Roko Leni UkićMladi Splićanin Roko Leni Ukić, bek KK Split, novi je playmaker hrvatske košarkaške reprezentacije. Mnogi ljubitelji košarke u njemu su prepoznali novog lidera koji bi hrvatsku košarkašku reprezentaciju mogao dovesti do Europskog prvenstva u Švedskoj. Ukićevi prvi reprezentativni nastupi protiv Makedonije i Irske potvrdili su da je on izvanserijski talent, a stručnjaci ga smatraju najdarovitijim mladim europskim igračem. Uostalom, hrvatska juniorska reprezentacija ovogodišnji je europski prvak, a Ukić je izabran u najbolju petorku. Stoga nije čudo što su se i skauti najmoćnijih ekipa iz NBA zainteresirali za Ukića koji je 7. prosinca navršio osamnaestu. Ukić ove sezone briljira u ekipi Splita, koja igra sve bolje, te je nakon pobjeda u gostima nad Zadrom i Cibonom sve očitije da Split dobiva novu, jaku generaciju košarkaša. Ukić je odbio zanimljive ponude američkih sveučilišta, no jedva čeka pravi poziv iz NBA. Odlazak u SAD i profesionalna košarkaška karijera njegov je životni cilj.

“Za mene postoji samo košarka, a vrhunac košarkaške karijere moguć je samo u NBA”, tvrdi 194 centimetra visok playmaker, koji je odmalena vezan za košarku i bubnjeve, naime njegov otac Zoran bubnjar je sastava Daleka obala. “Kao mali imao sam kompleks visine. Sve dok se prvi put nisam obrijao. Kasnio sam u razvoju i rastu. Svi moji vršnjaci bili su viši od mene, ja sam bio najmanji”, rekao nam je Ukić nakon popodnevnog treninga, neposredno nakon povratka s Cipra. “Uvijek sam htio biti što veći, čak i sada, kada nema straha za visinu, kod svakog mjerenja ispravim se da slučajno ne bih ostao prikraćen ni za pola centimetra”.

NACIONAL: Tko je prvi “otkrio” da ste budući veliki košarkaš? – Moj otac Zoran. Naravno, on nije ni slutio da ću imati tako izrazit košarkaški talent. Rastao sam iz “ponoćnog sunca” u Teutinoj ulici u Splitu, odmah do zgrade HNK. Otac mi je prvi koš napravio od obruča svog bubnja. Montirao ga je u našem dvorištu kada sam imao tri ili četiri godine. Bilo je važno da ga mogu zakucati. Kako sam rastao, otac mi je koš dizao sve više. Sa 15 godina prvi put sam zakucao pravi koš u dvorani. Tada sam bio visok 185 centimetara. I sada imam dobar odraz.

Ne vjerujem da je otac prepoznao moje košarkaške potencijale. Kao svaki otac, želio je udovoljiti djetetu. Ali tako je, ne htijući, odredio moj životni put. Uvijek mi govori kako je sretan da sam živ i zdrav, a sve što napravim u košarci dobro je došlo. Nikada me obitelj nije tjerala. Košarka mi je oduvijek bila i ostala čisto zadovoljstvo.

NACIONAL: Koje su vaše košarkaške predispozicije? – Prije svega dugačke ruke. Imam raspon ruku oko 205 centimetara, lagan sam, imam dug korak, malo kilograma, a žilav sam. Oduvijek sam bio jako spretan. Sve sam situacije rješavao zapanjujuće brzo. Radio sam na samom sebi. Kada sam mogao loptom prevariti samog sebe, počeo sam i druge. Vrlo brzo sam napredovao i uvijek igrao protiv starijih od sebe. I pobjeđivao ih.

NACIONAL: Jeste li svjesni da ste, po mišljenju mnogih stručnjaka, najbolji mladi igrač u Europi? – Svjestan sam da o meni govore kao o talentu. Ali, iskreno rečeno, ne obazirem se na takve priče, koncentriram se na svoju igru. Ako odigram loše, reći će se da sam talentiran, ali da sam se umislio. Nisam umišljen, ničim se ne opterećujem.

NACIONAL: Tko je prvi primijetio vaš potencijal? – Moj trener Saša Radović 1993., dobro sam vodio balun. Ali i danas mislim da je moja najveća prednost to što sam stabilan u svakom trenutku i dobro razmišljam. Ima bržih i jačih od mene, ima ih s boljim šutom i driblingom, onih što više skaču, ali, kada se sve to spoji i izmiješa, ja sam, po mišljenju košarkaških stručnjaka, bolji. Kada se zbroje svi pojedini elementi igre, u svakom od njih imam dobar rezultat. Moji treneri bili su Radović, Marušić, Skelin, Repeša i Starčević.

NACIONAL: Jeste li oduvijek bili playmaker? – Da, čim me je Saša vidio, stavio me na broj jedan i rekao: “Ajde, Roko, vodi balun, vodi momčad i igraj!” Suigrači se nisu bunili. Od 60 koševa, ja bih dao 35, Krešo Lončar ostalih 25, a svi smo se radovali pobjedama i osvajali medalje.

NACIONAL: Nedavno ste prvi put nastupili u hrvatskoj reprezentaciji protiv Makedonije. Je li hrvatska reprezentacija dobila novog lidera? – Još je prerano govoriti o vođi reprezentacije. Ja sam tek otvorio vrata reprezentacije i u prvim utakmicama bilo je odlično. Ekipa je savršena. Stariji igrači lijepo su me prihvatili. Najmlađi sam u KK Split i u reprezentaciji. Drago mi je što sam dobio priliku i što stručnjaci i novinari u meni vide veliki potencijal. Ali, bez uvrede, manje je važno što drugi misle o meni, mnogo je važnije što ću ja pokazati na parketu i kakve rezultate sam napravio. Zadovoljan sam što sam pokazao u ove tri utakmice protiv Makedonije, Irske i Cipra u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.

NACIONAL: Hoćete li nastupati za Hrvatsku i ako vas pozivu u SAD? – Naravno. Sve se može dogovoriti. Tek sam dobio priliku igrati u A reprezentaciji. Nadam se dobrim igrama. Želim što prije stići među prvih 12 igrača hrvatske reprezentacije.

NACIONAL: U KK Split igra još jedan talentirani bek. Jeste li Srđan Subotić i vi oštri konkurenti? Može li vas njegova igra zasjeniti? – Nismo konkurenti, jer igramo u tandemu. U klubu igram u paru sa Subotićem, u reprezentaciji s Planinićem i Mulaomerovićem. Dva playmakera mogu igrati bez problema. I oba biti uspješna. O meni se govori kao velikom igraču, a nisam postigao neke velike uspjehe. Tek ih trebam napraviti. Jedino čime se mogu pohvaliti je zlatna medalja na ovogodišnjem europskom juniorskom prvenstvu.

NACIONAL: Smatrate li da ste se u Njemačkoj dobrim igrama pokazali košarkaškom svijetu? – Ovog ljeta postali smo prvaci Europe i u jakoj finalnoj utakmici pobijedili Slovence. Izabran sam u najbolju petorku prvenstva i to mi je veliko priznanje. Bio sam i drugi strijelac prvenstva, iza Slovenca Lorbeka. Ipak, Slovencima sam u finalu zabio 25 koševa. Dobili smo ih s dva koša razlike. Oštro je bilo i protiv Grka. Njima sam zabio 29 koševa. Iz sadašnjeg tima Splita u reprezentaciji igram s Kedžom, Pašalićem i Kaštropilom. Mi smo bili oslonac hrvatske reprezentacije. Tu su još Banić iz Zadra i Tomas iz Zagreba. Nedostajao nam je Kralj iz Cibone.

NACIONAL: I prije EP-a u Njemačkoj, navodno, zapazili su vas menedžeri iz nekoliko timova američkog NBA? – Držim se podalje od svih menedžera, skauta, čak i novinara. Nastojim održati svoj mir. Pripremam se posebnim tretmanom za svaku utakmicu i trening. Jedini dobar način je maksimalno obratiti pozornost na svoju igru, a odluke o nastavku karijere doći će same po sebi. Timovi iz NBA tražit će samo kvalitetnog igrača. Moje pripreme su svakodnevne, treninzi česti i naporni, a ne preostaje vremena ni za kakvo opuštanje ili kombinatoriku. Imam obveze u klubu i reprezentaciji.

NACIONAL: Je li bilo ponuda iz SAD-a? – Da, već neko vrijeme. Amerikanci su nudili odlične uvjete da dođem na neko od sveučilišta: plaćeni studij, školovanje sestri, posao roditeljima, brigu za cijelu obitelj. Međutim, takve ponude nisu me zanimale. Moj životni cilj je otići u SAD, ali ne želim igrati u sveučilišnoj ligi. Ne namjeravam studirati, nego biti profesionalni košarkaš. Želim odmah igrati u NBA. Kada budem spreman za pozive iz NBA, kojima se nadam, otići ću. Sa “Splitom” imam profesionalni ugovor već dvije godine. On traje još tri. I svatko tko me bude želio, morat će se dogovoriti s klubom.

NACIONAL: Čija ponuda bi vas najviše privukla i obradovala? – Sve momčadi u NBA su velike i jake. Igrao bih u bilo kojoj. Ja sam NBA-fanatik. Znam sve što se događalo u NBA od njegova osnutka.

NACIONAL: Tko je 1981. osvojio prvenstvo? – Boston. Milijun posto. Kada se 1979. Magic pojavio kao najbolji novi igrač, dvije godine zaredom prvak je bio Boston. Najbolji igrač tada je bio Lary Bird. Uz njih Perisch, Johnson…

NACIONAL: Jeste li vi enciklopedija NBA? Tko je vaš košarkaški uzor? – Da, zovu me enciklopedija NBA. Znam dosta podataka ne samo o košarci i NBA, nego i o svim drugim sportovima. Moj sportski uzor po ponašanju i pristupu igri je Reggie Miller. On je pravi košarkaški “killer” koji zabija presudne trice u zadnjim sekundama. Šteta što nikada nije osvojio naslov, jer je igrao u vrijeme Michaela Jordana.

NACIONAL: Zanima li vas još nešto osim košarke? – Istinu govoreći ne. To što se volim igrati na playstationu i “surfati” po Internetu, sporedne su stvari. Košarka je moj životni san i životni poziv, jedini put kojim želim ići. Kada više ne budem aktivno igrao, opet ću biti vezan za košarku. I za to je SAD Bogom dana zemlja. Tamo se zna tko što radi dobro. Ako dobro radiš, poštovat će te i imat će sve što ti u životu treba. To, nažalost, mi u Hrvatskoj nemamo i takav status košarkaši i drugi sportaši ne mogu postići.

NACIONAL: Zašto Hrvatska ima tolike sportske talente koji odlaze u druge zemlje? – Ne znam. Ja sam talent zato što mi je Bog dao da znam driblati, imati osjećaj za prostor i igru. Talent sam jer sam bio uporan i vrijedan, jer sam shvatio da se radom i treningom može napredovati. Hrvatska je zemlja sportskih talenata. Zašto, nemam pojma! Stariji kažu, podneblje! Ali naši sportaši moraju tražiti sreću negdje drugdje, jer za razvoj i napredak trebaju uvjeti, a bogata društva nam mogu omogućiti dobre zarade i solidan život od igranja. Ali o tome ću vam pričati kada budem imao 50 godina. Za sve stvari izvan košarke malo sam “tupast”. O stanju u državi i politici ništa ne mogu reći. Za sada na odlazak naših talenata nitko ne može utjecati, pa ni ja. Dok situacija bude ovakva, mladi će ljudi odlaziti.

NACIONAL: Što će se dogoditi u sudaru s Crvenom zvezdom u Goodyear ligi, koja na Gripama nije gostovala 11 godina? – Četiri dana smo intenzivno razmišljali o toj utakmici. Sve bih dao da pobijedimo Zvezdu. Makar s pola koša. To je odlična ekipa, za nju igra izvanredni Amerikanac Tony Penn, koji je igrao za sveučilište Oregon, ali nikada nije uspio igrati u NBA jer ima 178 centimetara. Premda je Jugoslavija svjetski prvak, nitko iz Zvezde ne igra u reprezentaciji. Stvara se dobra atmosfera na Gripama. Utakmica će biti odlična. U Zvezdi igraju i nekadašnji igrači Splita, Pavičević i Radović. Među njima je i Meksikanac od 210 centimetara i 110 kilograma.

NACIONAL: Kakve su šanse momčadi Splita ove sezone? – U Goodyear ligi nemamo ambicija, osim igrati što više i skupljati iskustvo. U HKL ćemo biti među prve tri ekipe. Nije šala dobiti Zadar i Cibonu u gostima. To su veliki “skalpovi”. Ciboni sam ubacio 25 koševa. Koševi, asistencije i skokovi dobar su rezultat kojim bih mogao igrati u jačoj ligi. Osamnaestogodišnjaci smo i već tragamo za europskom afirmacijom. U Goodyear ligi bit ćemo u sredini, a u domaćem prvenstvu želimo se boriti za naslov prvaka. Nije realno očekivati naslov ove godine, ali dogodine, ako u klubu ostane ovakva atmosfera, eto nas. Međutim, u Kupu, mislim da bi Split mogao iznenaditi.

NACIONAL: Je li točno da vam ime nije Roko? – Roko mi je ime, ali nije jedino. Imam dva imena, Roko i Leni. Moj otac Zoran htio mi je dati ime po bubnjaru Leniju Whiteu, bubnjaru iz grupe Return To Forever koji je mojem ocu bio glazbeni uzor. Mami i tati se to ime svidjelo, a ja nemam ništa protiv.

NACIONAL: Jeste li ikada imali ambicija postati muzičar, bubnjar? – Samo dok sam bio mlađi. Svirao sam bubnjeve, ocu je bilo drago. Govorio je da imam talenta. Ali više me zanimala lopta i košarka nego bubanj i sviranje. Vidio sam da muzika nije moja životna prilika i potpuno sam siguran da nisam pogriješio. Život glazbenika je jako težak. Uopće, život ljudi koji su izvan sporta za mene je nezamisliv. Potpuno sam sretan samo na terenu i u dvorani. Gužva, trka i dim u kafiću gdje razgovaramo jako mi smeta.

NACIONAL: Znači li to da nikamo ne izlazite? – Rijetko izlazim na neka mjesta gdje se danas sastaju mladi. Ono što me ne zanima, ne radim! Družim se samo s društvom iz razreda u 5. splitskoj gimnaziji i ekipom iz kluba. Zajedno izlazimo, ali nemam nikakvog kontakta s noćnim životom. Noćni život je potpuni promašaj. Ne trebaju mi noćni provodi, divljanja i ludovanja. Mislim da je Bog stvorio noć da bi čovjek spavao, a ne ludovao. Takav sam na svoju mamu Vesnu. Ona je bila odbojkašica.