malo razigrao, ja bih iskoristio samo ton, a sliku bacio van. Poslije je u Puli dobio Zlatnu arenu za glumu.

NACIONAL: Film je bio veliki hit u kinima. Odmah ste se potvrdili kao redatelj filmova za publiku… – U Sovjetskom Savezu je, po podacima iz nekog njihova časopisa, “Abeceda straha” imala 25 milijuna gledatelja. Ako je samo dio toga istina, rezultat je fantastičan.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste u razdoblju potkraj 60-ih, u vrijeme sve većih umjetničkih sloboda, nakon nekolicine nagrađivanih socijalnih drama poput “Službenog položaja” i “Protesta”, odlučili raditi izrazito komercijalne projekte koji su punili kina, kao što je “Tri sata za ljubav”, melodrama o kućnoj pomoćnici koja traži sreću, ili “Divlji anđeli”, krimić o mladim delinkventima koji se provode po Jadranu… – Moje je duboko uvjerenje da film bez publike nema nikakva smisla. Također, kazališni komad pred praznom dvoranom čista je besmislica. Ja sam i kazališni autor pa znam o čemu govorim. U godišnjaku Sterijina pozorja mogli ste pročiati da je Fadil Hadžić, od Bitole i Skoplja do Ljubljane, punih dvadeset godina bio najizvođeniji autor komedija, čak i više nego Nušić. Moliere i Feydeau nesumnjivo su pisali odlične kazališne komade, no ništa od toga ne bi ostalo da ih publika nije podržala. Uzgred, nakon “Tri sata za ljubav” došao mi je jedan američki producent, održao kratko predavanje o tome što publika na Zapadu u tom filmu nikad ne bi razumjela, međutim, ponudio mi je da radim na nekim projektima za njega. Bila mi je to malo prevelika pustolovina pa se u to ipak nisam upustio.

NACIONAL: Tadašnja kritika baš nije cijenila vašu “komercijalnu” orijentaciju… – Naša kritika – ako govorimo o hrvatskoj kritici – svoje je sudove formirala u dvije kavane. Pokojni Vladimir Vuković “drmao” je u “Corsu”, a Ivo Škrabalo s dvojicom kolega redatelja (Zvonimirom Berkovićem i Antom Babajom – op.a.) u “Kavkazu”. Ja se u nijedan od tih krugova nisam uklapao, pa nisam ni očekivao da cijene moje filmove.

NACIONAL: Budući da ste snimali uglavnom iznimno gledane filmove, jeste li se barem mogli pohvaliti dobrim honorarima? – Ništa posebno. Jedan redateljski honorar – otprilike – predstavljao je dvogodišnju plaću običnog službenika. S tim da nema govora o tantijemima od prikazivanja na televiziji. To sve pobire producent.

NACIONAL: Danas je paradoksalna situacija u hrvatskoj kinematografiji što redatelji dobivaju odlične honorare za filmove koje gotovo nitko ne gleda… – Cijela hrvatska kinematografija već 50 godina ide pogrešnim putem. Sve je u rukama komisija i povjerenika, a ne producenata koji odlučuju što se snima. Kad netko ulaže svoj novac, neće mu pasti na pamet da film da nekome tko je napravio već tri loša filma. Po meni, treba davati ne novac nego kredite producentima koji će se brinuti o izboru scenarija, redatelja i traženju koproducenata po Francuskoj, Italiji ili tko zna gdje. Producent mora biti taj koji će imati interesa zaraditi na takvom projektu. Da je to tako, neki bi drugi ljudi u nas radili filmove, a ne oni koji ih danas rade. Kod nas, kad producent dobije novac od ministarstva, on je već završio posao, jer se potpuno osigurao. To nema nikakvog smisla.

NACIONAL: Jeste li u novoj hrvatskoj državi pokušali konkurirati s filmskim projektima? – U zadnjih deset godina dvaput sam nudio projekte. Prvi put početkom 90-ih, kad mi je scenarij bio u rezervi, no kad je došao red da se realizira, shvatio sam da vlada klima u kojoj netko tko se zove Fadil Hadžić ne može dobiti projekt. Prije godinu dana ponudio sam novi scenarij pod naslovom “Obiteljski ručak” dr. Anti Peterliću, ali on ga očito nije ni pročitao, jer je već imao u glavi kome treba, a kome ne treba dati film. Valjda je mislio da sam prestar. Mi očito nismo Amerika u kojoj John Huston u 82. godini može režirati film. Ja bih rado u životu napravio još jedan film, ali u ovakvoj konstelaciji to je očito nemoguće.

NACIONAL: Što je priča “Obiteljskog ručka”? – To je tragikomedija o lopovskoj obitelji koja je ni na nebu ni na zemlji. U biti su to dobri ljudi, ali su socijalno potpuno degradirani. To je kritika današnjeg društva u kojem je civilizacija beskrajno napredovala, no neki u njoj žive u uvjetima koji bi zgrozili i nekadašnje talijanske neorealiste. Da je film snimljen, ove godine u Puli bio bi među dva najzapaženija. No do Pule, imam dojam, nikad neće stići.

NACIONAL: Kao ličnost najzaslužnija za nekadašnji uspon pulskog festivala, što mislite o njegovu današnjem izdanju? – Praviti festival svake godine sa četiri-pet hrvatskih filmova – od kojih su neki pritom i posve televizijske produkcije – čista je glupost. Zašto se ne odluče za bijenale? Bar bi tada konkurencija na nešto sličila.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika