Objavljeno u Nacionalu br. 362, 2002-10-23

Autor: Mirjana Dugandžija

Prva hrvatska antologija erotskih priča

Pisci koji su uzbudili Hrvatsku

Nacional i Naklada MD pozvali su najpoznatije hrvatske pisce na natječaj za erotsku priču, redakcija je uskoro bila 'zatrpana' s više od 100 priča, a 23 najbolje objavljene su u knjizi 'Libido.hr – Hrvatska erotska priča', koja je prije dva tjedna izišla iz tiska i već izazvala veliko zanimanje čitatelja

Robert MlinarecRobert MlinarecHrvatski pisac erotske literature u srednjim je tridesetim godinama, novinar je, urednik u izdavačkoj kući, u rjeđim slučajevima free lancer ili započinje sveučilišnu karijeru. Neki hrvatski erotski pisci oženjeni su ili žive s curama, neki se snalaze sami. Broj veza u kojima su bili zapravo je prosječan. Ne smatraju se ekskluzivno erotskim piscima. Povod za pisanje erotske priče za Nacional bilo im je – naprosto pisanje, ponekad honorar.
Hrvatski erotski pisac spreman je iskoristiti vlastitu pornografsku autobiografiju – samo u korist dobre literature, naravno – u svakom trenutku. Bježi od autocenzure kao vrag od tamjana. Ne poriče udio vlastitog seksualnog uzbuđenja u nastanku priče. U erotskoj priči opisuje preljub, redaljke, grupni seks, incest, ponekad nekrofiliju, gerontofiliju, snuff, naravno, i homoseksualnost i “običnu” muško-žensku ljubav. Uglavnom ne pristaje na razlikovanje normalne i bolesne seksualnosti.
Treba li se, međutim, razodjenuti za fotografiranje, hrvatski erotski pisci prestaju biti grupa kojoj je lako naći zajednički nazivnik – neki su oduševljeno “za”, drugi ogorčeno “protiv”, treće pred fotografiranje zaboli zub.
Doznali smo to anketirajući 23 autora erotskih priča, upravo objavljenih u knjizi “Libido.hr”, u zajedničkom izdanju Nacionala i Naklade MD. Željeli smo pobliže upoznati hrvatske erotske pisce, doznati što ih je navelo na pisanje erotske priče, jesu li pri pisanju iskoristili vlastitu autobiografiju, jesu li se borili s autocenzurom ili pak vlastitim uzbuđenjem, čemu su se svi spremno odazvali.
U “Libidu.hr” objavljene su priče odavno afirmiranih književnika poput Mirka Kovača, Bore Radakovića i Milka Valenta – potonja dvojica su i veterani erotskog iskaza u hrvatskoj književnosti. Od književnika srednje generacije tu su Delimir Rešicki, Miroslav Mićanović i Edo Popović, najeksponiraniji predstavnici generacije časopisa Quorum. Gotovo svi ostali afirmirali su se u prošlom desetljeću: Zoran Ferić, Roman Simić, Drago Glamuzina, Dalibor Šimpraga, Josip Mlakić, Bekim Sejranović, Krešimir Pintarić, Gordan Nuhanović, Rade Jarak, Ivan Herceg. Neki od spomenutih, poput Radakovića, Popovića i Ferića, najistaknutiji su članovi FAK-a, pokreta koji je obilježio književni kraj stoljeća u Hrvatskoj, neki od njih su hrvatski hit-pisci, a većina ih je zadnjih godina dobila važne hrvatske književne nagrade.
Knjiga je nastala izborom priča objavljivanih u Republici, a zatim u Nacionalu 2001. godine. Urednici Roman Simić i Drago Glamuzina – ne definirajući pojam erotske priče, želeći vidjeti kako je sami autori zamišljaju – neke su autore pozvali na suradnju, drugi su priče poslali sami. “Nikome predložena tema nije bila zazorna ili nevrijedna”, kaže Glamuzina. U redakciju je stiglo više od 100 priča; najboljih 20 uvršteno je u knjigu, a tu su i tri koje su objavljene prvi put.
“Pojedine su diskretne, erotsko se više sugerira nego eksplicira, druge su šokantne i radikalne i izazvale su burne reakcije čitatelja, od zgražanja do oduševljenja. U knjigu smo uvrstili i jedne i druge. Dosad se često govorilo – hrvatski pisci su bespolni, oni ne znaju pisati o seksu, ili pak, kad je riječ o fakovcima, da pišu previše o seksu. Iz ove knjige vidi se kako hrvatski pisci to doista čine”, kaže Drago Glamuzina.
“Ono što smo dobili pokazuje da smo s pravom vjerovali u naše autore, ali i koliko je sam eros živ i djetalatan”, kaže Roman Simić, urednik knjige koji je javnosti najpoznatiji kao urednik Quoruma, najutjecajnijeg hrvatskog književnog časopisa. “Najuspjelijim u knjizi smatram to”, kaže Roman Simić, “kako su neki od pisaca iskoristili žanr erotske priče, samo da bi se odmaknuli od njega. Autori su, iskoristivši priče o incestu, homoseksualnosti, prostituciji, ispričali priču o erotici koju svi živimo, ono što se tiče svih nas. A to nije svijet dildoa i vikend-erotike, erotike koju nakon masturbacije zaboravimo.”
No, doista, ono što će “običan” čitatelj ili potrošač erotike primijetiti u knjizi “Libido.hr” relativno je mali broj priča s tzv. “normalnim”, muško-ženskim erotskim situacijama. Grupni seks, incestuozne natruhe, homoseksualnost, redaljke, prostitucija, gerontofilija napučuju priče Nacionalovih erotskih pisaca.
“Premalo je istinskih pisaca koji tematski pokrivaju sva područja istine o čovjeku”, kaže Darije Toplak, mladi autor tematski najkontroverznije priče, “Ona i Onan”, koja je nakon objavljivanja u Nacionalu izazvala lavinu čitateljskih protesta, toliku da je i rubrika “Erotska priča” gotovo nestala iz lista. Junak priče (imenom Srećko a statusom duševni bolesnik i odbjegli zatvorenik) zatječe se najprije na groblju, gdje se samozadovoljava uz sliku mlade pokojnice. Zatim to čini gledajući snuff pornografiju – videokazete snimljene prilikom seksualnih ratnih zločina. Takve se kazete mogu naći u porno shopovima, a u Hrvatskoj ih, navodno, nema.
“Ne, osobno nisam gledao snuff pronografiju, jer je toliko rijetka da ni ja nisam na nju naišao. Da jesam, sigurno bih je pogledao, i mogao bih to podnijeti, samo ne znam bi li me seksualno uzbudila”, kaže Darije Toplak. “Ali ona postoji, a ja sam vidio snuff digitalne fotografije, koje su ljudi snimali u ratu. U tome i jest stvar – što to postoji i što je svedivo na svakodnevno iskustvo”, kaže Toplak i dodaje: “Nisam se ni na trenutak ustručavao teme snuff pornografije. Dapače, čim sam odlučio pisati priču, znao sam da će tema biti upravo ta, a nisam se bojao javne osude koja bi iz toga mogla proizići. Zapravo, mogao bih reći – ja sam to zato i pisao! To je bila tema mog poetskog istraživanja, u kojem nema osude, samo činjenica. Neki su mi ljudi rekli da sam bolestan, ali ja pitam – ako je sve što sam napisao tako odvratno i bolesno, tobože neistinito, otkud toliko negativnih reakcija, straha? Da se vratim na početak – stvar je u tome što je to tema svediva na svakodnevno iskustvo.”
No, dok će Toplakove teme i nadalje za većinu ostati tabuom, a on seksualnim egzotom, ni drugi pisci nisu se lako dali uvući u zamku “normalnog” seksa, smatrajući ga – ako takav uopće postoji – barem krajnje literarno nezanimljivim. Ferić, autor priče o mučnoj redaljci na sunčanom otoku, smatra da “su nam svima mehanizmi za paljenje nekako pomaknuti i da je to, zapravo, normalno stanje stvari”. “U rutiniranim prostorima seksualnosti nema ništa literarno zanimljivo”, tvrdi i Delimir Rešicki, pisac iz Osijeka, po mnogima najznačajniji pjesnik Quorumove generacije.
“Moram priznati da bih se rado upustio u istraživanje, mislim literarno, veze između nekog svećenika i dječaka kojega obljubljuje, jer sve to nosi i stanovitu patologiju, te mnoge psihološke, moralne i socijalne zamke. Naravno, odbija me što to postaje opće mjesto, već su mediji od toga napravili senzaciju, svećeničko pedofilsko bratstvo već je postalo neka javna priča”, kaže Mirko Kovač, dok se Alem Ćurin (poznatiji kao autor brojnih eroto-pornografskih ilustracija, stripova i plakata) u priči “Dan mladosti” doista i upustio u temu razvratnog popa. No dominantna je tema njegove priče odnos mlađeg muškarca, gotovo dječaka, i starije žene, koja je, čini se, trajno zanimljiva erotska tema, pa su je svaki na svoj način obradili i Edo Popović, Robert Mlinarec, Senko Karuza, Gordan Nuhanović.
Martina Aničić, književnica i predavačica dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti, autorica priče o mladoj ženi koja se dosađuje u braku, ustvrđuje da u njenoj priči nema “tako užasnih devijacija kao što su incest ili pedofilija” i da su one možda posljedica “sveopće zasićenosti u permisivnom vremenu u kojem živimo. Ima dana kad mi se čini da je ‘najobičniji’ odnos između dvoje ljudi postao vrhunska perverzija u koju se više nitko ne usuđuje upustiti”.
Je li seksualno uzbuđenje i pri samom pisanju i čitanju erotske priče nužno, pitali smo autore Nacionalove erotske priče. Oni su, uglavnom, ustvrdili da pravoj literaturi ono ne može naškoditi. Šimpragi je “poželjno”, a Mlakić kaže: “Uzbuđenje svakako, iako je kod vlastite priče stvar malo složenija, jer vrlo se teško postaviti iznad vlastitih rečenica.” Za Delimira Rešickog “licemjerno je tvrditi kako pornografija stimulira tek tijelo, a tzv. literatura mozak i obližnje duhove nad vodama…” Alem Ćurin smatra da se obavezno traži “mali nered glede cirkulacije”. “Kako bih se drukčije uživio?”, pita Rade Jarak, dok Robert Mlinarec jednostavno priznaje: “Nadražen sam dok pišem! Ako priča nije u stanju ispuniti krvlju, u ovom slučaju, spolne organe čitača i zagolicati, znači da je beskrvna. A beskrvna priča u bilo kojem žanru je dosadna.”
“Sam nisam erotski uzbuđen dok pišem, jer to je intelektualni proces u kojem žlijezde treba sputavati. Ali znam da mnoge uzbuđuje moje pisanje, a neki su mi priznali da su masturbirali čitajući moj roman”, kaže Radaković, čiji roman “Sjaj epohe” mnogi nazivaju “erotskim”. I Bekim Sejranović, autor “Sandala”, jedne od najsuptilnijih priča o slučajnim ljubavnicima s društvenog dna, priznaje: “Dok pišem, ponekad se uzbudim. Tada obično pišem lošije.”
Simbiozi pera i sperme najžešće se suprotstavio Milko Valent, literarni i životni borac za milenijsko oslobođenje spolnosti. Već 10.000 godina, naime, traje po njegovu mišljenju doba seksualnih nesloboda, a seksualnom oslobođenju posvetio je, moglo bi se reći, svoj cjelokupan književni opus. I život: spavao je, kako kaže, sa 1500 žena (130 više od Casanove) i, radi literarnog eksperimenta za priču “Lunarni rektum” – s muškarcem. Ustvrdio je da erotske priče moraju izazvati “intelektualno uzbuđenje”, dok su one suprotne, koje izazivaju tek “puko erotsko uzbuđenje – dosadne, književno prevladane, amaterski otpad trećerazrednih pisaca”. Spomenutu simbiozu porekle su i jedine dvije autorice u knjizi, Martina Aničić i Mima Simić.
Riječ “autocenzura” bila je dežurna babaroga naše ankete pa je na pitanje “jeste li se autocenzurirali, bojali vulgarnosti?”, većina autora odbila i samu pomisao na to. No iz njihovih je odgovora jasno da je tek moralistička cenzura ono čega se boje i što ne žele, dok nad literarnim izričajem budno paze. “Zapravo, erotske pasaže pišem u stalnom strahu od vulgarnosti,” priznaje Kovač. “Cenzura je nešto kao filtar bez kojega se ne može postići estetski doseg. Borges je govorio da je čak i cenzura politička, crkvena vrlo korisna, jer primorava pisca da pronalazi ‘neizravan govor’ koji i jest na kraju krajeva govor umjetnosti. Erotske pasaže uvijek radim dugo, važem ih, mjerim, skraćujem, pišem mnogo puta.”
Gordanu Nuhanoviću autocenzura je proradila dok je, pišući, “pomislio na punicu ili ženu, malo ga je presjeklo u potrbušnoj zoni, ali onda mu je neki unutarnji glas rekao – sad to završi, a poslije lijepo pravac župniku na ispovijed. Tako i bi.”
Osim što im je sama erotika uglavnom mračna (erotika je muka, spleen, patnja, poniženje, tragedija, dno), za hrvatskog pisca ni pisanje o erotici ne podudara se s hedonizmom. Drugim riječima, dok pišu o erotici, hrvatskim piscima (gotovo) ništa nije zabavno, ni veselo. Senko Karuza kaže: “Zabavno mi nije bilo ništa, a najsmješnija ozbiljnost s kojom sam pisao.”
Daliboru Šimpragi, autoru hit knjige “Kavice Andreja Puplina” o životu, seksu i porocima trešnjevačkih teenagera, smiješna je bila “junakova živa volja da, zbog imperativa društvene afirmacije u kvartu, konačno ‘skine mrak’”, tj. prvi put spava sa ženom. “A to je, za njegove pojmove, pothvat ravan ratnoj operaciji širokog zamaha, pa dosljedno i koristi vojnu terminologiju – kaže npr. ‘moram u proboj’, ‘nemam baš puno vremena za ‘borbeno delovanje’”. Nemali broj pisaca zabavljala je pomisao na honorar, a Mimu Simić, autoricu nježne lezbijske priče, i ideja materijalizacije tog honorara: “Uzbudljivo mi je bilo zamišljati kako se prežderavam ćevapima kupljenim od honorara.” Možda bi pitanje doista bilo plodnije da smo pitali – što vam je u priči bilo najmučnije?
Na pitanje ”što vam je u priči bilo najteže”, Mlinarec kaže: “Nisam još želio svršiti, a morao sam! Format Nacionala me ograničio!” Nuhanović priznaje: “Najteže mi je bilo skinuti atmosferu straha u tzv. trnjanskom bordelu, kad klijentu postane jasno da više nema majci nazad. Osim toga, žena je imala bokove kao Kolos sa Rodosa, a ja sam ipak više precizni mehaničar…”
To je priča o odlasku prostitutki, a Gordan Nuhanović jedan od autora koji su čitateljima ponudili svoju autobiografiju: “Bilo je to u neko teško predratno vrijeme, ja klinac, tek došao u Zagreb, a i lova, kao što u priči i piše, odnekud odjednom stigla. Prijatelj koji me uveo u život – businessman u bordo dvorednom odijelu na kopčanje, rent-a-car auto… Manje-više sve je autobiografsko, jedino na autu kojim smo kružili Mažurancem nisu bile vinkovačke nego zagrebačke tablice,” kaže Nuhanović.
Vezu između autobiografije i moguće erotske priče potvrđuju i Simić, Mićanović, Jarak, Toplak. “Vlastitu adresu najbolje poznajem. Na tom broju ima i više nego dovoljno stanara,” kaže Alem Ćurin. Sjajnu priču o ispreplitanju ratne stvarnosti i seksualne želje napisao je Josip Mlakić, koji, međutim, kaže da u “pisanju rijetko koristi stvarnost, a u erotskoj priči još je oprezniji”. Miroslav Mićanović bio je oprezan i sa ženom koju je prisvojio: trebalo se prvo javiti prijatelju čiju je ženu “posudio” za priču.
Mirko Kovač, ne poričući naravno potrebu “prerađivanja sirovosti”, kaže da autobiografiju koristi često, a ispričao nam je bizarnu priču o ispreplitanju pisanja i stvarnosti: “Prije nekog vremena dobio sam jednu već gotovo dovršenu erotsku priču. Jedan moj čitatelj iz Zagreba napisao mi je kako je iz knjižnice uzeo moju knjigu ‘Rastresen život’ u kojoj ima dosta erotskih partija i u kojoj je neki prethodni čitatelj svaku erotsku stranicu u knjizi obilježio stidnim dlačicama. Onda je moj čitatelj nastupio u ulozi pisca i počeo odgonetati jesu li to muške ili ženske dlačice, jesu li te osobe onanirale itd. Ma kakve bile nakane tog čitatelja, maliciozne ili dobre, on je napisao jednu erotsku priču i meni dao materijal da napišem još bolju.”
Martina Aničić smatra da se dobri pisci razlikuju od loših upravo po tome što pišu o onome što su zaista iskusili. Glamuzina kaže: “Sve je napisano točno onako kako se i dogodilo.”
Da je sve bilo “točno onako kako je napisano”, nije posumnjao ni jedan ljubomorni suprug koji je, u priči Dalibora Šimprage i opisu profesorice koja koristi svako đačko putovanje za ljubavne okršaje s kolegom profesorom, prepoznao – svoju suprugu. U kući lom, pred vratima – razvod. U sljedećem broju Nacionala, naravno: “Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima…”
“Premda knjige zasad nema u knjižarama, nego se može nabaviti samo narudžbenicama, prodaja ide jako dobro. Telefoni zvone neprestano i sve podsjeća na navalu koju smo morali izdržati kad smo objavili Maurovićevu erotsku ostavštinu. Tada je cijela naklada rasprodana za samo nekoliko mjeseci pa Maurovićevu knjigu nismo ni davali u knjižare. Čini se da Hrvatima nedostaje dobre erotske literature”, kaže Glamuzina.

Zoran Ferić: Mediterraneo
A sada je konačno došlo vrijeme da diramo ono što smo samo gledali iz daljine. Tomo je na njemačkom rekao da smo došli. Ona je rekla, dobro – i tako je počelo. Prvi je krenuo Mungos. Skinuo je hlače i gaće, ali je na sebi još uvijek imao tamnoplavu ellese majcu koju je nosio čitavoga ljeta. Kao da ga ona od nečega čuva.
Prišao je straga i pokušavao joj ugurati svoju stvar. Nije išlo i zato se Clara malo pridigla. Pokušao je opet, ali nije mogao pogoditi rupu i pokreti su mu postali nervozni. Jere je i dalje držao ruku u hlačama, a Tomo je bio naslonjen na dovratak, s bocom pive u ruci. Vidjelo se da uživa. Onda je Clara pružila ruku, nekako ispod sebe, i ugurala ga. Mungosovo dlakavo dupe se počelo pokretati prema naprijed i pomalo kružiti. Nisam dobro vidio i zato sam stao sa strane. S druge strane stajao je grbavi Jere i glasno gutao. Usta su mu proizvodila previše sline, ali je inače djelovao prisebno.
Ni s mjesta kamo sam stao nije se vidjelo potpuno, ali se zato vidjela cijela Clara, s oblajhanom kosom koja je zadobila bijele tonove, i Mungosova usta kako žvaču njeno uho. Mungos je svaku ženu ljubio u uho jer je u nekom talijanskom časopisu pročitao da onda sigurno svršavaju. Clara je sada klečala, oslonjena na podlaktice. Bio je to zanimljiv, ali kratak prizor. Mungos je ubrzo bio gotov.
Tada je učinila nešto čudno. Ugurala je prst duboko u sebe, pa ga izvadila i oblizala. Počela je nešto govoriti na njemačkom, nešto što nismo mogli razumjeti. – Kaže da si svršio u nju – rekao je Tomo. – Dečki pazite! Svršavanje samo vani.
Clara je na trenutak pogledala grbavog Jereta i samo okrenula glavu na drugu stranu. Tomo je kimnuo grbavcu i ovaj se počeo svlačiti. Bila je posvemašnja tišina i mogli smo čuti još samo kako šušti njegova odjeća. A taj zvuk, taj šuštaj, bio je kao neki znak da Clara ponovno zalegne na trbuh i malo isturi guzno meso. Sada se otvorila potpuno, pomažući se rukama, a grbavac je i dalje petljao s nogavicama koje su mu zapele na cipelama.
Onda smo vidjeli kako se na nju penje taj grbavi Jere, koji je i sam tamo izgledao kao grba. Tišina je. Svi šutimo puni poštovanja, a Clara je zabila glavu u madrac i vidim kako plače bez glasa. Samo joj suze izviru iz zatvorenih očiju i vlažna kosa joj se lijepi za lice. A Jere grbavac je kao neka bolest okoštavanja, srastao je s njom u tišini, kao oni račići kad se pare pa ne znaš je li to jedan ili dva. Kad bi im čovjek vidio samo sjenu, mislio bi da je to nešto nezemaljsko.
Kad je na mene došao red, skoro sam progutao čitav prezervativ zajedno s omotom, umjesto da odgrizem samo vrh, kao što rade iskusni jebači…

Darije Toplak: ‘Ona i Onan’
Hoću te straga, Luna! – zahropćem i lako je okrenem na trbuh. Ona se sama pridigne na koljena i znalački raširi polutke rukama. Ulazim epski, poput dlakavog satira. Nimfičica na svaki moj nalet odgovara krikom. Trošim je bez suzdržavanja. Držeći je za glatke polutke palčeve guram u čmar i vadim ih. Na svaki moj ubod glasno odgovara krikom. To me još više raspaljuje. Povremeno okreće glavu unazad. Sva je rumena u licu. Stenje. – D… da, još, ‘ajde, ‘ajde… – Volimo se divlje. Ne mijenjamo pozu. Odjednom, ona stane. Glave uronjene u jastuk pruža ruke iza sebe i hvata me za stegna vukući ih jače prema sebi. – Srećko, svršavaaam, mmmmh! – vrisnu najednom i zgrči se nabijajući se još jače u mene. Hvatam je za kosu i odgovaram. Dolazim i ja. Uspijem se otrgnuti od nje. Vadim uigranim trzajem glavonju iz safta i gađam je u glavu. Dočekuje prvi mlaz iznenađena. Razrogačenih očiju i otvorenih usta. Drhti. Pogađam je pravo u oko. Biser kapljica cijedi se s trepavice na lice kao velika bijela suza. Sve ostalo svršava na bradi i usnama. Par sekundi cijedim umornog “luleka”. Spuštam se polagano na nju i ližem ostatke svoje mliječi zajedno s kapljicama njenog znoja. Sve se to miješa u našim ustima. Pokušavamo produžiti užitak ljubeći se i dalje. Oboje drhturimo kao u groznici, a nije subota.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika