Oliver Mlakar”’Gospodine Mlakare, pa zar zaista – nikada više na HTV-u?’ pitao me je carinik kad sam se nedavno, nakon nekoliko dana izbivanja, vraćao u Hrvatsku. Nisam imao pojma o čemu je riječ, pa mi je carinik objasnio da je u jednim dnevnim novinama objavljen članak s takvom mojom tobožnjom izjavom…”

Nisam rekao da nikad više neću raditi na HTV-u, ali očito je da me sadašnja urednička ekipa ne želi: možda će me htjeti oni koji će doći poslije njih Pipo Baudo je moj vršnjak, ali on je na talijanskoj televiziji svakodnevno: nose ga na dlanu i ne pada im na pamet da ga se odreknu Ne mogu ništa reći o Tariku Filipoviću kao voditelju jer nisam gledao 'Milijunaša', ali čestitam mu na svim pozitivnim kritikama koje čitam u tisku Ispričao nam je to Oliver Mlakar, najpopularniji hrvatski televizijski voditelj, koji se na HTV-ovu ekranu zadnji put pojavio u lipnju, kad je završio kviz “Kolo sreće” koji je godinama vodio. Naime, i sami potaknuti istim naslovom, zamolili smo da nam objasni – zašto nikada više na HTV-u?

S Oliverom Mlakarom (67), umirovljenikom sa 40 godina staža, televizijskim voditeljem kvizova, Dnevnika, zabavnih emisija i festivala, voditeljem prvog kviza u nekadašnjoj Jugoslaviji “Poziv na kviz” iz 1965., voditeljem “Kviskoteke”, najpopularnijeg kviza televizije Zagreb svih vremena, spikerom koji nam je 30 godina čitao vijesti, razgovarali smo o tome zašto ga nema na HTV-u, zašto, najvjerojatnije, prelazi na Novu TV, kako je bilo u dobra stara vremena voditi kviz, znajući da su ulice vani prazne jer su svi pred televizorom i kako je to kad se iz središta grada preselite na selo, pa vam ptice noću ne daju spavati.

NACIONAL: Dakle, niste rekli – “nikad više na HTV-u”? – Nisam rekao “nikad više na HTV-u”. To je kuća u kojoj sam radio 40 godina, cijeli svoj radni vijek, i s kojom sam se rastao u dobrim odnosima, i nemam nikakvog razloga sada te odnose kvariti. Smisao izjave je bio da bih “volio nešto raditi, možda nekakav kviz, ali da to vjerojatno neće biti na HTV-u”.

NACIONAL: Mi u Nacionalu čuli smo da bi to bilo na Novoj TV. – Zamislite, i ja sam to čuo! Nešto se malo kuha oko toga, razgovaralo se o tome, ali to je daleko od realizacije. Ne bi imalo smisla ovog trenutka pričati o detaljima. Da, jest… bio bi to kviz, vidite, sad sam vam rekao nešto u što nisam siguran. Na Novoj TV još nisu definirani vlasnički odnosi, sada se oko toga lome koplja i ako struja koja je za mene zainteresirana, da tako kažem, pobijedi, a ako ima pravde tako će i biti, onda će vjerojatno ta suradnja biti realizirana.

NACIONAL: Može li vama nešto još uopće biti profesionalni izazov? – Kviz, dakako, iako sam ih puno radio, i velikih i malih, pa sam tu kod kuće. Ali možda će čak veći izazov biti, a i puno je vjerojatnije, ovo što ću uskoro početi raditi na NET-u, Nezavisnoj televiziji koja ima sjedište u Kutini, i čiji se program “Extra” emitira na gotovo cijelom području Hrvatske. To će biti mali polusatni razgovori s poznatim ljudima o njihovim nepoznatim stranama, ili s nepoznatim ljudima o njihovim zanimljivim stvarima. Dakle, ništa pretenciozno, mali ljudski susreti koji bi se događali u domovima naših sugovornika, ili negdje drugdje, svakako ne u studiju, u foteljama.

NACIONAL: Dvije ste godine u mirovini, četrdeset ste godina radili, što vas tjera i dalje u voditeljski, televizijski posao? – Meni se čini, neka silna radna energija koju još imam. Osjećam se kao prije 20 godina. Dosta sam o tome razmišljao – što ti još treba, daj se malo smiri! – ali čovjek je čudno biće, uvijek nešto traži. Možda griješim, ali kažem – još malo, još neko vrijeme, zašto ne?

NACIONAL: Zašto ne na HTV-u? Jeste li na nekoga ljuti, ili je netko ljut na vas? – Ne, ni govora, nisam ja ni na koga ljut. Možda je netko ljut na mene… ali ja to ne znam. To bi trebalo pitati njih, i moram čak reći da su me zbog tog nesretnog naslova “Nikad više…” s HTV-a pozvali iz ureda direktora i pitali što to znači. Rekao sam da to jednostavno znači novinsku nekorektnost, da to nije moj “stav”, da nemam nikakva razloga za to. Prema tome, možda se jednog dana nešto i dogodi, ali čini mi se da trenutačna urednička postava za mene nema interesa. Inače primjećujem, ne poznajem sve svjetske televizije, niti europske, ali naši susjedi, najčešće gledam Italiju – oni se nikada nisu odrekli čovjeka koji im je bio dragocjen, koji im je radio niz godina. Na primjer Pipo Baudo. On gotovo svakodnevno vodi neke emisije, zgodan je, šarmantan, i nose ga na dlanu. Mislim da im ne pada na pamet da ga se odreknu. On je mojih godina. A Mike Buongiorno je deset godina stariji od mene, još uvijek radi i još im je dragocjen. I imaju za to razloga.

NACIONAL: Zašto su Pipo Baudo i Buongiorno još uvijek “in”? – Mislim zato što su Talijani više orijentirani na tržište i znaju da su programi s Baudom i s Buongiornom gledani, da će im donijeti sponzore koje će sami Baudo i Buongiorno u emisiji reklamirati. Nije neuobičajeno da Baudo vodi jednu emisiju i kaže – oprostite, vraćam se odmah – ode u drugi studio i ondje tri minute priča o prašku za pranje rublja. I onda se vrati među svoje goste i nastavi razgovor. To su jako zgodne stvari i zadovoljni su i sponzori, i televizija koja kroz to ostvaruje prihod. Toga kod nas nema. Naša televizija živi na jaslicama, mislim na pretplati, i može si dopustiti da program ne bude jako gledan i jako komercijalan.

NACIONAL: Jeste li spremni biti okruženi prsatim poluobnaženim ljepoticama kao Pipo Baudo? Kad ste predstavljali Penthouse, priznali ste, nije vam bilo lako. – Sad ste me podsjetili na nešto što sam već zaboravio. Ali to je doista bilo vruće… vruće ljeto u “Aquariusu”. Nije mi bilo lako, ali to je doista bilo ekstremno, bile su potpuno gole i još izvodile neku erotsku gimnastiku, ali onakve ljepotice kakve se vrte oko Pipa Bauda ili drugih zgodnih talijanskih voditelja, to bih podnio vrlo lako, i to bi bilo zgodno. Uopće, u Italiji se očekuje da se jednog dana pojavi polugola djevojka i u Dnevniku, toliko je to uobičajeno.

NACIONAL: Za vas kažu da se neprolazni, institucija, vječni, legenda… – Joj, to mi je tako ružno. Legenda, to je nešto prošlo, nešto ne baš zaboravljeno… ali nešto veliko, prošlo svršeno vrijeme. Ja to još ne bih htio biti.

NACIONAL: Izbjegavate davati sudove o svojim kolegama. Hoćete li nam ovaj put ipak reći? Tarik Filipović je, kao voditelj “Milijunaša”, izravno u poslu koji ste vi nekad radili. Što mislite o njegovu umijeću? – Ne mogu o njemu ništa reći jer jednostavno nisam gledao te emisije, ali mu čestitam na svim pozitivnim kritikama koje čitam u tisku. To znači da to radi dobro. No ne gledam “Milijunaša”.

NACIONAL: Zašto? – Općenito sam malo zasićen televizijom, a “Milijunaša” sam gledao prije nego što je kod nas krenuo, na njemačkoj televiziji, sa sjajnim Guntherom Jauchom, i onda sam se pomalo i njega zasitio. Kviz je uglavnom zadan, za sve zemlje isto, ali voditelj je taj koji ima izvjesnu slobodu. Zamišljao sam i sebe u ulozi voditelja, to je moj teren, no moj bi pristup sasvim sigurno bio drugačiji. Ali, kažem, zasitio sam ga se, ne privlači me više.

NACIONAL: Je li “Kviskoteka” bila bolji kviz od “Milijunaša”? – Teško je uspoređivati, ali mislim da jest. Pogotovo kao domaći proizvod. Bila je raznolikija, imala više rubrika i tražila nešto više znanja nego “Milijunaš”. Pažljivo su se birali natjecatelji koji su morali uistinu imati znanje, mislim da to u “Milijunašu” nije slučaj. Uostalom, u “Kviskoteci” su nagrade bile neusporedivo manje, pa ipak je bila u ono vrijeme najgledanija emisija, što također potvrđuje njezinu kvalitetu.

NACIONAL: Na televiziji ste proveli četrdeset godina. Kad ste osjetili da ste uspjeli? Da se uredničke garniture mijenjaju, da se u vašoj publici mijenjaju generacije, a vi ostajete? – Ne bih mogao reći, mislim da se kod mene nije dogodio taj trenutak. Ni dandanas to možda ne shvaćam, da imam sve u rukama i da sam općeprihvaćen, da tako kažem. To se kod mene jako dugo događalo, jako sam dugo tesao sebe i posao koji radim da bih osjetio određenu sigurnost. Mislim da sam onda bio dobro prihvaćen. U našem poslu to je najvažnije. Ako se publika boji da će se voditelj zabuniti, onda je i ona “stisnuta”. A za sigurnost treba dosta vremena, barem je meni trebalo. Bio sam grozan na početku, sav ukrućen, sam sebi antipatičan, ne znam kako su me uopće držali na televiziji, ali, eto, imao sam sreću što je to bio početak televizije, pa nije ni bilo boljih.

NACIONAL: Godine 1965. vodili ste prvi kviz na zagrebačkoj televiziji, a i u tadašnjoj državi. – Bio je to “Poziv na kviz” s Jasminom Nikić, mislim da ga je Anton Marti režirao, a urednik je bio Miro Mahečić, koji je još na televiziji, i bilo je samo nekoliko epizoda, najviše pet. Ja sam u to vrijeme bio spiker u informativnom programu, čitao sam vijesti, povremeno vodio neku zabavnu emisiju. To je bilo 1965. Zagreb je inače bio televizijski pionir, televizijska perjanica… Onda je bila neka kviz-pauza do negdje 1970.

NACIONAL: No vi ste se već zarazili kvizom, postali ovisnik o kvizu, i tako do danas. – Jesam. Zatim se pojavio kviz koji je vodila Gordana Bonetti u Zagrebu i Mića Orlović u Beogradu, mislim da se zvao “Zlatni pogodak”. Kako se dogodilo da sam ja upao umjesto nje, ne znam više. Postao sam partner Mići Orloviću. Nažalost, tada je postojao običaj da se svake godine napravi novi kviz, i premda su ulice za vrijeme kvizova koje smo vodili Mića i ja bile prazne, svejedno bi se svake jeseni krenulo s novim.

NACIONAL: U toj ogromnoj popularnosti, je li bilo rivalstva između vas i Miće Orlovića? – Ne, on je uvijek bio dosta dobroćudan, a ja nikad nisam bio nametljiv. On je bio zgodan, naočit, markantan muškarac, ja sam bio uvijek korak iza njega. Činio mi se stvarno puno “jači” od mene u tom smislu. On je i radio više od mene, bio je jako popularan, velika zvijezda, bio je i filmski glumac. Ja sam uletio kao mladac, iako smo bili gotovo vršnjaci i trebalo se “nositi” s njim. Nisam se nastojao nametnuti, i valjda je to urodilo plodom, ta nenametljivost se valjda ljudima svidjela, i onda sam mu bio pol koraka bliže, pa bliže, pa smo nekako postali ravnopravni, i čini mi se pred kraj našeg zajedničkog rada da sam ja čak bio korak ispred. Možda malo neskromno zvuči, ali čini mi se po reakcijama kritike i publike da je baš tako bilo.

NACIONAL: “Nenametljivost” je i inače vaša čarobna riječ, tajna uspjeha. – Za mene sigurno. Televizija je strašno jaki medij. Još kad se nastojite nametnuti, to smeta, kao da nekome iskoračujete u stan. Primijetio sam da ljudi strašno cijene umjerenost. Premda vidim da neki koji su agresivni danas dobro prolaze. No možda je stvar ipak u sljedećem: voditeljski posao sam volio, volim ga i danas, da se ponovno rodim, opet bih ga radio. Možda je tajna uspjeha upravo koncentriranje, fokusiranje na određeni posao. Danas mladi hoće biti urednici, glumci, voditelji… pa se malo rasprše.

NACIONAL: Izvana gledajući, vaša je karijera niz uspjeha. No sigurno postoji najteži, kao i najljepši ili najgluplji trenutak. Možda kad vas je kamera uhvatila da, kao spiker Dnevnika, potajno čitate novine? – Moje čitanje novina baš svima nije bilo smiješno, mojim urednicima, recimo. Ali dogodilo se. Znate kako je, dva su spikera, onaj desno od vas čita, imate četiri-pet minuta vremena. To je ljudski, nije bilo tako strašno. Inače, čovjek ima jednu krasnu osobinu, da zaboravlja ružne stvari. Divna je ta moć. Kad se osvrnem na svojih četrdesetak godina, moram reći da nisam imao nekih jako ružnih stvari. Bio sam možda malo nesretan, nakon što sam niz godina radio niz kvizova s Mićom Orlovićem, pa je kvizove iz naših studija preuzeo Ivan Hetrich. Ali sam se pomirio s tim, Bože moj. Kad je Hetrich otišao u mirovinu, opet sam ja preuzeo “Kviskoteku”, i to su bili zvjezdani trenuci u mojoj voditeljskoj karijeri.

NACIONAL: Neki kažu da su te godine bile i zvjezdani trenuci Televizije Zagreb. Koje je bilo zlatno doba televizije, vi to sigurno znate, jer tko ako ne vi ima pregled njenih 40 godina. – Ma nemam! Ja nisam sustavan, nemam nikakvu arhivu u glavi, ne razmišljam previše o tome. To je prolazilo pokraj mene. Ja sam jedan mali kotač koji je radio svoj posao. Možda je to bilo neko vrijeme kad je direktor bio Tomislav Golubović, negdje oko 1970., no on je poslije 1971. na žalost morao otići. Možda vrijeme Angela Miladinova, Sande Langerholz i Ivana Hetricha u emisiji “Ekran na ekranu”. Možda vrijeme “Malih noćnih razgovora” Silobrčića, Zmazeka i Šiljka, “TV magazin” Tonija Martija, pa poslije “Kviskoteka” i uopće kvizovi koje su radili Miro Mahečić i Lazo Goluža, Jadranski susreti istog autorskog dvojca, Nedjeljno popodne Saše Zalepugina, Dnevnici Miroslava Lilića, dokumentarci Branka Lentića… Sa serijama “Kuda idu divlje svinje”, “Malim mistom” i “U registraturi” zaista je zagrebačka televizija bila daleko ispred svih. Mogla bi i danas biti bolja, ali joj nedostaje nekoliko sijedih glava.

NACIONAL: Kviz vam nikada nije dosadio, a vijesti, koje ste čitali 30 godina, u jednom su trenutku kod vas proizvele pravu profesionalnu krizu. – Nakon 30 godina čitanja, osjetio sam užasnu tremu. Krene Dnevnik, a meni se grlo stisne, srce mi u grlu, ne mogu pročitati vijest. Jedan Dnevnik, pa drugi, treći, uvijek ista stvar. Konzultirao sam se s liječnicima, rekli su da je to vjerojatno zasićenost poslom, i da je najbolje to napustiti. Prešao sam u kontakt-program, “sporovozne” programe, i tako sam se spasio. Radio sam kvizove i Jadranske susrete. Bio sam sretan što su me pustili iz Dnevnika jer to je bilo doista neizdrživo, u to vrijeme to su sve bile zadane rečenice u kojima nisi smio pogriješiti, stalno jedne te iste vijesti, Centralni komitet prozvao toga i toga, jedne te iste formulacije, stvari kojima niste vjerovali ni vi ni oni koji vas slušaju, i to je tako postalo glupo da organizam to nije mogao izdržati. To je bilo 80-ih. Nisam razmišljao jesam li protivnik toga režima ili ne, ali jednostavno je bilo besmisleno, i taj je besmisao iritirao do neizdržljivosti.

NACIONAL: Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu. Namjerno? – Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vam je, od svih glavnih urednika koje ste promijenili, u najboljem sjećanju ostao Ivan Šibl. Kako to da ste unatoč razlici u godinama i statusu s njim kartali i razgovarali do jutra? – Zato što je on bio divan čovjek. Kad sam došao na Radio kao mlad čovjek, ‘57, ‘58, ‘59, on je bio direktor Radio Zagreba. S jedne audicije došla je grupa mladih spikera, Jozo Crvenković, Nikola Babić, Marta Tomljenović i ja, koje su primili na probni rok. Šibl je inače volio dolaziti u spikerski studio, nije gledao na sve s visoka. Zavolio nas je pa nas je katkad pozvao da dođemo u Klub književnika gdje je imao “karten” partije, ako je falio treći, onda bi netko od nas uletio. Samo, morali ste biti jako dobar igrač. On je bio odličan igrač preferansa i pogreške se nisu opraštale. To bi bila velika ljutnja. Tako da smo s dosta respekta ulazili u te partije. A kad bi završile, dolazila bi ponoć, jedan sat, malo bismo se prošetali po Trgu, Ribnjaku, on je stanovao u Novakovoj. Razgovarali smo o mnogim stvarima, imao je veliko životno iskustvo, bio je zaljubljen u Hrvatsku, slušali smo ga otvorenih usta. Uostalom zahvaljujući njemu Zagreb je i dobio prvi televizijski studio na ovim prostorima. U ondašnjoj državi to je bila prava senzacija, znalo se gdje je centar političke moći.

NACIONAL: Jeste li nekada poželjeli izravnije istupiti s svojim političkim stajalištima? – Ne, nikada, politika mi je potpuno strana i kada bih se ja počeo baviti politikom, mislim da bi to bio slon u staklani.

NACIONAL: Ipak, dosta ste se eksponirali za vrijeme HDZ-a, nastupali na njegovim predizbornim skupovima, a jedan spot snimljen je na travnjaku vaše kuće u Samoboru. Jeste li možda zbog toga u nemilosti nove HTV-ove garniture? – Da je tako, pa to bi bilo zbilja tragično! A u HDZ-u sam bio eksponiran na profesionalni način, na predizbornim skupovima koje sam često vodio, i na koje su me pozivali iz stranke. U to sam vrijeme bio najjači voditelj, a oni su htjeli imati najjačeg. Ja nisam imao nikakvog razloga odbiti takvu suradnju i to sam vrlo rado radio, pa u to je vrijeme cijela Hrvatska bila u zanosu.

NACIONAL: Rođeni ste u Ptuju, živjeli ste u raznim mjestima, a od 1945. do 1953. u Osijeku. No kažete da se osjećate pravim Zagrepčaninom. Čime vas je to Zagreb pridobio? – Možda baš time što sam se prije njega stalno selio iz mjesta u mjesto. Došao sam 1954., upisao studij francuskog i talijanskog, bili smo mladi, ludi, mnoge noći provodili u Gradskoj kavani, više vremena na utakmicama i igrajući preferans nego učeći. Ipak, na fakultetu sam bio dosta uspješan, pa sam čak bio i u Fonetskom institutu kod doktora Guberine, radio sam neka istraživanja koja su njemu pomagala u liječenju sluha, bio sam demonstrator. Glumio sam i u jednoj predstavi u “Gavelli”, koju je režirao Božidar Violić. Bilo je to amatersko kazalište “Zvonko Svjetličić” koje je bilo osnovano pri – Zagrebačkom vodovodu. To me nije dugo držalo. Izgleda da mi je show business više ležao. Kad se pojavila audicija za spikere, prijavio sam se, prošao i ostao. Radio i televizija posve su me zaokupili, profesor Guberina uzalud me nagovarao da se vratim u Fonetski institut.

NACIONAL: Koji je najbolji savjet koji ste dobili u karijeri? – Svakako, neprekidna kritika moje supruge Dunje koja me prati od početka, i koja mi uvijek kaže… sve najgore. Ili kaže – zašto se malo više ne zafrkavaš, ne opustiš, a ja sam se uvijek bojao neozbiljnosti, mislio da ću nekoga povrijediti, možda me je to uvijek malo sputavalo. Moji su ukućani voljeli gledati “Kviskoteku”, kao i ostali. A moji mesari na Dolcu, budući da se emisija snimala ponedjeljkom, a emitirala četvrtkom, uvijek su morali znati tko je “prava osoba”, A, B ili C, to sam im morao reći unaprijed jer su se kladili i onda dobivali oklade.

NACIONAL: Suprugu Dunju upoznali ste također na radiju, 1963., a ljubav je, kako ste sami priznali, bila tako jaka da ste dvije godine poslije, idući po nju prije vjenčanja, promašili ulicu. – I zakasnio sam! Dunja je stanovala na Trešnjevci, na Fallerovu šetalištu, do tamo se dolazilo stražnjom ulicom, sasvim malom, jednom od mnogih. Moj kum i ja smo zalutali, zakasnili pola sata.

NACIONAL: Jeste li ponosni što ste televizijska zvijezda kojoj se ni nakon 40 godina ne može naći najmanja privatna mrlja, porok, pikanterija, skandal… – Naravno. Ali to je meni normalno, tako bi trebalo biti uvijek, nisam u to ulagao neki posebni napor. Moja Dunja i ja sjajno se slažemo, imamo divnu djecu, oboje smo bili uspješni u poslu. Nužno je naći ravnotežu posla i obitelji. Nije posao sve, ja mislim da je obitelj sve.

NACIONAL: Nedostaje li vam Gundulićeva, gdje ste živjeli 30-ak godina? – Ne, jer tako mi je lijepo na tom mom selu… Dođem u grad, obavim što moram, ali moje misli su na mojoj livadi. Sasvim jedna druga kvaliteta života, neusporediva. Prvo, ptice vam ne daju spavati. Budite se s prirodom. Bez ikakve potrebe dignem se u šest ujutro i gledam kroz prozor. I ne mogu se nauživati, to su vam kao Rabuzinove slike, pitomi bregi i zelene okrugle krošnje uokolo… Pijete kavu na svom balkonu, na krasnom čistom zraku u potpunoj tišini. U daljini vidite neku izmaglicu, smog, kapu iznad grada. Najviše se volim vrtjeti oko kuće. Sam kosim travu, jako volim imati uredan travnjak, a on iziskuje dosta posla, popravljati uništena mjesta, kositi, kositi… Za 200 godina moj travnjak će biti fantastičan! Tu je i mali korisni vrt koji nam obično netko drugi okopa jer je zemlja, kako kažu, “teška”, ilovača teška za okopavanje. Ove godine smo imali fantastične mahune, svakih tjedan dana nabrali smo nekoliko kila. Ovo je godina od mahuna, definitivno. Onda naši peseki, kojih je sad osam… sve obitelj, jedno pet generacija. Najstariji ima 13 godina, on je već dosta bolestan, a od njega imamo pra, pra unuke. Ošteni vam se kujica, pa vam se mlado “uvuče pod kožu” i ostane. Ali sada je to lako, kad imate dvije i pol tisuće kvadrata oko kuće, može ih biti i 20.

NACIONAL: Dobro, koliko na kraju kravata imate? Pedeset? – Možda. To kako sam postao poznat po kravatama počelo je u jednom kvizu, davno, davno, gost nam je bio Gustav Krklec, koji mi je na kraju jednog kratkog razgovora rekao da imam “jako lepu kravatu”. Gdje se odijevam? Dok sam radio “Kviskoteke”, kad sam se najviše pojavljivao “na nogama”, to su najčešće bila Murina odijela, a moje je pravilo – klasična elegancija, nikada posebno u trendu. Tako je bilo i u privatnom životu. Sjećam se, u početku sam znao otići k Branimiru Hundiću, on je sjajan stilist, ali katkad malo preavangardan, prehrabar u nekim stvarima. Pa sad kad gledam neke stare fotografije… valjda je to tada bilo u trendu. Zato sada slijedim taj nekakav, “nikakav” stil.