Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Nenad Polimac

Najuspješnija istočnoeuropska kinematografija

'Zona Zamfirova': milijun gledatelja srpskog nacionalnog ljubića

Unatoč svim američkim blockbusterima, svih pet najgledanijih filmova ove jeseni u Srbiji su srpski filmovi i svaki od njih vidjelo je više od 100.000 gledatelja: Nacionalov kolumnist otkriva zašto Srbi, za razliku od Hrvata, hrle na domaće filmove

Za vrijeme snimanjaZa vrijeme snimanjaFamu o nekomercijalnosti suvremenog hrvatskog filma još su više pojačali recentni neuspjesi ovogodišnjih laureata pulskog festivala. “Fine mrtve djevojke”, odličan humorni triler Dalibora Matanića, sigurno najzanimljivije ostvarenje hrvatske kinematografije zadnjih godina, uspio je skupiti u kinima nešto manje od 15 tisuća gledatelja, dok je nostalgična komedija Snježane Tribuson “Ne dao bog većeg zla” prošla još slabije – ni 10 tisuća gledatelja. Iako su oba filma imala propusta u marketingu, već to što su atraktivna ostvarenja jamčilo bi im u nekim drugim sredinama deseterostruko veću gledanost. Suvremeni hrvatski film, na žalost, plaća dug hadezeovskim 90-ima, kad se svojedobno od publike vrlo dobro prihvaćena kinematografija (80-ih se barem pet hrvatskih filmova moglo pohvaliti brojkom od 100 tisuća gledatelja) srozala na štancanje državotvornih izdanaka, opravdano ignoriranih u kinima. Dva filma Vinka Brešana – “Kako je počeo rat na mom otoku” (330 tisuća gledatelja) i “Maršal” (100 tisuća) – postigla su u tom razdoblju velik uspjeh jer su bili potpuna suprotnost anemičnoj matici hrvatskog filma.

Za procvat srpske kinematografije najzaslužniji je embargo: budući da nije bilo stranih filmova, gledatelji su hrlili na domaće, i taj se trend održao do danasZa razliku od hrvatske, srpska je kinematografija 90-ih procvala, jer je stjecajem okolnosti uspostavila prisnu vezu s publikom. Sredinom 90-tih, u razdoblju kad velike hollywoodske kompanije – poštujući međunarodni embargo – nisu isporučivale svoje proizvode SR Jugoslaviji, srpski je film spasio kino repertoar: samo ratnu dramu “Lepa sela lepo gore” vidjelo je 612 tisuća gledatelja, a na listi najvećih hitova – uz poneki strani naslov otkupljen od francuskih i američkih nezavisnih filmskih poduzeća (koja nisu držala do embarga) – uvjerljivo su dominirali domaći filmovi, snimljeni ponekad u krajnje neporofesionalnim produkcijskim uvjetima. Ni nakon svrgavanja Miloševića s vlasti, kad su hollywoodski blockbusteri već bili uobičajeni na srpskom tržištu, publika nije okrenula leđa domaćem filmu: mladenačka komedija “Munje” skupila je neusporedivo više gledatelja nego prva filmska izdanja “Harryja Pottera” i “Gospodara prstenova” (čak 571 tisuća), a među gledanijim srpskim filmovima na prijelazu u 21. stoljeće bili su “Nataša” Ljubiše Samardžića (172 tisuća) i “Apsolutnih sto” debitanta Srđana Golubovića (166 tisuća).

Ove jeseni prevlast domaćeg filma nad stranim bila je rekordna čak i u kontekstu europskih kinematografija: u protekla tri mjeseca samo je pet filmova imalo više od 100 tisuća gledatelja – i svi su srpski! U rujnu su premijerno prikazani “Jedan na jedan” i “Lavirint”, no brojke od 100 i 140 tisuća gledatelja pomalo su razočarale, jer su očekivanja bila veća.

“Jedan na jedan” možda bi imao i više publike, no prošle jeseni u kinima se prikazivao vrlo sličan film, već spomenuti “Apsolutnih sto”. Glavni junak u oba je ostvarenja mladi profesionalac u sukobu s podzemljem koje vlada njegovom gradskom četvrti. U “Apsolutnih sto” on je strijelac iz malokalibarske puške čiji je brat “prolupao” kao snajperist na bosanskom ratištu, dok je u “Jedan na jedan” to majstor ulične košarke, koji se zbog prijatelja u nevolji mora sukobiti s mjesnom mafijom. Žanrovski su oba filma intrigantni urbani vesterni, pa kao što je Vuk Kostić, sin pokojnog glumca Mihajla Kostića, odličan u “Apsolutnih sto”, ništa slabiji nije ni naturščik Zoran Cica (inače profesionalni košarkaš) u “Jedan na jedan”. Potonji je film režirao također debitant, 37-godišnji Mladen Matičević, po scenariju već renomiranog Srđe Anđelića (“Do koske”, “Munje”), a skroman budžet spretno je prikriven minimalističkim stilom. Žanrovski čistunci favoriziraju “Jedan na jedan”, ali “Apsolutnih sto” mnogo je bolje prošao na međunarodnim festivalima (prikazan je i u Motovunu i Ljubljani), a premijera prije godinu dana bila je odlučna za veći uspjeh u kinima.

Nasuprot filmu “Jedan na jedan”, “Lavirint” je visokobudžetna produkcija koja je stajala više od milijun eura. Najskuplja je bila izgradnja fiktivnog podzemnog labirinta ispod Kalemegdana, koji je razmjerno uvjerljivo u filmskom studiju dočarao scenograf Veljko Despotović, a završnica u kojoj se glavni protagonisti pokušavaju izbaviti iz poplavljenih hodnika i zvučni efekti u dolby DTS-u trebali su predstavljati dotad neviđene atrakcije u srpskoj kinematografiji. Redatelj i koscenarist Miroslav Lekić, koji je potkraj 90-ih postigao najveći uspjeh u karijeri ekranizacijom romana Vuka Draškovića “Nož” (521 tisuća gledatelja), punih je osam godina nastojao realizirati taj projekt: zasigurno je pomalo razočaran što mu film neće imati više od 120-130 tisuća gledatelja, no jedina mu je utjeha što je “Lavirint” ovogodišnji srpski kandidat za Oscara, koliko mu god male bile šanse u tom natjecanju. Priča se prati za zanimanjem: glavni junak (Dragan Nikolić) je kockar koji se nakon 20-godišnjeg izbivanja vraća u Beograd i zapliće u bizarna zbivanja: njih inicira naizgled slučajni susret s još dobro držećom brinetom (Maja Sabljić), koja se razumije u astrologiju i neprestano se svađa sa svojom tek spolno sazrelom kćeri (Katarina Radivojević). Obje se, dakako, udvaraju kockaru, no dok ga jedna pokušava uništiti, druga i ne shvaća da je u pitanju zabranjena veza. U tom nadnaravnom trileru, na koji je poprilično utjecala srpska fantastična književnost, zapaženo figurira arijanska kršćanska sekta, što je možda bilo previše za ziheraški ukus široke publike, no simptomatično je da je dvorana Kulturnog centra u središtu Beograda (sa 400 mjesta) često vikendom bila rasprodana – i gotovo dva mjeseca nakon početka prikazivanja filma.

U listopadu su uslijedile dvije nove premijere, crne komedije “Mrtav-ladan” i “Mala noćna muzika”. Prvu je režirao debitant Milorad Milinković, kao parafrazu na “Nevolje s Harryjem” Alfreda Hitchcocka. Pa dok je u hollywoodskom klasiku mrtvac anoniman, u srpskom ga filmu “glumi” nekoć vrlo popularni komičar Bata Paskaljević. Zaplet se razigrava kad dvojica sitnih gangstera (Srđan Todorović i Nenad Jezdić) shvate da nemaju novca za lijes i prijevoz svog preminulog djeda do rodnog mjesta, pa ga odluče strpati u vlak kao živog putnika. Diler droge (Nikola Đuričko) podmetne mrtvacu paket s heroinom, a suputnici u kupeu pomisle da su ga oni usmrtili nakon nezgode s preteškim koferom, pa leš završi usred polja. Najsubverzivnija dosjetka je profiliranje dilera kao simpatičnog junaka, a razina cjeline varira od povremeno vulgarne farse do zgodne modernističke komedije ceste. Film je dosad vidjelo više od 150 tisuća gledatelja, što je solidan rezultat za niskobudžetnu produkciju, snimljenu na 16mm vrpci. Mnogo se skuplje ne doima ni “Mala noćna muzika”, film Dejana Zečevića, u kojem gledatelji u kinu mnogo više uživaju nego u njegovu prethodnom radu “TT sindrom”. Taj crnohumorni vodvilj o dvojici radnika u mrtvačnici (Gordan Kičić i Vuk Kostić), koji stjecajem okolnosti upadaju u nevolje odgovarajući na pozive s mobitela ubijenog mafijaša, kritičari su proglasili kreativnim dnom novije srpske produkcije, zasigurno iznervirani i preočitim reklamnim porukama s ekrana (whiskey “Grants” je prisutan u gotovo trećini kadrova), pa nitko nije reagirao kad je film morao biti premješten iz velikog beogradskog kina “Kozara” u mnogo neugledniji “Kosmaj”, premda je popunjenost dvorane iznosila impresivnih 60 posto, jer je na program stizao “Specijalni izvještaj” Stevena Spielberga. Ukupna gledanost mogla bi iznositi, kao i u slučaju filma “Mrtav “ladan”, 170-180 tisuća gledatelja.

Sve te rezultate zasjenila je “Zona Zamfirova”, film koji se počeo prikazivati 1. studenoga i u samo nešto više od mjesec dana privukao u SRJ i Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini nevjerojatnih 800 tisuća posjetitelja. Zdravko Šotra (stariji gledatelji pamte ga po showu “Obraz uz obraz” s Draganom Nikolićem i Milenom Dravić te serijama “Više od igre” i ”Šesta brzina”) još je 1967. realizirao za televiziju snimku predstave Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada (roman Stevana Sremca, objavljen još početkom prošlog stoljeća, adaptirao je za scenu Miodrag Carić), no kad je prije dvije godine ponudio Radioteleviziji Srbije filmsku verziju, urednici su ga glatko odbili. U projekt je mnogo više vjerovao niški producent Miroslav Mitić, koji je pribavio sredstva neophodna za snimanje, pa se RTS predomislio i pristao dati svoje usluge. U krajevima oko Niša i Pirota rekonstruirana je Srbija s kraja 19. stoljeća, u kojoj se govorilo mješavinom južnosrpskog i makedonskog, a običaji i način odijevanja odavali su utjecaj tek svrgnute turske vladavine. Premijera na tradicionalnom niškom glumačkom festivalu nije najavljivala osobit događaj (jedino je tumačica naslovne uloge Katarina Radivojević – jedna od zvijezda “Lavirinta” – dobila nagradu za najbolju debitanticu), a u kuloarima se govorkalo o “Zoni sumraka”. Ipak, kad je spretni distributer “Tuck” zagušio male ekrane stotinama tv spotova, iz kojih je publika mogla naslutiti da je “Zona Zamfirova” humorna melodrama, njoj kulturno mnogo bliža od latinskoameričkih sapunica, nastala je histerija: broj naručenih kopija morao se povećati s 15 na 19, a distributer procjenjuje da bi ukupni broj gledatelja mogao premašiti milijun. Bruto zarada u tom će slučaju iznositi 2 milijuna dolara, što je apsolutni rekord u povijesti srpskog filmskog tržišta. Jedino je gledanija svojedobno bila komedija “Tesna koža” s milijun i 290 tisuća posjetitelja (partizanski spektakli “Bitka na Neretvi”, “Sutjeska” i “Užička republika” imali su još veći posjet, ali je znatan dio otpadao na školske i vojničke predstave), no tada su kinoulaznice u Srbiji iznosile dvadesetak centi a danas su dva dolara.

Fenomen “Zone Zamfirove” moguće je tumačiti time što je u tjeskobnim vremenima otkrivanje vlastitih korijena vrlo dobra duhovna terapija, no i time što je u pitanju pitak i spretno napravljen filmić koji bi zbog arhaičnog jezika kojim glumci govore u susjednim državama bivše Jugoslavije trebalo obvezno podnaslovljavati. Katarina Radivojević i Vojin Četković atraktivni su protagonisti, Dragan Nikolić, Radmila Živković i Ružica Sokić najdojmljiviji su u glumačkoj ekipi, glazba Nenada Milosavljevića podsjeća na modernistički etno prosede Gorana Bregovića, a kostimi Nade Todorović i scenografija Miodraga Nikolića su prvorazredni. “Zona Zamfirova” neusporedivo je kultiviranije ostvarenje od prethodnog Šotrina hita “Lajanje na zvezde”, šlampave nostalgične tinejdžerske komedije po istoimenom romanu Milovana Vitezovića koju je vidjelo čak 418 tisuća gledatelja, ali još nedostatno dobro da impresionira domaće kritičare. Oni, naime, zdvajaju da je srpski film danas u kreativnom ponoru i da mu kakvu-takvu vitalnost podaruje jedino dodvoravanje publici. Kinematografija je također potpuno neorganizirana, bez sustavnih natječaja za filmske projekte (prvi je organiziran tek ovog proljeća, ali novi još nije u izgledu), pa se među redateljima razvija utakmica tko će snimiti film u što skromnijim uvjetima i zatim nabaviti novac za kinokopije.

Ipak, gledanost “Zone Zamfirove” velik je poticaj za ostvarenja koja tek stižu u kina, a koja potpisuju neki od najrenomiranijih autora srpske kinematografije. U kinima se upravo počeo distribuirati film “Država mrtvih”, ekranizacije kontroverzne drame Siniše Kovačevića “Janez” (slovenski časnik nakon raspada Jugoslavije odlazi u Beograd i to gorko požali), koji je nakon smrti redatelja Živojina Pavlovića možda najdojmljivija umjetnička ličnost u povijesti srpske kinematografije, montirao Dinko Tucaković. Srđan Karanović (“Miris poljskog cveća”, “Petrijin venac”, serija “Jagode u grlu”) je nakon desetogodišnje pauze (zadnje mu je ostvarenje bila hvaljena “Virdžina”) snimio novi film “Sjaj u očima”, a njegov kolega s praške filmske akademije Goran Marković uskoro će u kina s “Kordonom”, dramom ispričanom iz vizure policajaca koji su branili državu u antimiloševićevskim demonstracijama. Iako isprva najavljen kao novogodišnji tv specijal, i novi film Slobodana Šijana “Siroti mali hrčki” mogao bi odgoditi tv premijeru i prije toga ipak okušati sreću u kinima. Očito, srpski se film ponovno zahuktava, a, posredno, nemali dio zasluga za to pripada “Zoni Zamfirovoj”.

15 najvećih hitova u srpskim kinima od 1995. *
zarada u dolarima broj posjetitelja
1. Zona Zamfirova 1.328.765 681.481
2. Lepa sela lepo gore 1.056.228 612.574
3. Titanic (am.) 824.368 549.466
4. Underground 744.505 492.536
5. Crna mačka beli mačor 675.052 507.735
6. Gospodar prstenova: Prstenova družina (am.) 637.695 339.061
7. Munje 598.865 571.341
8. Bean (brit.) 592.059 392.198
9. Bure baruta 590.268 382.028
10. Harry Potter i kamen mudraca (am.) 531.125 371.069
11. Rane 509.085 321.515
12. Lajanje na zvezde 490.059 418.847
13. Nož 489.241 521.727
14. 3 palme za 2 bitange i ribicu 370.632 282.384
15. Ubistvo s predumišljajem 350.779 231.158

*zaključno s 24. studenim 2002.; broj gledatelja razlikuje se zbog različitih cijena kinoulaznica

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika