Dario Šimić, u društvu Nacionalovog novinara Deana SinovčićaU samo četiri dana talijanski nogometni klub Milan igrao je utakmice protiv dviju velikih nogometnih momčadi, talijanskog viceprvaka Intera u talijanskom prvenstvu i španjolskog Reala iz Madrida, prvaka Europe, u Ligi prvaka. Pobjedom u subotu protiv Intera Milan je nakon 11. kola došao do prvog mjesta na tablici talijanskog prvenstva, pobjeda nad Realom odličan je početak u drugom krugu Lige prvaka a među dvadesetak poznatih svjetskih nogometaša koji igraju u Milanu hrvatski reprezentativac Dario Šimić od prvog je kola osigurao mjesto u prvoj momčadi. Osim što igra toliko dobro da je gotovo nezamjenjiv u Milanu, Šimić ima posebnog razloga za veselje i zato što je u prethodnoj sezoni imao problema u Interu, zbog ozljede je propustio mnogo utakmica pa se počelo sumnjati u njegovu nogometnu kvalitetu. No pobjeda protiv Intera, za koju nam je Šimić rekao kako igračima i navijačima Milana znači više od pobjede nad Realom iz Madrida, potvrdila je njegovu važnost u momčadi, posebno stoga što on zbog ozljede nije trenirao nekoliko dana, ali ga je trener Carlo Ancelotti ipak poslao u igru.

Darija Šimića (27) susreli smo u klupskom trening-centru Milanello koji je 50 kilometara udaljen od Milana. Odjeven u odijelo s grbom Milana koje svi igrači moraju nositi bio je dobro raspoložen kao i njegovi suigrači koji su spremno pozirali za Nacional. Milan prošle godine nije igrao najbolje, ali dolaskom Šimića i Rivalda potpuno su se promijenili. “Prešao sam iz Intera u Milan zato što me Milan tražio, što je za mene bio znak da bih mogao igrati u prvoj momčadi. Inter sam napustio u dogovoru s klubom, nisam bio prisiljen na to, ali smatrao sam da ću u Milanu imati više prilika za igru”, kaže Šimić koji priznaje da je analizirao kakvi obrambeni igrači igraju u Milanu i zaključio kako za njega ima mjesta u tom klubu koji on smatra najorganiziranijim klubom u Italiji.

“Milanello je najljepši kamp za treniranje na svijetu, sve je podređeno igračima, a oni se posvećuju samo nogometu. S druge strane Inter je po organizaciji napredovao u posljednje dvije godine i približio se razini Milana”, smatra Šimić koji je 1998. prešao iz Dinama, tadašnje Croatije, u Inter. Ugovor s Interom trebao je trajati do 2004., ali su Milan i Inter zamijenili igrače, Šimića za Turčina Umita Davalu, pri čemu je Milan dodao još jednu godinu ugovora tako da je Šimić potpisao na tri godine, do 2005. Promjena i prilagodbi nije bilo, Šimić je ostao stanovati u istom, unajmljenom stanu, Milan i Inter igraju na istom stadionu pa Šimić kaže kako se samo bojao navijača.

“Bilo me je strah navijača Milana jer su me godinama gledali kao igrača Intera. Na sreću, dobro sam krenuo, a da mi je krenulo lošije, smatrali bi me igračem koji nije uspio u Interu pa je došao u Milan”, tvrdi Šimić koji kaže kako je kroz sve ove godine shvatio mentalitet Talijana, osobito navijača tih dvaju klubova.

Šimića je u Milanu oduševio klupski laboratorij u kojem se kompjutorski proučavaju tjelesne i zdravstvene mogućnosti nogometaša. “Svaka dva tjedna radimo posebne pretrage da vidimo što nam tjelesno nedostaje i što možemo poboljšati. Puno se polaže i na rekuperaciju igrača, primjerice, napravili su poseban krevet s prirodnim magnetnim poljem na koji legneš i oporavak ide brže. U laboratoriju svaki igrač dobije i vitamine koji mu trebaju”, objašnjava Šimić. Osim zdravstvenih i tjelesnih pregleda obavljaju se i psihološki pregledi koji su Šimiću katkad gnjavaža. Naime, svaka dva tjedna igrači moraju odgovarati na 100 pitanja poput “kako ste spavali”, “je li vas netko iznervirao” i tome slično, a na svako pitanje ponuđeno je nekoliko odgovora u rasponu od “malo sam se naljutio” do “strašno sam se iznervirao”. Uglavnom, u Milanu nije moguće da nogometaš izmakne zdravstvenoj i tjelesnoj kontroli, na što Šimić gleda pozitivno jer u Milanu igra na novoj poziciji desnog bočnog igrača koja zahtijeva mnogo više trke od pozicije na kojoj je igrao u Interu. Isto se odnosi i na same treninge koji su izuzetno naporni. “Treninzi počinju svakog dana u 13 sati, a završavaju u 18”, kaže Šimić te ističe kako Milan ima jako mnogo trenera tako da jedan trener individualno radi s dva igrača. “Svi smo mi različiti, teško je sve staviti u isti koš. Prošle godine sam se u Interu često osjećao sporim jer sam trenirao kao i neki drugi igrači a to mi možda nije odgovaralo”, smatra Šimić. Uz takve treninge i testiranja točno se vidi kako pojedini igrač napreduje i u kakvoj je formi. “U budućnosti će se tražiti vrhunski sportaš koji može odgovoriti na sve vrhunske zahtjeve tako da se oni nekvalitetni neće moći provlačiti. Nogomet je kolektivni sport gdje se možeš malo švercati, ali danas se više ništa ne može sakriti. Nije čudno što je Paolo Maldini jedan od najboljih igrača Milana, kada i u 34. godini ima najbolje tjelesne predispozicije. Ako testovi pokazuju da igrač ima slabu izdržljivost, onda on teško može igrati vrhunski”, kaže Šimić.

U takvom visoko profesionaliziranom nogometu Šimić gotovo i da nema vremena za društveni život, osobito ako se zna da su zbog čestih utakmica Milanovi igrači četiri dana u tjednu u karanteni. “Uza sve te utakmice danas nema mjesta nikakvim zabavama. To je nespojivo, puno igrača je to shvatilo i rijetki su oni koji ‘padnu’ na noćnim izlascima. Općenito raste disciplina kod nogometaša, svi su shvatili da je riječ o prevelikom ulogu, nije isto igrati u velikom klubu u talijanskoj ligi ili negdje drugdje. Moja supruga Jelena i ja odemo na večeru, ali ode se u devet, a vrati u 11 sati ili ponoć. U klubu nas ne kontroliraju, ali pretpostavljam da sve znaju o našim večernjim kretanjima. Previše smo poznati da se ne bi znalo gdje smo. Uostalom, na osnovi toga se vidi igračeva ozbiljnost”, priča Šimić koji osim sa suprugom ode na večeru i s bivšim igračima Dinama Tomasom i Bjelanovićem, koji od ove sezone igraju u obližnjem Comu, novom prvoligašu, te s klupskim fizioterapeutom Tomislavom Vrbnjakom koji s obitelji živi u Milanu.

Zanimljivo, Šimić je ovu i prošlu sezonu igrao kod dvojice trenera koji još nisu osvojili talijansko prvenstvo te je na njima velik pritisak. Hector Cuper je trener Intera, prošle godine je u posljednjem kolu izgubio prvenstvo Italije, trener Milana je Carlo Ancelotti koji je dva puta bio drugi s Juventusom i zato je prošlosubotnja utakmica bila vrlo važna. “Prošle godine Inter je izgubio prvenstvo u posljednjem kolu, ja tada nisam igrao zbog ozljede, ali sam bio s momčadi u Rimu na utakmici protiv Lazija. U Italiji kažu, kada se izgubi prvenstvo u zadnjem kolu, navijačima to ostane u sjećanju po 20-30 godina, to se ne može zaboraviti”, prisjeća se Šimić. Milan lani nije bio ni blizu titule prvaka, ali se ove godine sve promijenilo. “Trener Ancelotti zahtijevao je promjenu, tražio je da se više riskira u igri, što je i inače nedostajalo talijanskim klubovima jer posljednjih godina nisu ništa napravili u Europi. Sada se to promijenilo i četiri talijanska kluba u drugom su krugu Lige prvaka. Uostalom, igrači u talijanskim klubovima su najbolji i najskuplji i bilo bi čudno da nisu najbolji u Europi”, smatra Šimić.

Međutim, puno zvijezda na jednome mjestu obično izaziva sukobe, u Realu iz Madrida često se spominje kako se Raul, Figo i Zidane stalno svađaju a ove godine im se pridružio i Ronaldo. U Milanu je, po Šimićevu mišljenju, situacija obrnuta a zgodan pokazatelj je i to što se neposredno prije početka utakmice igrači Milana međusobno grle.

“U Milanu je 20 zvijezda i stvarno se svi ponašaju kao vrhunski sportaši i ljudi. Nitko ne glumi veličinu, svi smo dobra škvadra. Ne kažem da smo super prijatelji, možda su Brazilci međusobno nešto bolji, ali atmosfera je zaista vrhunska. Posebno me iznenadio kapetan Paolo Maldini, njegova jednostavnost i ponašanje na terenu i izvan njega”, kaže Šimić na kojeg se u jednom trenutku utakmice protiv Intera upravo Maldini izderao, ali se Šimić izvlači riječima: “To su normalne reakcije, viknuo je jer se ništa nije čulo od glasnog navijanja.”

Premda je u ovom trenutku Šimićeva pozicija u Milanu stabilna, u talijanskom nogometu se začas može prodati jedan igrač i dovesti drugi. Tako se nedavno pojavila informacija kako Milan namjerava kupiti Realova igrača Michela Salgada koji igra na istoj poziciji kao i Šimić. “Klub kao što je Milan uvijek ima dva do tri igrača na jednoj poziciji, nikada veliki klub ne može ostati na jednom igraču na određenoj poziciji. Novine svašta pišu, pa tako i o Salgadu, ali su mi u klubu rekli kako nemaju namjeru nikoga kupovati jer su zadovoljni sa mnom, a imaju još i Chamota, Roque Juniora i Helvega. To je karakteristično za veliki klub, ako se igrač ne može održati, ako nisu zadovoljni njime, kupuje se novi igrač u rok od nekoliko mjeseci”, odgovara Šimić. Novac u Milanu nije problem, čak ni sada kada su mnogi talijanski klubovi u financijskim problemima pa se čak priča o prodaji Lazija, da ne spominjemo propast Fiorentine. No Šimić kaže kako su Inter, Milan i Juventus najstabilniji talijanski klubovi s kojima se Lazio ne može mjeriti. “Interov predsjednik je Moratti, Milan ima Berlusconija, a Juventus obitelj Agnelli. Lazio ima Sergia Cragnottija koji nije tako jak kao ta trojica”, objašnjava Šimić.

Naravno talijanski klubovi i igrači ne mogu se uspoređivati s hrvatskima kojima je bitno provoditi noći u narodnjačkom klubu “Fontana” u zagrebačkom kvartu Trnsko. Ipak, Šimić smatra da se i kod hrvatskih nogometaša mijenja način razmišljanja i kaže kako više nema balkanskog mentaliteta nego igrači razmišljaju što bi mogli raditi da bi napredovali, shvatili su da je nogomet predragocjen da bi se kockali njime. Njemu je u mlađim danima pomogao Zlatko Canjuga, tadašnji predsjednik NK Croatije, koji nije dopustio da Šimić prerano ode u inozemstvo, i to za mali novčani iznos. “Canjuga je prema nama bio fer, vrhunski predsjednik koji mi je ostao u ugodnu sjećanju. Njemu je bilo omogućeno da radi na takav način jer se u Croatiju ulagalo puno novca. On je srce i dušu davao za Dinamo, bio je pošten prema svima nama i na tome mu zahvaljujem”, tvrdi Šimić koji kaže kako nikada ne bi uspio u Italiji da je kao 20-godišnjak napustio Croatiju.

Premda se rijetko događa da uspješni hrvatski nogometaši prije 30. godine razmišljaju o poslovnom ulaganju, Šimić je dio svoje zarade uložio u proizvodnju negazirane vode “Aquaviva”. Kaže kako posljednje dvije godine razmišlja o tom poslu jer “zdrava voda vezana je za sport, a ja sam uvijek pazio da pijem vodu radi pročišćavanja tijela. Interes za vodom će u Hrvatskoj porasti pa sam tako novac investirao u proizvodnju negazirane vode”. Strojeve za pročišćavanje vode kupio je u Americi, crpilište je u Buzetu, a vlasnik Buzetske pivovare Zdravko Čurić dopustio mu je da strojeve smjesti u pogonima pivovare. Za sada se voda proizvodi u bocama od 19 litara, a posao vodi njegova majka Marija uz pomoć suradnika.