Objavljeno u Nacionalu br. 366, 2002-11-20

Autor: Paula Bobanović

INTERVIEW

El Bahattee - žestoki rapper kao glasnogovornik nove generacije

Razgovor s vodećim hrvatskim rapperom čiji najnoviji album 'Amen', koji idućeg tjedna izlazi u izdanju 'Dallas Recordsa', pršti nesmiljene kritike hrvatske stvarnosti, jedinim pripadnikom hrvatske estrade koji je digao glas protiv korupcije, lažnog morala, crkve i privilegiranih ratnih veterana, o hip-hop sceni, političkom angažmanu estradnih zvijezda te glazbenom šundu koji je preplavio Hrvatsku

Popularni raperPopularni raperVeć dugo se na hrvatskoj estradi nije pojavila osoba s tako jasnim političkim porukama i politički angažiranom tekstovima kao što je to slučaj sa zagrebačkim glazbenikom Stivom Kahlinom El Bahatteejem. Ishodište bijesa i nesmiljene kritike hrvatske stvarnosti, što pršte iz svakog stiha njegova novog albuma koji će Dallas Records objaviti idući tjedan, svakako treba potražiti u njegovoj buntovničkoj naravi koju je, kako kaže, pažljivo njegovao od najranijeg djetinjstva. Ali njegov svjetonazor uvelike je uvjetovan i time što je El Bahattee pripadnik generacije koja je najosjetljivije, pubertetske godine provela u ratno doba. Ne baš na bojišnici, nego u istočnom predgrađu Zagreba, u naselju Retkovec, gdje se rat naslućivao jedino po brojnim izbjegličkim obiteljima iz Bosne koje su preko noći naselile barake u njegovu kvartu.

O Crkvi 'Ne mogu slušati svećenika da s oltara progovara o Haagu, generalima i politici. Nikad nisam u Bibliji pročitao da se crkva mora zalagati za generale' Unatoč sivo-crnoj stvarnosti, on i nekolicina njegovih vršnjaka, danas 25-godišnjaka s Jaruna, iz Kustošije, Dubrave, odušak svojoj kreativnosti pronašli su u hip-hop glazbi i rapu. Stvarajući zasebnu scenu, pisali su angažirane tekstove i pronašli originalan način da upute poruku društvu koje je žrtvujući potrebe pojedinaca stvaralo kolektivnu bolju budućnost. Zahvaljujući tadašnjoj ispostavi Radija 101, Radiju 1, koji je jedini imao sluha za njihovu svirku, klinci iz zagrebačkog undergrounda napokon su sredinom 90-ih dospjeli u središte grada, na 17. kat nebodera kraj Jelačić-placa, i dobili svoju emisiju. Iz tog društva mnogi su danas već uvaženi glazbenici, poput Matka Šašeka koji surađuje s K.C. The Rookyjem. Njegova pjesma vrtjela se tjednima na prvom mjestu MTV-jeve top-liste. Unatoč tome većina njih u vlastitoj sredini, inficiranoj turbo-folk mentalitetom, osuđena je i dalje na marginu, a kako ne pripadaju “zlatnoj mladeži”, pažnju medija ne privlače svojom pojavom na ekskluzivnim prijemima i koktelima, luksuznim automobilima i jahtama, ni raskošnim vjenčanjima, nego tek pokojim ekscesnim nastupom.

Iako im je bila obećana, danas, desetak godina poslije, El Bahatteejevi vršnjaci bolju kolektivnu budućnost još nisu dočekali. I baš zato većina razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Oni malobrojni poput njega ostaju ovdje, objavljujući albume u kojima dižu glas protiv mita, korupcije, lažnog morala, crkve, privilegiranih ratnih veterana, glazbenog šunda koji je preplavio Hrvatsku, ali i pasivnih vršnjaka koji ne žele poduzeti ništa da se situacija promijeni.

NACIONAL: Tekstovima na novom albumu “Amen” žestoko ste zaratili s mnogim institucijama u Hrvatskoj. Ne bojite li se cenzure? – Uvjeren sam da 75 posto mog novog albuma neće nikad biti emitirano na televiziji i na mnogim radiostanicama. No, da sam se toga bojao, ne bih pisao takve pjesme. A moji tekstovi su moj auspuh. Pišem ih kad sam bijesan i nemoćan da išta promijenim. Umjesto da se s nekim potučem, dođem kući i napišem tekst.

NACIONAL: Razmišljaju li vaši vršnjaci o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj kao i vi? U pjesmi “Samoubojstvo” pozivate “braću” da “otvore prozore i izbace budale”. U jednom stihu prozivate sve one “koji se boje doktora Ivića Pašalića”. – Na žalost, u Hrvatskoj nema više želje za borbom, za revolucijom u mišljenju, a oni koji i pokušavaju stvari mijenjati, mijenjaju ih finim kozmetičkim zahvatima. Već mi je dojadilo da pametni stalno popuštaju jer nemaju muda izraziti svoj stav. Ne, nisam ja glasnogovornik svoje generacije jer ni moji vršnjaci još uvijek nisu naučili živjeti kako žele i kako misle da bi trebalo. Još uvijek pristaju na malograđanske norme, gledaju kako će ih ocijeniti društvo, ne trude se biti svoji. Problem života u Hrvatskoj je zatiranje svake individualnosti. Ja želim oko sebe imati individualce, no svi koje poznajem žele otići van.

NACIONAL: Jeste li ikad razmišljali o odlasku iz zemlje? – Ma jesam. I danas često mislim da bi bilo bolje otići van jer kad pomislim tko će od moje generacije ostati ovdje za deset godina, poželim pobjeći glavom bez obzira. Ali uvijek me nešto drži ovdje i, majku mu, stalno mislim da bi se i tu moglo napraviti društvo po mjeri čovjeka.

NACIONAL: Album se zove “Amen”. U istoimenoj pjesmi crkvu nazivate “javnom kućom”, “mašinom za novčana pranja”, a svećenike “maskiranim ispod raspela, umiješanim u inkvizicije, natalitet i poslove policije”. Jeste li ateist ili vjernik? – Vjernik jesam i vjerujem u Boga, ali ne mogu odijeliti vjeru od vjere i ne mogu dijeliti ljude po vjeri jer se to protivi svim mojim svjetonazorima. Evo, ja sam ko klinac išao na vjeronauk k franjevcima, i to s velikim guštom jer su nas učili vjeri na primjerima iz života. Učili su nas kako zdravo i normalno razmišljati i usadili mi neke trajne vrijednosti do kojih i danas držim. Ne moraš ići u crkvu da bi bio vjernik. Nemam nikakvih predrasuda – il si čovjek, il si govno. Ali me živcira što se crkva počela petljati u toliko stvari. Gledam ljude u svom kvartu za koje znam što su radili u životu, a nedjeljom idu u crkvu da drugi ne bi pomislili – nije on tako loš. Ma ne mogu ja s njima u istu crkvu. Iz Biblije jedino čega se držim je – ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi. Zato ne mogu slušati svećenika da s oltara progovara o Haagu, o generalima, o politici. Nikad nisam u Bibliji pročitao da se crkva mora zalagati za generale. Ma propovijedaj ono što piše u Bibliji i kad uđem u crkvu ne želim čuti za politiku.

NACIONAL: Prve tri godine života proveli ste u Pakracu, a onda ste se vratili u Zagreb. – Nikad nisam razgovarao s roditeljima o tome, nemam pojma zašto sam bio tri godine u Pakracu. Ali ja se i ne osvrćem previše na ono što je bilo. Povijest me previše ne dira, samo mislim na sutra, hoću li bit zadovoljan. Živio sam u Retkovcu do 18. godine, onda su mi se roditelji rastali, a ja sam se odselio od kuće. Upisao sam srednju građevinsku jer niš drugo nisam mogao upisat kad sam u osnovnoj školi visio ko drek na ulici. Mene nikad nitko nije mogao kontrolirati, ono što me zanimalo, to sam radio i nitko me nije mogao uvjeriti da radim nešto drugo. Tako je ostalo i do danas.

NACIONAL: Što vas je zanimalo u to vrijeme? – Zanimali su me, kak se ono kaže, sport i glazba. Ali evo, da me se danas pita, išao bih s guštom u školu. Najviše sam se družio s društvom iz kvarta.

NACIONAL: Što ste radili, kako ste provodili slobodno vrijeme? – Osim što smo petkom i subotom tulumarili i napijali se do besvijesti, bili smo i korisni. Moja ekipa, nas desetak, napravili smo u kvartu u vrijeme rata košarkaško, tenisko, nogometno i odbojkaško igralište.

NACIONAL: Kako ste napravili igrališta? – Jebi ga, krali smo nosače skela s obližnjeg gradilišta. Ekipa, nas pet, išli bismo noću, izmjerili kolko nam treba metara cijevi, uzeli ih i za dva dana – evo koša. Tata jednog frenda je bio varilac i on nam je zavario koševe. Drugi dan nas je u parku bilo deset i sve smo napravili, ofarbali igralište, sve označili i igralo se. Tata drugog frenda imao je tapetarsku radionicu pa nam je sašio mreže od vreća za krumpir i lupali smo ko blesavi. U početku smo tenis igrali drvenim reketima, a onda smo došli na prag Europe i više nismo igrali balvanima nego grafitnim reketima.

NACIONAL: No kad ste se počeli baviti glazbom? – Petkom i subotom nalazili smo se u zgradi u društvenim prostorijama. Tu smo radili rusvaje. Slušalo se baš sve osim narodnjaka. Narodnjaci se nikad nisu slušali. Nikog to nije zanimalo i čak i danas mislim da moju ekipu to ne zanima. A bilo je dobro, čak se pročulo za te tulume pa nam je počela dolaziti i ekipa iz udaljenih dijelova grada. No onda je preko noći u Hrvatsku došla Europa, i to na najgori način, jer nam je počela prodavati svoj usrani dance na kojem su još i danas zaostali neki naši glazbenici.

NACIONAL: U pjesmi “Ja sam taj” napali ste hrvatsku estradnu scenu. Poručujete im da svojom glazbom otupljuju djeci mozgove, da su to glazbeni kriminalci? – Ma ja kad vidim recimo onaj zadnji Joletov crtani spot, kao on u nekom policijskom autu kruži nekakvom livadom punom cvijeća, i kad čujem stvar, meni dođe da pogodim šakom televizor, izbacim ga kroz prozor, iščupam antenu, polomim krov, jer di je tu kvaliteta? A Joleta sam se sad slučajno sjetio. Ima takvih koliko hoćeš.

NACIONAL: Jeste li gledali Thompsonov koncert? – Nisam. Ima li razloga? Nije problem u tome što on pjeva, jer on ne priča o mržnji. Problem je u idiotima koji se okupljaju na njegovim koncertima i propagiraju fašizam i ustaštvo, a većina ih nikad nije imala pušku u ruci. Da su je imali, ne bi to više nikad poželjeli.

NACIONAL: Kad smo već kod komercijale, što mislite o Gibonniju? – Recimo, Gibonni je sasvim druga priča. Mnogi kažu on je ljiga, fuj, komercijala. Ma može on svirati ne znam kakav ljigavi pop, ali u ovom trenutku to nije pop kojeg se treba sramit. Ima čovjek i tekstove, i produkciju, i aranžmane, i pjesme, i goste, dakle, pošteno odrađeno. Meni je Gibonni užasno drag i ima par stvari koje uvijek mogu poslušat. Taj “Libar” je svemir, pa tu se i Sting može sakrit. Ali tu smo, tko nas šljivi. Vani ima toliko pop zvijezda da im ne treba neki mali Hrvatić.

NACIONAL: Ne mislite valjda da se svijet urotio protiv Hrvata? – Ma ni slučajno. Nitko nas niti posebno mrzi, niti posebno voli. Uopće ne mislim da nas netko izvana tlači. Ako nas tlače izvana, onda nas bogami tlače i ovi iznutra, i to još više.

NACIONAL: Ali nastupali ste na predizbornim skupovima za koaliciju? – Ma jesam, jer sam obožavao Vladu Gotovca. Ali gledam, na primjer, ovog Mesića. Pa on uopće ne vlada. On putuje okolo, zafrkava se, a kad drugi nekaj zajebu, onda dođu pitat njega za mišljenje.

NACIONAL: A kakvo je vaše mišljenje o Mesiću? – Ne opterećujem se s njim, on nije nikakav problem. U ovoj zemlji puno su veći problem “zaleđaši”. Meni je on čisto normalan i nemam nikakvo specijalno mišljenje. O.K., predsjednik je i šta sad? Pa i ja sam bio predsjednik, i to kad sam imao 16 godina.

NACIONAL: Predsjednik čega? – Predsjednik amaterskog košarkaškog kluba koji sam osnovao s ekipom iz kvarta. Bilo je super. Natjecali smo se u ligi, putovali, upoznavali druge ljude, druge sredine, rezultati su se objavljivali na televiziji. Hoću reći, nešto se događalo. Danas se klincima ništa ne pruža, pa im se ništa i ne događa.

NACIONAL: Što ste radili u srednjoj školi? – Ništa. Prvu godinu sam prošao s tri, drugu s pet, a treću sam imao prosjek 5,0. U jednom trenutku mi je u školi postalo ljepše nego biti doma. Sjedit i slušat profesora koji ti tamo nešto zanimljivo melje. Jedino sam iz tjelesnog uspio imati nulu, valjda jedini u povijesti škole. Imali smo profesoricu, jest da je bila zgodna, ali je tražila da samo radimo gimnastiku koju sam mrzio. Stalno smo se morali na nečem okretati, na nekakvim ručama, razboju, karikama. Znam samo da sam se stalno okretal ko svinja na ražnju i onda sam jednom rekao da neću. Nisam dobio ni dva, ni jedan, nego nulu. Sjećam se i profesora iz matematike. Bio je dobar čovjek, pošten, ali u tri godine nikad ni jedan osmijeh.

NACIONAL: A kad ste savladali kompjutore? – Vrlo rano. Počeo sam još na Comodoreu VIC 20 u drugom osnovne. Već tad sam pisao po tastaturi brže nego olovkom. A onda sam poželio mali kompjutor na kojem ću sam skladati glazbu. Imao sam 12-13 godina i da bih zaradio za njega, morao sam se snalaziti. Dilao sam svim i svačim, jer je uvijek bilo mlađih koji su bili spremni drmnut starcima lovu i kupovati od mene razne gluposti. Krao sam pikule, pa ih opet prodavao, pa sličice, naljepnice i sl. I tak sam sakupljao lovu. Bilo je to vrijeme duty-free shopova, a u Dubravi je bilo djutića kolko ti srce želi. I odem ja u Teslićku kraj znamenite Konjščinske, i vidim ja Casio, mali, pravi ciganjski. Točno se sjećam kolko je koštal. Platil sam ga 141 marku, u markama, normalno, i tad je krenulo sve po zlu…

NACIONAL: Koju ste pjesmu prvu odsvirali? – Tad još nije bilo CD-a, al sam imao dobar kasetar. I kad sam odsvirao na Casiju nešto dobro, to sam presnimavao s kazete na kazetu, loop po loop, dok nisam dobio podlogu od minute. Morao sam samo dobro utrenirati ruke, jer moraš istovremeno stisnut REC-PLAY-PAUSE. E, a kako je moj stari imao sve kazete od Ive Fabijana, prvo sam izmiksao njegovu pjesmu “Balada o krevetu”. To je fenomenalna pjesma jer je Ivo Fabijan za mene bio i ostao genijalan tekstopisac.

NACIONAL: Kad se počela stvarati hip-hop scena?
-Sve se odvijalo jako brzo, praktički u posljednjih 4-5 godina. Slučajno sam sreo frenda iz drugog dijela kvarta, rekao mi je da se okupljaju, da nešto sviraju, pa sam došao i ja. Tamo je bila ova ekipa iz današnjeg “Tram 11” i tako je krenulo.

NACIONAL: Tko je sve sačinjavao hip-hop scenu? – Bili smo iz raznih dijelova grada, ali kako je bilo malo pobornika te muzike, okupljali smo se svi na Trgu, oko Frxove i Phillyjeve emisije na Radiju 1 u neboderu. Uglavnom, svi smo visili zajedno. Filip Ivelja Philly je u međuvremenu upoznao kompletni svjetski vrh hip-hop scene, barem dva puta godišnje je u Americi, poznaje sve američke diskografske kuće i menedžere i jedini dovodi najveća imena hip-hop scene u Zagreb. Zahvaljujući njemu naši su se producenti probili vani, poput Dasha i Baby Dooxa, danas rade za Fat Joea. Matko Šašek koji je meni producirao prvi album producirao je pjesmu koja je bila na prvom mjestu na MTV-ju, i to s K.C. The Rookyjem.

NACIONAL: Zašto u Hrvatskoj to nikoga ne zanima?
-Naš mentalitet je takav da nas to ne interesira. A oni su danas, ako mjerimo popularnost i zaradu, među glazbenicima koji se s te scene vrte na MTV-ju, jedni od bolje plaćenih. Ti dečki su od svuda, iz Jaruna, Dubrave… To su jednostavno ljudi koji su uspjeli jer dobro rade. Zarađuju više love od mnogih s hrvatske estrade. Dolaze iz svakakvih obitelji, iz rastavljenih brakova, neki žive sami, neki još uvijek s roditeljima. Uglavnom, ovo je ekipa koja je uspjela radom, a ne zato što su im starci dobrostojeći ili su na položaju. Možda su u Hrvatskoj uspjeli zato jer su bili prvi, ali su vani uspjeli zato što su pokazali da znaju.

NACIONAL: Ove godine je 25 godina od novog vala. Kako to da se još nije stvorila kritična masa mladih sastava koji bi mogli donijeti takve promjene u glazbi kao što je to bilo osamdesetih? – Ne može se više dogoditi takav boom. Iz onoga što sam htio i uspio pročitati o novom valu čini mi se da je to bilo glazbeno proljeće. Mi više ne možemo to ponoviti jer nemaš više Kulušića, nemaš više Lapidarija, nemaš klubova u kojima možeš nastupati, nemaš više podruma u kojima bi ljudi vježbali. Tih godina sviralo se u svakoj praznoj šupi. Danas toga nema jer više nitko neće svirat za pivo.

NACIONAL: Pa koliko košta nastup El Bahatteeja? – Nije važno koliko košta moj nastup. Ali ljudi razmišljaju ovako – bio je u novinama, bio je na televiziji, više nije za podrum. Prije sam morao puno više guslat i biti predgrupa. Danas ni jedan mladi bend neće bit predgrupa jer se zna – na masovnim koncertima bolji zatvaraju koncert. Ja sam uvijek zainteresiran da sviram prvi. Ali teško da bih danas mogao nekom biti predgrupa. Jer da bih bio nečija predgrupa, prvo moram cijeniti ono što ti ljudi rade. Drugo, danas u Hrvatskoj nema benda u koji se ja tematski uklapam i teško da nekom mogu biti predgrupa a da mu nakon dvije-tri svoje pjesme ne “poubijam” prva tri reda publike. Za mjesec dana je 600. emisija “Hit depoa”. Ja želim svirati prvi. Dofurat ću svoj bend i vi ćete poslije mene svi zvučat ko curice. Doći ću tamo, prva tri reda publike će zinut ko mrtve ribe jer ljudi nisu naviknuli na takvu žestoku svirku i gotovo. Meni ne treba da sviram zadnji i da sam ja sad neka faca. Ak sviram dobro, mogu svirat sam sebi doma u kupaonici.

NACIONAL: To je vrlo samouvjereno. Što ako izazoveš bijes publike?
-Ma uopće ne treba raditi paniku. Treba samo ljudima objasniti da zvuk jači od 140 decibela ne smiju slušati dulje od jedne minute. I da ćemo odsvirati dvije stvari!

NACIONAL: Nije li onda normalno da se vaši spotovi neće vrtjeti na televiziji i radiju? – Danas obično glazbenici najprije snime tri spota, onda izdaju nekakav albumčić i žive od tantijema. Budi što ljepši, što prilagođeniji publici i da se stvar vrti što više puta na televiziji. Ja ne volim kompromise. Ovo što sam napravio s novim albumom je vrag osobno koji istrčava iz televizora i nabija ti gitaru u guzicu. Zato mislim da na našoj televiziji to neće proći i nimalo me to ne začuđuje.

NACIONAL: Zanimljiva je priča o snimanju albuma. – Album smo najvećim dijelom snimali kod mene u stanu. Prije nego što smo počeli otišao sam do svojih susjeda, a to je jedan stariji bračni par, i rekao da bismo mi idućih dana malo snimali. Čovjek mi je rekao – samo se vi, dečki, zabavljajte. Tad sam shvatio da još ima dobrih i normalnih ljudi. Stavili smo “Marshalla” u hodnik, pokrili ga dekom i udri na najjače. I tako pet dana od devet ujutro do šest-sedam navečer. Nisu rekli ni jednu jedinu riječ i, da nije bilo njihovog strpljenja, ne bi bilo ni albuma. Ja sam im stvarno zahvalan.

NACIONAL: Nadate li se uspjehu albuma? – Ne mjerim uspjeh brojem intervjua, lovom, popularnošću. Meni uspjeh može biti ako svaku subotu odem s frendovima na Sljeme na grah i cijeli ću se tjedan tome veseliti. Lijepo je biti materijalno zbrinut jer ti to dopušta da radiš ono što voliš, ali ja sam u životu uvijek radio obratno – najprije bih radio ono što volim, a ako mi to donese i nešto love, super. Evo, meni je zadovoljstvo ići po sajmovima i kupovat knjige za male pare.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika