Mladen TarbukZa vrijeme svog mandata SDP je, s Antunom Vujićem kao ministrom kulture, prepustio HDZ-u nacionalne kazališne kuće u Splitu i Osijeku, a u protekla dva tjedna HDZ je pokušao osvojiti i najvažniju kazališnu kuću u državi, zagrebački HNK.

Sukob Mladena Tarbuka, intendanta HNK u Zagrebu, i Snježane Banović, ravnateljice Drame u tom kazalištu, oko gostovanja u Beogradu, HDZ je pokušao iskoristiti za preuzimanje najvažnije hrvatske kazališne kuće Naime, u splitskom HNK, iako ga naizgled vodi nestranački intendant glumac Milan Štrljić, pravi gospodar situacije je umjetnički ravnatelj Petar Selem, hadezeovski ministar kulture “in spe”, pa i više od toga. Naime, Ivo Sanader, šef HDZ-a u čijem se društvu Selem često može vidjeti u javnosti, navodno je Selemu obećao ministarsko mjesto “kad HDZ dođe na vlast”. U splitskoj kući tako vlada idila i džentlmenski maniri: za razliku od zagrebačkog HNK, u kojem je direktorica drame, dobivši otkaz, gotovo završila na ulici, Milan Štrljić fotografira se kako klečeći prihvaća ozlijeđenu nogu Almire Osmanović, nove direktorice baleta, članice HDZ-a i djevojke Jakova Sedlara koji nakon promjena u vrhu splitskog HNK redovito posjećuje splitsku kazališnu upravu.

U Osijeku je nešto prije splitskih događanja gradska vlast ponovno na mjesto intendanta izabrala Željka Čaglja, HDZ-ovca iz ranih dana te stranke i prijatelja Branimira Glavaša, koji je na intendantsko mjesto prvi put došao u drugoj polovici devedesetih, po stranačkoj podobnosti i nejasnoj liniji “veze s umjetnošću”. Čagalj se, naime, zanimao za galerijsku djelatnost, a o kazalištu nije imao pojma, i u početku bio je beskrajno nesretan intendantskim mjestom.

Pritom je zanimljivo da HDZ nije na vlasti ni u Splitu ni u Osijeku, ali je u oba grada uspio progurati svoje kandidate. U Zagrebu je povod za desničarski pohod na HNK, omiljeno kazalište Franje Tuđmana i famozno mjesto proslave njegova rođendana u režiji Zlatka Viteza, pronađen u najavi gostovanja u Beogradu. Troje glumaca iz predstave Snježane Banović “Proslava” – Damir Mejovšek, Franjo Kuhar i Žarko Potočnjak, sve histrionski glumci i Vitezovi prijatelji – odbili su ići na gostovanje u Beograd. Predstava je tada promijenjena, pa je odlučeno da će ići “Očevi i sinovi” u režiji Ivice Kunčevića, no glumac Kruno Šarić javno je tada rekao da ni on neće ići u Beograd. U tisku se pojavilo obrazloženje da se gostovanje odgađa zbog neadekvatne scene. Banović i Tarbuk pozvani su u televizijsku emisiju, u kojoj se vidjelo da među njima postoje napetosti, ali načelno su se složili o svemu, pa i o odlasku u Beograd.

Međutim, Tarbuk je, obrazlažući zašto nema ništa zazorno u gostovanju u Beogradu nezgodno spomenuo i “argument Vitez”: naime, i on je bio u Beogradu, “a kad je mogao Vitez, mogu i ja”. Činjenica da nije spomenuo da je Vitez u Beograd išao s hrvatskim nogometašima toliko je razgnjevila nekadašnjeg HDZ-ova ministra kulture i histrionskog vođu da je nazvao Tarbuka u HNK. Iza Vitezovih telefonskih prijetnji u stilu “kad mi dođemo na vlast, ti ćeš prvi otići”, te podjednako bijesnog pisma koje je objavio u tisku, slijedio je Tarbukov intervju u Jutarnjem listu. Njime je, nenadano, Tarbuk ustvrdio da o gostovanju nije bio pravodobno obaviješten, ogradio se i od gostovanja u Beogradu u “neprofesionalnoj” organizaciji Snježane Banović, a pomalo i od nje kao suradnice.

Pismo kojim mu je Snježana Banović, također preko tiska, uzvratila, ocjenjujući pak njegovu profesionalnost “najnižom mogućom” odlično je poslužilo HDZ-u za još jedan korak: u tisku je uskrsnuo Jakov Sedlar, autor ustašoidne epopeje “Četverored”, uprizoritelj “Ognjišta” Mile Budaka, Tuđmanov omiljeni režiser, ovaj put u ulozi branitelja intendanta Tarbuka od “notornih laži Snježane Banović”. On je, uz “portret” Snježane Banović kao “bahate, histerične i nesposobne”, koja je svojom nesposobnošću sama skrivila što gostovanje nije uspjelo, u pismu objavio i ono bitno: hvalospjev “našim dramskim prvacima” koji su odbili ići klanjati se u Beograd”, odnosno na “blatnu balkansku kaldrmu”. Jakov Sedlar, koji donedavno nije ni dolazio na posao, u vrijeme objave tog pisma redovito je posjećivao Tarbukov ured.

Bilo je jasno da je, koliko god se zamagljivao privatnom netrpeljivošću i objašnjavao “nemogućnošću suradnje”, sukob Banović-Tarbuk spretno iskorišten u političke svrhe. Uostalom, isplivao je na površinu i doživio vrhunac kad se pojavio politički povod: treba li, i može li uopće, HNK gostovati u Beogradu.

U zadnjim intervjuima Snježana Banović bila je posve određena u tvrdnjama da je njezino smjenjivanje organizirao Jakov Sedlar. Pa ako njenu tvrdnju da očekuje da “on uskoro sjedne i na njen stolac” uzmemo kao metaforu – jasno je da bi takav konkretan potez ipak teško prošao – u jednom se trenutku činilo da će događaje u HNK i dalje voditi HDZ.

Time bi se nastavio uspješan pohod desnice na hrvatska kazališta, (pa i druge kulturne ustanove), premda se Mladen Tarbuk, kojeg je na intendantsko mjesto prije nekoliko mjeseci imenovao ministar Vujić, po dosadašnjim istupima ne može se nazvati desničarom. No Tarbuk se, po općem uvjerenju, prepao desničarske galame i prijetnji, podržao glumce koji su odbili ići u Beograd i pokušao kazniti Snježanu Banović. No kako se u trenutku pisanja ovog teksta stvari razvijaju, SDP-ova vlast upravo pronalazi način da se “u interesu kazališta, tim više što intendant nikad nije imao bitnih prigovora na rad direktorice drame, sukobi prevladaju”, odnosno da do otkaza ne dođe.

Pokušaj HDZ-ova upada u zagrebački HNK mogao bi tako ostati ipak samo – pokušaj. Za razliku od onog splitskog.

Ime Petra Selema, poraženog Tarbukova protukandidata u zagrebačkom HNK, javlja se i u priči o splitskom HNK, gdje ovog proljeća nije produžen intendantski mandat Mani Gotovac. Ovdje kao pobjednik, jer tu je Selem navodno odigrao glavnu ulogu, a splitski HNK, usprkos nekim nestranačkim ljudima u njegovu vodstvu, postao pravi HDZ-ovski zabran.

Za ulaz HDZ-a u splitski HNK važne su barem dvije činjenica: iako ju je na mjestu intendantice u splitskom HNK potvrdio HDZ-ov ministar Božo Biškupić, za Mani Gotovac ne može se reći da je kazalište vodila u hadezeovskom duhu, što se nije sviđalo splitskoj desnici koja je jačala. S druge strane, Petar Selem, ugledni zagrebački sveučilišni profesor, operni i dramski redatelj po svim hrvatskim i mnogim europskim kazalištima, nešto ranije ostao je bez sinekure “umjetničkog ravnatelja” na HTV-u.

Dalje je priča uglavnom poznata: desničarski pritisci na Mani Gotovac, o kojima je često govorila u novinama, imali su dva ”šiljka”: kada je “Rigoletto” bio postavljen kao da se događa u vrijeme fašizma, a Mani Gotovac izjavila da se na njega ljute “naši neofašisti” i drugi, kad je postavila komad “Krovna udruga”, u kojem se govori o istjerivanju Srba iz njihovih splitskih stanova. U međuvremenu Selem je u Zagrebu pretrpio poraz: Vujić je Tarbuka imenovao intendantom HNK, a ne njega, pa se on počinje više pojavljivati u društvu predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Dotad su mu najbolji prijatelji iz HDZ-a bili Milan Vuković, Božo Biškupić i Antun Vrdoljak. Upravo Selem, Sanader i Dujomir Marasović, splitski vijećnik, smislili su uspješnu taktiku da nađu nekog tko će odglumiti budućeg intendanta – dok će kazalište voditi Selem – znajući da kod gradske koalicije u kojoj sudjeluje i SDP Selem ipak ne može proći. Glumca su našli u Milanu Štrljiću. Splitski gradski vijećnici nisu se obazreli na zauzimanje ministra Vujića za Mani Gotovac, izabrali su Štrljića, pa on ulogu intendanta predano igra i danas, svjestan da su redatelji negdje drugdje.

Ministar Vujić, u znak protesta što glasanju gradskih vijećnika nije prethodila rasprava stručnog, teatarskog povjerenstva o programima Štrljića i Mani Gotovac, nije službeno potvrdio Štrljića. No, Vujićevoj ogorčenosti rok je istekao za dva mjeseca, kada je administrativnim automatizmom Štrljić postao intendant, a kazalište prešlo u ruke HDZ-a. Petar Selem postao je umjetnički ravnatelj. Almira Osmanović, članica HDZ-a, nekada velika plesačica, postala je direktorica drame s idejom da u siromašno splitsko kazalište vrati skupi “bijeli balet”, a s kazališnom izobrazbom počeo je Igor Štimac, odnedavno redovni gost kazališta, gdje se susreće sa Sedlarom, koji je prije zagrebačkog slučaja u splitskom HNK provodio cijele dane, jer na posao u zagrebački HNK nije dolazio, te Dujomirom Marasovićem, splitskim dermatologom i hadezeovcem, jednim od najaktivnijih u smjenjivanju Mani Gotovac, inače Štrljićevim školskim kolegom.

No zli jezici govore da se prve pukotine u idili već naziru – novca je puno manje no što je HDZ-ovo društvo mislilo. Velik novac potrošen je, navodno, na balet Almire Osmanović, kao i na Donizettijev “Ljubavni napitak” u režiji Krešimira Dolenčića, pa se po kazalištu počelo šuškati kako “SDP ne da novac kazalištu”. Sad je možda red na poraženima da budu zluradi, i otkriju pobjednicima u ratu za splitski HNK da je novca onoliko koliko je uvijek i bilo: grad daje novac za plaće i materijalne troškove dok za program daje 150.00 kuna. Županija daje zanemarivu svotu, a program zapravo financira Ministarstvo sa dva milijuna kuna. Za ostalo bi se trebali isprsiti HDZ-ovi sponzori koji su očito bili mnogo glasniji u vrijeme rušenja Mani Gotovac, a sada su zakazali.

Petar Selem je u vrijeme intendanture Rade Perkovića, prethodnika Mani Gotovac, režirao u splitskom kazalištu i po dvije predstave godišnje, no u četiri godine mandata Mani Gotovac režirao je samo jednom. Ali zato režira u Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, gdje se odlično slaže s ravnateljicom Mirom Muhoberac, svojom dugogodišnjom asistenticom u brojnim predstavama; režira često u Osijeku, gdje je također veoma utjecajan, sljedeća premijera u HNK Zagreb također je njegova. Petar Selem zapravo je, tvrde upućeni, najmoćniji čovjek hrvatskog kazališta (kontrolira ili je vrlo utjecajan u čak tri kazališne kuće – splitskom i osječkom HNK te u dubrovačkom kazalištu Marin Držić). Po “rasteru” svojih ljudi u kazalištima moćniji je od Vujića.

HDZ-ovac Željko Čagalj, trenutačno je intendant osječkog HNK. U prvi mandat bez problema je uskočio uz pomoć Branimira Glavaša, no u vrijeme koalicijske vlasti, za dobivanje drugog mandata bili su mu potrebni i drugi glasovi, pa su HDZ i HSP morali osigurati glasove Kramarićevih liberala kako bi ga ponovo uspjeli progurati. Taj njegov mandat Antun Vujić nije ni potvrdio ni odbio – što je kasnije primijenio i u splitskom slučaju – pa je u roku od dva mjeseca administrativnim automatizmom Čagalj postao intendant. Osječki posjetitelji kazališta poznaju Čaglja kao čovjeka koji voli biti sa svima dobar. Budući da kao pravnik nema baš mnogo veze s kazalištem, navodno, ima intendanta u sjeni – Darka Šnajdera, ali također diplomiranog pravnika, koji obavlja dosta posla. Osječki HNK malo kamo odlazi na gostovanja, domaća ga publika zaobilazi, ljudi s kazališnom naobrazbom smatraju njegov repertoar lošim, a kritike su porazne. No sve to nije bilo dovoljno da se Čaglja smijeni.

Ovih dana u javnosti se više piše i o četvrtom nacionalnom kazalištu, onom riječkom. Nakon isteka mandata Srećku Šestanu, upravo je otpočeo rok od 45 dana u kojem grad mora izabrati svoga kandidata za intendanta. Kandidirali su se Mani Gotovac i operni pjevač Bojan Šober, javnosti poznat iz vremena kad je postavljen na to mjesto nakon što je HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić odbio kao intendanta potvrditi Slobodana Šnajdera. Budući da je, između ostalog, radna biografija Mani Gotovac neusporedivo bogatija od Šoberove, u kazališnim krugovima smatraju da će ona biti sljedeći intendant riječkog HNK, te da će postojati bar jedno nacionalno kazalište u kojem HDZ neće voditi glavnu riječ.

HDZ-ovi INTENDANTI
Premda je koalicija na vlasti i u Splitu i u Osijeku, HDZ je i u splitskom i u osječkom HNK uspio progurati svog kandidata

SANADER I SELEM
Petru Selemu, umjetničkom ravnatelju HNK u Splitu, Sanader je, navodno, obećao mjesto ministra kulture kad HDZ dođe na vlast

UDAR NA ZAGREB
U Zagrebu je prilika za desničarski pohod na Hrvatsko narodno kazalište pronađena u najavi gostovanja toga kazališta u Beogradu