Dušan DžamonjaDžamija u Rijeci gradit će se po ideji kipara Dušana Džamonje. Tim projektom Džamonja će otkriti svoju veliku ljubav prema arhitekturi i predstaviti se i kao projektant. On je taj kuriozum do sada pomno tajio od javnosti tako da su samo najbliži prijatelji znali da se godinama bavi projektiranjem muzeja, galerija i džamija. Osim brojnih skulptura, crteža i skica, Džamonja danas ima i 60 arhitektonskih projekata, koje je razradio na maketama. Koliko su zanimljivi publika će se moći uvjeriti na izložbi koja će biti otvorena u veljači u zagrebačkom Muzeju arhitekture. Da kuriozitet bude veći, riječki Islamski centar bit će prvi nakon zagrebačkog koji će se graditi u Hrvatskoj.

'Kad su pogledali projekt, Islamska zajednica i grad Rijeka usuglasili su se da je velika šteta što projekt nije stigao na vrijeme, rekavši da bi sigurno dobio prvu nagradu: kad je otkriveno da je prvonagrađeni rad plagijat, mi smo uskočili', objašnjava Dužan Džamonja Odlukom da će se džamija graditi po Džamonjinu projektu završena je neugodna priča započeta prošle godine, kada je otkriveno da je prvonagrađeni rad na natječaju za riječku džamiju bio plagijat. No Džamonjin projekt gotovo da se nije realizirao. S odlukom o prihvaćanju njegove ideje najviše se otezalo zbog nezadovoljstva Riječana, koji su se bunili protiv izabrane lokacije. A zapravo, u pozadini priče bila je vjerska netolerantnost, jer se ispostavilo da Riječani uopće ne žele džamiju u svom gradu. No, unatoč tome, već se čuju glasine da će u poplavi jeftinih arhitektonskih rješenja riječka džamija biti velika atrakcija.

Budući da kipar Dušan Džamonja već godinama dobro surađuje s Rijekom, pozvali su ga da sudjeluje na natječaju za riječki Islamski centar. Džamonja se pozivu rado odazvao, a za suradnike je odabrao arhitekte Branka Vučinovića i Darka Vlahovića iz Arhitektonskog dizajn biroa – “ADB”, koji su napravili arhitektonsko-urbanistički projekt. Džamonja ističe da su oni jako dobro riješili utilitarni dio projekta stvorivši lijep ambijentalni kompleks. “Kao predložak smo uzeli Džamonjinu skulpturu džamije i onda smo krenuli u osmišljavanje molitvenog, obrazovnog i stambenog prostora te gospodarskog dijela”, kažu arhitekti, koji su u svojoj skoro 30-godišnjoj karijeri ostvarili oko 300 različitih projekata, od Tenis centra Maksimir i mnogo urbanih i obiteljskih vila do interijera i stambenog centra u Svetoj Nedelji, te garaže od 300 mjesta na pet podzemnih katova na Langovu trgu, koja se upravo gradi.

No njihov projekt Islamskog centra nije stigao na vrijeme na riječki natječaj i zbog toga nije ušao u službeno žiriranje. Naime, Džamonja i suradnici poslali su projekt poštom zadnjeg dana natječaja misleći da će se uvažiti datum koji je na pošti udaren na koverti, jer to je uobičajena praksa na svim natječajima. No to se nije uvažilo, unatoč tome što pravilnik Udruženja hrvatskih arhitekata dopušta takvu mogućnost. Za natječaj za riječku džamiju projekti su se morali vlastoručno predati do 16 sati, vjerojatno zbog toga što Društvo arhitekata Rijeke nema vlastitih prostorija niti sanitarnog čvora nego je podstanar kod Gradskog ureda za razvoj, planiranje i ekologiju, gdje uopće nema uvjeta za primanje projekata. Organizatori natječaja pristupili su žiriranju već sutradan, dakle, samo dan nakon isteka roka, pa članovi žirija nisu ni mogli uzeti u obzir projekte poslane poštom. Kako kažu arhitekti, vraćen im je neotvoren i još zapečaćen rad, a oni su bili jako razočarani. No kada se razotkrilo da je prvonagrađeni rad plagijat, pokazali su svoj projekt mjerodavnima u Islamskoj zajednici u Zagrebu i u poglavarstvu Rijeke. Tamo su naišli na opće oduševljenje. “Ali svi su nas špotali što smo zakasnili na natječaj!”, kažu arhitekti. Ubrzo je jednoglasno odlučeno da se realizira projekt nastao po ideji Dušana Džamonje.

Novi Islamski centar bit će podignut na padini u Gornjem Zametu, u predjelu koji se zove Hostov Breg, u zapadnom dijelu Rijeke, odakle puca prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev. Džamija s minaretom bit će postavljena na povišeni kameni plato kao središnja skulptura. U skladu s Džamonjinom idejom o integriranosti arhitekture u pejzaž, bit će nježno uklopljena u krajolik i neće odskakati od okoline. Zapravo, više će izgledati kao golema skulptura čiste i jednostavne forme, prikladna i kao vjerska građevina.

Naravno, unutrašnjost džamije bit će strogo podređena vjerskim pravilima. Izvana će biti obložena kamenom travertinom, žućkastim “pustinjskim” pijeskom, a unutrašnji svod bit će prekriven zlatnim mozaikom. Na podu će biti crni granit prekriven orijentalnim tepisima živih boja. Minaret će se uzdizati na sjeveru, također će imati oblik skulpture, a bit će visok samo 17 metara. Ispod džamije, na donjoj etaži, koja će s jedne strane biti ukopana u zemlju, bit će izgrađen Islamski centar s različitim sadržajima. Tu će prvo biti kafić, restoran i mesnica s obrednim mesom, te atrij. Oko atrija zamišljeni su konferencijska dvorana, vrtić, biblioteka, mekteb-škola i uprava Medžilisa, ambulanta, te stanovi za imama i goste. U stražnjem, sjevernom podzemnom dijelu bit će garaže i ostali gospodarski sadržaji. Islamski centar imat će sveukupno 3572 četvorna metra. Za sada još ne postoji financijska konstrukcija.

Novi Islamski centar u Rijeci projektiran je u skladu sa simbolima islamske zajednice i vjere. Kako priznaju arhitekti, za taj lijep i izazovan posao morali su dobro proučiti islam i islamske građevine, kako bi što vjernije predočili najvažnije specifičnosti. “U vanjskom ritmu volumena, u segmentima kalota i njihovim obrisima, pojavljuje se polumjesec kao jedinstveni islamski simbol, a u unutrašnjosti svodova, koji izviru iz horizonta, stvara se iluzija nebeskog svoda i beskrajnosti prostora”, dodaje Džamonja. “Prije svega htjeli smo se približiti duhovnoj, a ne formalnoj i dekorativnoj tradiciji islama.”

Zbog toga će element vode, tako popularan i višeznačan, ali uvijek diskretan u islamu, biti jako naglašen: već će na ulaznom dijelu biti fontana, na trgu mali bazen, a između dvije južne kalote također će biti bazen sa staklenom stijenom tako da će svjetlost prodirati kroz vodu i osvjetljavati uredski prostor u podzemlju. Također, specijalna konstrukcija ljuske kombinirana sa staklom omogućit će takav prodor svjetla koji će stvarati pomalo mističnu atmosferu.

Na pitanje što misli o prvonagrađenom radu, koji je poslije proglašen plagijatom, Džamonja je izjavio da se plagijat ne može ničim braniti, pogotovo zato što su mlade autorice upotrijebile isto objašnjenje kao i autori iz Nizozemske. “One su već napravljenu trgovačku kuću pretvorile u džamiju i ponudile Rijeci, što je bilo neprofesionalno”, rekao je i dodao da ne osjeća grižnju savjesti što su se Islamska zajednica i grad Rijeka na kraju ipak odlučili za njegov projekt. “Kad su pogledali projekt, složili su se da je velika šteta što projekt nije stigao na vrijeme, rekavši da bi naš projekt Islamskog centra sigurno dobio prvu nagradu.”

Kako ističe Džamonja, projekt Islamskog centra u Rijeci nastao je iz njegova dugogodišnjeg skulptorskog iskustva i ljubavi prema arhitekturi. Naime, još je u osamdesetima napravio projekte vjersko-kulturnih centara s džamijama u Bagdadu i Oranu tako da je za riječku džamiju djelomično koristio njihovo načelo. Na tom je projektu radio pune dvije godine, ali nije realiziran. Samo za oblikovanje minareta napravio je nekoliko verzija – spiralni, uspravan, viši, niži, na primjer, na jednoj studiji minaret je bio visok čak 130 metara, znači, bio je viši od katedrale, i pretvorio se u arhitekturu.

Na pitanje kada se počeo zanimati za arhitekturu, Džamonja je odgovorio da se to dogodilo još na Akademiji likovnih umjetnosti. “Dok sam slušao predavanja profesora Nevena Šegvića iz projektiranja jako sam zavolio arhitekturu, a oduvijek me je uzbuđivala”, kaže. “Među nama su se rodile uzajamne simpatije, a poslije smo postali prijatelji. Bio je sjajan pedagog i mentor: kad bi uočio da imam dobru ideju, pomogao bi mi da je prostorno ukomponiram. Uvijek smo o svemu diskutirali, ali nikad nije intervenirao u moju ideju. Kroz naše razgovore shvatio sam da arhitekturu ne mogu odijeliti od svojih skulptorskih koncepata. To mi je na kraju pomoglo da stvorim neku vrstu sinteze između skulpture i arhitekture. Ali za razliku od arhitekata, ja skulpturu pretvaram u arhitekturu, a oni od arhitekture prave skulpturu, što je danas veliki trend. To su dva oprečna pristupa i svaki od njih može se obrazlagati, no ja dajem prednost svom konceptu”, kaže Džamonja.

Objašnjavajući svoj pogled na arhitekturu, Džamonja priznaje da se u arhitekturi moraju poštovati programi, ali smatra da se mogu rješavati obrnutim redoslijedom. “Najprije rješavam prostorni problem jer mislim da arhitektura ne smije biti nametljiva i da se mora integrirati s pejzažom”, nastavlja Džamonja objašnjavajući da je u tome najosjetljiviji dio projektiranje volumena. “Ako se to uspješno riješi, tada je lako rješavati unutrašnji prostor. Bez obzira na to je li riječ o znanosti ili umjetnosti, kod stvaranja je najzanimljivija imaginacija, koja je važnija od iskustva i inspiracije. Jasno je da bez iskustva nema rezultata, ali pomoću imaginacije mogu se pronaći neočekivana rješenja.”

Na pitanje koja je njegova vizija arhitekture, Džamonja je ispričao da je u knjižari u Munchenu našao vrlo zanimljivu knjigu o arhitekturi njemačkih bunkera. Odmah ju je kupio jer je znao da će unutra pronaći fantastično svjedočanstvo o ispravnosti svojih uvjerenja da se arhitektura mora integrirati s pejzažom. Po njegovu mišljenju bunker je najbolji dokaz: on mora ostati skriven, ne smije biti uočljiv. Dodao je i to da najviše afiniteta ima prema poznatom američkom arhitektu Louisu Cahnu koji je objekt ostavljao kao skulpturu usklađenu s prirodom. To je osobito važno kod projektiranja muzeja i galerija.

“Za moj sustav rada karakteristična je maketa,” kaže Džamonja. “Sve makete za arhitektonske projekte radim vrlo precizno u gipsu, što je posve neuobičajeno. Prvo bih projekt modelirao u glini i onda ga dorađivao, mijenjao i provjeravao, a kad bih ga definirao, izradio bih ga u gipsu. Koliko poznajem velike arhitekte, svi još uvijek rade makete. Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, koliko čujem iz razgovora s kolegama profesorima, pravljenje maketa uopće ne postoji kao predmet na fakultetu, što je apsurd i velika šteta.”

Kipar Dušan Džamonja tvrdi da je iza njega 60 projekata. “Uvijek sam paralelno radio na memorijalnim zadacima, a kada mi se pružila prilika, i na raznim arhitektonskim objektima. Na primjer, izveden mi je Dokumentarni muzej na Kozari, koji sam integrirao s prirodom tako da sam ga ukopao u teren pa je postao gotovo neprimjetan. Mislim da je to bila uspjela koncepcija. Također, radio sam memorijal žrtvama rata u Dachau, gdje sam jednu svoju skulpturu, visoku 60 metara, pretvorio u katedralu a unutrašnji sam prostor otvorio i pretvorio u kapelicu tako da uzak trag svjetla prodire s hrpta skulpture.”

Na skoroj izložbi u Muzeju arhitekture bit će izložena kolekcija Džamonjinih maketa arhitektonskih projekata, koje je u ranijoj fazi napravio za memorijalne objekte, a poslije, pošto mu se interes proširio na reprezentativne građevine, i za muzeje i bolnice. To su prije svega makete golemih džamija u Bagdadu i Oranu, zatim projekt njegove kuće s imanjem, ateljeom, galerijom i parkom skulptura u Vrsaru, koja je nastajala 30 godina. Izložit će i rješenje trga u Sarajevu ispred Skupštine, koji je realiziran u granitu.

Džamonja će na izložbi predstaviti i projekt za neobični, futuristički neboder koji je napravio još 1985. godine. Projekt je došao do jednog od najvećih američkih građevinskih poduzeća, koje je napravilo dvadesetak studija za neboder. No ustanovili su da bi se u gradnji izgubilo oko 25 posto prostora zbog specifičnog tlocrta i poprečnih perforacija. Zato su odustali od projekta jer su zaključili da im to nije rentabilno.

Vidjet ćemo i nekoliko idejnih projekata za Džamonjinu galeriju u Zagrebu o kojoj sanja već godinama. To su projekti za galerije u Jurjevskoj, na Tuškancu, uz Savu i u Kačićevoj ulici, nasuprot Arhitektonskom fakultetu. Najnoviji projekt mu je velika bolnica u Amanu. Također, predstavit će i neke nacrte i fotografije.

Džamonja već 30 godina želi darovati svoja djela Zagrebu, ali do danas to nije uspio realizirati. Već je 1982. prilikom otvaranja MGC Klovićevi dvori na Gornjem gradu izložio dio iz svoje kolekcije – skulpture, crteže i projekte, koju je želio donirati Zagrebu, gradu u kojem je živio, školovao se i radio. Četiri godine poslije Skupština grada je u sklopu zamaha za Univerzijadu usvojila projekt Galerije Dušana Džamonje u gimnastičkoj dvorani na Srednjoškolskom igralištu u Kačićevoj ulici. Za taj projekt postojali su već i nacrti, a prikupljen je i novac za adaptaciju prostora. Zapravo, sve je zamišljeno kao uzajamno ulaganje: grad daje prostor, a kipar svoj rad i umjetnine. Džamonja je slično već napravio u Vrsaru kojemu je darovao 26 parkovnih skulptura. No iako su se sportaši već bili odselili u nove sportske objekte, neočekivano su se pojavili neki novi vlasnici, koji su, po Džamonjinu mišljenju, taj prostor dobili mimo odluke Izvršnog vijeća grada. “Doduše, grad je uvijek bio zainteresiran za tu donaciju, pa i danas. Čelni ljudi grada projekt su službeno prihvatili, ali uvijek je negdje zapelo. U početku su pokazali veliko zanimanje i slagali se s mojom idejom, ali pune tri godine nije se ništa pomaklo.”

“Predložio sam da se u tom prostoru napravi galerija gdje bi bile izložene skulpture, crteži i projekti iz moje donacije, zatim dva ateljea – jedan za mene, a drugi za studente arhitekture i kiparstva i mlađe umjetnike. Ideja je bila da ta galerija postane temelj budućeg Muzeja suvremene umjetnosti, koji Zagreb još ni danas nema. Naime, lokacija je bila optimalna, središte grada je idealno za takav muzej. Tada su se javile neargumentirane primjedbe da je taj prostor premalen za novi muzej, što nije točno. Naime, Muzej suvremene umjetnosti izgrađen je u Bruxellesu na glavnom trg i ima pet katova ispod zemlje, a savršeno funkcionira”, kaže nam kipar.

“Sramota je što su u staroj Jugoslaviji svi veći, republički gradovi dobili takve muzeje osim Zagreba. U Zagrebu je neka prokleta klima, koja i uz najbolju volju ne može pobijediti stalne sumnje i provjere. Takve se stvari rade odlučno, a mi nismo odlučni. Kako su se ekipe na vlasti mijenjale tako su propadali projekti pa se bojim da će moja galerija i donacija takvu sudbinu doživjeti i s ovom vlasti. A to bi trebalo itekako biti važno ako se želimo identificirati kao civilizirana i kulturna zemlja. Mislim da nije problem novac. Jer ako se takve institucije pametno organiziraju, one mogu same pribavljati novac za svoje održavanje. Sada više ne vjerujem da će moja donacija naći pravo mjesto u Zagrebu”, zaključuje Džamonja.