Vjeko ČuljakMatija Kanceljak, dvadesetogodišnji zagrebački mladić posljednja je žrtva reketara, koji u Zagrebu postaju sve nasilniji. Njega su u nedjelju, 17. studenoga 2002. oko 3 sata ujutro ispred poznate zagrebačke diskoteke “Saloon” pretukli “redari” za koje vlasnici diskoteke tvrde da ne postoje.

Najnovija žrtva reketara koji drže nekoliko zagrebačkih elitnih sastajališta je Matija Kanceljak teško pretučen na ulici ispred 'Saloona' Skupina Vjekoslava Čuljka ne reketari samo 'Saloon' već odnedavna pružaju 'zaštitu' i novootvorenom klubu Hemingway u neposrednoj blizini Saloona Ista grupa koja reketari 'Saloon' u rujnu 2000. u American baru hotela Sheraton na estradnom je menedžeru Edvinu Softiću slomila tri barske stolice polomivši mu dva rebra i izbivši mu zube Svaki od Čuljkovih 'zaštitara' za svoje usluge u 'Saloonu' po jednoj večeri prima 400 do 600 kuna u gotovini Kanceljak je zajedno sa svojom djevojkom pokušao ući u “Saloon”, ali ga “redari” nisu htjeli pustiti unutra zato što je mladić na sebi imao jaknu, a kućni red diskoteke nalaže da gosti skinu jakne prije nego uđu u diskoteku.

Kako je Kanceljak zapravo na sebi imao vestu koju nije htio skinuti, pokušao je redarima objasniti da su on i njegov prijatelj došli u diskoteku s djevojkama, te da ne namjeravaju stvarati probleme. U taj čas stepenicama su se spuštala još dvojica ‘redara’, a nakon što ih je vidio, redar s kojim je Kanceljak razgovarao iz čista mira njih dvojicu je s djevojkama oštro odgurnuo i tako sugerirao svojim kolegama da mladići stvaraju gužvu. Kanceljak je, doduše, bio pod neznatnim utjecajem alkohola. Njegovi poznanici Nacionalu su izjavili da je on bio “malo, ni u kom slučaju jako pijan”.

Nakon toga rasprava je nastavljena vani.
“Idi po ove iz ureda”, rekao je po izlasku iz diskoteke jedan od “redara” svom partneru, poslavši ga natrag u diskoteku. Kanceljak je pokušao krenuti kući i mobitelom pozvati taksi, ali nakon što je “redarima” okrenuo leđa, točno kada je izišao iz prostora koji rampom dijeli ulaz u “Saloon” od ceste, jedan “redar” s leđa ga je udario u glavu. Kanceljak je pao, a dvojica su ga uhvatili ispod pazuha i odnijeli blizu mjesta gdje se i tijekom noći prodaju kokice.

Ondje je dvadesetak ljudi, među kojima je bio i sin zakupca “Saloona” Maro Srezović, svjedočilo veoma mučnom događaju. Grupa “redara” udarala je Kanceljaka nekoliko minuta nogama i rukama po cijelom tijelu. Njegova djevojka pozvala je policiju i hitnu pomoć.

Iako je ona uzalud zapomagala da prestanu, “redari” su Kanceljaka nastavili tući i nakon što je pao u nesvijest.

Više svjedoka tog događaja Nacionalu je potvrdilo da je oko njegove glave već bila lokva krvi kada se jedan od “redara” popeo na obližnji zidić i skočio Kanceljaku na glavu. To je ponovio nekoliko puta. Kanceljak se prestao micati, a njegova djevojka bacila se na njega i svojim tijelom ga zaštitila od još težeg stradavanja. Potom su se “redari” mirno zaputili natrag u “Saloon”.

“Bio je to strašan prizor. Najgore od svega bilo je promatrati kako su se oni mirno, kao da su izišli van kupiti kokice, zaputili natrag u diskoteku baš kao da se ništa nije dogodilo”, rekao je Nacionalu jedan od svjedoka.

Matija Kanceljak prevezen je kolima hitne pomoći u Kliničku bolnicu Sestara milosrdnica u Zagrebu u Vinogradskoj ulici.

Iako su ozljede i njegovo stanje prestravili brojne očevice događaja, dežurni liječnik utvrdio je da Kanceljak ima veću modricu iznad desnog oka te ogrebotine ispod lijevog oka, u dužini od tri centimetra, kao i nagnječenje lijeve strane grudnog koša. Od njegovih prijatelja Nacional je doznao da koncem proteklog tjedna Kanceljak još uvijek nije čuo na jedno uho, te da je na glavi nosio kapu koja skriva ožiljke od pretrpljenih batina. Nacional je pokušao razgovarati s njim, ali on na to nije pristao, izrazivši želju da o cijelom događaju ne pišemo, niti da spominjemo njegovo ime.

Unatoč svim tim ozljedama, policija tvrdi da tada s Kanceljakom nije mogla razgovarati ponajprije stoga što je bio u alkoholiziranom stanju, pa su razgovarali tek sljedeći dan.

Iste večeri policija je ispred “Saloona” razgovarala sa svjedocima, a najmanje dvojica policiji su izjavila da su Kanceljaka pretukli djelatnici “Saloona”. Međutim, 44-godišnja odgovorna osoba iz “Saloona”, čiji identitet Nacionalu nije poznat, kao i dvojica redara iz tvrtke “Zvonimir Security”, policiji su izjavili da nisu vidjeli nikakvu tučnjavu niti naguravanje, jer su tada bili na ulazu u diskoteku, u hodniku kraj garderobe.

Ako je to točno, nije jasno zašto je Trpimir Lučić, izvršni direktor tvrtke “Zvonimir Security”, Nacionalu poslao dopis u kojem tvrdi da je, prema izvještaju dvojice njegovih zaštitara, došlo do “sukoba dvije skupine mladića na javnoj površini pored diskoteke ‘Saloon’”. Lučić je Nacional izvijestio i o tom da su njegovi djelatnici kada se zbio događaj, bili u diskoteci, pa ga nisu mogli vidjeti. Kako su ga onda mogli izvijestiti da su se na ulici sukobile dvije skupine mladića ako su ta dvojica zaštitara bila u diskoteci, a i policiji su izjavili da ništa nisu vidjeli?

Ništa te subotnje večeri nije vidio ni Maro Srezović, sin zakupca “Saloona” Vlahe Srezovića. On je Nacional zamolio da uopće ne spominjemo da smo razgovarali. Iako je te večeri, odjeven u tenisice i sportsku majicu, viđen u “Saloonu”, a i ispred njega u vrijeme incidenta, Nacionalu je rekao da te večeri nije bio u diskoteci, te zamolio da sve ostalo pitamo njegova tatu. Vlaho Srezović Nacionalu do zaključenja ovog teksta nije bio dostupan.

Ovakve reakcije očevidaca događaja ne iznenađuju, jer oni dobro znaju tko je gotovo nasmrt pretukao pripitog, a možda i ponešto bahatog mladića, samo zato što nije htio skinuti vestu na ulazu u “Saloon”.

Prema informacijama koje je Nacional dobio iz više krugova bliskih zagrebačkom podzemlju, Matiju Kanceljaka pretukao je dio iste grupe umirovljenih pripadnika specijalne policije Antiterorističke jedinice iz Lučkog i umirovljenih pripadnika Prvoga hrvatskoga gardijskog zdruga, koja je 27. rujna 2000. u American baru u hotelu “Sheraton” na estradnom menedžeru Edvinu Softiću slomila tri barske stolice, polomivši mu dva rebra i izbivši mu sve zube. Bilo je to tzv. otvaranje tržišta za grupu “prijatelja” Vjekoslava Čuljka, koji već više godina reketiraju ne samo vlasnike “Saloona”, koji su se u tom razdoblju smjenjivali, nego odnedavna pružaju “zaštitu” i novootvorenom klubu “Hemingway”, u neposrednoj blizini “Saloona”.

Vjekoslav Čuljak je jedan od trojice pripadnika tzv. “žutih mrava” koji su branili Vukovar na Trpinjskoj cesti, kasnije proglašenoj grobljem srpskih tenkova. Čuljak je tada izgubio nogu, a već od 1993. postaje junakom crnih kronika, kada je u Vinkovcima uz svoj legalni kafić preuzeo “zaštitu” nad gotovo svim ugostiteljskim objektima. U Zagreb je došao 1999. s povećom formacijom bivših vukovarskih suboraca, neprilagođenih mirnodopskim uvjetima života. Tu postaje saveznikom Vjeke Sliška, “kralja poker-automata”, i Vinka Žuljevića zvanog Klica, bivšeg pripadnika HVO-a, koji je zbog ubojstva danas u zatvoru.
Čuljkovi ljudi su 12. kolovoza 2002. u jutarnjim satima, stavljajući mu pištolj u usta, natjerali Dragana Marića, predsjednika NK Marsonije iz Slavonskog Broda i vlasnika nogometaša Ivice Olića, da svog pulena proda NK Dinamu. Učinili su to zato što Marić Čuljku duguje veću svotu novca, a njegovo uplitanje u transfer Ivice Olića u Dinamo dodatno svjedoči o tome da se Čuljak bavi ucjenama i lihvarenjem.

Prema izvješću SZUP-a iz lipnja 2001. Vjekoslav Čuljak dio je organizirane gangsterske skupine kojoj još pripadaju tobožnji ugostitelj Mijo Kovčo, bivši Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić, tobožnji poduzetnik Zdravko Šiškić, Juraj Dodić jedan od krunskih svjedoka optužbe u remetinačkom sudskom procesu, i “zaštitar” Vinko Žuljević zvani Klica. Prema SZUP-ovoj rekonstrukciji njihovih odnosa i poslovnih veza Dodić, Žuljević i Čuljak tijekom 2001. specijalizirali su se i za krijumčarenje cigareta. Utoliko su “zaštitarske” usluge koje Čuljkovi prijatelji pružaju vlasnicima “Saloona” tek jedan od nezakonitih poslova koje oni, po nekim procjenama, vrše od 2000. godine.
Svaki od Čuljkovih prijatelja za svoje usluge po večeri prima 400 – 600 kuna u gotovini. Nije isključeno ni to da im dio novca plaćaju i djelatnici tvrtke “Zvonimir Security”, jer već se događalo da legalna zaštitarska tvrtka, zbog izmišljenih sluga “zaštitara” pod kontrolom Čuljka i Žuljevića, njima također mora plaćati kako se vlasnici diskoteke ne bi predomislili i unajmili drugu, legalnu zaštitarsku tvrtku.

Reketiranje “Saloona” započelo je početkom devedesetih po ustaljenom obrascu reketiranja ugostiteljskih objekata ili diskoteka. Ako vlasnici ne pristanu na “zaštitu”, ubrzo “zaštitari” u lokalu izazovu veći broj incidenata, od razbijanja inventara i pucanja u zrak do maltretiranja nedužnih gostiju. Između svakog ispada vlasnici bi dobivali poruke o nužnosti unajmljivanja “zaštitara” iz određene kriminalne skupine. Tako je, između ostalih lokala u Zagrebu, i “Saloon” unajmio skupinu kratko podšišanih nabildanih stalnih “gostiju” koji svake večeri iz prikrajka neprimjetno motre goste, a po potrebi izlaze iz diskoteke i nakon skupnog premlaćivanja, skaču po glavi gosta za kojeg su ocijenili da je valjda bio previše bezobrazan.

Ti “redari” zamijenili su u “Saloonu” mladiće, uglavnom iz zagrebačkih četvrti Sigečica i Savica, koji su do 90-ih za pristojne honorare smirivali alkoholizirane i agresivne goste te kontrolirali red na ulazu. Tada su šake bile jedino oružje, a redari poznati po nadimcima Dino ili Škaro bili su ”štemerske legende” zagrebačkog asfalta. Bili su vrlo odani tadašnjim zakupcima Albertu Papi i Vlahi Srezoviću, a svojedobno su čak spriječili nasilnika Ivana Šakotu da uđe diskoteku zato što na ulazu nije htio ostaviti oružje. Šakota, koji je bio poznat po tom da puca u ljude bez previše razmišljanja, izvadio je pištolj i zaprijetio redarima, a oni su mu uzvratili istom mjerom, nakon čega se Šakota povukao.

Već su tada zakupci “Saloona” bili pod velikim pritiscima “zaštitara”, mahom iz redova razvojačenih pripadnika Antiterorističke jedinice iz Lučkog. Pucnjave, tučnjave i bacanje ručnih bombi pred ulaz bili su dio uvjeravanja, a Papo i Srezović na koncu su morali ustuknuti. “Saloon” su 1996. nakratko preuzela braća Marković iz Nove Gradiške, no oni se nisu pokazali doraslima za vođenje diskoteke, a nakon pada rejtinga i gubitka urbanog štiha, 1998. “Saloon” je ponovno unajmio Vlaho Srezović. Njegov povratak, doživljen je kao povratak urbanoj koncepciji vođenja tog legendarnog kluba, a izostali su i incidenti prijašnjeg tipa, prije svega zato što je Srezović, vjerojatno poučen neugodnim iskustvima, pristao na paralelnu “redarsku zaštitu”. Na ulazu je formalno postavio dvojicu pripadnika tvrtke “Zvonimir Security”, a unutra su gospodarili “redari”, koji svakog gosta kojeg ocijene nepoćudnim izbacuju iz kluba i potom im već onesviještenim skaču po glavama ili ih premlaćuju na slične načine.

Takvi slučajevi poznati su i policiji, koja je protiv djelatnika redarske službe “Saloona” već podnijela tri kaznene prijave, dvije zbog nanošenja teške tjelesne ozljede i jednu zbog sudjelovanja u tučnjavi. Policija je zbog nasilničkog ponašanja prijavljivala i goste “Saloona”, a njihovi redari pet puta su i prekršajno prijavljivani.

Posebno je zanimljiv slučaj kada su redari zabranili ulaz mladiću koji je bježao od razularene skupine mladića koji su ispred diskoteke bejzbol-palicama demolirali plavi Rover 200 registarskih oznaka ZG 9283-O. Od četvorice koja su sjedila u automobilu, trojica su uspjela pobjeći u obližnju šumu, a jedan se pokušao spasiti ulaskom u “Saloon”. “Evo vam ga”, izjavili su, tvrdi očevidac tog događaja, “redari” s ulazu u diskoteku, koji su time omogućili nasilnicima da mladiću nanesu ozbiljne tjelesne povrede.

Prema Nacionalu dostupnim informacijama, Kanceljak će privatnom tužbom tražiti da se kazne počinitelji, a od zakupca “Saloona” tražit će i naknadu štete. Istodobno, u tijeku je i kriminalistička obrada nakon koje će i policija protiv osoba koje su ozlijedile Kanceljaka podnijeti odgovarajuće kaznene ili prekršajne prijave. U oba slučaja ključnu pomoć mogu osigurati zakupci “Saloona” i djelatnici tvrtke “Zvonimir Security”, koji sigurno znaju imena počinitelja i njihovih kriminalnih šefova. I jedni i drugi trebali bi dobro razmisliti koliko dugo će im se isplatiti toleriranje iznuđivača, jer ovakvo ponašanje “redara” prije ili kasnije dovest će poznatu diskoteku na listu mjesta u Zagrebu koje je najbolje izbjegavati.