“O slikarstvu hrvatskih plemkinja malo se zna jer su njihove slike u komunizmu bile stigmatizirane i zaturene više od 50 godina, pa se nadam da će ova izložba otkriti pravu vrijednost njihovih opusa,” izjavio je čuveni zagrebački kolekcionar Josip Kovačić, uoči otvaranja izložbe “Hrvatske slikarice plemkinje” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, čiji crteži, akvareli i ulja u likovnim krugovima izazivaju oprečne reakcije, od oduševljenja do osporavanja.

Josip Kovačić: ' O njihovim slikama malo se zna jer ih je komunizam 50 godina stigmatizirao' Zbog obaveznog slikanja aktova polovinom 19. stoljeća žene nisu mogle studirati na državnim akademijama nego su učile slikati na raznim europskim institutima za likovno školovanje 'Nisam imao novca za slike Račića, Kraljevića ili Becića pa sam počeo kupovati slike plemkinja koje su mi bile veliko otkriće – lijepe i jeftine', kaže Josip Kovačić Riječ je o putujućoj izložbi na kojoj se predstavljaju radovi 28 hrvatskih slikarica plemkinja iz raskošne Kovačićeve zbirke koja sadrži više od četiri tisuće radova. Turneja je započela u travnju u Križevcima i do sada su postavljene izložbe u muzejima i dvorcima u Ozlju, Sisku, Čakovcu, Gornjoj Stubici i Trakoščanu, gdje je grofica Julijana Erdödy-Drašković naslikala veći dio svog opusa. Zagrebački postav je proširen i sadrži čak 200 radova, od mrtvih priroda preko portreta do pejzaža. Po ideji profesorice Žarke Vujić i Zdravka Mihočinca, nakladnika kataloga i časopisa Kontura, koji su postavili izložbu, postav je obogaćen i osobnim predmetima slikarica poput slikarskog materijala te fotodokumentacije koja funkcionira kao društvena kronika iz koje se može ponešto saznati i o njihovu privatnom životu.

Tu su, na primjer, radovi slikarica plemkinja poput grofice Karoline Voikffy-Armero, udane za španjolskog grofa Armeroa, koja se školovala u bečkom Institutu gospođe Knoblich, i talentirane Fanny Daubachy pl. Doljske, koja je nakon udaje za Torkvata Brlića gotovo prestala slikati jer se posvetila odgoju troje djece i njegovanju bolesnog muža. Tu je već priznata Slava pl. Raškaj i kćer velikog pjesnika Zora pl. Preradović, koja se nije udavala pa je zbog lošeg financijskog stanja morala živjeti od prodaje svojih slika cvijeća kod Ulricha i pedagoškog rada u vlastitoj slikarskoj školi za djevojke koju je otvorila u Zagrebu. Također, mogu se razgledati djela plemkinja rođenih u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, koje su završile likovne akademije u Zagrebu, Beču ili Münchenu: Trude pl. Braun, Zdenke i Grete Pexidr-Srića, pa Alme Sove Pichler von Tenenberg i Zoe Borelli kneginje Vranske, koja je među rijetkima slikala i aktove – ženske i muške.

Važnost izložbe je u tome što su mnoge od tih slika prvi puta izložene u javnosti pa će likovni stručnjaci moći prosuditi vrijednost radova nekih, po Kovačićevu mišljenju, dosad potpuno zaturenih blistavih talenata kao što je Elsa Halper Sigetska. Također, ova će izložba rasvijetliti uvjete u kojima je nastajalo žensko slikarstvo u Hrvatskoj: zbog obveznog slikanja akta polovinom 19. stoljeća, žene nisu mogle studirati na državnim akademijama, jer se to smatralo sramotom, nego su učile crtati i slikati na raznim europskim Institutima za likovno školovanje. Postojala su i ekstremna mišljenja moralizatora po kojima su žene koje se bave umjetnošću sklonije bolestima i perverziji. Konačno, pokazat će se važna uloga plemkinja u kulturnom životu Hrvatske u 19. stoljeću. Iz njihovih su redova potekle i prve mecene, na primjer barunica Ivka Ožegović pomagala je tiskanje knjiga i priređivanje izložbi te sponzorirala siromašne umjetnike.

Josip Kovačić počeo je skupljati slike nepoznatih hrvatskih slikarica još kao mladi profesor književnosti 60-ih godina prošlog stoljeća. “Nisam imao novca za slike Račića, Kraljevića ili Becića pa sam počeo kupovati slike plemkinja, koje su mi bile veliko otkriće – lijepe i jeftine.” Prikupljao ih je preko oglasa i privatnih veza ili otkupom od njihovih bivših sluškinja koje su ih dobile “kao klasno eksploatirane osobe.” Ovo mu je deseta izložba ove godine, jubilarna pedeseta, na kojoj predstavlja radove iz svoje nevjerojatne zbirke koju je donirao Zagrebu.

Na pitanje kako se odlučio za izložbu slika hrvatskih plemkinja, Josip Kovačić je odgovorio da ga je na to još 1978.inspirirala izložba umjetnica partizanki. Pri odabiru slikarica plemkinja za izložbu rukovodio se čvrstim tradicionalnim kriterijem: uvrštene su samo one koje su plemićku titulu naslijedile od oca ili stekle udajom. Zbog toga neke, kao na primjer Anka Krizmanić čija je majka bila predstavnica tzv. prapovijesnog plemstva iz roda Gušića, nisu uvrštene. “Ona je pobjegla od kuće i udala se za seoskog učitelja, pučanina, lijepog bekriju mađarskog prezimena, pa joj je obitelj oduzela sve privilegije”, kaže Kovačić.

I grofica Julijana Erdödy-Drašković Trakošćanska (1847.-1901.) imala je privatne učitelje, a razvoj njezina slikarskog talenta vidljiv je na studijama glava iz Zbirke Kovačić – “Muški lik s kameje”, “Glava Amazonke” i “Glava antičke žene”, koje je napravila još kao šesnaestogodišnjakinja u obiteljskoj palači u Bratislavi. Bila je kći Karla VI. Erdödya von Monyorókeréka i Monoszlo, a obitelj je živjela u Novom Marofu i Bratislavi. Po navodima kustosa iz dvorca Trakošćan, udala se za Ivana IX. grofa Draškovića Trakošćanskog, s kojim je imala dva sina – starijeg Ivana X. i mlađeg Karla, kasnije poznatog fotografa, kojeg je ovjekovječila na izloženom akvarelu “Autoportret sa sinom uz glasovir”. Grofica je u dvorcu Trakošćan imala svoj salon, tzv. Julijaninu sobu, koja je zadržala autentičan izgled iz njezina vremena: tu su još njezin štafelaj, klavir iz bečke radionice, akvareli i ulja, te njezin portret, rad slikara Johanna Tilla. “Dvorac Trakošćan Draškovićima je služio kao ljetnikovac, a danas je, s 58 tisuća posjetitelja godišnje, najposjećeniji muzej u Hrvatskoj, što ne čudi jer prezentira autohtoni plemićki život u Hrvatskoj od 15. do 19. stoljeća”, objasnio nam je Adam Pintarić, direktor muzeja.

Imala je tragičnu sudbinu. Kad je njezin voljeni sin Karlo s nepunih 26 godina poginuo u lovu, doživjela je šok i nikako nije mogla prežaliti taj gubitak. Patila je toliko da je čak pomišljala na samoubojstvo. No bila je uvjerena kršćanka i taj potez nije dolazio u obzir. Danima je jahala neumorno tjerajući konja bez obzira na vremenske prilike tako da je na kraju oboljela od upale pluća i – umrla. Nakon 2. svjetskog rata Draškovići su proglašeni kolaboracionistima i cjelokupna imovina im je oduzeta.

Vera barunica Nikolić Podrinska nije bila zanimljiva samo kao slikarica nego i kao važna osoba svoga vremena. Bila je velika dobrotvorka, fotografkinja i vinogradarka, koja je proizvodila vrhunsko vino. Rođena je u obitelji dr. Vladimira Nikolića Podrinskog, podbana Hrvatske, i Elle barunice Scotti, koja je pripadala obitelji papinskog plemstva. Obitelj joj se obogatila poslovima s diližansama i značajna je za povijest pošte u Hrvatskoj. Njezin slikarski talent uočen je vrlo rano pa ju je već od 1900. podučavao slikar Oton Iveković. Završivši Likovnu akademiju u Zagrebu, usavršavala se u Beču i Parizu, a prvu samostalnu izložbu imala je 1917. u Salonu Ullrich, gdje su, još kao studentice u umjetničkoj školi Tomislava Krizmana, izlagale i ostale slikarice plemkinje. Kao bogata i moćna žena pomagala je mlade umjetnike, osobito izvanbračnu djecu aristokrata. Na primjer, slikaru Leu Juneku priredila je prvu izložbu i omogućila mu odlazak u Pariz. No pomagala je i ruskim ratnim zarobljenicima u 1. svjetskom ratu, siromašnim rođacima sve do slikarice Sonje Tajčević-Kovačić pl. Balkanske. Bila je poznata po racionalnim potezima, pa je uspješno nastavila obiteljsku vinogradarsku tradiciju; kupnjom novih posjeda i šuma proširila je naslijeđeno veliko imanje. Njezina sestra Dagmar udala se za princa Leopolda pa su se njezine rodbinske i prijateljske veze proširile na aristokraciju najvažnijih europskih dvorova. Cijeli je život putovala posjećujući plemstvo u Francuskoj, Austriji i Švicarskoj, često je bila gost na dvoru kneza Lichtensteina, a stigla je i do Afrike, Tajlanda i SAD-a, gdje je i izlagala. Sa svih se putovanja vraćala s putopisnim i slikarskim bilješkama, a 1957. objavila je knjigu “Od Zagreba do Bangkoka”. Zamjerali su joj što se više posvetila portretiranju svojih vincelira nego plemenitaša i time propustila priliku, kao što kaže Matko Peić, “da bude Đalski našeg slikarstva”.

Antonija Krasnik, barunica Sommaruga (1874.-1956.) imala je sve što je tadašnja djevojka mogla poželjeti: ljepotu, bogatstvo, obiteljski pedigre i talent. Bila je prvi hrvatski dizajner koji se proslavio u svijetu, iako na izložbi “100 godina hrvatskog dizajna” uopće nije spomenuta. U Hrvatskoj je ostala nepoznata i kao kiparica i dizajnerica. Otac joj je bio dobrostojeći kotarski predstojnik, a majka je potjecala iz obitelji plemenitaša Rukavina-Liebstadt, što joj je omogućilo da uči kod najboljih umjetnika svoga vremena – Celestina Medovića, Bele Čikoša Sesije i Roberta Frangeša Mihanovića. Njezinu se talentu divio i Isso Kršnjavi, koji je u skladu s duhom tog doba grubo kritizirao radove umjetnica. On joj je omogućio da dobije državnu stipendiju i nastavi školovanje na bečkoj školi za umjetnički obrt. Kada je ta škola imala izložbu u Parizu, Francuzi su se oduševili njezinim radovima i dodijelili joj stipendiju za studij plastike i slikarstva. Osvojila je Beč, Pariz i Rim, a onda i baruna Rudolfa Sommarugu, potomka jedne od najuglednijih i najbogatijih austrijskih obitelji s početka 20. stoljeća, za kojeg se i udala. Po njezinim crtežima poznate europske tvornice izrađivale su tepihe, staklo, porculan i keramiku. Voljela je dizajnirati pokućstvo i haljine koje je sama nosila. Udajom za baruna Rudolfa Sommarugu 1907. posvetila se redizajnu dvorca Wegscheid okruženog s 2800 jutara parka.

Slučaj Marijane Ludovike Mücke pl. Jakabffy-Božić (1845.-1919.) primjer je tragičnog nestanka gotovo cijelog opusa. Bila je kći hrvatskog portretista Josipa Franje Mückea, po nekima čak talentiranija od oca. Boraveći u Italiji, gdje je u raznim školama proučavala slikarstvo, upoznala je bogatog mađarskog brodovlasnika plemića Jánosa Jakabffyja, koji je imao vlastelinstva u Pečuhu, Rijeci i Veneciji. U braku su bili samo sedam godina. “Dok su živjeli u palači u Veneciji dogodila im se jeziva tragedija, jedna od najstrašnijih za koju sam čuo”, kaže Kovačić. “Kad im je nestao šestogodišnji sinčić, pronašli su ga u venecijanskom bunaru s iglom, kojom mu je glava bila probodena od uha do uha. Nakon toga, njezin muž je poludio i na kraju umro u ludnici u Budimpešti. Ona je bila čvršća od njega i uspjela je prebroditi tragediju, čak se kasnije ponovno udala za 16 godina mlađeg Ladislava pl. Božića.” No tragičnom slijedu događaja nije bilo kraja. Kad su nasljednici selili njezinu ostavštinu iz Venecije, a osim njenih slika tu je bila i vrijedna zbirka poznatih talijanskih majstora, vlak su u Rijeci zaustavili pripadnici Zelenog kadra i sve opljačkali.

Kako navodi dr. Žarka Vujić, pročelnica Katedre za muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvi ozbiljniji obračun s hrvatskim plemstvom dogodio se već 1918. kada su povratnici s ruskog fronta devastirali mnoge dvorce i kurije. Plemstvo je gubilo posjede i bogatstvo, a slikarice plemkinje morale su se zaposliti da bi preživjele, posebno one koje se nisu uspjele bogato udati. Tako je Milka pl. Bedeković, vlasnica kurije u Donjoj Lomnici, morala raditi kao učiteljica, a Ivka Orešković je, nakon što je položila stručni ispit za nastavnicu crtanja, završila u kućici na Trešnjevci. Gluhonijema i izrazito talentirana Jelka Struppi, potomkinja Ilirca Antuna Nemčića, izgubila je nakon samo tri mjeseca braka također gluhonijemog muža baruna Wolkensperga. Pošto je tada, tijekom 1. svjetskog rata živjela u Beču, morala se prehranjivati portretiranjem vojnika i invalida, koji su imali popust.
Drugi obračun s plemstvom dogodio se nakon 1945., kada im je oduzeta sva imovina, a neki su i zatvoreni. Na primjer, velik dio ostavštine Trude pl. Braun-Šaban, po ocu podrijetlom iz stare štajerske plemićke obitelji, nakon 2. svjetskog rata, uništen je u Gliptoteci jer su je voditelji, nakon izbačenog Antuna Bauera, proglasili nepoželjnom. “Zna se da je fresko-slikarstvo težak fizički posao, a Truda Brown školovala se i djelom potvrdila kao fresko-slikar i to sa četiri freske u crkvi Sv. obitelji u Zagrebu te u šestinskoj crkvi”, kaže Kovačić. Slikaricu Gretu pl. Ritter i njezina brata ubili su na vratima njihova dvorca Poznanovca. Bilo je i apsurdnih situacija: na primjer dvor Else Halper pl. Sigetske-Car u Zlataru Britanci su 1945. bombardirali, greškom ili namjerno, te tako uništili njezinu kompletnu ostavštinu.
“Vrijedno je spomena da su neke od tih slikarica plemkinja svojim djelima svakodnevno prisutne među nama, a da to i ne znamo. Crtež ‘Zagreb sa sjevera’ Fanny Daubachy pl. Doljske-Brlić (1830.-1883.), svekrve književnice Ivane Brlić-Mažuranić, Julije Hühn litografirao je 1859. u velikom broju primjeraka pa se i danas mogu naći u stanovima starih zagrebačkih obitelji”, objašnjava Kovačić i dodaje da su još prisutnije u javnim prostorima – u crkvama, kojima su često darovale svoje slike sa sakralnim motivima. “Na žalost, župnici često nisu zapisivali te donacije pa su te slike u crkvama ostale kao radovi nepoznatih autora. Ali sigurno se zna da je od mnogih crkvenih slika Marijane Ludovike-Mücke arhivski dokumentirana kao njezin rad krasna velika uljana slika ‘Pohod Marije Elizabete’, na lijevom zidu kod glavnog oltara crkve Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Ta je slika primjer da su nekad vrlo poznate stvari, da ne kažem atrakcije, danas zaboravljene. Ne samo da je to njen rad nego je kuriozum u tome da je Marijin lik Marijanin autoportret, sveti Josip je njezin suprug Ladislav pl. Božić, a ostali likovi pripadnici su ondašnjeg visokog zagrebačkog društva”, zaključio je Kovačić.