Nadvojvoda Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjeg austrijskog cara Karla I.Nadvojvoda Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjeg austrijskog cara Karla I., prošloga je mjeseca proslavio 90. rođendan. Nakon manjih svečanosti u Munchenu i u Europskom parlamentu u Strasbourgu, u kojem je bio poslanik skoro 30 godina, von Habsburg je središnju proslavu svoga rođendana organizirao u Beču, u dvorcu Hoffburg, gdje se okupila elita europske politike. Nakon svečane mise i ceremonije u Hoffburgu, uslijedila je večera u dvorcu Schonbrun. Beč je tog dana bio središte europskog plemstva –osim brojne obitelji Habsburg, na proslavi rođendana pojavili su se princeza Carolina od Monaka, princ Ernest August od Hannovera, bugarski car Simeon s caricom Margaritom, marokanski princ Moulay Abdullah Alaoui sa suprugom, švedska kraljica Silvia i kralj Carl Gustaf, princeza Michael od Kenta, španjolski princ Felipe, Marie von und zu Liechtenstein… Svečanoj večeri prisustvovala su i dva austrijska automobilska asa, Gerhard Berger i Niki Lauda.

Na poziv Hrvatske paneuropske unije, ogranka Paneuropske unije kojoj je doživotni predsjednik, von Habsburg je početkom ovoga tjedna posjetio i Hrvatsku. Nakon duljeg izbivanja, kako sam kaže, s veseljem je ponovno došao u Hrvatsku, susresti stare prijatelje iz Paneurospke unije, pogotovo njenog dugogodišnjeg predsjednika Mislava Ježića, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “Prije sam češće dolazio u Hrvatsku, povezanost s njom je ostala, iako već dugo nisam bio ovdje. Došao sam razgovarati s hrvatskim dužnosnicima koji se intenzivno zalažu da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Smatram da Hrvatskoj nikako nije mjesto na Balkanu, pa niti na zapadnom Balkanu, o kojem se u posljednje vrijeme mnogo govori. Bio sam u Strasbourgu na predstavljanju deset nacija koje su kandidati za ulazak u Europsku uniju u sljedećem krugu. Bugari su bili tamo, Rumunji su također bili pozvani, ali nije bilo nikoga iz Hrvatske. Bio sam tužan kad sam vidio da su se tek dvojica starih prijatelja Hrvatske založili za njene interese, ali Europa kao da nije imala sluha za ono što su govorili i što su stvarne potrebe i vrijednosti Hrvatske”, rekao je von Habsburg, s kojim su Nacionalovi novinari razgovarali u hotelu “Palace”, gdje je odsjeo, a potom i u sjedištu Paneuropske unije, odmah na početku Jurišićeve ulice, u Zagrebu.

Otto von Habsburg rođen je 20. studenoga 1912. u vili Wartholz kod Reichenauana Raxu. Pet dana poslije, u istoj vili, krstio ga je bečki nadbiskup kardinal Franz Xaver Nagl, a krsni kum mu je bio car Franjo Josip I. Puno ime nadvojvode je Franz Josef Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xaver Felix Rene Ludvig Gaetano Pius Ignazius. Austrijskim prestolonasljednikom postao je 21. studenoga 1916. nakon smrti cara Franje Josipa. Dvije godine poslije, 11. studenoga 1918., njegov otac Karlo I., austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj, abdicirao je nakon neuspješnog ishoda njegove ponude Antanti o separatnom miru. Carska je obitelj protjerana iz Austrije, a spasili su se egzilom u Švicarskoj, u kojoj su proveli tri godine, mijenjajući pri tome mjesto boravka – dvorac Wartegg, Vila Prangins, dvorac Hertenstein…

Nekoliko dana nakon bijega obitelji Habsburg iz Austrije, posebnim, tzv. antihabsburškim zakonom, ukinuta su im sva dotadašnja prava i oduzeta sva imovina. Iz Švicarske Karlo I. pokušao je neuspješno voditi politiku, a nakon drugog pokušaja da uspostavi svoju vlast u Mađarskoj, 1921. uhvaćen je i deportiran na portugalski otok Madeiru, gdje je umro 1. travnja 1922. Kao najstariji sin, Otto je postao car i poglavar, ali kako je bio maloljetan, bio je pod patronatom svoje majke, carice Zite. Kratko vrijeme potom živjeli su u dvorcu El Pardo u Madridu, a u ljeto 1922. preselili su se u palaču Uribarren von Lequeitio u Baskiji, gdje su ostali do listopada 1929. Otto je u tom vremenu obavio i firmu, a firmani kum bio mu je papa Pio Xi.

“Kratko smo vrijeme živjeli u tim zemljama, i bio sam vrlo mlad kada se to zbivalo. Svoje prve godine školovanja obavio sam ondje, a gimnaziju sam pohađao u Mađarskoj i Njemačkoj. Nakon završetka školovanja, upisao sam studij u Belgiji gdje sam i živio do diplome. Uglavnom su to lijepa sjećanja, ali samo stoga što sam bio vrlo mlad”, priča von Habsburg. Ipak, kao i većina protjeranog europskog plemstva, ni Habsburzi nisu nastavili živjeti u Švicarskoj. Premda politički uvijek neutralna, Švicarska je – po općem mišljenju – bila previše dosadna zemlja da bi je europsko plemstvo izabralo za svoj dom. “Kad je moj otac bio prisiljen napustiti Austro-Ugarsku, preselio se u Švicarsku, koja nas je primila unatoč svemu što se dogodilo u austrijskoj politici. Bili smo vrlo blizu kući, što je bilo lijepo.” Potom je uslijedilo seljenje u Bruxelles, u palaču grofa d’Ursela. Nadvojvoda Otto počeo je svoje studije sociologije i političkih znanosti na sveučilištu Lowen, a obitelj se istodobno preselila u obližnji dvorac Ham u Steenockerzeelu, gdje je proživjela sljedećih deset godina.

Otto von Habsburg u međuvremenu je postao punoljetan, čime je okončano razdoblje patronaže njegove majke Zite, a doktorat iz sociologije i političkih znanosti stekao je 1935. pod imenom Herzog Otto von Bar (titula von Bar dodjeljivala se kroz povijest skoro svim carevima kuće Habsburg). Iste godine, Austrija je ukinula “antihabsburški zakon”, ali za samu se obitelj Habsburg nije mnogo toga promijenilo. Premda je 1936. Otto von Habsburg postao članom Paneuropske unije, i bivao sve istaknutiji pripadnik europskoga političkog života, austrijski kancelar Schuschnigg odbio je njegovu ideju da ga naslijedi na mjestu kancelara i da se Austrija aktivnije uključi u borbu protiv nacionalsocijalizma i Hitlera, koji je tada već bio prava opasnost. Rezultat dvoumljenja bio je poguban za Austriju – kancelar Schuschnigg za 13. ožujka 1938. sazvao je referendum o nezavisnosti Austrije, ali dan prije Hitlerove su trupe umarširale u Austriju. Anschluss je bio sproveden, od referenduma više nije bilo spomena. Što se obitelji Habsburg tiče, godinu dana poslije nacisti su ponovno uveli “antihabsburški zakon” i Habsburzi opet nisu imali nikakva prava u Austriji, niti su u nju smjeli.

Nadvojvoda von Habsburg otputovao je Ameriku, a potom jedno vrijeme živio i u Francuskoj, iz koje je preko Portugala pobjegao nakon što su je okupirale njemačke trupe. Ponovno je otišao u Ameriku, gdje je živio sve do studenoga 1944. Uz potporu svoje braće, pogotovo nadvojvode Roberta koji je živio u Londonu, Otto je ishodio brojne ustupke za Austriju, od kojih je svakako najveći da ne bude savezničkih zračnih napada na nju. Međutim, nemogućnost dogovora sa Staljinom uništila je brojne druge planove za poratnu Austriju, pa tako i plan Winstona Churchilla o Dunavskoj konfederaciji kojoj bi na čelu bio Otto von Habsburg, s titulom cara.

“Nakon rata bio sam vrlo kratko vrijeme u Austriji”, prisjeća se nadvojvoda. “A potom smo opet protjerani, nakon našeg zahtjeva za liberalizacijom sovjetskog režima. Odluku o protjerivanju podržale su i neke snage u Austriji. Nakon toga sam počeo dugu bitku, koja je trajala sve do sredine šezdesetih. Austrijska je odluka završila na sudu, a do donošenja presude i izmjene zakona prošlo je mnogo vremena.” Točnije, od srpnja 1945. do siječnja 1946. von Habsburg je živio u austrijskom Tirolu, ali nove su austrijske vlasti ponovno aktivirale antihabsburške zakone, te je obitelj opet bila prisiljena u egzil, uglavnom u Francusku i Španjolsku. U egzilu je upoznao i svoju suprugu princezu Reginu od Saske-Meiningena, s kojom se zaručio 1950., a godinu poslije vjenčao ih je papa Pio XII. Za mjesto stalnog boravka odabrali su vilu Austria u mjestašcu Pockingu, koja je i danas njihov dom. Nalazi se u Njemačkoj, odmah uz granicu s Austrijom.

Iako u nedavno objavljenim memoarima Otta von Habsburga stoji i fotografija s potpisom “Clark Gable europskog kraljevstva”, nadvojvoda ne smatra da je bio posebno popularan među plemstvom. “Ne bih rekao da sam bio popularan. Nema mnogo kraljevskih obitelji s kojima smo tada bili u dobrim odnosima. Odlučio sam se za svoj samostalan put, koji nije podrazumijevao mnogo kraljevskih veza. U vrlo sam bliskim odnosima sa španjolskom kraljevskom obitelji, ali ona je jedna od rijetkih. Bilo je mnogo drugih problema koje je trebalo rješavati i kojima sam se posvetio. Primjerice, nakon završetka mojih studija, veliki problem Europe bio je nacionalsocijalizam. Dok sam živio u Belgiji mogao sam vidjeti što donosi nacionalsocijalizam, i zato je cijela moja obitelj bila vrlo veliki borac protiv njega. U početku rata bio sam u Francuskoj, koja se nekako nametnula kao moja logična baza. No ubrzo sam je morao napustiti nakon što je kapitulirala pred Njemačkom. Nakon Francuske sam preko Portugala i Madeire otišao u Ameriku, a potom se vratio u Francusku, iz koje sam stigao u Austriju iz koje su me protjerali. Otišao sam opet u Francusku, potom u Belgiju, gdje sam dosta dugo živio i radio kao novinar, izvještavajući za razne novine iz mnogih država diljem svijeta. Izvještavao sam iz Kine i Afrike, mnogo sam putovao i bilo je to za mene vrlo korisno vrijeme. Mnogo sam tada naučio, stekao mnoga poznanstva koja su mi poslije uvelike koristila. Pogotovo se to odnosi na poznanstva stečena u Kini, koja sam uvelike kapitalizirao.” Poneka od poznanstava, kako kaže, iskoristio je i za dobrobit Hrvatske.

“Početkom devedesetih posjetio sam marokanskoga kralja Hasana i dugo smo razgovarali s vrlo velikim uspjehom – iako je nakon mene imao sastanak s Arafatom, mi smo dvojica, zajedno s njegovim ministrom vanjskih poslova, ostali razgovarati do dva sata ujutro, s pitanjem – kako priznati Hrvatsku, a rezultat je bio upravo priznanje Hrvatske. Arafat je čekao, žao mi ga je, ali rezultat mi je bio veoma važan, i ponosim se njime.”

Antihabsburški zakoni ponovno su potvrđeni u Austriji 1955., a von Habsburg ih je prisilno priznao 31. svibnja 1961. No prvi put je smio ući u Austriju pet godina poslije, tek 1. lipnja 1966. Iako je Paneuropska unija imala sve veći ugled, a von Habsburg postao njen potpredsjednik (od 1957-73.), ništa mu nije pomoglo da povrati svoj status u Austriji. “Sve do sredine šezdesetih godina nismo mogli ni posjetiti Austriju. Nedugo nakon toga postao sam član parlamenta Europske unije. Ljudi iz Bavarske pozvali su me da se kandidiram, i pristao sam na to. Za mene je povećanje EU primarna zadaća, kao i opstanak EU. To mi je omogućeno da radim kao njemačkom državljaninu, i nastavio sam raditi svoju zadaću iz Bavarske. Zato i danas moja obitelj i ja živimo ondje.” Naime, u Europski parlament ušao je kao kandidat njemačkog CSU, jer je u međuvremenu stekao i njemačko državljanstvo. Tri puta je ponovno biran u Europski parlament, a 1999. iz njega je otišao po vlastitoj volji. U međuvremenu, u svibnju 1973. postao je i predsjednikom Paneuropske unije, a Budimpeštu je prvi put posjetio 1988.

Pomalo iznenađen, nadvojvoda je na pitanje poznaje li jugoslavenskog prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića samo kratko odgovorio: “Ne.” Niti pitanje što misli o njemu nije ga navelo da progovori mnogo više. “Imam obiteljske razloge zbog kojih ne mogu gajiti ikakve dublje simpatije prema njemu. Mislim da možete shvatiti i zašto. Osim toga, način na koji su Srbi tretirali Makedonce, Albance, Hrvate… nisam to nikada odobravao i ne smatram to primjerenim.” Što se pak dubljih razloga tiče, ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., kada je u njega pucao pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip, smatra se neposrednim povodom za Prvi svjetski rat, koji je označio kraj Habsburške monarhije, a ujedinjenjem južnoslavenskih naroda, sva vlast pripala je srpskoj kraljevskoj dinastiji Karađorđević, koja je izvukla ogromni kapital iz toga, a pritom i surađivala s četničkim pokretom tijekom Drugog svjetskog rata, koji je provela u izgnanstvu u Londonu.

Od svih osoba koje je upoznao, nadvojvoda s veseljem izdvaja generala Charlesa de Gaullea. “To je osoba kojoj se divim. Vrlo sam ga dobro poznavao. On je uistinu bio veliki čovjek, spasio je Francusku, i učinio mnogo za njezin današnji ugled u svijetu.” Naime, de Gaulle je u lipnju 1940. odbio priznati kapitulaciju Petainove vlade, pa je iz Londona uputio poziv za nastavak borbe protiv fašističkih snaga, a ujedinio je i trupe Pokreta otpora u Francuskoj. Nakon bogate karijere, de Gaulle je 1962. okončao rat u Alžiru, priznavši Alžiru nezavisnost.

Kad politika nekome nanese toliko nepravde, očekivalo bi se da se dotična osoba makne što dalje od nje. No s obitelji Habsburg to nije slučaj. “Ja sam političar po rođenju. Od kada postoje Habsburzi, njihova je sudbina politika, i tako već više od 600 godina. Moja kći grofica Walburga Douglas imala je samo pet godina kada mi je prišla i rekla da će biti političarka. I moja kći Gabriela vrlo je bliska politici, moj sin Karl veleposlanik je pri Europskoj uniji, i tako se cijela obitelj vezala uz politiku.”

Hrvatsku i dalje doživljava kao svoju domovinu, i uvijek se predstavlja i kao Hrvat. “Kada sam rođen, rođen sam i kao Hrvat. To nikako ne smijemo zaboraviti. Osim toga, poznajem mnogo Hrvata, i kada god sam mogao nešto učiniti za Hrvatsku, učinio sam to, jednako tijekom Drugog svjetskog rata kao i danas.” Nadvojvodi nisu svojstveni komentari o aktualnoj politici pojedine države, pa tako ni o hrvatskoj. “Mislim da se vlasti trude učiniti najbolje što znaju. Nije na meni da kritiziram Vladu, mislim da radi dobro koliko može. Želim pred Europom progovoriti o hrvatskim nastojanjima da uđu u Europsku uniju. Nisam zadovoljan idejom Zapadnog Balkana i Hrvatske u njemu, čak sam vrlo protiv toga, kao i protiv toga da se Hrvatsku trpa među balkanske zemlje. Ideja Zapadnog Balkana nastala je pod utjecajem srpske politike i uz pomoć određenih europskih krugova nesklonih hrvatskoj, ali apsurd je da Hrvatsku netko stavlja na Balkan i govori o njoj kao o balkanskoj državi. Hrvatska je potpuno drukčija od Balkana, ona pripada zapadnim zemljama. Kad odete u Dubrovnik, kao da ste u Veneciji. Pogledajte Varaždin – u njemu je vidljiva sva austrijska tradicija. Hrvatska je oduvijek bila zapadna zemlja, ona je obranila Zapad od najezde Turaka. Bitka kod Siska bila je značajna za cijelo austrijsko carstvo, i obrana tog malog grada, koji su obranili hrvatski vojnici, spasila je Zapad. Beč danas ne bi bio kakav je da nije bilo te bitke i velike hrabrosti koju su Hrvati iskazali u njoj. Ali to kao da se zaboravlja, takve se stvari više ne vrednuju na pravi način.”

A ono što mu se ne sviđa u Hrvatskoj nadvojvoda Otto von Habsburg svest će samo na jedan problem – loš politički marketing. “Možete biti skromni i radišni koliko god želite, ali ako svoje kvalitete ne predstavite na pravi način, nitko ih neće primijetiti”, njegova je poruka hrvatskim političarima, pogotovo proeuropski orijentiranima.