Gorden Kaye“Priča se da bi se uskoro mogao snimati novi niz epizoda serije ‘Allo, allo’”, najavio je Gorden Kaye, britanski glumac koji u toj popularnoj seriji glumi glavni lik, gostioničara Renea Artoisa, s kojim smo razgovarali u Leedsu. Rođen je 7. travnja 1941. u gradiću Huddersfieldu u Yorkshireu, u ranoj mladosti bavio se svakakvim poslovima, čak je 1963. intervjuirao Beatlese za lokalnu radiopostaju. Slijede 34 godine uspješne kazališne, filmske i televizijske karijere. Veoma je ugodna glasa, nešto dubljeg od Renea iz serije, pravi dramatske pauze i često prekida pitanja znajući unaprijed kamo vode.

'Još i danas ljudi mi priđu i traže da kao Rene kažem: 'You, stupid Woman'NACIONAL: Serija “Allo, Allo” u Hrvatskoj se emitirala prije deset godina, zavoljela ju je tadašnja generacija gledatelja, a sada su u njoj uživali i mladi. Što trenutačno radite? – Ja sam nezaposlen. Internacionalno nezaposlen.

NACIONAL: Ali kad sam dolazila u Britaniju, carinik me pitao: “Vi ste novinarka, što ćete raditi ovdje?” Rekla sam da ću intervjuirati Gordena Kayea, a on mi je spomenuo nesreću od prije 13 godina. – Imao sam nesreću 25. siječnja 1990. Bila je oluja i komadić drveta, otprilike dugačak kao moja ruka, zabio mi se posred čela. I tako je ostao ovaj ožiljak. Onesvijestio sam se, odvezli su me u bolnicu i predali neurokirurzima kojima je trebalo gotovo šest sati da me pokrpaju.

NACIONAL: Gdje ste sve bili u posljednje vrijeme? – Bio sam proljetos tri i pol mjeseca u Australiji, glumio u kazališnom komadu s Australcima i dvjema Britankama, jedna od njih bila je moja konobarica Mimi iz “Allo, Allo”, Sue Hodge. Radio sam u Australiji, na Novom Zelandu, u Skandinaviji i Americi.

NACIONAL: Što ste ondje radili? – Radio sam u kazalištu. Komad “Runs in a Family” Raya Cooneyja, uspješnog britanskog pisca komedija, dugačak 97 stranica. Radnja se zbiva u zajedničkoj sobi fiktivne londonske bolnice. Glumio sam šefa neurokirurškog tima, a od svih 97 stranice mene na pozornici nema na samo četiri. Na tri od njih lik se prerušava u ravnateljicu klinike, koju glumi Judy Cornwell. Zabavan komad, ali vrlo zamoran. Postajem prestar za takve stvari. Lani, oko Božića, radio sam pantomime u Gilfordu južno od Londona. U “Snjeguljici i sedam patuljaka” glumio sam pomoćnika Zle kraljice. Krasna glumica Kate O’Marra glumila je Kraljicu, imali smo pravih sedam patuljaka, malih ljudi, od kojih su trojica bili gospoda a četiri dame.

NACIONAL: Koliko traje vaša karijera? – Trideset četiri godine, teško ih je ispričati, a zapravo i ne želim pričati o te 34 godine. Zaista ne želim.

NACIONAL: Mnogo putujete, da li vas to veseli? – To je dosadno, ali da, mnogo putujem. Svake godine idem na Novi Zeland. Tamo imam obitelj, ali put do tamo traje 28 sati, a svi su avioni isti. Trebao sam ih posjetiti i kad sam bio u Australiji, ali moja vrlo bliska kolegica iz “Alo, Allo” Carmen Silvera bila je ozbiljno bolesna i smjesta sam se vratio u Englesku. Nažalost, nisam stajao samo pored njenog kreveta u bolnici nego i pred njenim otvorenim grobom. Ja sam s njom radio i prije “Allo, Allo”, od 1979. Izgubio sam najboljeg prijatelja.

NACIONAL: Što se zbiva s drugim vašim kolegama iz serije? – Vicky Michelle – u seriji konobarica Yvette Carte-Blanche – bila je sa mnom u nedjelju na balu u Londonu. Oboje pripadamo dobrotvornom društvu Unuka vodenih štakora. Neobično ime, zar ne? To je dobrotvorno društvo u show businessu. Vicky je na turneji s kazališnim komadom. Mi smo već postali neka vrsta obitelji nakon toliko godina serije. Neki od njih nisu više s nama: osim Carmen Silvere umrli su i Hillary Minister, koji je glumio generala von Klinkerhoffena, Jack Haig te Kenny Connor, koji je glumio Alphonsea. Kenny je umro neposredno nakon što smo 1992. završili snimanje. Francesca Gonshaw je s nama radila prve tri serije, a onda je otišla raditi druge stvari: za nju ne znam gdje je. Sam Kelly, koji je glumio kapetana Hansa Goringa, također je radio samo prve tri sezone. Ima malo glumaca, posebno u Britaniji, koji nisu dragi i pristojni ljudi. Ima iznimaka, ali ja ih ne poznajem. S druge strane, da ja nisam ja, nikad ne bih radio sa mnom. Vrlo je teško raditi sa mnom. Perfekcionist sam.

NACIONAL: Je li to opsesija poslom? – Znam za što sam plaćen. I ako neki od mojih kolega ne radi dobro kao što bi mogao, neću mu to reći na pozornici, nego potiho negdje sa strane. Ako mi kaže: “Aha, to je zato da izazoveš smijeh”, odgovorit ću mu: “Ne, nas je dvoje u sceni, želim da ti to učiniš tako da bismo zajedno izazvali smijeh”. Neću nikad napakostiti nekome i učiniti da mi kolege ispadnu blesavi. Povući ću ih na stranu i reći: “Gledaj, kad dođemo na tu scenu, učini to tako i tako”. Malo vam mogu reći o svojim kolegama iz “Allo, allo” jer ih ne viđam. Iako, kad čovjek gleda seriju na televiziji, izgleda kao da živimo zajedno. Svi su raštrkani, većinu nisam dugo vidio.

NACIONAL: Kakva je bila atmosfera na snimanju? – Vrlo dobra. Svi smo pomagali jedni drugima. Gledali smo scene u kojima nismo sudjelovali i od srca se smijali. Ja bih uvijek gledao, pa i zato da imam točan osjećaj kako napreduje epizoda. Zato što smo se gledali i podržavali sve je i ispalo tako dobro. Imali bismo četiri-pet dana za probe i doveli bismo sve u red.

NACIONAL: Mnogim se muškarcima u Hrvatskoj svidjela Helga. – Kim Hartman. Ona je dražesna žena. Da ti muškarci kojima se sviđa sjede u ovoj sobi i ona uđe, ne bi je prepoznali. U stvarnom životu ne govori s njemačkim naglaskom. Za razliku od mene. Sjećam se, kad sam živio u Londonu i išao jednom u supermarket, prelazio sam preko ceste a tu je stajala postarija dama i nitko se nije zaustavljao. Ponudio sam joj da je prevedem preko ceste. Rekla je: “O, da”. A onda je iznenada nasred ceste rekla: “Pa vi niste Francuz!” Bila je zapanjena. Ljudi me pitaju odakle mi taj akcent. Ja ih pitam kakav akcent. Jer Yorkshirci, kao ni Francuzi, ne izgovaraju “h”. No moj akcent u seriji i nije bio tako jak, jer sam imao puno teksta. A kad imate tako puno teksta ne možete ga izgovarati toliko sporo da bi bio razumljiv. Najjači akcent, i najbolji, imala je Michelle iz Pokreta otpora. Moj i nije bio bitno različit od ovoga kojim govorim sad.

NACIONAL: Je li bilo mnogo improvizacija na snimanju serije? – Ne, radili smo po scenariju.

NACIONAL: Ali nešto dođe u trenutku? – Pa o tome se i radi u glumi. Timing je sve. Ja sam opsjednut timingom, to je apsolutno moja opsesija, a to je čak dovelo i do pomalo smiješnih pojava u mom privatnom životu. To je dovelo i do toga da ako nisam u kazalištu točno kad bih trebao biti, ljudi se iskreno počnu brinuti da mi se što nije dogodilo, jer su navikli da sam već sat prije dogovorenog vremena u kazalištu.

NACIONAL: Je li vam taj posao donio zadovoljstvo? – Ne bih ga radio tako dugo, deset godina, da njime nisam bio zadovoljan. To je najprodavanija BBC-jeva serija, prodana je u više od 70 zemalja. Zato je iritantno kad danas BBC radi emisiju o humorističnim serijama u kojoj se “Allo, allo” i ne spomene. Jedan moj kolega komičar nedavno mi je rekao: ”Što dulje radiš za BBC, gore te tretiraju”, što je možda malo pretjerivanje, ali znam što misli. Seriju smo završili prije više od deset godina, a ja u tih deset godina nisam glumio ni u jednoj BBC-jevoj seriji, humorističnoj ili bilo kojoj drugoj. Ne samo ja, nego baš nitko iz “Allo, allo”. Malo mi to smeta. Pretpostavljam da je objašnjenje u ograničenim glavama redatelja i producenata s BBC-ja, koje misle da je Gordon Kaye doduše bio dobar u toj ulozi, ali da je on sad za sve – Rene. Zašto tako ne misle za Davida Jasona, koji je glumio u “Mućkama”. David Jason radi 25 sati na dan. Vjerojatno je rasprodan idućih deset godina. I to ne ponovo u “Mućkama” nego u sasvim drugim stvarima. Radio je i policijsku seriju pune četiri godine. Isto je i s publikom. Gledaju me u kazalištu, a onda razgovaraju: “Jjesi gledao predstavu večeras? Zar ono nije bio Rene?”

NACIONAL: Lik Renea je pomalo naivan. – Rene uopće nije naivan. Mora postojati razlog zašto on i Edith ostaju zajedno, iako su u braku tako mnogo godina. To je zato što se vole. Osim što je on malo zločest i, iz nekog razloga koji ne razumijem, on je seksepilan, mlade žene koje prolaze kraj njega ne mogu odoljeti da mu se ne bacaju oko vrata.

NACIONAL: To je Rene, no tko je Gorden Kaye? – Nedavno sam u Bruxellesu nastupio u chat-showu na njihovoj televiziji. Nikad više! Kad sam stigao u Bruxelles nitko me nije dočekao. A čim su me ugledali, rekli su da će za 20 minuta u zračnu luku stići novinarka najjačeg belgijskog časopisa koja će me intervjuirati. Ona ni u jednom pitanju nije spomenula “Allo, allo”, a glavni razlog mog dolaska u Belgiju bio je to što je belgijska televizija ponovno počela emitirati seriju. Zadrla je u moj privatni život, željela je znati sve o problemima koje sam imao s tabloidima. Rekao sam: “Iiskorištavate to što sam u vašem gradu”, i otišao. Kad sam ušao u hotelsku sobu, zazvonio je telefon i rekli su mi da me na recepciji čeka jedna gospođa. Bila je to ta novinarka, nastavili smo intervju, rekla je da će to trajati samo pet minuta, nakon pola sata rekao sam joj da bi sad bilo dosta, ali ona to nije htjela prihvatiti. Svega mi je bilo dosta. Pobjegao sam opet u zračnu luku, nazvao svog agenta i rekao mu: “Nisi mi ništa rekao o tom beskrajnom intervjuu od sat i pol, učini sve što možeš da se taj intervju nikad ne objavi. Povuci ga, jer ako čujem da ga nisi povukao, neću nastupiti u chat-showu.” Rekao sam da se ne zafrkava sa mnom, da sam umorni stari glumac koji je popizdio.

NACIONAL: Vi ste iz Yorkshirea. – Da, iz Huddersfielda. To je grad tekstilne industrije, 160.000 stanovnika, u dolini s dvije rijeke i čovjek tu lako pobjegne u prekrasnu prirodu. Došao sam živjeti ovamo jer sam našao vrlo lijepu kuću koja gleda na najljepši dio Yorkshirea. Kao mladić rado sam lutao prirodom i penjao se na yorkshirske planine. Imali smo tu prije rodbinu i ja sam tu provodio po pet-šest tjedana ljeti. Yorkshire ima i obalu. Tu se u jednom gradiću rodio i poznati kapetan James Cook koji je otkrio Australiju. Moji roditelji su pripadali radničkoj klasi, ja sam sad srednja klasa. Često se družim s ljudima iz više klase, susreo sam se i s gotovo cijelom kraljevskom obitelji, sreo sam kraljicu, princezu Dianu tri puta, ručao s kraljicom majkom.

NACIONAL: Kakvi su vaši dojmovi o kraljevskoj obitelji? – Da ste pozvani na vrtnu zabavu, kao što sam ja bio pozvan u Buckinghamsku palaču, kraljica se rukuje s vama i kaže vam “hvala što ste došli” i ode dalje jer na zabavi ima mnogo ljudi, vaš je osnovni dojam da ste počašćeni što ste uopće pozvani jer bi tisuće ljudi to htjele, a nikad neće biti pozvani. Međutim, kraljica majka me poslije ručka ugrabila i pola sata sa mnom čavrljala, čovjek je počašćen. Mnogi moji prijatelji glumci nisu rojalisti, ali ja jesam. Što god mislili o tome, susret s njima je nešto posebno. Sreo sam se s i Margaret Thatcher, nije imala pojma tko sam. Nije gledala televiziju. No i da je gledala, ne bi mi se sviđala više nego što mi se sviđa. A ne sviđa mi se uopće.

NACIONAL: Recite nam nešto o mladosti u Yorkshireu. – Jedanaest godina radio sam u industriji! Tekstil, vina, ponovno tekstil. Profesionalac sam postao sa 27 godina. Nemam nikakvu formalnu naobrazbu. U jedno amatersko kazalište dovukao me prijatelj rekavši: “Moraš doći, uvijek trebaju ljude koji će spuštati zastor ili obojiti komad scenografije.” Otišao sam s njim na pokus, probali su tri puta tjedno u dvorani tehničkog fakulteta u Huddersfieldu. A kad se pojavio producent, rekao je da neće moći glumiti u predstavi jer je zauzet učenjem, ali da nema problema jer će Gorden uskočiti. Prije mi to nije spomenuo. Producent je rekao: “Divno, evo teksta pa probaj.” Tekst mi se svidio. I tako sam četiri-pet godina radio u amaterskim kazalištima u Huddersfieldu i Bradfordu.

NACIONAL: Radeći istodobno drugi posao? – Da. Probe su bile navečer, predstave također. Dvadeset dvije godine živio sam u Londonu. A onda sam se opet bio spreman vratiti u Yorkshire. U Londonu nema brda. Daleko ste od lijepih krajolika. Ovdje kroz zrak vidite, možete ga udisati i nebo je plavo. Vratio sam se u rujnu 2000. a te je godine prvi put poslije dugog vremena za Božić pao snijeg.

NACIONAL: Kakvi su Yorkshirci? – Ima puno izreka o tome. Ako sjedite u društvu s Yorkshircem, nikad ga nećete morati pitati odakle dolazi, jer vam je to sigurno već rekao. Uvijek možete prepoznati Yorkshirca, ali ga nikad ne možete pretjerano upoznati.

NACIONAL: Smeta li vam kad vas ne prepoznaju? – Lijepo se sjetiti davnih vremena kad sam radio za televiziju. Ljudi kažu “evo Gordena Kayea”, a ne “eno onoga s televizije”. Lijepo je kad ti ljudi znaju ime. I imaju tendenciju da me zovu Gordon, što mi uopće ne smeta. Jer uvijek se moram sjetiti da sedam puta tjedno stupam ravno u njihovu dnevnu sobu, pa sam im kao dio obitelji. Vide te toliko puta tjedno, što je vjerojatno mnogo više puta nego što vide članove vlastite obitelji, pa osjećaju da te poznaju i to je dobro i sretni su jer je “Allo, allo” komični program koji na njihova lica dovodi osmijeh. Ali uvijek hoće da im izvedeš pet minuta Renea kao da si ga ti sam izmislio. I kad ti izvrdavaš jer ti je to nekako glupo, kažu: “Reci ‘You, stupid woman’”. Obično im kažem da ne mogu jer nisam na dužnosti. To je često u kazalištu, kad odem pogledati predstavu nekog prijatelja. Priđu mi i zovu me da sjednem s njima. Serija je prodana u mnogo zemalja pa ni na putovanjima nemaš mira.

NACIONAL: Kako ste uopće dobili ulogu Renea? – Radio sam za Davida Crofta, koji je producent i tvorac serije od 1977. Jedan od kolega s kojima radi, jedan menedžer produkcije, vidio me u vrlo čudnom komadu u kojem sam glumio. Tražili su nekoga za jednu seriju koja se snimala prije. Uglavnom, rekao mu je da ima pravog čovjeka za to. Kako se Davidu svidjelo to što sam napravio, a radila se još jedna serija, “Are you beeing served?” (“Jeste li posluženi?”), i tu sam bio angažiran. Glumio sam tri potpuno različita karaktera u tri različite epizode te serije. I David je nakon toga, kako je sam izjavio, napisao “Allo, allo” za mene.

NACIONAL: Kakvu ste vrstu likova radili u kazalištu? – Radio sam, recimo, u komadu “Harvey”, koji se prije igrao u Londonu, kamo je stigao 1975. Komad je napisan po istoimenom filmu, u kojem je, kao i u predstavi, glumio James Stewart. Poslije predstave otišao sam iza pozornice zamoliti Jamesa Stewarta za autogram, i ne sanjajući da će ikad mene pitati da glumim tu istu ulogu u kazalištu. Ali su me pitali. Igrao sam tu istu ulogu dvadeset godina poslije, 1995. I to je najbolje što sam ikad napravio u cijeloj svojoj karijeri. Nisam nikad mislio da će itko tražiti da glumim tu ulogu zato što je to nevjerojatno dobra uloga, od onih uloga o kojima mislite da je prevelika sreća da ih dobijete. Glumio sam s jednom američkom glumicom, i morao sam imati američki akcent, i bilo me strašno strah kako će to sve skupa izgledati. Uvijek strahujem kako će ispasti ono što radim, jer sam perfekcionist. A do perfekcije još nisam stigao. Pa ću je i dalje nastojati dosegnuti. Nastupio sam i u kazališnoj verziji “Allo, allo” više od 1200 puta.

NACIONAL: Kakva je razlika između predstave i tv serije? – To je bila dvosatna predstava. Razlikuje se od rada na televiziji gdje, kad pogriješite, možete ponoviti. Kad glumite u kazalištu, to su, zapravo, dva jednosatna kadra u kojima ne smijete pogriješiti, jer ćete izgubiti publiku. I to se neki put i događalo. Ali što se tiče “Allo, allo”, namjera pisca, bilo da se radi o televizijskoj ili kazališnoj verziji, bila je da se publika dobro zabavi.

NACIONAL: Mislim da je teško nasmijati ljude. Može li se reći da je komedija najteža disciplina? – Davno, davno, mislim da govorim o početku XIX. stoljeća, u Engleskoj je živio glumac Henry Beerbaum Tree. Ležao je na samrtničkoj postelji, mnoge njegovi kolege s kojima je radio godinama dolazili su mu odati poštovanje. Pored njegove postelje stajali su jedan poznati glumac onoga doba i jedna glumica. Liječnik je izjavio da neće još dugo. I netko od njih dvoje noću mu je rekao: “Čini se da ti je došlo vrijeme. Sigurno ti je teško.” A on je odgovorio: “Nije. Komedija je teška.” Imam sreću da imam dobar osjećaj za komično. Nisam to naslijedio ni od koga u obitelji. Komedijom sam vrlo zadovoljan. Radio bih rado i triler, ali priroda tiska u ovoj zemlji je takva da bi se požurili da svojim čitateljima što prije otkriju tko je ubojica. To je priroda engleskog novinarstva. Murdoch press sudjeluje u vodstvu ove zemlje. Tony Blair, koji je sad premijer, morao je prije nego se kandidirao za mjesto otići do Ruperta Murdocha da vidi hoće li ga novine podržati. I Murdoch je rekao da hoće. I on je postao vođa svoje stranke i premijer. To je ludilo. Da novine smiju imati snagu da mijenjaju vladu neke zemlje. Gospodin Murdoch bio je Australac, no sada je Amerikanac, jer inače ne bi mogao kupiti novine koje vodi u New Yorku ili Twentieth Century Fox. On želi vladati svijetom.

NACIONAL: Zašto glumci u Britaniji vole glumiti na londonskom West Endu? – Zato što je to nobl mjesto britanske glume. Na isti način na koji je to Broadway u New Yorku. To je mjesto na kojem se svi glumci nadaju da će jednoga dana glumiti. I osim toga, ako ste glumili na West Endu, čak i ako je to bilo u samo jednom komadu na kratko vrijeme, a naročito ako ste sretnik pa ste stalno na West Endu, onda se možete zvati glumcem. Nije da ne možete ako niste tamo glumili, ali to je na neki način tako. Kao što postoji engleska nogometna reprezentacija, tako postoji i engleska glumačka reprezentacija koju turisti dolaze gledati na West End. Postoji mogućnost, vrlo velika, da u veljači uskočim u jedan mjuzikl na West Endu, umjesto glumca koji je u njemu od početka. Rado bih igrao i u jednom drugom mjuziklu, “Chicago”, kojem se spremaju promijeniti glumačku postavu.

NACIONAL: Često idete u kazalište? Što vam pričinjava zadovoljstvo u životu? – Televizija. Gledati televiziju. Grickati krumpiriće. Imam veliki wide screen kod kuće. Gledam puno DVD-ova.

NACIONAL: Živite s obitelji? – Ne, siroče sam od 1980. Tad mi je umro tata. Dvanaest godina prije njega mama. Bili su prilično stari kad sam se rodio, za vrijeme rata. Mama mi je imala 42 godine. To je tih godina bilo prilično kasno. Mama mi je imala 42, a otac 37.

NACIONAL: Jeste li oženjeni? – Nisam. Nemam djece, nemam braće, nemam sestru. Samo ja.

NACIONAL: To je vaš izbor? – Da.

NACIONAL: A ljubav? – Da, povremeno. Ali to smatram svojom privatnošću. I o tome ne govorim. Gluma mi je poziv. Ja sam svoj vlastiti proizvod. I o tom proizvodu govorim. I njega prodajem. Ali ovaj dio ne spada u proizvod. Imao sam sreću što sam susreo prave ljude, ili se barem pojavio pred pravim ljudima, koji su mi mogli ponuditi posao.