Objavljeno u Nacionalu br. 366, 2002-11-20

Autor: Milivoj Đilas

Djevojke s plakata za prava homoseksualaca

Riječka lezbijka mijenja Hrvatsku

Jana Kohut, 23-godišnja glasnogovornica riječke lezbijske organizacije 'Lori', i njena djevojka Marjana, 27-godišnja Ljubljančanka, zagrljene su djevojke s jumbo plakata kojima je 'Lori' krenula u kampanju da se homoseksualnim parovima priznaju ista prava koja imaju heteroseksualni parovi

Jana Kohut, 23-godišnja glasnogovornica udruge Lori, i njezina djevojka Marjana, 27-godišnja Slovenka iz LjubljaneJana Kohut, 23-godišnja glasnogovornica udruge Lori, i njezina djevojka Marjana, 27-godišnja Slovenka iz LjubljaneBez velike pompe, ali i bez negativnih reakcija, Hrvatsku su nedavno preplavili jumbo plakati s fotografijom dviju zagrljenih djevojaka i porukom “Ljubav je ljubav”. Riječka lezbijska organizacija Lori tim je plakatima htjela senzibilizirati javnost za potrebe homoseksualne populacije, koja je u zadnjih godinu dana zatražila da se i njoj priznaju prava kakva uživaju heteroseksualni parovi. Dvije djevojke na plakatu su Jana Kohut, 23-godišnja glasnogovornica udruge Lori, i njezina djevojka Marjana, 27-godišnja Slovenka iz Ljubljane, postdiplomantica, trenutačno na stipendiji u Italiji, već neko vrijeme u sretnoj ljubavnoj vezi.

Ne želimo skrivati našu ljubav Često šetamo gradom, držeći se za ruke. Ne krijemo našu ljubav, niti je možemo kontrolirati. Naša je ljubav prejaka da bi smo je skrivaleJana i Marjana odlučile su svoju ljubavnu priču učiniti javnom, a istodobno učiniti nešto i za cijelu homoseksualnu populaciju u Hrvatskoj. Onako zagrljene na plakatu, s izrazom zadovoljstva i sreće na licima, izazivale su i intrigirale, ali i poručivale – tu smo. Za koji dan, njihova lica moći će vidjeti i televizijsko gledateljstvo: izvršna producentica Dana Budisavljević i mladi redatelj Andrej Korovljev ovih dana u Zagrebu završavaju televizijski spot, nastao u suradnji s producentskom kućom Factum, koji će biti nastavak akcije započete jumbo plakatima. Jana i Marjana glume u njemu, zajedno s još nekolicinom drugih djevojaka i mladića, koji su se javili na audiciju što ju je Lori organizirala tražeći tko bi glumio u spotu. Mali je kuriozitet da ostali glumci koji se pojavljuju u spotu uglavnom nisu homoseksualno orijentirani, ali nastupiti u takvom spotu, prema riječima producentice i djevojaka iz Lori, nije im bilo problem.

“Marjanina reakcija na moju ideju da sudjelujemo u kampanji bila je vrlo staložena”, kaže Jana. “Mene je privukao oglas u kojem su djevojke iz Lori tražile nekoga tko bi nastupio u kampanji i poslala sam taj oglas Marjani. Odgovorila mi je – da, zašto ne? Nismo previše razmišljale, a da jesmo, možda bi rezultat bio drukčiji. Bilo je to spontano donesena odluka i danas smo sretne zbog nje. Sve je bilo vrlo lako napraviti, slikanje je bilo užitak, ona je bila kraj mene, što mi je davalo dodatnu snagu. Uopće, zapravo, ne znam kako bih nastupila i kako bih se ponašala da ona nije bila uz mene, i tjelesno i duhovno.”

Vjeruje se da homoseksualne veze traju vrlo kratko. ”Šest mjeseci smo u vezi”, kaže Jana, “ali to je vrlo intenzivna veza. Nikada ne mogu reći što me je točno privuklo Marjani, mislim da je to bila kombinacija njenog izgleda, ponašanja, govora, svega. Inače znam glumiti cool osobu, nekakvu hladnoću i nedostupnost, ali tada, kad smo se prvi put srele, nije bilo nikakvog glumljenja. Došla sam s kavom, sjela pokraj nje, najprije se ukočila i šutjela, dok uz pomoć prijateljice nismo počele pričati, i tako je krenulo. Ali bila je to jedna od rijetkih situacija u kojoj je moje frajerstvo i samopouzdanje splasnulo. Uostalom, tada sam samu sebe uvjeravala da ne postoji nitko zbog koga bih se vezala, s kim bih ušla u vezu. Ali ne može se osjećajima pobjeći”, kaže uz smiješak.

“Upoznale smo se na jednom druženju koje je Lori organizirala u Rijeci”, nastavlja svoju priču Jana. “Takve su druženja česta, ponekad ih organiziramo mi, ponekad djevojke iz Ljubljane, uzajamno se posjećujemo, dolaze djevojke i iz Zagreba, ponekad i dečki. I na jednom takvom druženju u Rijeci upoznala sam Marjanu. Trenutačno smo zajedno samo vikendom. Planiramo biti više zajedno kad ja upišem studij. Marjana studira i trenutačno je na stipendiji u Italiji, na postdiplomskom je, no zbog prirode njenog posla dogovorile smo se da u javnosti ne govorimo koji je studij u pitanju. Ja trenutačno radim, ali planiram upisati studij sociologije kulture u Ljubljani i preseliti se u Sloveniju. Već dugo želim upisati taj studij. Nešto sam pokušavala na Fakultetu za turizam u Rijeci, ali nije mi se svidjelo i želja je splasnula. Studij sociologije kulture na postoji u Hrvatskoj, mi imamo samo sociologiju kao opći studij.”

Želje vezane uz profesiju Jani su se tako poklopile s osobnom pričom. “Radi studija sam planirala živjeti u Ljubljani i prije nego što sam upoznala Marjanu, ali sada su se događaji poklopili kao što se rijetko u životu poklope. Meni je ovo prvi put da s nekim planiram budućnost. Nisam osoba koja je sklona planiranju, hedonist sam i volim uživati u onome što je sada. Nisam ni osoba od velikih maštanja, ne živim u svom imaginarnom svijetu. Ali zajednički život s Marjanom u Ljubljani, svaki dan zajedno, to je nešto o čemu trenutačno intenzivno razmišljam i što planiramo. I stoga sam sretna.”

Zasad Jana više putuje, uglavnom vlakom od Rijeke do Ljubljane, češće roditeljskim automobilom. “Voli se kretati, mijenjati mjesta, putovati. Uspjele smo svoje godišnje odmore organizirati u isto vrijeme, vikende uvijek provodimo zajedno. Preko tjedna intenzivno se dopisujemo, a kad smo zajedno, zna biti vrlo dinamično druženje, uz izlaske i mnogo prijatelja. Često šetamo gradom držeći se za ruke. Ne krijemo svoju ljubav, niti je možemo kontrolirati. Naša je ljubav prejaka da bi smo je skrivale. Zna biti komentara, onih sa seksualnim ponudama, ali to nam ne smeta. No nikad nije bilo opasnijih napada na nas. Uostalom, mi se dovoljno samosvjesno ponašamo, obje znamo tko smo i što smo i ne dopuštamo da nas sporadični komentari iznerviraju. Ali znamo se i povući i u osami razgovarati o mnogim stvarima. Obje mnogo čitamo i sklone smo filozofiji pa je ona uvelike zastupljena u našim razgovorima. Obično nas nehomoseksualne osobe pitaju tko je ‘muško’ a tko ‘žensko’ u vezi, ali mi smo obje žene, i obje smo žene u vezi. Nema nikakve podjele uloga.”

Pisanje je zajednički veliki interes Jani i Marjani, a ta bi strast mogla rezultirati i knjigom. “Shvatile smo da nema mnogo lezbijske literature na hrvatskom, odnosno uopće o homoseksualnosti ima vrlo malo literature na našem jeziku. Zato nam je ideja da nas dvije napišemo knjigu, koja bi imala vrlo osobni ton, o tome kako gledamo na neke stvari i što smo proživjele kao lezbijke. Marjana mi je rekla da o toj knjizi ne govorim u javnosti jer ćemo je na kraju morati napisati, jer zasad je to tek želja koju bismo rado oživotvorile. Kako se mnogo dopisujemo, ti naši mailovi mnogo su više od samog izražavanja ljubavi, nisu to mailovi tek radi održavanja kontakata. Možda iz toga na kraju nešto i bude.”

A planovi o djeci, o kojoj mnogi homoseksualni parovi razmišljaju? “S 23 godine teško mi je o tome razmišljati. To je ipak odgovornost na koju u ovom trenutku nisam spremna, ali vidjet ćemo što će donijeti budućnost. Lezbijke su tu donekle u prednosti pred dečkima homoseksualcima, mi možemo zatrudnjeti i roditi dijete, majke smo, i u pravilu se majkama dodjeljuju djeca. Ali, kažem, nisam još spremna na takvo što. Treba biti mnogo zrelija osoba, treba to ozbiljno shvatiti. A ne vidim da sam trenutačno za takvo što sposobna”, kaže Jana.

Na sve što se događa, kaže Jana, gleda uvijek pozitivno. “Ako se i dogodi nešto loše, uvijek to možemo sagledati i iz nekog drugog kuta, ni svaka tragedija nije samo tragedija.” Ipak, priznati vlastitu homoseksualnost ni njoj nije bilo jednostavno. “Najteže mi je bilo priznati samoj sebi. I kad sam napokon shvatila da sam lezbijka, još sam dugo to skrivala od drugih. Rekla sam roditeljima, ali okolini se nisam usudila reći. Najgore mi je bilo u pubertetu. Stalno sam pazila tko će što misliti o meni, vrlo sam osjetljiva, a u to doba ni seksualni identitet vam nije najjasniji, pa se uglavnom prilagođavate okolini i njenim očekivanjima. Izlazila sam s prijateljicama, gledala dečke, bila s nekima od njih u vezi, ali sve je to bilo tužno i nesretno. Nešto je nedostajalo. Dečki su mi odlični prijatelji, i dan-danas je mnogo njih s kojima sam vrlo dobra prijateljica. Moje priznavanje samoj sebi trajalo je dosta dugo, ali onda sam shvatila da ne vrijedi glumiti, da sam lezbijka i da od toga ne mogu pobjeći, da mi je s djevojkom mnogo ljepše i bolje nego s dečkima. Moji su roditelji vrlo dobro reagirali, podržavaju me u svemu što radim i to je jako važno. A sada je i Marjana tu.”

Jana i Marjana imaju veliku podršku roditelja, a Jana kaže da je to pogotovo vidljivo u njenim aktivnostima kao članice Lori. “Kad bih iz svoga iskustva govorila o homofobiji, mislim da ne bih imala mnogo reći. Imala sam sreću i s roditeljima, i s prijateljima, i s kolegama na poslu, svi znaju da sam lezbijka, i nitko nije imao negativnih primjedbi. Ljudi s kojima se družim i radim imali su potrebu o tome razgovarati sa mnom, baš kao što sam i ja imala potrebu razgovarati s njima. Čak bih se usudila reći da su neki ljudi koji su imali predrasude o homoseksualnosti jako željeli pričati o tome. Vjerojatno su i sami bili svjesni tih predrasuda, tako da su se dogodile i neke lijepe promjene, meni, a, nadam se, i njima.”

Podrška roditelja nije samo verbalna, kaže Jana. “Moji su roditelji upoznali Marjanu, ja sam upoznala njezine roditelje, ali moji i njeni roditelji još se ne poznaju. Zapravo, i ne znam kako to uopće ide, kad se roditelji trebaju međusobno upoznati, i jesmo li dovoljno dugo u vezi za takav potez. Posjećujemo jedna drugu kod kuće, razgovaramo s roditeljima, ali nisu to bila nikakva planirana upoznavanja. Obje obitelji to su prihvatile kao nešto sasvim obično. Možda mi je prvi put bilo neugodno pred Marjaninim roditeljima, više zbog same prirode naše veze koja nije uobičajena u našim društvima niti se to još uvijek smatra normalnim. Ali reakcije njenih roditelja umnogome su mi pomogle i olakšale situaciju.”

Selidba u Ljubljanu mogla bi se protumačiti i kao bijeg u liberalniju sredinu. “Nekoliko sam mjeseci živjela sam u Munchenu i po povratku u Rijeku odlučila sam pristupiti Lori. Vidjela sam kako lezbijske organizacije funkcioniraju u svijetu, i poželjela da takvo što postoji i ovdje. Lori je bila, recimo tako, logičan izbor, i drago mi je što postoji. U Ljubljani homoseksualni pokret traje skoro dvadeset godina, a procedura za neke izmjene u zakonima malo im je posustala. Ono što imaju više od nas jest antidiskriminacijski članak u zakonima, ali sama činjenica da će uskoro u EU mnogo im mijenja situaciju. Morat će prihvatiti zakone koje Unija ima, koji su na strani homoseksualaca, odnosno posvećuju im značajnu pažnju, pa im omogućavaju i neki oblik partnerstva. Ali i Sloveniji će trebati još neko vrijeme da sredi situaciju na tom području.”

Televizijski spot prikazuju neke realne situacije u životu homoseksualaca, npr. koliko je teško priznati homoseksualnost samome sebi, a potom i drugima, pa do toga kako se osobe na ulici smiju ponašati a kako ne, odnosno što društvo tolerira, a što ne. “Primjerice”, kaže Jana, “postoji scena s učiteljicom lezbijkom koja predaje pred praznim razredom. Plakate i spot slijedit će anketa koju će Lori poslati svim strankama i saborskim zastupnicima te vidjeti postoji li u njihovu programu odredba po kojoj podržavaju nastojanja homoseksualaca te vidjeti njihov stav prema homoseksualnosti. U ožujku iduće godine organizirat ćemo nekoliko izložbi o homoseksualnosti, s tim da će izložbe uključivati i brojne ankete, okrugle stolove i razgovore s posjetiteljima. Mislim da je prvi cilj kampanje povećanje naše vidljivosti u društvu, dijelom već i ispunjen. Informiranje i edukacija su nam slijedeći koraci, jer su iskustva pokazala da se države u kojima postoji edukacija u vrtićima i školama susreću s mnogo manje netolerancije prema homoseksualnim osobama. Kampanja je vrlo skupa, ali raznim donacijama uspijevamo pokriti njene troškove i nastaviti. Dobile smo veliku donaciju Europske unije, a pomogle su i ambasade SAD-a i Kraljevine Nizozemske te Ured za udruge hrvatske Vlade.”

A na novinsku priču o osobnom životu odlučila se jer vjeruje kako vrijedi istaknuti dobar i sretan primjer homoseksualnog života. “Mislim da treba javno ispričati i ovakve stvari koje se tiču privatnog života. Netko i to mora. Vrlo sam zadovoljan svime što sam učinila i nadam se da će Marjanina i moja priča pridonijeti sretnijim životima i drugih lezbijki i homoseksualaca. Uostalom, ne vjerujem da bi itko od nas iznosio svoju intimu u javnost da je situacija drukčija, ali upravo stoga što se susrećemo s raznim predrasudama smatramo da je potrebno javnosti pokazati i dio naše intime te tako suzbiti makar dio predrasuda.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika