Vjenceslav Richter“Uvijek sam težio za slobodom, autentičnošću i eksperimentom, što mi se često obijalo o glavu”, kaže kontroverzni i osporavani, ali i nagrađivani zagrebački arhitekt Vjenceslav Richter (85), kojemu je prošlog tjedna u Kabinetu grafike HAZU otvorena retrospektivna izložba grafika “Geometrija i spontanitet”. Postav obuhvaća 80 grafika nastalih u razdoblju od 1972. do danas, a među njima je i osam novih, još neviđenih, kojima se ovaj veliki eksperimentator, slikar, kipar, scenograf, urbanist, dizajner i teoretičar vratio jednoj od svojih opsesija – geometriji. Richter nije bio na otvorenju jer je baš tih dana morao otputovati u Salzburg na posebnu terapiju, o čemu nam je otvoreno rekao: “Vidjet ćemo hoće li tumor prije uništiti mene ili mi njega.”

Hrvatski liječnici rekli su mi da bi s kemoterapijom mogao živjeti još 10 mjeseci, međutim ja kemoterapiju nisam mogao izdržati pa sad idem u Salzburg na specijalnu terapiju: vidjet ćemo hoće li tumor prije uništiti mene ili mi njega Kad je Tito prvi put obišao Vilu Zagorje došao nam je činovnik Udbe i rekao: 'Nećete biti uhapšeni.' To je značilo da se Titu vila svidjela Razgovarali smo u njegovoj kući na Vrhovcu, u čijem se prizemlju nalazi Galerija Richter o kojoj se brine Muzej suvremene umjetnosti. Na prvom je katu udoban i prostran stan s velikom terasom i pogledom na grad, a ispred kuće nastaje Park skulptura. Unatoč bolesti, Richter je pun planova i ideja. Otkriva da mu uskoro izlaze iz tiska knjiga “Filozofija nedokazivog”, u kojoj naglavce postavlja poznatu kozmogoniju, te publikacija “Tko nije mogao napisati manifest”, inspirirana je idejom da razjasni historijat Eksperimentalnog ateljea Exat, koji je 1951. osnovao s umjetnicima Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom i gdje su ga isprva zvali “padre della revoluzione”.

Richter je jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika čija se djela, uglavnom kipovi, nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta, na primjer, u Galeriji Tate u londonu, Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Smithsonian muzeju u Washingtonu i Soto muzeju u Ciudad Bolivaru. Poznat je kao velik sintetičar umjetnosti i jedan od najvećih promicatelja apstrakcije. Bio je vezan i uz pokret Nove tendencije, izlagao u najvećim muzejima svijeta, dobio više od 25 nagrada, a u Duisburgu u Njemačkoj postavljena je njegova četiri metra visoka skulptura “Nada” od nehrđajućeg čelika. Iako je najviše cijenio Le Corbusiera, a nadahnjivao se ruskim konstruktivistima i Bauhausom, znao je da nikada neće biti nečija kopija. Budući da je u svojim radovima uglavnom bio ispred vremena, mnogi su ostali nerealizirani, poput projekta Savlje u kojem je Zagreb zamislio na devet otoka i pet kanala, ili Oltara domovine, o kojem kaže: “Na podu kule zamislio sam šahovnicu, a u unutrašnjosti brojna ogledala. Kad bi posjetitelj ušao, otkrio bi prostranstvo šahovnice, jer bi se taj mali prostor proširio zbog optičkog efekta. Naravno, to je bilo previše avangardno pa nije prošlo.”

NACIONAL: Kako se kao eksperimentator, modernist, arhitekt i umjetnik nosite sa svojom bolešću? – Vrlo borbeno. Nisam agresivan, ali uvijek sam bio jako borben i nikad se nisam predavao malodušnosti. Hrvatski liječnici rekli su mi da bih s njihovom metodom liječenja mogao imati još deset mjeseci kvalitetnog života. Međutim, kemoterapija je strašno djelovala na mene. Shvatio sam da to ne mogu izdržati i na vlastitu odgovornost prekinuo sam terapiju. Dobar prijatelj pričao mi je o dr. Kleru, koji liječi puno inteligentnijom metodom i odlučio sam se na taj eksperiment. Kod kemoterapije naliju vas lijekovima i vozite dok izdržite. Ova metoda koristi vašu vlastitu bateriju – krv, koja se obogaćuje antitijelima i injekcijom vraća u tijelo, na tumor.

NACIONAL: Imate li dojam da je nova terapija uspješna? – Bol je nesnosna, ali to je tzv. poželjna bol, jer govori o reakciji, potvrđuje da se nešto događa. Dr. Kler tvrdi da je to potvrda da uništavamo tumor. Isprva sam posve izgubio apetit, a onda ipak počeo jesti, što mi je pobudilo nadu u ozdravljenje. Ako ne jedete, nema nade. Svoju sam ženu Nadu zapitao: Ako se izliječim od tumora, od čega ćemo onda umrijeti? Jer to ne možeš mimoići, ali rado bih umro od nečeg drugog.

NACIONAL: Zašto 10. listopada, datum otvaranja vaše retrospektivne izložbe “Geometrija i spontanitet”, ima za vas posebno značenje? – To je rođendan moje žene Nade, glumice, koja je toga dana u Bjelovaru sa 16 godina bila osuđena na smrt zajedno sa svojim malodobnim bratom. Pretpostavljamo da nisu ubijeni zato što je intervenirao kardinal Alojzije Stepinac, ali nikada nismo doznali pravu istinu. Tako Nada svake godine slavi dvostruki rođendan – biološki i početak novog života. Nada mi je svih ovih godina pružala bezuvjetnu podršku i na tome sam joj neizmjerno zahvalan. Čak i onda kad sam sav novac koji bih zaradio potrošio na često uzaludne eksperimente, a ona se zbog toga nije mogla odijevati onako kako je trebala. Živio sam vrlo riskantno i zbog toga smo odlučili da nemamo djece. Jer djeca zahtijevaju odgovornost i ne podnose rizik.

NACIONAL: U čemu je posebnost vaše zbirke od 80 grafika, malo poznate u Hrvatskoj, koju ste donirali Kabinetu grafike HAZU? – Napravio sam osam novih grafika koje sam radio u zadnji čas pod presijom roka, iako sam crteže napravio još za vrijeme rata. To su vrlo zahtjevne grafike, radio sam ih s milijun tankih linija i s njima se vraćam na svoju stalnu geometrijsku opsesiju – kutove, koje sam još radio u fazi sistemskog slikarstva. Iako je danas geometrija mnogima tek loša uspomena na školu, htio sam na tu temu napraviti estetski zahvat. Danas se najčešće koriste kutovi od 90, 45, 60 i 30 stupnjeva, a ja se ovim grafikama zalažem za pravo građanstva zanemarenih kutova od 20, 30, 40, 50, 60, 70 i 80 stupnjeva. Slijedeći njihov ritam, svakom grafikom ispisujem hommage jednom zanemarenom stupnju. Htio sam urezati senzibilitet tih zanemarenih kutova u svijest ljudi i pokazati da i kutovi mogu biti likovna tema.

NACIONAL: Zašto je važno vaše senzacionalno otkriće diobe kruga na 512 stupnjeva, te kuta na tri dijela? Jeste li patentirali to otkriće i kako su reagirali znanstvenici? – Otkriće nisam patentirao jer je to užasno skupo, ali sam publicirao svoj rad. Znanstvenici su me počastili totalnim prezirom, a geometri su to vjerojatno doživjeli kao uvredu, u prvom redu zato što moje otkriće zahtijeva precizno crtanje, što danas više nikoga ne zanima. Osim toga, dioba kuta na tri djela proglašena je u enciklopedijama nerješivim problemom pa je to prihvaćeno kao neporeciva činjenica. Ja sam ga riješio nakon 30 godina rada jer sam, za razliku od ostalih, poslušao Arhimeda, koji je svojom čuvenom rečenicom “Ne dirajte moje krugove!” ostavio budućim generacijama u naslijeđe ideju o važnosti krugova. Svjestan sam da će otpor prema mom izumu trajati godinama, a onda će netko drugi otkriti ovo što sam ja već pronašao i to će otkriće biti prihvaćeno. Jer je dioba kruga na 512 stupnjeva izrazito superiorna današnjoj podjelia na 360 stupnjeva.

NACIONAL: Kako ste od arhitekture došli do grafika? – Mnome vlada spontanost. Za vrijeme jednog dosadnog telefonskog razgovora crtao sam na papiru krugove. Ponovio sam ih tri puta i uočio da imaju likovni smisao. Ispunio sam ih bojom i shvatio da trebam nastaviti tim putem. Tako je nastala spontana grafika, grafika bez predmisli, što podrazumijeva spontani postupak u kojem slobodno slijedim liniju, i slijeva i zdesna. Ako se pojavi neka pogreška, na primjer, krugovi se smanje ili povećaju, nastaje nova tema, nova likovna kreacija.

NACIONAL: Jeste li uspjeli ostvariti davnu želju da oko Galerije Richter, koja je otvorena u prizemlju vaše kuće na Vrhovcu 38, donirane gradu, napravite Park skulptura? – Kad sam doznao dijagnozu svoje bolesti, uvidio sam da je moje trajanje ograničeno i da nemam vremena čekati da gradska administracija svojim sporim tempom riješi izložbu na otvorenom ispred naše kuće. Osim toga, grad nije imao novca za kupnju dodatne parcele od 2000 četvornih metara na obronku ispred kuće. Tada sam odlučio riješiti problem uz pomoć prijatelja i ljubitelja umjetnosti iz Varaždina. Već su postavljena tri postamenta, a skulpture se upravo završavaju kod obrtnika. Sveukupno će ih biti desetak na prostoru od 3500 kvadrata. U slučaju da zgasnem prije završetka, ovlastio sam Sergeja Gligorovića, koji je bio uključen u projekt Exat 2001, kao voditelja postava tako da sam siguran da će se moja ideja ipak ostvariti.

NACIONAL: Još prije dvije godine ponudili ste Zagrebu da otkupi i vašu prekrasnu kuću u Sovlji kraj Tribunja, koja je po mnogima prava lekcija iz mediteranske arhitekture, i da u njoj uredi muzej. Da li se to riješilo? – Kuća je procijenjena na 3 milijuna i 315 tisuća kuna, što je niže od realne cijene, ali Zagreb nije mogao naći taj novac, samo je ponudio stručnu podršku. Tada mi je pomoć obećao jedan naš čovjeka iz Warszawe, ali se zbog bolesti nisam uspio s njim naći. U kući u Sovlji, koju okružuje vrt od 2000 četvornih metara, a dvorište visoki kameni zid, imao sam i izložbu “Svatovi kamena” kad sam izložio kamene zavjese. Hoće li ta kuća postati muzej, ovisi o tome tko će biti kupac. U grob ne možete ništa ponijeti, ali je dobro da iza sebe nešto ostavite.

NACIONAL: Vaši su podrijetlom iz Češke… – Da, stigli su iz blizine Olomouca u Sudetima u Češkoj, a moja žena također je podrijetlom Čehinja. Moj djed je bio stolar i s alatom u rukama stigao je u Zagreb, koji je u to vrijeme vapio za stolarima. Imao je tri sina, a moj otac Ivan Richter postao je učitelj. Oženio se s Albinom Mataić, Ličankom, koja je također bila učiteljica i koja je doživjela duboku starost. Moj je otac pripadao starčevićancima i slomilo ga je ubojstvo Stjepana Radića, pa je ubrzo nakon toga s 54 godine napustio ovaj svijet.

NACIONAL: Niste bili ni u partizanima, ni u ustašama, ali vas je na kraju uhapsio Gestapo. Kako to? – Prije rata bio sam predsjednik Tehničkog kluba i zbog toga na crnoj listi, pa sam se morao skloniti iz Zagreba u Ominje. Tamo su me ustaše ranili i proveo sam u bolnici 18 mjeseci. Onda sam preko teozofskih veza, iako nisam bio teozof, prebačen u Beč, gdje sam se ponovno aktivirao u antifašističkoj borbi. No tamo me je u veljači 1945. uhvatio Gestapo pa sam oslobođenje dočekao u zatvoru. Bila je alternativa hoće li nas sve posmicati ili pustiti, ali je pobijedila druga opcija pa sam ipak ostao živ i čak dobio partizansku spomenicu.

NACIONAL: No u zatvoru ste bili još četiri puta? – Nakon oslobođenja aktivirao sam se u Jugoslavenskom narodnooslobodilačkom odboru u Beogradu što ga je osnovao Josip Kanker, visokorangirani slovenski političar. No zbog provale, za koju do danas nitko nije službeno okrivljen, i drugi sam put uhapšen pa sam u zatvoru dočekao Ruse. U komitetu u Beču bilo je mnogo ambicioznih ljudi – pobjeda je bila na vidiku i natjecali su se oko boljih položaja, pa su mene optužili da sam agent Gestapoa. Trebao sam biti likvidiran od naših ljudi, no tada su me ipak prepustili Rusima, jer nisu htjeli krvariti ruke. Tako sam treći put završio u ruskom zatvoru gdje sam proveo tri tjedna. Kad me tako jadnog i gladnog uočio neki major Jastrebov, što mu je valjda bilo ilegalno ime, donio mi je vruću pirošku. To se ipak razjasnilo i bio sam oslobođen. No onda su me na temelju te bečke afere u Beogradu optužili za ubojstvo i u samici su me ispitivali sto dana. Kad se dokazalo da sam nevin, bio sam pušten. No, kad sam poslije putovao na simpozij o likovnoj sintezi u Moskvu, uhapšen sam i peti put, jer nisam imao vizu. Uhapsili su me na aerodromu i smjestili u zatvor, iako mi je rečeno da ne trebam vizu za Sovjetski Savez. No zaboravio sam svojih pet utamničenja. To je prošlost. Nisam od onih koji stalno spominju ratne zasluge ili velike bojeve. Uvijek gledam naprijed, čak i danas.

NACIONAL: Za jedan od vaših prvih poslova u Trstu bio je zaslužan slikar Edo Murtić? – Edo Murtić je u prvom redu partizan i on se nikada nije dao potisnuti, uvijek je volio biti pri vrhu, a mene je znao još iz školskih dana. Preuzeo je uređenje Jugoslavenskog paviljona na izložbi 1947. u Trstu pa je nas petero umjetnika stiglo tamo s krivotvorenim legitimacijama, jer je to bila Zona B. Taksijem smo stigli do hotela i odmah prionuli poslu: za samo jednu noć napravili smo 11 štandova. Ja sam se u to doba već poigravao geometrijskim formama poput valjka, kocki… No, izbila je afera jer je Murtić, koji je preuzeo turistički dio projekta, napravio veliku kartu Jugoslavije u koju je uvrstio Trst i Zonu B. Došli su oficiri i zaprijetili nam da nećemo imati izložbu ako to odmah ne skinemo.

NACIONAL: Planetarnu slavu stekli ste izložbenim paviljonima koje ste radili za Svjetske izložbe u Bruxellesu, Milanu, Torinu, Stockholmu. Po čemu je jugoslavenski paviljon u Bruxellesu postao poznat u svijetu? – Ne volim ponavljati, ni sebe ni druge, uvijek sam htio napraviti stvari kakve još nitko nije realizirao. Uvijek sam težio eksperimnetu, slobodi i autentičnosti. Po psihologiji sam samac, pa mi je tako, dok sam se vozio autobusom iz Beograda prema Zagrebu, pala na pamet ideja o paviljonu s temeljima u zraku. Na žalost, to nikada nije ostvareno u cijelosti, nego na klasičan način, jer je Beograđanima već bio pun nos mojih pobjeda na velikim arhitektonskim natječajima. Dva njihova vrhunska statičara izjavila su da je to idiotizam. Složio sam se njima, ali sam napomenuo da smo mi mala zemlja i da moramo svijetu pokazati izvanserijsku arhitekturu. Rečeno mi je da odustanem od temelja u zraku, jer ću inače izgubiti projekt. Zaključio sam da je bruxelleski paviljon izvrstan i bez te atrakcije i pristao sam na kompromis. Taj je paviljon poslije prenesen u neko mjesto blizu Bruxellesa i pretvoren u katoličku školu, a nakon 40 godina izišla je i knjiga o meni i tom paviljonu.

NACIONAL: Što vas je toliko impresioniralo u arhitekturi izložbenih paviljona? – Završivši Arhitektonski fakultet, nisam bio u stanju raditi u arhitektonskim biroima, jer mi to nije odgovaralo. To sam smatrao gubitkom vremena, jer umjesto da kreativno stvaram, čekao bih 14 sati da odem kući. Kako sam od nečega morao živjeti, slao sam projekte na natječaje, koje sam srećom dobivao. U to je doba izgradnja bila divljačka i zaposleni arhitekti nisu se mogli time baviti. Osim toga, paviljoni se nisu učili u školama. I tu je djelovao princip spontanosti. Kad sam se jednom spremao na godišnji odmor, nazvao me neki drug Kilibarda iz Beograda i rekao mi neka se prijavim na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu 1960. Odbio sam, no ipak mi vrag nije dao mira i u restoranu u Frankopanskoj ulici nacrtao sam na salveti projekt. Učinio mi se dobrim – nije imao ni jednu ravnu liniju, osim vertikalnih zidova, sve ostalo bilo je dio kruga ili elipse, i poslao sam ga na natječaj. Dobio sam prvu nagradu.

NACIONAL: Kako se u bivšoj zemlji, u kojoj je ideologija bila ispred estetike, gledalo na vašu avangardnu arhitekturu izložbenih paviljona? – Vrijednost su prepoznavali samo stranci. Na primjer, za paviljon u Milanu 1963. koristio sam najprimitivniji element – običnu letvu, kojom sam riješio apsolutno sve probleme unutar zadane teme o slobodnom vremenu, od plakata do živih sadržaja. Na sastanku Društva jugoslavenskih arhitekata u Ljubljani strašno su me napali rekavši mi da ih je bilo sram u Milanu, te me na kraju pitali zašto uvijek izvodim bijesne gliste. Srećom, kod kuće u poštanskom sandučiću našao sam čestitku s informacijom da sam dobio Zlatnu medalju za najbolji paviljon na toj Svjetskoj izložbi, što mi je vratilo optimizam. To je po mom mišljenju bio moj vrhunac u paviljonskoj arhitekturi. Zapravo, vrhunac je trebao biti jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967., koji sam zamislio kao vodeni, u obliku piramide. Taj natječaj, na žalost, nisam dobio, premda nešto slično nikad prije nije napravljeno. Doduše, prošao sam prvi stupanj dobivši svih deset glasova, a tada mi je Uroš Martinović, predsjednik strukovnog udruženja Jugoslavije, rekao: “Sad si nas prešao, nismo te prepoznali!” Prvu nagradu dobio je neki Pešić, a ja sam dobio drugu, s tim da radim interijer.

NACIONAL: Nakon što ste 1967. napravili Vilu Zagorje, današnje Predsjedničke dvore, je li vam predsjednik Tito rekao kako mu se svidjela kuća? – I tu se radilo o vrhunskoj manipulaciji. Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, htio je Titu napraviti vilu nad vilama kako bi on dulje boravio u Zagrebu. Prvo je otpilio arhitekta Dragu Iblera, koji je napravio vrlo zanimljiv prijedlog, a onda je pozvao nas trojicu arhitekata – Ivu Vitića, Zvonimira Marohnića i mene – da napravimo novi projekt vile. Ja sam zamislio projekt bele hiže koji nije prihvaćen. U žiriju je bio i arhitekt Kazimir Ostrogović koji je djelovao tako da nitko ne dobije nagradu, ali da se mene uzme kao nositelja projekta. Zašto? Jer jedini od nas trojice nisam imao arhitektonski biro! Tada su me kanalizirali u Ostrogovićev biro, što je bilo amoralno – pa ne može član žirija biti uključen u projekt! Ja sam protestirao, ali mi je rečeno da se ne mogu svađati oko profesionalnih stvari na Titovoj vili. Novi projekt Titove vile, koji smo, dakle, potpisali Ostrogović i ja, zapravo je bio relikt Iblerove koncepcije. Kad je vila završena, nikad nisam bio unutra, jer je Titova kuća bila velika tabu tema i o tome se nije govorilo, barem ne kao o djelu nekog arhitekta. Na otvorenju zgrade uopće nisam mogao pristupiti Titu, čekali smo u prostorijama za osoblje. Kad je Tito obišao kuću, došao nam je neki Luketić, visokopozicionirani činovnik Udbe, i rekao: “Nećete biti uhapšeni!” To je značilo da se Titu vila svidjela. S Titom sam kontaktirao tek kasnije, kao vođa jugoslavenskih arhitekata, kad su ga građevinari, očito, napuntali protiv nas arhitekata. Tada nas je Tito upozorio da se smirimo jer nije vrijeme za umjetničke projekte i gradnju luksuznih kuća. Ja sam ustao i rekao mu: “Predsjedniče, suvremena arhitektura u prvom je redu ekonomična, funkcionalna i bez ukrasa!” Tito je razmislio i rekao da povlači ono što je rekao.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad se gotovo cijeli Zagreb uzbudio zbog vaših nepopularnih adaptacija Kazališne kavane i Corsa, nakon čega više niste u Zagrebu dobili ni jednu narudžbu? – Tko god radi nešto novo i drukčije, mora biti spreman na nerazumijevanje. Ja sam se s tim davno pomirio. Kad analiziram svoje radove, vidim da su donijeli pomak u nešto novo i drukčije. Pa i moje su grafike odmak od uobičajenog i poznatog. Nisam nezadovoljan svojim životom, premda nikad nisam bio adekvatno valoriziran. To vas malo uzbudi, jer to je ipak šok, a onda vas šikne da idete dalje. Što se tiče tih kavana, htio sam, kao i uvijek, napraviti autorsko djelo, koje na kraju nije odgovaralo predodžbi tradicionalne kavane, pogotovo starosjediocima. Kod nas je uobičajeno da se šutljiva većina nikada ne javlja. Čim neki tzv. autoriteti počnu nešto napadati, svi to prihvate kao istinu. Mislim da su adaptacije Kazališne kavane i Corsa remek-djela. Cijeloj jednoj generaciji Kavkaz je bio kultno mjesto, ali i oni šute. Kad je otvoren Corso, pijanist Jurica Murai mi je rekao: “Riža, hvala ti što si napravio takvu kavanu u kojoj se možemo sastajati!” No tada je naišao književnik Ranko Marinković i rekao da nova kavana Corso ništa ne vrijedi, jer u njoj djeca ne mogu naokolo trčati. Nisam baš siguran u točnost takve definicije kavane. Tada se Murai povukao smatrajući Marinkovića većim autoritetom od sebe i više nikada nije ništa pohvalno rekao o Corsu.

NACIONAL: Bili ste jedan od rijetkih stručnjaka koji je branio preuređenje Trga burze i Cvjetnog trga? – Da, jer ne smatram da se radilo o devastaciji, grad je danas ljepši i dotjeraniji. Ti napadi proizlazili su iz provincijskih, uštogljenih navika, zapravo, to su bile svinjarije. Ako usporedite centar Zagreba prije preuređenja sa sadašnjim izgledom, vidite golemu razliku, naravno, u korist novog lica. A na Cvjetnom trgu ima više stabala nego prije, bolja je rasvjeta i nema više visokih rinzola. Što bi ti kritičari htjeli? I u tom je slučaju šutljiva većina bila tiha, jedino sam ja ustao i branio taj projekt. To mi se poslije obilo o glavu, ali nije mi žao jer ja i dalje tvrdim isto. Baš me tada nazvao skladatelj Ivo Malec, koji živi u Parizu, i rekao mi da je u centru Zagreba napravljen velik civilizacijski korak.

NACIONAL: Zašto niste radili velike zgrade nego samo obiteljske kuće? – Napravio sam jednu stambenu zgradu za Novi Zagreb, koju je naručio Grad, ali nikad nije bila realizirana, vjerojatno zbog avangardne forme. Zato su mi obiteljske kuće pružale veliku slobodu kreacije. U toj poziciji arhitekt postaje nalik liječniku: najprije mora dobro upoznati budućeg stanara, a onda od njega dobiti pristanak za ostvarenje ideje – gradnju kuće. Na primjer, slikar Ivan Rabuzin nije bio zadovoljan projektom arhitekta Miroslava Begovića i došao je meni rekavši mi da će izvesti sve što ja zamislim, ali s napomenom da želi dom u Ključu u kojem će moći pokazati svoje slike. Odmah smo se složili. Rabuzina sam zamislio kao pjesnika, ali sam u projekt kuće utkao i elemente njegova slikarstva. Ta je kuća, koju vrijedi vidjeti, bila jako skupa, samo je dnevni boravak imao sto četvornih metara. No bojkotirali su je sa svih strana i malo se publicirala. Vera Horvat-Pintarić, ugledna likovna kritičarka i sveučilišna profesorica povijesti umjetnosti, za tu je kuću rekla da je primjer svjetske arhitekture. Trebalo je napraviti monografiju o toj kući, ali na kraju je i to palo u vodu. Napravio sam još kuću Brani Horvatu u Podsusedu, obiteljsku kuću Prpić u Zagrebu, kuću Klier u Puli…

NACIONAL: Vaš zadnji eksperimentalni rad u obiteljskoj arhitekturi bila je i kuća bez ijednog pravog kuta? – Kad sam prve skice pokazao investitoru, bio je razočaran i rekao mi da je mislio da ću kao podlogu za projekt uzeti jednu od svojih grafika. Kad sam dobio zeleno svijetlo za eksperiment, napravio sam vrlo zanimljivu kuću u kojoj nije bilo ni jednog pravog kuta, uglavnom su to bili kutovi od 10, 60 ili 120 stupnjeva, iskoristio sam geometrijski sustav koji inače upotrebljavam u slikarstvu. Osim toga, svaki od tri stana u te tri kuće imao je poseban ulaz s kosog terena, tako da su ti stanovi zapravo bili male vile. Naravno, ni ta se kuća nije realizirala jer nisu dobili lokacijsku dozvolu, vjerojatno zbog toga što nije bilo pravih kutova. Jer pronašli su smiješan razlog: na tom zemljištu bila su dva stabla koja su proglašena šumom, pa se zbog toga na tom ”šumovitom terenu” ne smije graditi.

NACIONAL: U publikaciji “Tko nije mogao napisati manifest”, koja uskoro izlazi iz tiska, osvrćete se na početke i razvoj grupe Exat? – To će zapravo biti mali historijat umjetničkog rada grupe, jer bih htio da se neke stvari stave na pravo mjesto. Naime, netko je rekao da je rad exatovaca završio 1956., što nitko nije ni potvrdio ni demantirao. Ja se s tim ne slažem. Jer Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i ja radili smo još 1961. upravo za ovim stolom projekt za jugoslavenski paviljon u Torinu, taj arhitektonski rad bio je zadnji rad Exata. Međutim, moj bivši prijatelj smatrao je da arhitektura nije dio programa Eksperimentalnog ateljea EXAT pa se potrudio da se ni torinski paviljon ne uzme u obzir. Smatrao je da samo slikarstvo, a ne i arhitektura, može biti dio Exata. No u manifestu grupe EXAT jasno sam objasnio: “Svuda gdje se eksperimentira, tamo je EXAT.”

Biografija
-1917. rođen u Drenovi kraj Zagreba
-diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu; član je ULUPUH-a i Društva arhitekata Hrvatske
-1951. jedan od osnivača grupe Exat za koju je napisao manifest
-1962. počeo plastička istraživanja – reljefometar, sistemska plastika
-1964. prva samostalna izložba u MUO u Zagrebu; imao brojne samostalne i skupne izložbe u Hrvatskoj i po cijelom svijetu
Djela:
-1956. projektirao zgradu jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu; 1960. paviljon na izložbi rada u Torinu; 1963. paviljon u Milanu
-1964. knjiga “Sinturbanizam”
-obiteljske kuće: Brane Horvata, Podsused, 1972; Ivana Rabuzina, Ključ, 1976; kuća Richter, Sovlja, 1979; obiteljska kuća Prpić, Zagreb, 1984; kuća Klier, Pula, 1987; crkva u Šibeniku, 1991;
Nagrade:
-1959. Nagrada grada Zagreba
-1964. Zlatna medalja na 13. triennalu u Milanu
-1971. Nagrada za skulpturu na 11. biennalu u Sao Paolu
-1981. Herderova nagrada za sveukupno djelo
-1988. Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo
-1993. Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor
-Orden rada, Orden Republike, Vitez belgijske krune