Objavljeno u Nacionalu br. 373, 2003-01-08

Autor: Mirjana Dugandžija

NACIONAL OTKRIVA IDENTITET PISCA PRVOG HRVATSKOG FANTASYJA

Tajanstveni autor hita 'Prodor' je Benjamin Čulig

U hrvatskim se knjižarama ljetos pojavio fantasy roman 'Prodor', koji je pažnju javnosti privukao dobrim kritikama i pseudonimom autora, Norma C. Rey. Izdavač nikome nije htio otkriti ime autora, osim da je riječ o jednoj poznatoj osobi, ali nam je zato omogućio da e-mailom napravimo intervju s tajanstvenom Normom. Nakon što je intervju već bio gotov, Nacional je otkrio o kome je riječ, ali izdavač i dalje inzistira na tajnovitosti

“Prodor”, fantasy roman na 650 stranica, pojavio se u knjižarama uoči ljeta prošle godine pod pseudonimom Norma C. Rey. Roman o svijetu koji pokreće za fantasy tipična borba dobra i zla, koji nastanjuju za taj žanr uobičajena, najrazličitija, bića – ljudi, hobiti, gnomi, vilenjaci, patuljci – dobro se prodaje, a dobio je dobre književne kritike. Usporedili su ga s “Gospodarom prstenova”, a izdavač neskromno tvrdi da je “Prodor” bolji od slavnog Tolkienova romana. Usporedo s pozitivnim recenzijama počela su i nagađanja – tko se krije iza pseudonima Norma C. Rey. Jedni su uvjereni da se radi o poznatoj osobi kojoj bi izmišljanje fantastičnih svjetova smetalo u karijeri, drugi smatraju da je to samo marketinški trik, a i jedni i drugi su sigurni da Norma nije žena nego muškarac. Jedan naš izvor uvjeravao nas je da je riječ o poznatom matematičaru, drugi da je u pitanju akademski slikar. Kad smo od izdavača zatražili intervju s Normom C. Ray, odgovoreno nam je da nema problema, ali da ga se može napraviti samo e-mailom jer identitet mora ostati zaštićen, a u odgovorima na naša pitanja Norma je ostala nepokolebljiva u svojoj odluci da ne otkrije svoj identitet.

'Napisao sam mrcinu od 650 stranica s kojom će se familijarizirati i gutači fabule i intelektualci' NAPORNI VOAJERI 'Svi bi se književnici trebali potpisivati pseudonimom, sve dok se žuditelji za njihovom intimom ne umore od voajerističkih djetinjarija' PROFESIONALNI USPJEH 'U dosadašnjem sam životu već postigla profesionalni uspjeh, a na planu pisanja krećem od nule'NACIONAL: Zašto ste roman objavili pod pseudonimom? – Što duže gledam, ne samo naslovnicu, nego i čitavu knjigu, sve mi se više čini da je Norma C. Rey najadekvatnije moguće ime za osobu koja je napisala “Prodor”. A što ako je odabir pseudonima bio svojevrsni “kopernikanski obrat”, u kojem su likovi iz romana birali autora/icu? Šalu na stranu. Za one manje sklone fantazmagorijama: osoba sam koja je u dosadašnjem životu već postigla profesionalni uspjeh, a na planu pisanja kreće od apsolutne nule. Ne želim da ta dva plana interferiraju ni na koji način. Meni je pisanje hobi, a ne egzistencijalna prinuda.

NACIONAL: Vjerojatno je jedan od razloga i to što bi se fantasy pod hrvatskim imenom puno slabije prodavao? – Vjerojatno, premda mi ideja o što boljoj prodaji romana uopće nije padala na pamet. Ako baš inzsistirate na toj temi, mislim da bi se roman od stotinjak stranica nakrcanih prepoznatljivim kolokvijalizmima mnogo bolje prodavao od “mrcine” koja ima više od 650 stranica poprilično “gustog” teksta. Ma, tko to još danas čita? Ako baš hoćete “ozbiljnije” razloge za pseudonim, evo nekih već uvriježenih: homonimija, poremećaj ličnosti, eskapizam, potreba za privatnošću, patološki strah od slave te kojekakve slične ideje i konotacije. Onako uzgred: ne piše se prvi roman u životu, i to još ovolikog opsega, zato da bi ga se što bolje prodalo nego da bi ga se uz puno sreće uopće objavilo.

NACIONAL: Svakako, velika je samozatajnost ne staviti svoje ime na tako voluminozan rad. Niste li se ipak malo kolebali, prije no što ste odlučili ne potpisati se? Jesu li vas u toj odluci ohrabrivali neki uzori, veliki pisci koji su pisali pod pseudonimom? – Odabir pseudonima umjesto potpisa jest individualna i intimna odluka i tu nema mjesta kolebanju, bio rad voluminozan ili ne. Kakav je to pisac koji se na dvjestotinjak stranica ne bi potpisao, ali na 600 i nešto – e, tu bi se svakako “trebao” potpisati?! Kao da je pseudonim isključivo “zgodan reklamni trik”? To je zapravo pitanje autorova svjetonazora i uvjerenja što iz njega slijede.
Naravno da je razgovor o tome zašto su se pojedinci odlučivali na pseudonim interesantna tema za razmišljanje i analizu. Ipak, koliko je meni poznato, većina takvih nije objasnila zbog čega je to učinila. Baš gledam knjige nekih “pseudonimičara” na mojoj polici: Anatole France, Jack London, Mark Twain, Fernando Pessoa, Pablo Neruda i još mnogi manje poznati. Rijetki pojedinci znaju da su u pitanju lažni identiteti. Zvuče li oni imalo tako? Jesu li ta imena neumjesno odabrana ili se u njima krije svjesno promišljen i pomno odabran unutrašnji smisao, svojevrsna “intimna” poetika, pa i poruka što je razumiju samo “posvećeni”? Kad im još pridružite pojedine naslove, prepoznat ćete zaokružen smisao i sklad. Ma, svi bi književnici zapravo trebali djela potpisivati pseudonimom! Štoviše, svako djelo novim imenom, sve dok se žuditelji za njihovom intimom ne umore od voajerističko-”dokopavateljskih” djetinjarija ili čega li već.

NACIONAL: Što biste učinili, kako biste se osjećali da netko otkrije vaš identitet? Biste li to doživjeli kao udarac na svoju privatnost? Biste li priznali? – Postoje dvije vrste pseudonima. Svi znaju i svi su oduvijek znali da je Suzana Rog zapravo Zvonimir Majdak, jer on nije ni najmanje namjeravao to kriti. Štoviše, time je svjesno unio novi kut gledanja u inače prosječnu erotičku naraciju. B. Traven je više od pola stoljeća skrivao svoj identitet. Ni danas nije posve nedvojbeno tko je zapravo bio, ali je sigurno da pripada u red vrlo uglednih svjetskih pisaca.
Postoje i dvije vrste znatiželjnika. Jedne fascinira književno ostvarenje, dok bi drugi dali štošta da im se makar i na trenutak omogući pogled kroz ključanicu onog tko je iz nekog razloga postao zanimljiv široj javnosti. Mogu razumjeti korijene nečije znatiželje, ali ju ne moram podržavati, a kamoli ohrabrivati, jer pretjerana znatiželja prečesto preraste u bolest. Svakome takvom rado ću otkriti identitet opunomoćenih osoba koje me, na temelju nekoliko sporazuma o zaštiti, pravno zastupaju. Za one koji to ne znaju: pseudonim “druge vrste” (pravi pseudonim) zakonom je zaštićen na 50 godina od autorove smrti, a odavanje ikakvih informacija povlači za sobom pravne sankcije.

NACIONAL: Ono što se svima odmah učini jest da niste Norma nego, eventualno, Norman; neki tvrde da ste “akademski slikar”, drugi da ste matematičar. Koliko imate godina? – Kako je o knjizi rekla jedna osoba (ne znajući tko je autor/ica): “E, jebi ga, da sam znao da nije žensko, drukčije bih to čitao!” Što je vrlo indikativno za predrecepciju koja u velikoj mjeri određuje način procjene i stupanj uživljavanja kod mnogih čitatelja. Ne kažem da je ženski senzibilitet u osnovi identičan muškom, kao ni to da ne postoje ključne rodne razlike koje u krajnjoj instanci daju različite tipove sposobnosti i različite načine njihova realiziranja. Sva sreća da je tako! Ali trebaju li pisci zbog toga povlađivati dominantnom seksizmu, rasizmu i ostalim -izmima? Književnost umire čim izgubi svevremenost i sroza se na razinu dnevnopolitičkog diskursa.
Toliko o pitanju roda/spola. A godine, premda je to nepristojno pitati, ipak ću vam odati. Od ovog ljeta imam već navršenih šest godina. Čeka me još mnogo učenja, zar ne?

NACIONAL: Može li se vaš identitet dešifrirati iz knjige – ima li smisla da pokušavamo iz knjige “iščitati” autora, tj. izigravati “profilera”? – Dajte, svakako, to bi me zaista zabavilo! Jedan “hint”: prvo treba detaljno pročitati djelo, a onda to ponavljati sve dotle dok se nekako ne dozna tko je autor/ica.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za fantasy?
Mnogi će zajedljivi komentatori reći da su pisci fantasyja eskapisti, osobe koje bježe od realnosti u izmišljene svjetove i situacije. Ako je to doista istina, što su onda milijuni obožavatelja tog žanra? – Uvijek mi je SF bio mnogo bliži od fantasya. Tako da bi se prije moglo reći da je fantasy odabrao mene, a ne ja njega. Dogodilo se da mi je u jednom trenutku postalo kristalno jasno kako magija, čarolije i sve to mogu imati egzaktno fizikalno objašnjenje i da se u tom smislu fantasy nimalo ne razlikuje od starijeg rođaka SF-a u kojem se svijet i njegovo razumijevanje temelji na znanstvenim spoznajama. Onog trenutka kad se odlučite za svjesno izbjegavanje racionalnog objašnjenja nekih pojava, kročili ste u fantasy. Primjerice, u fantasy romanu ne samo da princip djelovanja magične brave što se otvara verbalnom šifrom nije potrebno, nego ga je izrazito neumjesno racionalno objašnjavati. U SF-u bi se isti artefakt mogao vrlo jednostavno objasniti: npr. sklopom linearno nanizanih kristala koji mehanički (titranjem) reagiraju na vibracije koje proizvodi nečiji glas, tako da izgovorena riječ, gledana kao niz slova, sukcesivno afektira poredane kristale i proizvede titranje cijele strukture, pa to bravu pretvori u predmet običnog bravarskog zanata. Tvrdim da su sve čarolije fantazijskih svjetova objašnjive, ali bili bismo ludi da ih doista krenemo objašnjavati. Pustimo ih neka obitavaju u svojoj začudnosti i dopuste nam da se barem ponekad vratimo u “avalonsku” eru, pustimo raznorazne “Merline” i “Morgane” u još pokoju prigodu. Jer svijet koji dopusti potpuno raščaravanje baš i nije dostojan čovjeka. Stoga je fantazijski svijet posljednje utočište ljudske iskonskosti i ne treba se čuditi što to milijuni obožavatelja intuitivno osjećaju i bespogovorno prihvaćaju.
I još nešto: da sad napišem SF roman, on bi zasigurno sadržavao iste elemente – istu začudnost i magijsku tajanstvenost; jedino bi kut gledanja i jezik/stil bio drukčiji.

NACIONAL: Možete li ukratko prepričati roman, bez obzira na njegove brojne rukavce? – Može li se prepričati Proust? Njegovo “Traganje za izgubljenim vremenom”? Ili, primjerice, Durellov “Aleksandrijski kvartet”? Joycea i slične ne bi bilo korektno ni spomenuti. Dakako da ne navodim ove primjere zbog bilo kakve neskromne usporedbe s “Prodorom”. Riječ je o stupnju složenosti i načinu strukturiranja sadržaja.

NACIONAL: Gdje ste se učili osobinama žanra? Tko su vam uzori? Je li na vašu odluku da pišete baš to utjecao uspjeh “Gospodara prstenova”? – Klasična mitologija najbolja je učiteljica svakog tko misli ozbiljno pisati. Pogotovo ako se odluči za fantasy. Mnogi su se oduševili fantasyjem nakon što su pročitali Tolkienova “Gospodara prstenova”. Neke je to nagnalo da i vlastito pisanje usmjere prema tom žanru. Međutim, znati tek puke informacije o mitskim bićima baš i nije neka prednost. Priča je ta koja oživljuje trola, oblikuje karakter hobita i pravi razlike između podvrsta vilenjaka. Zato uzori i ne bi smjeli biti pisci fantasyja, ako su uzori uopće potrebni. Moja su iskustva sljedeća: ili me neki pisac tako fascinira da se od njega ne usuđujem “posuditi” ni riječ, ili je u pitanju netko prosječan, a od takvih je vrlo opasno učiti, jer brzo izgubite kriterije. U svakom slučaju, Tolkien nije nimalo utjecao na moje pisanje. Mi smo toliko različiti u shvaćanju osnovnih postulata konstrukcije fikcijskog svijeta da je svaka daljnja usporedba neumjesna. Tolkiena cijenim kao fascinantnog pionira i rodonačelnika žanra, ali svako oponašanje njegova stila bilo bi potpun promašaj. Zamislite samo kako bi izgledao SF napisan po uzoru na Julesa Vernea, a da Lukijana i ne spominjemo!

NACIONAL: Znate li tko su čitatelji fantasyja u Hrvatskoj? Poznajete li tu publiku? Koliko je brojna? – Ne samo da ne znam tko su čitatelji fantasyja, nego smatram da i ne moram znati. Ali zato vrlo dobro znam svoju potencijalnu publiku, jer je njoj knjiga i namijenjena. Ona svakako uključuje i ljubitelje fantasyja, ali i mnoge druge. “Prodor” je toliko slojevit da će se s njim familijarizirati i “gutači fabula”, kao i intelektualci, naročito oni koji misle da u životu ne bi nipošto uzeli fantasy u ruke. Koliko su svi oni brojni, sasvim je irelevantno.

NACIONAL: Koliko ste dugo pisali knjigu? Jeste li unaprijed stvorili cijelu konstrukciju romana ili ste pustili mašti na volju? – Otprilike četiri godine, od čega efektivno nešto više od godinu dana. Iskreno govoreći, gruba ideja svijeta u kojem se rađala priča nastala je prije desetak godina pa se cijelo to razdoblje može smatrati razdobljem “inkubacije”. Na svu sreću, prvotno zamišljen svijet nije “izdržao” ni prvih nekoliko napisanih stranica. Ne zato što je bio loše zamišljen. Dogodilo se da je priča “oživjela”, počela postavljati prevelike zahtjeve prvotnom zamišljaju i do kraja pisanja poprilično rastočila početnu sliku svijeta.

NACIONAL: Je li to vaš prvi roman; jeste li već nešto objavili? – Ne samo da mi je to prvi objavljeni roman, nego i prvi fantasy tekst uopće.

NACIONAL: Prodaje li se knjiga dobro? – Prodaje li se ijedna knjiga u nas dobro? Čita li u Hrvatskoj itko knjige (osim kritičara, dakako)? Koliko mi je poznato, “Prodor” je za naše prilike krenuo iznenađujuće dobro. A kad se “Prodor” prevede na hindi i kineski, tada me pitajte o dobroj prodaji.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika