Objavljeno u Nacionalu br. 370, 2002-12-18

Autor: Berislav Jelinić

Malverzacije predsjednika Marsonije

Vlasnik Ivice Olića reketira mlade nogometaše

Dragan Marić pod optužbom da ucjenjuje mlade nogometaše ugovorima koje su potpisali na prijevaru te ih drži u gotovo ropskom odnosu

Dragan MarićDragan MarićBivši igrači nogometnog kluba Marsonia iz Slavonskog Broda Josip Barišić i Ivan Princip, te još uvijek aktualni nogometaši tog kluba Vjekoslav Svađumović i Admir Alić uputili su tamošnjoj policiji pismene izjave u kojima tvrde da ih je predsjednik Marsonije Dragan Marić teško prevario prilikom sklapanja ugovora o profesionalnom igranju za Marsoniju. Oni su policiji još na početku ljeta ustvrdili da ih je Marić, kao perspektivne igrače, na prijevaru vezao uz klub više godina, jer je vjerovao da će na njima višestruko zaraditi. Neki od njih istodobno Marića optužuju za ucjenjivanje i prijetnje kojima im je ugrozio i možda nepovratno oštetio nogometne karijere.

Nacional je proteklog tjedna doznao i to da će otac Josipa Barišića Stipo Barišić ustrajati na tomu da i pred sudom dokaže da je Marić prevario njegova sina. Vrlo je vjerojatno da će to učiniti i ostali igrači koji tvrde da su prevareni. Te najave pojavljuju se istodobno s novim prošlotjednim spekulacijama o mogućoj skoroj prodaji Marićeva igrača Ivice Olića u inozemstvo i nova su neugodnost za ionako prezaduženog Marića.

Optužbe koje su na Marićev račun dospjele do Nacionala zapravo otkrivaju neke dosad posve nepoznate okolnosti Marićevih nogometnih aktivnosti i očito pomno razrađen sustav zastrašivanja i nogometnog reketa kojim se Marić koristi kako bi se pokušao osobno okoristiti. Te optužbe zapravo i neizravno objašnjavaju kako se moglo dogoditi da pripadnik kriminalnog podzemlja Vjeko Čuljak krajem kolovoza 2002. Dragana Marića strpa u prtljažnik automobila i, trpajući mu pištolj u usta, natjera da Ivicu Olića proda u nogometni klub Dinamo iz Zagreba.

“Ne skrivam da sam s pištoljem za pojasom nekoliko dana pokušavao pronaći Dragana Marića u Slavonskom Brodu i Zagrebu. Danas, kada sam se malo smirio, mogu reći da mi je drago što to nisam učinio, ali krajem ljeta doista sam htio Marića ubiti kao psa, jer je moje dijete besramno prevario. Tek nakon mučnih pregovora i nakon što sam, zato što me je ucijenio, platio 10 tisuća eura, Marić je dao mom sinu ispisnicu iz kluba, iako mu nije platio brojna zaostala dugovanja”, rekao je za Nacional Stipo Barišić.

Barišić je 95-postotni invalid koji je u proboju bojišnice u Vukovaru izgubio desnu ruku. U mirovini je, živi skromno i s velikim nadama gledao je u, po mnogima, svijetlu sportsku budućnost svog sina Josipa. On danas tvrdi da je Dragan Marić sportsku budućnost njegova sina bio posve ugrozio i zato će ga, među ostalim, tužiti i zbog prijevare. Kako se Dragan Marić ponašao prema Josipu Barišiću najbolje se vidi iz molbe koju je on u više navrata poslao na različite razine Hrvatskog nogometnog saveza. U toj je molbi napisao da mu je 30. srpnja 1999. klub ponudio na potpis amaterski igrački ugovor. Napisao je i to da mu je predana samo posljednja strana ugovora koju je trebao potpisati, te da mu je rečeno da to mora učiniti “kako bi mogao nastupati”. On je Hrvatskom nogometnom savezu napisao i da mu uopće nije pokazan sadržaj tog ugovora, u kojem piše da se zaključuje na četiri godine, s naznakom da će biti plaćen u skladu s klupskim pravilnikom. U ugovoru stoji i to da ga klub može kazniti u slučaju povrede odredbi ugovora, kao i to da mu klub nije dužan uplaćivati zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje. Taj ugovor potpisao je Josip Barišić, ali ne i Dragan Marić. Unatoč tomu, Hrvatski nogometni savez ugovor je ovjerio kao da je obostrano potpisan. Stipo Barišić Nacionalu je izjavio da je taj pravno nevažeći dokument Marić koristio da njegova sina drži u gotovo ropskom odnosu, plaćajući mu tek povremeno simbolične svote novca, nakon što mu je usmeno obećao isplaćivati tisuću maraka mjesečno. Novčane naknade za igranje i treniranje dobivao je vrlo rijetko, a potom se u proljeće 2002. Stipo Barišić slučajno uspio domoći ugovora koji je do tada čuvan kao stroga tajna i od njegove obitelji. Barišić je tada spoznao da je ugovor pravno nevažeći, te da mu je sin, kao talentirani 21-godišnjak, praktično slobodan igrač, ali i da ima pravo na otprilike 80 tisuća kuna na koliko je u međuvremenu narastao dug kluba prema njemu. Međutim, tada mu je Marić odjednom pokazao da je 2. svibnja 2002. njegov sin s klubom potpisao profesionalni ugovor za razdoblje od 2. svibnja 2002. do 31. srpnja 2006. Prema tom ugovoru trebao je dobivati plaću 8800 kuna i premije po pravilniku kluba, a Josip Barišić odrekao se svih potraživanja zaostalih dugova. No tada mu je sin rekao da on nikakav ugovor nije potpisao, te da to nije istina. O takvoj odluci bi Josip Barišić zasigurno dodatno razmislio i zato što su za njega zanimanje bili pokazivali brojni klubovi, a Marsonia je proljetos bila ispala iz prve nogometne lige. Potom je došlo do spora, a Marić je tijekom sukoba pokazao doista zanimljiv način da ospori dug kluba prema Josipu Barišiću. Disciplinska komisija Marsonije 11. svibnja 2002. donijela je odluku po kojoj je Josip Barišić “zbog nezalaganja, te dovođenja kluba u niži rang natjecanja i grubog kršenja klupske discipline” kažnjen sa 74 tisuće kuna.

Zbog svega toga Barišić je odbio trenirati, policiju je informirao o tomu da ga je Marić prevario i potom odbio ići u Sloveniju na pripreme s klubom za novu sezonu. Zato ga je Dragan Marić 28. lipnja 2002. radi dodatnog pritiska suspendirao, čime mu je onemogućio igranje. Stipo Barišić bio je na kraju prisiljen platiti Mariću 10 tisuća eura. Tek nakon toga, 19. kolovoza 2002. Marić je odobrio da mu klub izda istupnicu iz kluba. Josip Barišić danas nastupa za nogometni klub Zagreb.

Nešto manje sreće od njega imali su njegovi donedavni klupski kolege Ivan Princip iz Slavonskog Broda, Admir Alić iz Brčkog i Vjekoslav Švađumović iz Davora, mjesta gdje je nogomet počeo igrati i Ivica Olić. Ako je suditi prema ugovorima koji su dostupni Nacionalu, oni su istoga dana kao i Barišić potpisali profesionalne ugovore s Marsonijom. U istom obrascu ugovora svi su se u stavku 4 drugog člana ugovora odrekli svojih potraživanja prema klubu i obvezali se na vjernost Marsoniji do 31. srpnja 2006., kada bi nakon odlaska klubu bili dužni vratiti sav novac koji im je klub isplatio kroz plaće i druga ulaganja za igrački razvoj, smještaj, hranu i slično. Međutim, ni oni se ne sjećaju da su to učinili i tvrde da im je to podmetnuto najvjerojatnije tako da im je posljednja stranica ugovora predstavljena kao dio dokumenta koji moraju potpisati kako bi im se isplatila jedna od zaostalih plaća.

Govoreći o želji da svog najvrednijeg igrača Olića što prije proda u inozemstvu Marić je istodobno u Jutarnjem listu od prošlog utorka izjavio da je policijsko vještačenje pokazalo da su ugovori između Marsonije i tih igrača valjani, a njihovi potpisi autentični. Međutim, tek će se vidjeti hoće li se Marić uspjeti obraniti i od najavljenih tužbi za prijevaru. Obitelj Cesarec iz sela Zbjeg kraj Slavonskog Broda imala je s Marićem još teže probleme nego spomenuta četvorica igrača. Nacionalu je prošlog tjedna detaljno ispričala kako je Marić pokušao prevariti ugledni češki klub Spartu iz Praga. To se dogodilo jesenas, nakon što se njihov 19-godišnji sin Danijel Cesarec, inače hrvatski nogometni reprezentativac mlađe kategorije, napokon uspio riješiti pohlepnog Marića. Danijel Cesarec u Marsoniji je počeo igrati kada mu je bilo 10 godina, a seniorskoj ekipi priključen je još dok je zapravo bio u kadetima. Potom mu je bio ponuđen stipendijski ugovor, koji je potpisao njegov otac Slavko Cesarec. U tom ugovoru Marsonija se obvezala da će Cesarcu plaćati 400 njemačkih maraka mjesečno, te stan i hranu u Slavonskom Brodu. Sve je dobro funkcioniralo gotovo do samog isteka ugovora, otprilike prije godinu dana. “Tada su počeli prvi problemi. Najprije su mog sina izbacivali iz restorana gdje su igrači imali plaćenu prehranu, jer Dragan Marić nije plaćao račune. To se dogodilo najmanje u dva restorana u Slavonskom Brodu”, rekao je za Nacional Slavko Cesarec.

Kako je Danijel Cesarec bio vrlo talentiran, za njega su se počeli zanimati predstavnici različitih klubova. Tada su počeli i prvi dramatični pritisci Marića na cijelu obitelj Cesarec. Cesarčev stipendijski ugovor s Marsonijom istjecao je krajem srpnja 2002., a klub mu je morao ponuditi potpisivanje profesionalnog ugovora. No Marić je Cesarca htio prisiliti da ugovor potpiše prije njegova isteka. Da bi ga na to natjerao, Marić mu je prestao isplaćivati mjesečnih 400 maraka, a treneru je govorio da ga ne postavlja u momčad radi dodatnog pritiska. Sukob se zaoštrio kada je za Cesarca pokazao interes talijanski prvoligaš Chievo.

“Sve je u proljeće 2001. bilo dogovoreno, ali tada se pojavio Dragan Marić i od Chieva zatražio 600 tisuća maraka odštete, iako je moj sin imao tek stipendijski ugovor a Marić nije ni njega ispunjavao. U protivnom on je rekao da mu neće dati istupnicu iz Marsonije. Bila je to klasična ucjena. Rekao sam da to ne dolazi u obzir, a on je sumu smanjio na 500 tisuća maraka. Predstavnici Chieva su, začudo, bili pristali da Mariću plate taj iznos. No oni su mu htjeli taj iznos platiti kroz jednu godinu u nekoliko rata. Marić je to odbio, vjerojatno zato što mu je hitno trebao novac da vrati dugove. Sve je potom propalo, a Danijel Cesarec ostao je u Marsoniji, gdje su se torture nad njim nastavile”, kaže Slavko Cesarec.

Slavko Cesarec potom je Mariću rekao da će njegov sin ostati u Marsoniji do isteka ugovora, te da će potom otići iz kluba, a da će Marić zaraditi najviše 50 tisuća eura. To se i dogodilo, ali prije toga obitelj Cesarec preživjela je nevjerojatne drame. Kako mladić nije htio potpisati profesionalni ugovor s Marsonijom, Marić ga je kaznio tako što je naredio treneru da ga rijetko postavlja u igru. Unatoč tomu, Cesarec je bio jedan od najboljih igrača momčadi i u rijetkim trenucima kada je ulazio u igru obično je lako postizao zgoditke za svoju momčad. Međutim, dijelom i zato što nije više igrao, Marsonia je krajem protekle sezone ispala iz prve hrvatske nogometne lige. Kada se to dogodilo, disciplinska komisija kluba kaznila ga je “zbog nezalaganja i dovođenja kluba u niži rang natjecanja” sa 22.200 kuna kazne. To je otprilike bio dug Marića prema Cesarcu zbog neisplaćenih mjesečnih stipendija. Potom ga je klub u ljeto suspendirao na dvije godine zabrane igranja u prvoj i drugoj ligi zato što nije htio potpisati ugovor s Marsonijom. Kako se ta suspenzija ne odnosi na igranje u inozemstvu, Cesarec je time zapravo bio prisiljen napustiti hrvatski nogomet i pokušati pronaći inozemni angažman. Uspio je prijeći u češki klub Spartu iz Praga i praktično već prvim ugovorom riješiti egzistencijalne probleme svoje obitelji. Unatoč tomu što je Cesarec bio slobodan igrač, Marić se pojavio u Pragu i tražio odštetu od dužnosnika Sparte. Oni su mu rekli da će mu platiti duplo više nego što bi dobio nakon međunarodne arbitraže, odnosno oko 50 tisuća eura.

“Kada su Dragan Marić i direktor Marsonije Jakov Sivrić došli u Prag, moj sin ih nije htio ni vidjeti i zamolio je dužnosnike u klubu da se s njima ne susreće. Vodstvo kluba potom mu je vrlo korektno isplatilo 50 tisuća eura u gotovini. On je prvo prebrojio novac pred njima, što je u takvim situacijama vrlo neprilično. Potom su ga iz Sparte zamolili da im pošalje istupnicu za Cesarca. Međutim, on je poslao istupnicu u formi ugovora kojim je htio obvezati Cesarca da od svakog svog budućeg transfera Marsoniji daje određeni postotak. Čak i kada je dobio novac pokušao ih je prevariti. Tek nakon žestoke reakcije Pražana, poslao je pravu istupnicu”, kaže Slavko Cesarec.

Iz krugova bliskih Marsoniji Nacional je doznao da su svi ovi slučajevi samo dio krajnje sumnjivih poteza koje Marić povlači otkako je u drugoj polovici 90-ih došao u klub i potom se nametnuo za njegova predsjednika. Oni tvrde da Marić Marsoniju danas koristi prije svega kao poligon putem kojega pokušava zaraditi novac kojim bi vratio svoje nagomilane dugove. Igrače ne plaća redovito, često njima manipulira, a nerijetko ih navodno motivira i klasičnim zastrašivanjem. Utoliko je doista zanimljivo to što je klub nakon zimskog dijela sezone ipak uspio ostati na čelu druge hrvatske nogometne lige – sjever. U svemu tome posve je nepoznato kako klub uopće posluje, jer je već dulje vrijeme blokiran. Nacional je prošlog tjedna u Slavonskom Brodu doznao da se Marić katkad uspijeva domoći određenih svota novca, kojima podmiruje dio svojih dugova. Neki njemu bliski krugovi tvrde da je on čak najveće vjerovnike dobrim dijelom i isplatio, ali uz uvjet da mu oni oproste kamate. To se vjerojatno dogodilo nakon što je Dinamo uplatio dio novca za Ivicu Olića.

Radi doznake dijela tog novca u Slavonski Brod nedavno je u ime Dinama bio stigao Damir Vrbanović, vješti pravnik koji je u vrijeme dok je Dinamom vladao Zlatko Canjuga bio uključen u većinu sumnjivih poslovnih transakcija tog kluba. Novac koji je Marsonia trebala dobiti od Dinama nije završio na klupskom računu. Stoga bi mjerodavni državni organi trebali ispitati gdje je Dinamo uplatio taj novac i komu je on na kraju dospio. Neki Marićevi protivnici Nacionalu su izjavili da bi zbog nagomilanih dugova samo definitivni povratak Marsonije u prvu hrvatsku nogometnu ligu i eventualne zarade od budućih transfera igrača mogli Mariću donekle jamčiti da neće tragično završiti zbog bijesa nekih svojih vjerovnika. Da bi te procjene mogle biti utemeljene potvrđuje i sporazum koji je proteklog tjedna dospio do Nacionala, a kojim su regulirani odnosi između nogometnih klubova Marsonije i Zagreba vezani uz Ivicu Olića.

Sporazum je potpisan 22. veljače 2002. Iz njega se vidi da je Zagreb za ustupanje Olića Marsoniji u jesenskom dijelu prošlogodišnjeg prvenstva bio isplatio 100 tisuća maraka. Zagreb se sporazumom bio obvezao platiti Marsoniji još ukupno 3.727.500 kuna. Od tog iznosa 580 tisuća kuna cesijom je trebalo biti uplaćeno nogometnom klubu Osijek, na ime nekog Marićeva prijašnjeg duga. Devetsto tisuća kuna trebao je Zagreb platiti Marsoniji odmah po potpisu tog sporazuma, a još 2.247.500 kuna do 15. ožujka 2002. Zauzvrat, Dragan Marić obvezao se da će Zagrebu platiti čak 1.585.000 eura nakon što se Olić proda u inozemstvo. Marić je na takve, za njega vrlo nepovoljne uvjete ugovora zasigurno morao pristati pritiješnjen različitim dugovanjima.

U ovom trenutku Olićev transfer u inozemstvo još je neizvjestan, kao i povratak Marsonije u prvu hrvatsku nogometnu ligu. Bit će stoga zanimljivo vidjeti hoće li se i kako zagrebačko podzemlje ponovno uključiti u kreiranje daljnje sportske budućnosti Ivice Olića, te kakve će to posljedice imati za sportsku budućnost Dragana Mariće i nogometnog kluba Marsonia.

Vezane vijesti

Uvod u Šukerovu smjenu: Marić mora otići zbog kritika na račun HNB-a?

Uvod u Šukerovu smjenu: Marić mora otići zbog kritika na račun HNB-a?

Nakon što je u javnost procurila informacija da je šef HNB-a Željko Rohatinski zbog nedavnog istupa HDZ-ova Gorana Marića koji se u Saboru obrušio na… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika