'Orlovi i anđeli'Iako je “Orlove i anđele”, roman o grupi mladih koji švercaju drogu s jednog kraja Europe na drugi pisala tri i pol godine, nova njemačka književna zvijezda Juli Zeh nije vjerovala da će ikada biti i tiskan. Kad ga je ipak predala izdavaču, otputovala je u Bosnu, sama sa svojim šnaucerom Otelom, na dva mjeseca, a do nje su dopirale SMS poruke kako sve “velike novine pišu o romanu”. Kad se vratila u Leipzig, čekalo ju je 70 zahtjeva za intervju.

Novinari me toliko proganjaju da sam htjela napustiti Njemačku Ostavila sam rukopis romana kod izdavača i otišla u Bosnu: kad sam se vratila čekalo me je 70 zahtjeva za intervju njemačkih novinara Pisci u Njemačkoj postaju sve popularniji i popularniji, a književnost postaje sve bliža muzičkoj sceni: nije samo knjiga važna nego i osoba autora Danas, prava za prijevod “Orlova i anđela”, koji bismo mogli nazvati europskim tranzicijskim romanom, ili možda političkim trilerom o Srednjoj Europi, u kojem su se pomiješali mladi Nijemci s Arkanom i “Tigrovima”, šverceri drogom s yuppiejevskim odvjetnicima, a statiraju i Louise Arbour i Ceca dok se turbo folk miješa s Kantom i Nietzscheom… prodana su u 13 zemalja, a u tijeku je i kupnja prava na snimanje filma. Juli Zeh dobila je sve najvažnije njemačke književne nagrade.

S Juli Zeh (28), koja je magistrirala međunarodno pravo i diplomirala na Instituta za literaturu u Leipzigu, autoricom putopisa iz Bosne – iz Sarajeva, Mostara, Jajca, Ravnog, Zavale, Trebinja, Ivanice, Tuzle, Brčkog, Banje Luke, Travnika, Fojnice, Konjica, Bihaća, Stolca, Srebrenice… koji je objavila u nastavcima u Die Zeitu, a zatim kao knjigu “Tišina je šum”, razgovarali smo nakon predstavljanja romana što je izašao u nakladi Durieux u Zagrebu.

NACIONAL: Što znači postati superstar u Njemačkoj nakon prve knjige? – Zaista nisam bila pripremljena na to. Predala sam rukopis izdavaču i otišla u Bosnu. Javljali su mi da sve velike novine pišu o knjizi, ali jednostavno nisam vjerovala. Zaprepastila sam se kad sam se vratila i vidjela 70 zahtjeva za intervju njemačkih novinara. Moj prvi poriv je bio da bih trebala napustiti zemlju i sakriti se, jer sam imala druge planove za tu godinu. Morala sam početi zadnji dio svog studija prava, napisati knjigu o Bosni. Sve to bilo je prekinuto uspjehom knjige, i u prvom trenutku to mi nije bilo zadovoljstvo. Ali, premda još uvijek živim stresno, pokušavam se koncentrirati na studij, držati medije po strani koliko je moguće. No još uvijek im posvećujem više vremena nego što mislim bi trebalo.

NACIONAL: Gdje je knjiga dosad prevedena? – Izdavačka prava prodana su u 13 zemalja. Dosad su objavljeni španjolski, nizozemski i hrvatski prijevod, a ovih dana izlaze francuski, engleski i američki.

NACIONAL: Čime objašnjavate taj interes i uspjeh u Njemačkoj i Europi? – Očito je knjiga na neki način pogodila ukus ljudi. Teško je objasniti što je to, posebno meni kao autoru, jer ja jednostavno pišem, a ne razmišljam o tome što ljudi od mene očekuju. Doista ne mogu reći na koji se način kvaliteta teksta podudara s ukusom ljudi, ali to je vjerojatno prvi uvjet. No ima drugih razloga koji su trenutačno u Njemačkoj vrlo važni: biti mlad, biti žena. To je vrlo važno, jer književnost kao da postaje sve bliža recimo muzičkoj sceni, nije samo knjiga važna nego osoba autora. Obično je pisac u drugom planu, on piše i ne vidite ga, ali sada je drukčije. Svjetlost se usmjerava prema autoru, i da imam 50 ili 60 godina, vjerojatno bi s mojim uspjehom bilo drukčije. Druga stvar, postojao je val u izdavaštvu zadnjih 10 godina zvan “pop-literatura”, grupa mladih ljudi pisala je vrlo površne priče o svakodnevnom životu, o glazbi, partyjima… I publika je postala zasićena, zaista je čekala da iziđe nešto ozbiljno. Nekako sam pogodila taj moment očekivanja da netko mlad napiše nešto što nije “pop-literatura”. I u Njemačkoj je važno napisati roman, jer ljudi ne žele čitati kratke priče.

NACIONAL: U kojem je smislu vaš roman ozbiljna literatura? – On je ozbiljan u literarnom smislu, koncentrira se na jezik kao dio umjetnosti, a pop-literatura je koristila jezik za stvaranje šala, zabavu, “brze” tekstove koje čitatelji lako konzumiraju. Estetski pristup je ozbiljan u mojem tekstu. Druga stvar je da nisam ironična, jer postoji takav pristup koji je vrlo raširen, ali koji ja ne volim. I naravno tu je tema, koja postavlja neka bitna pitanja današnjeg života. Čitatelji su čekali literaturu koja može govoriti o politici, društvu, ne samo vlastitom svijetu, nego i nečemu nadindividualnom.

NACIONAL: Jeste li imali neki poseban razlog za pisanje ovog romana, osim samog pisanja? – Ja pišem sve vrijeme, to je razlog. Počela sam kad sam imala sedam godina, i otad to neprekidno radim. Nisam samo jednog dana počela tražiti priče i ideje… Kako stalno pišem, imala sam određenu količinu teksta i u jednom sam ga trenutku odlučila pretvoriti u roman. Prije “Orlova i anđela” napisala sam roman koji je još uvijek u mojoj ladici… “Orlovi i anđeli” možda i nisu za mene najvažniji moment u mom pisanju, to je samo jedan od momenata.

NACIONAL: Je li pisanje “Orlova i anđela” bilo za vas užitak? – Ne, ne uživam pišući! Dakle, počela sam s bilješkama i samo zadnjih šest mjeseci bila sam jako duboko u tome. Radila sam 10 sati na dan, bila sam u Krakowu u to vrijeme, nisam poznavala mnogo ljudi i bila sam manje-više izolirana cijelo vrijeme, pa sam se mogla dobro koncentrirati. Naravno da sam to voljela… ali ljudi koji pišu na neki su način obuzeti time, i to nema nikakve veze sa zabavom, užitkom, bilo je nešto što me tjeralo, pa sam to i napravila. I naravno, kad sam odlučila pokušati napraviti roman, taj veliki tekst, bila je to racionalna odluka, tada sam počela raditi organiziranije, tako da budem sigurna da ću roman završiti. Ali to je tako težak posao, iscrpljujući za mozak, zaista je teško spavati nakon toga. Često nakon pisanja nisam mogla zaspati, jer sve se kovitlalo oko mene. Dobivate nešto zauzvrat, ali to nije zabava nego nešto drugo, satisfakcija možda.

NACIONAL: Zašto ste odabrali formu trilera? – Po mom mišljenju nije najvažnije što je to triler. Jednostavno sam u priči išla dalje i razvijala zaplet te se u vrlo kasnom stadiju fokusirala na određeni završetak. Tako je nastala kriminalistička struktura, koja se uvijek usmjerava na kraj. Moj roman širio se u svim pravcima, i za mene i za njega bilo je vrlo dobro da ga dovedem do poante. S druge strane bilo je zanimljivo razvijati to “čudo priče”, a razriješiti probleme na kraju.

NACIONAL: U romanu se krećete u svijetu droge, dilera. Poznajete li taj svijet? Mislite li da pisac mora osobno iskusiti ono o čemu piše? – Neki ljudi s kojima sam išla u školu bili su dio narkomanske scene, iako su manji dio njih bili narkomani. Što se tiče drugog pitanja, ovisi. Za mene, iskustvo je potrebno. Ima pisaca koji vole istraživati, oni pregledaju stotinjak knjiga, i od toga naprave priču. Ja to nikad ne bih mogla, jer pišem o onome što je važno za mene, stvarima koje me pogađaju, a ne o onome što sam “istražila”. Jer mnogo istraživanja stvara distancu, ne pišem o stvarima koje su mi daleke, nego onima koje su mi bliske.

NACIONAL: Imate li iskustva s drogama? – Izgledam li vam tako? Dakle, to vam je odgovor.

NACIONAL: Zašto ste izabrali Balkan kao mjesto na kojem se događa dio romana? – Jedno vrijeme to je bila vrlo česta tema na Zapadu, ali za vrijeme mog postdiplomskog studija ona mi je postala i vrlo bliska, poznata, razmišljala sam o tome.

NACIONAL: Nakon objavljivanja “Orlova i anđela” otputovali ste u Bosnu i Hercegovinu. Zašto niste odabrali, na primjer, New York? – Zato što me New York ne zanima. Ne zanimaju me ta mjesta, Bosna me fascinira, i zato sam o njoj pisala. Teško mi je objasniti zašto me jedna zemlja zanima, a druga ne. Jedino mogu pretpostaviti da je razlog to što generalno volim istočnu Europu. Rođena sam u Zapadnoj Njemačkoj, prešla sam živjeti u Istočnu.

NACIONAL: Jeste li jedini zapadni Nijemac koji je otišao živjeti na Istok? – Ne, moj momak je drugi! No trenutačno ima više mladih pisaca koji su u Leipzigu zbog Instituta za literaturu, u njemu je koncentrirano mnogo ljudi i sa zapada i s istoka. U početku, to je bio jedini razlog mog doseljenja u Leipzig. U Leipzigu je mnogo izdavačkih kuća, vrlo je duga izdavačka tradicija, tu je bio najznačajniji sajam knjiga u Europi, čija je važnost zbog razdvajanja Njemačke prešla na frankfurtski. Ali sada mu se važnost vraća. Zavoljela sam grad od početka. Moj dečko još studira, ali ja sam završila, i mogla bih otići, ali ne želim. Iskreno, ne mogu zamisliti da živim na Zapadu.

NACIONAL: Što je tako grozno na Zapadu? Istok želi biti tamo gdje je danas Zapad. – Možda zvuči glupo, ali Zapad je za mene nekako mrtav, nema u njemu života, izgleda kao da je zapadno društvo prešlo određeni stupanj u razvoju, i kad odem na Zapad i ostanem nekoliko dana, postajem zaista umorna. Samo sjedim kod kuće, jedem i spavam, nemam volje izlaziti. Svjesna sam da mnoge istočne zemlje danas gube identitet, napuštaju svoju kulturu trudeći se biti kao netko drugi, i često mislim da je to šteta. Želju da nešto radim nalazim na Istoku, ne samo u Njemačkoj. Istok je još u razvoju, sve se mijenja vrlo brzo, to je možda jedan od razloga zbog čega ga volim. Naravno, to ima i svoj negativni aspekt, ali sve me to vrlo privlači. Kad sam bila u Bosni, imala sam osjećaj da sam kod kuće, vrlo čudan osjećaj. Kad sam prvi put došla ovamo, imala sam samo pogrešne, glupe ideje o regiji, nisam znala ništa, ali vrlo brzo sam se počela osjećati kao kod kuće. Ljudi su otvoreni, lako je razgovarati, osjećala sam vrlo toplu atmosferu, multikulturalnost je za mene važan moment. S mladim ljudima u Bosni najviše sam razgovarala o njihovoj sadašnjoj situaciji u usporedbi sa Zapadom.

NACIONAL: U Bosnu ste otišli sami. – Sa psom Otelom. A jednog sam našla u Bihaću, zapravo nju, i nazvala je Olga.

NACIONAL: Navodno, vaša prva rečenica po dolasku u Zagreb bila je iznenađenje “da on nije krater”. – Bila je to šala, neka vrsta simbola za generalno zapadnjačko mišljenje da su Bosna i Hrvatska potpuno razrušene. Ne kod ljudi koji su vezani za ta područja poslom ili ih to zanima, nego masa ljudi u inozemstvu sudeći prema informacijama s televizije misli da je opasno ići u Hrvatsku ili Bosnu, i jedan od razloga zbog čega sam napisala knjigu o Bosni bio je da učinim nešto protiv te predrasude.

NACIONAL: Koji su vaši planovi? – Cijelo moje školovanje situacija je bila takva da sam išla u školu, studirala, a pisala usput. Sada se, zbog romana, sve okrenulo, moram davati intervjue, i moram zaista smisliti kako sve to izvesti. U Njemačkoj pisci postaju sve popularniji. Ako ste nepoznati, teško vam je, a ako ste poznati, ne ostavljaju vas na miru. A ako se želim zaposliti u pravnoj profesiji, morala bih naći nešto vrlo fleksibilno, a pravna zaposlenja uvijek su vrlo stroga. I uvijek je potrebno raditi mnogo, što ne bih željela jer nisam 12-satni radni tip, tako da mi ne bi odgovaralo biti odvjetnik ili tužitelj. Mogu zamisliti karijeru na sveučilištu, što mi se uvijek sviđalo zbog dugih praznika, i mogu zamisliti, s obzirom na to da mi je međunarodno pravo specijalnost, raditi s nekom međunarodnom organizacijom. Ali velike organizacije ne volim…

NACIONAL: Neko ste vrijeme radili u Ujedinjenim narodima u New Yorku. – Nisam to voljela, jer to je birokracija u svom najboljem izdanju. Gora od bilo kakva njemačkog državnog ureda, spora, ljudi se neprestano žale, na posao, na stres, a sjede u New Yorku, zarađuju osam tisuća dolara mjesečno. To je nevjerojatno, zarađuju tako mnogo, govore o svjetskom miru, a što rade? Ljudi koji nešto rade su na terenu, i drže cijeli birokratski stroj na ramenima. Možda je to potrebno, ne znam, ali ja ne želim biti dio toga. Pretpostavljam da je slično kao kad radite za Human Peace Union, iza koje je također velika birokratska mašinerija, a oni kojima je zaista potrebna pomoć i razvoj negdje su drugdje, ne u Bruxellesu. Dakle, radila bih radije negdje drugdje, a ne za veliku organizaciju, a što će to biti, vidjet ću.

NACIONAL: Pišete li novu knjigu? – Radim bilješke svaki dan, bez “mete”. To nije dnevnik, više je kao zapisivanje bez konteksta, ali to sam radila i prije nego što sam počela “Orlove i anđele”. Možda nešto iz toga iziđe. Moram prvo završiti postdiplomski, imam ispite u svibnju i listopadu i prije toga se ne mogu koncentrirati na pisanje.

NACIONAL: Upravo prodajete prava za filmsko snimanje. – Da, ali mislim da ne smijem reći o kojoj je kompaniji riječ, jer ugovor još nije potpisan. Pregovori još traju, naravno, radi se o novcu, a produkcija bi trebala biti međunarodna.