Josip Vaništa“Ne, ne, nemojte to objavljivati, pa to je previše intimno, a ja se ne volim eksponirati, naime, vjerujem da je skromnost vrlina”, rekao nam je tijekom razgovora u svom asketski uređenom stanu u središtu Zagreba poznati zagrebački slikar i akademik Josip Vaništa (78), čija se izložba minimalističkih i suptilnih crteža olovkom može razgledati u galeriji “Milan i Ivo Steiner” u Židovskoj općini. U vlastitom izboru izložio je 38 portreta slavnih umjetnika iz Hrvatske i svijeta, a od toga ih je više od 50 posto prvi put prikazano u javnosti, na primjer njegov autoportret iz 1947., te portreti Ivana Kožarića i Ota Šolca. Zbog toga se ova izložba gleda kao prikaz jedne epohe. Takav je i razgovor s Vaništom – teme skaču od Bogdana Bogdanovića do Miljenka Stančića i Miroslava Krleže, njegovih velikih prijatelja.

'Krleža me sam zamolio da ga portretiram, ali pogled mu je u početku svjedno bio pun bijesa' O PORTRETIMA 'U portretu treba s nekoliko poteza dati ono onostrano unutar egzistencije, što veoma rijetko uspijeva'Uz Vaništino ime najčešće se veže sintagma poput suptilni, samozatajni i za javnost zatvoreni umjetnik, pa rijetko daje intervjue. Najviše cijeni mir, možda i šutnju. Njegova pokojna žena Rozsi Vaništa bila je profesorica engleskog jezika, a ima dvije kćeri – psihijatricu Anu i Evu koja radi na beogradskom Arhitektonskom fakultetu. Vaništa je poznat i po samokritičnosti – mnoge svoje radove koji nisu prošli njegove oštre kriterije jednostavno je uništio. Za svoje crteže, zapravo, precizne psihološke studije, kaže “da ljudi koji nisu likovni stručnjaci, a tih je 95 posto, neće u njima ništa vidjeti i pitat će se što je to i zašto je to tako”. Smatra da je banalno spominjati da je izlagao širom svijeta, od New Yorka, Pariza i Londona do Damaska, Pekinga i Bombaya, a na komentar da je kao sveučilišni profesor crtanja i likovnog oblikovanja odgojio generacije arhitekata samo je odmahnuo rukom.

Dobio je, među ostalim, tri glavne nagrade – Nagradu grada Zagreba, “Vladimir Nazor” i “Branko Gavella”. Njegove tri knjige eseja o umjetnosti i poznatim ličnostima s kojima se družio 50 godina – “Zapisi I”, “Zapisi II” i zadnja “Knjiga zapisa”, objavljena prošle godine u izdanju “Kratisa”, pobrale su jednoglasne pohvale kritičara. Na žalost, najnovija knjiga može se kupiti samo u knjižari “Ljevak”, a u knjižnicama je uopće nema – može se čitati jedino u čitaonici Gradske knjižnice, bez iznošenja. S radom “Počast Manetu” predstavljao je Hrvatsku na Tjednu hrvatske kulture u travnju u Moskvi, a uskoro će imati veliku izložbu u Galeriji Forum gdje će izložiti 80 novih radova – crteža, pastela i akvarela, uglavnom pejzaža.

NACIONAL: Na izložbi je izloženo 38 portreta, koji se mogu grupirati u pet grupa: vaš i portreti vaših kćeri, portreti prijatelja iz doba Gorgone – Ivan Kožarić, Ivo Steiner i Radoslav Putar, hrvatskih slikara – Karas, Račić, Babić, hrvatskih pisaca – Krleže, Ujevića, Šimića, Cesarića, Šolca, te svjetskih umjetnika – Gidea, Prousta, Kafke, Schonberga. Kako ste izabrali ljude koje ste portretirali? – Prije nekoliko godina pitali su me iz Židovske općine bih li bio voljan izložiti svoje radove u njihovoj galeriji “Ivo i Milan Steiner”. Prihvatio sam poziv premda mi tada nije bilo do izlaganja; mislio sam, to će zaboraviti. Ali oni nisu zaboravili. Predložio sam četrdesetak portreta, neku vrstu izbora. Ivo Steiner, čije ime nosi galerija, bio je moj prijatelj od studentskih dana, a Milan, njegov mlađi brat, veliko je ime u hrvatskoj umjetnosti. Tonko Maroević u svojem predgovoru pisao je o “kozmopolitskoj komponenti u ovom odabiru raznorodnih a opet apartnih pojava kao što su Proust, Kafka, Schonberg, Babelj” i o njihovim kreativnim vrijednostima, koje su dobrim dijelom formirale i moju generaciju.

NACIONAL: Što vas motivira da radite portrete? – Da bi se sjelo ispred nekog lica i studiralo ga crtajući, treba izvjesne hrabrosti. Alberto Giacometti bio je posljednji koji je na to potrošio život, a kod nas Marino Tartaglia, moj profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. S nekoliko poteza dati ono onostrano unutar egzistencije prava je rijetkost. Svi napori estetičara ne mogu izraziti smisao jednog Van Goghova crteža, snijega na primjer, na brabantskoj ravnici. Crtež ne govori kako je Krleža znao reći, on očarava, ne mora ništa dokazivati.

NACIONAL: Zašto ste, na primjer, portretirali Schonberga? – U ranoj mladosti stao sam u muzici kod Debussyja, Ravela, Stravinskog. Prijatelj Milko Kelemen uveo me u svijet Bartoka i Schonberga – Preobražena noć, Gurreliede. Tako je nastao Schonbergov portret, sliči unutrašnjosti nekog švicarskog sata, u kojem se kružni elementi dodiruju u jednoj osjetljivoj točci. Ostaje otvoreno pitanje je li taj portret nakon toliko godina živ, ide li švicarski sat ili je stao, da li ga odbaciti kao što je slikarstvo odbacilo predmet. Crtanje je po prirodi postalo tek osamljenički izazov.

NACIONAL: Zašto radite portrete samo u olovci? – Naklonost je odlučujući faktor. Olovka je tek sredstvo. Ono je dovoljno da bi se čovjek izrazio ako, naravno, ima što reći. Crtom se sve može izraziti. Boja je nešto umjetno: ono što, možda, ne postoji.

NACIONAL: Na izložbi su izložena četiri portreta Miroslava Krleže – iz ‘72., ‘73., te dva iz 1981., od kojih je onaj nastao nekoliko mjeseci prije njegove smrti objavljen prvi put. Poznato je da ste se družili i obostrano cijenili. Kako ste se upoznali? – Nije mi ugodno vaše pitanje, jer nikad nisam volio svoje ime vezati s njegovim. Kada se 1970. spremao izbor iz djela Miroslava Krleže u pet svezaka – Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, zamolio me da za tu priliku izradim njegov portret. Postoje fotografije njegova lica i figure koje su manje-više užasne. Grozio se fotografa, snimanje je za njega bila vrsta agresije. Snimatelji su bili nemilosrdni. Među njima nije bilo fotografa Felixa Nadara, nije bilo Roberta Bressona, poznatog francuskog redatelja.

NACIONAL: Kako je protekao vaš prvi susret? – Sjećam se velike sobe na Gvozdu, biblioteke, slika na zidu, stakla po ormarima, koje je iskrilo u polutmini. Hladna uljudnost držala me na nekoj udaljenosti. Krleža je šutio. Gledali smo se preko stola, nijemi i napeti. “Nisam nikome sjedio od vremena Ljube Babića i Petra Dobrovića, upamtite to!” povikao je. Ruka u zraku kao da se grozila. Početak nije bio sretan. Pogled mu je, na trenutke, bio pun bijesa. Ali je ljutnje s vremenom nestalo. Neobično izražajne oči sada su me mirno i pomalo sažalno gledale. Onda je duhom “otputovao”. Više kao da nisam pred njim sjedio. Nije čuo šum olovke na papiru. Moja je ruka bivala sve slobodnija, opterećenja je nestalo. Dan-dva poslije, nakon dugog poziranja, zamolio me da pogleda crtež i rekao: “Nemojte to više dirati.”

NACIONAL: Znate li kako vas je Krleža doživljavao? Je li upoznao i vašu suprugu? – Jednom mi je rekao: “Vi ste čovjek osamnaestog stoljeća. Kao da ste odgojeni u nekoj drugoj sredini, kao da ste došli iz koledža. Život vam ovdje nije lak. Jedino ne mogu shvatiti kako još niste propali.” Upoznavajući se s Krležom za njegova posjeta, moja žena mu je rekla: “Gospodine, ja sam obična srednjoškolska profesorica. Nemam magisterij i nisam doktorirala. Posvetila sam se odgoju naše djece.” I on joj je odgovorio: “Niste mogli postupiti inteligentnije.”

NACIONAL: Kako je došlo do crteža Miroslava Krleže na bolesničkoj postelji, koji se razlikuje od ostalih i koji se danas smatra antologijskim? – Taj je crtež 1982. izložio kod Schire Igor Zidić. Nitko ga nije zapazio. Poslije se o njemu govorilo. Često je reproduciran pa i danas u beogradskom tisku. Nastao je 15. prosinca 1981. u ateljeu, po povratku iz bolnice kamo me je Krleža pozvao da se sa mnom oprosti. Učinjen je u nekoliko minuta, ni toliko.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti tog dana? – Snijeg i kiša, četiri sata popodne, odlazim u Vinogradsku bolnicu na Krležin poziv. Penjem se stubištem otorinolaringologije. Na kraju hodnika malo predsoblje, u njemu bijeli stol, dva stolca, ležaj. Na stolu ljubavni roto-roman. Skidam kaput. “Vidio vas je”, kaže mi sestra, “čeka vas.” Krležina soba, koju zovu apartmanom, bivši je hodnik, gotovo prazna. Osim kreveta, jednog stolca i aparata uz postelju nema ničega. Tek na zidu serigrafija: dvije vaserelijevske kugle što lebde u tamnosmeđem prostoru. Naoko je miran, konvencionalan, pita za Roszi, za djecu, pokušava se šaliti. Prelazi na “Banket u Blitvi”, želi dobiti što precizniju sliku o predstavi. “Molim od početka, od prve slike.” U jednom času uspije se podignuti, sjedi. Moli da mu stavim pled na leđa. Lice je prekrio rukama. Želi leći, pokušava skinuti ogrtač, ne uspijeva. Pada u posljednji bijes. “Skini mi pled”, viče, “izvuci ga.” Primjećujem da je sav u vodi, okrećem mu mali jastuk na uzglavlju. Smiruje se, razgovor se nastavlja, poprima uobičajen ton. U jednom času pitam: “Kad će se nastaviti one lijepe večeri koje sam proveo u vašoj kući, kad ćete doma?” “Ne vraćam se”, odgovorio mi je hladno. “Tu sam pred ovim zidom koji ne mogu prijeći, pred velikim ništa…”

NACIONAL: Je li Krleža komentirao svoje portrete? – Jedne večeri donio sam fotografiju portreta u naravnoj veličini, koju sam toga dana pronašao među svojim papirima. Gledali smo portret i evocirali vrijeme njegova nastanka. Ponovio sam njegove primjedbe u raznim prilikama svih tih godina, koje su se odnosile na crtež. Govorio je da je “idealizirani Krleža”, isticao svoju pretjeranu debljinu, napokon, govorio je o Bertinu, poznatom Ingresovu portretu “Monsieur Bertin”. Saslušao me i primijetio mirno: “Od svih napomena, ostajem kod one o ‘Monsieur Bertinu’, a dodat ću još jednu. Vi ste mi prorekli parezu facialis”. “Ne”, odgovorio sam bježeći od novih znakova bolesti, koji su ga tih dana bolno pogađali. “Ovim crtama oko usana htio sam naglasiti vašu odijeljenost, samoću i skepsu prema sebi i prema drugima.” Zamolio me da portret stavim pod staklo. Dao sam to učiniti, donio na Gvozd i, na njegovu želju, prislonio ga na naslon stolca, kraj njegove bolesničke postelje. Desetak dana poslije napustio je tu sobu. Zauvijek.

NACIONAL: Kakve su vaše uspomene na Tina Ujevića, kojeg ste također portretirali? – Uoči moje prve izložbe s Miljenkom Stančićem sreli smo ga na ulici i uručili smo mu pozivnicu prethodno se predstavivši kao mladi slikari. On ju je uzeo u ruku, opipao papir i rekao: “Kvalitetan je, moći ću ga dobro upotrijebiti.” Na izložbu nije došao. Poslije sam ga viđao na ulici, na potezu od Kazališne kavane do Blata. Bile su zadnje godine njegova života. Prekrasno lice potresna izraza. Čovjek koji će uskoro umrijeti. Matku Peiću upisao je na trećoj stranici svoje knjige “Ljudi za vratima gostionice” posvetu: Čovjeku koji me je gledao iz daljine.

NACIONAL: Na izložbi su i portreti slikara Josipa Kožarića i povjesničara umjetnosti Radoslava Putara, koji su zajedno s vama bili članovi Gorgone. Taj je avangardni časopis prestao izlaziti nakon 11 brojeva 1966. Kako danas gledate na to? – Crteži Kožarića i Putara iz šezdesetih su godina, možda se razlikuju od ostalih, na ovoj izložbi, izloženih portreta. Putar bi znao u šali za njega reći da izgleda kao Dostojevski na robiji. To nije lijep, kicoški Putar, kako ga je Stančić naslikao. Gleda u prazninu, ispunjen razočaranjem. Kožarić? Uvijek mlad, bio je i tada slika permanentne vedrine, prirodnosti. Što se tiče Gorgone, kao što sam pisao, možda je u naš prostor unijela nešto novo, a možda je samo rješavala naše životne probleme, tjeskobna osjećanja. Možda, osim prijateljstva i duhovnih srodnosti, nije ništa drugo ostavila.

NACIONAL: Što je bilo prijelomno da se opredijelite za slikarstvo? – Odgoj u bojažljivosti i rezerviranosti, mali grad s tek obrisima građanskog života, mijene godišnjih doba, sutonske rasvjete, napokon onaj divni besciljni mladenački nemir, kako to životno doba naziva slikar Ljubo Babić. U mojoj obitelji nitko nije bio sklon umjetnosti, ali se puno čitalo.

NACIONAL: Koliko je na tu odluku utjecao život u predratnom Karlovcu, vašem rodnom gradu gdje je rođen i Vjekoslav Karas? – Za mojih gimnazijskih dana, Karlovac je imao tek jednu asfaltiranu ulicu. Takozvani društveni život odvijao se na Promenadi, šetalištu od Velike kavane do Zorin doma. Slikara nije bilo, o slikarstvu se nije govorilo. Tu i tamo mogle su se vidjeti na zidu kakvog stana Ivekovićeve oleografije, njegove povijesne teme. Pa ipak, tamo je Vjekoslav Karas oko 1850. naslikao bračni par Krešić, karlovačke građane, i onog dječarca s bijelim hlačama kojeg Ljubo Babić reproducira na naslovnici svoje knjige “Umjetnost kod Hrvata” iz 1934. i citira staru Vranicanku koja u tom zanesenom bijedniku, kako kaže, razdražljivom i podatljivom Karasu vidi prvog ilirskog slikara, osuđenog da u sredini bez gospodarskih tradicija, bez građanskog društva i ekonomskog blagostanja, propadne.

NACIONAL: U Karlovcu ste prvi put u životu bili na pravoj izložbi. Kako vas se dojmila? – Bila je to izložba slikara za kojeg su govorili da nema ruku. Izložio je pejzaže naslikane nogom i svoj način rada posjetiteljima je zorno prikazivao. Imao sam desetak godina i zaprepastio me njegov način slikanja.

NACIONAL: Prvu ste izložbu imali s prijateljem slikarom Miljenkom Stančićem 1952. u MUO u Zagrebu, kojem ste posvetili poseban dio u “Zapisima”. Što pamtite iz tog razdoblja? – Bilo je to vrijeme EXAT-a, redovitih kolektivnih izložbi ULUH-a – prazna košarica za kruh. Izlazio je Narodni list tiskan tako sitnim slovima, djelomično i zbog oskudice papira, da ga je stariji svijet čitao uz povećalo. Izložbe su posjećivali krajnje skromno odjeveni ljudi, prostori za izlaganje nisu bili prazni kao danas. Još uvijek vrijeme točkica, jelo se u menzama, slavio Prvi maj. Prošlo je strašno mnogo vremena od toga, kao da je bilo jučer.

NACIONAL: I Krleža je bio među posjetiteljima. Kako je reagirao? – Netko je javio Stančiću da će Krleža doći na našu izložbu. Ugledali smo ga iz tamnog muzejskog predvorja, stajao je na cesti u nedoumici da li da uđe ili ne, tako mi se činilo. Ušao je, predstavio se i bacio pogled na nekoliko slika. Onda se okrenuo, rekao da mu smetaju posjetioci i da možda i on nekome smeta i izašao iz dvorane. Stančić ga je zamolio da mu u portirnici pokaže “Zagorski cug”, niz od 12 olovkom nacrtanih prizora. Tek što je ugledao prvi crtež, Krleža je uzviknuo: “Dalje…” i taj njegov “dalje” bio je sve glasniji i brži. Za čas smo stigli do dvanaeste, posljednje stranice. Tada je naglo počeo govoriti o zanosu, o propuhu u ljudskim glavama, o importu i pariškoj modi, o Šimunoviću i njegovih, kako je rekao, sedam stotina crteža iz Španjolske, o propisima i dogmama… To je trajalo petnaestak minuta. Pružio nam je ruku i izišao. Drugom prilikom mi je rekao: “Vi i Stančić, kakve suprotnosti. Što vas je vezalo, kako ste se razišli? Prijateljstva su često prividi. Pričinjaju se i onda nestaju.”

NACIONAL: Živjeli ste u tri grada – Karlovcu, Zagrebu i Parizu. Gdje ste se najbolje osjećali kao slikar? – U rodnome mjestu proveo sam dvadesetak godina. Iz Karlovca sam otišao 1945, ubrzo i moj brat. Sestra je ostala u kući do udaje 1955. Mama je umrla 1974., otac 1979. godine. Po očevoj smrti netko je provalio u stan i u njemu se sa svim našim stvarima i nastanio.
U Parizu sam bio u nekoliko navrata kratko, vrlo kratko. Živio sam samo u Zagrebu, na Trnju, na Črnomercu, gledao ujesen kako pada lišće i slušao cvilež tramvajskih kola. Paromlinska cesta još do skora bila je sretna veza “zemljaštva” s Hegedušićevih slika i plemenitih sivila koje vidimo na Babićevim slikama s kraja trećeg decenija. Tu začuđujuću povezanost gledao sam očaran godinama. Tu sam se najbolje osjećao kao slikar.

NACIONAL: Kako vas se dojmio Pariz u pedesetima, tada grad umjetnosti, gdje ste u tri navrata bili na usavršavanju? – Pariz je 1953., kad sam tamo prvi put stigao, još bio predratni Pariz. Siromašni Francuz nije mogao doći do stana u to vrijeme, nije se gradilo i silueta grada bila je ravna onoj na slikama Marqueta, Matissea. Veliki francuski slikari bili su živi. Mogla su se vidjeti u skromnim galerijama manja Renoirova i Bonnardova platna, koja su bila na prodaju. Galerije još nisu izgledale kao banke. Mogli ste sresti Picassa na ulici kako sa svitom ulazi u Catalan u ranim popodnevnim satima. Poznata lica sjedila su iza zastakljenih uličnih prostora glasovitih kavana. Sartre je, kao na Bressonovoj fotografiji, prelazio Pont des Arts. Na sprovodu Francisa Picabija, jednog od pionira apstraktne umjetnosti, bilo je desetak ljudi. Vidio sam pjesnika Andrea Bretona kako baca ružu u otvoreni grob. U slikarstvu je vladala nefiguracija, u muzici aleatorika, kazalište je bilo kazalište gerile i apsurda. Mogle su se vidjeti Tyengielieve samouništavajuće skulpture, uz Buffetov mizerabilizam prazna platna Yvesa Kleina, predstavnika novog realizma. Otvarale su se galerije, dolazila je jedna nova, nestrpljiva generacija slikara koja je željela nadoknaditi godine izgubljene u ratu. Mnogo se govorilo i sporilo, pisali pamfleti, programi.

NACIONAL: Budući da i sami pišete, kakav utjecaj na vas ima literatura? – Klonio sam se bučne sredine, glasnih ljudi, čitao sam. Odgovarala mi je od najranijih godina pisana riječ. Volio sam Ivu Kozarčanina, njegovu knjigu pjesama “Mrtve oči”, novelu “Rujan”, Krležine “Pjesme u tmini”, Viktora Vidu iz “Pečata” i “Književnoga glasnika”. Imao sam 18 godina i otkrivao sam tada još neprevedenog Rimbauda, malo prevedenog Rilkea. Poslije rata Vesnu Parun. Pratio sam sve časopise i književne listove, pročitao gotovo sve što je bilo objavljeno. A zatim stranu literaturu. Nije bilo dana da se nisam našao u Francuskom institutu, posuđivao i vraćao knjige. Danas uglavnom čitam pročitano. Od stranih pisaca Ciorana. Godinama, za kratkih putovanja po svijetu, prikupio sam sve što je Emile Cioran napisao.

NACIONAL: I za kraj, kako biste objasnili svoja uvjerenja? – Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu. Na prazninu, koju slikar treba preobraziti u živi prostor. Živi prostor prava je narav slikarstva.

Biografija- 1924. rođen 17. svibnja u Karlovcu – 1931. na Baniji pučka škola, zatim – 1934. u gradu, nakon propasti posjeda majčinih roditelja – 1935. realna gimnazija na Rakovcu (predgrađe Karlovca); maturira 1943. – 1945. nastavak studija na Akademiji – 1948. apsolvirao nastavnički odjel Akademije – 1950. završio tzv. specijalnu slikarsku školu kod Marina Tartaglie – 1951. početak nastavničkog rada (Tehnički odnosno Arhitektonski fakultet) – 1952. prva izložba s Miljenkom Stančićem, u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt – 1953. kraći boravak u Parizu – 1954. ljetni mjeseci u Rovinju – 1959./60. ideja o Gorgoni – 1965. boravak u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj – 1965./67. prestanak crtačke i slikarske djelatnosti – 1967./68. novi crteži – 1984. smrt Marina Tartaglie, učitelja – 1994. smrt žene; smrt Radoslava Putara, raspad gorgonske zajednice – 1996./97. otok Brač, Supetar, Bol