Damjan KozoleNa filmskom festivalu u Berlinu, koji će se održati od 6. do 16. veljače, u konkurenciji 19 filmova koji će se natjecati za nagradu Zlatni medvjed naći će se i jedan slovenski. Riječ je o filmu “Rezervni dijelovi” 38-godišnjeg redatelja Damjana Kozolea. Tako će slovenska kinematografija drugi put u svojoj povijesti imati film u konkurenciji berlinskog festivala, prvi put je sudjelovala prije 15 godina s filmom “Hudodelnici” redatelja Francija Slaka.

Izbor Kozoleova filma veliko je iznenađenje s obzirom na to da slovenska kinematografija već dugo godina nije osobito cijenjena. Posebno je zanimljivo i to što Kozole nema formalnu filmsku naobrazbu. Tri je puta pokušao upisati filmsku akademiju i iako nije uspio, etablirao se kao redatelj tako da su “Rezervni dijelovi” njegov pet film. Kada smo prije nekoliko dana razgovarali s njim u Ljubljani o uspjehu njegova novog filma, objasnio nam je kako polovica uspješnih mladih slovenskih redatelja nema završenu filmsku akademiju te da u tom smislu on nije nikakva iznimka. Posebnog oduševljenja izborom njegova filma za konkurenciju festivala u Berlinu nije bilo, vjerojatno zato što je službenu obavijest dobio dan prije našeg razgovora te još nije bio svjestan da će se naći u konkurenciji s redateljima kao što su Steven Soderbergh, Stephen Daldry, George Clooney, Alan Parker, Claude Chabrol i drugi.

Hrvatski gledatelji mogli su prije godinu i pol dana u kinima gledati Kozoleovo pretposljednje ostvarenje “Porno film”, komediju o tri prijatelja koji odlučuju snimiti porno-film angažirajući kao glumice djevojke iz javne kuće čiji je vlasnik jedan od njih. Film “Rezervni dijelovi” sasvim je drugačiji, to je priča o švercanju ilegalaca. Ludvik (Peter Musevski) bivši je državni prvak u speedwayu koji danas živi u Krškom i šverca ilegalce u Italiju. Uskoro za pomoćnika dobiva mladog Rudija (Aljoša Kovačić) koji na prvi pogled izgleda kao da nije za taj bezosjećajan posao, ali uskoro očvrsne. Naslov “Rezervni dijelovi” ima dvostruko značenje, upućuje na dijelove za motore speedway i na ljudske organe koji se koriste nakon ubijanja ilegalaca.

NACIONAL: Slovenska kinematografija je do prije dvije-tri godine bila u iznimno lošoj situaciji, što se to dogodilo da danas imate film u konkurenciji za berlinskog Zlatnog medvjeda, o čemu u Hrvatskoj mogu samo sanjati? – Promjene se osjećaju već pet, šest godina. Ustvari, početak promjena u slovenskom filmu datira od trenutka kada su se predstavili redatelji poput Andreja Košaka i Igora Šterka, kada je došlo do bolne i radikalne promjene generacija. Tada su mladi redatelji preuzeli slovenski film i svake godine je sve bolje. Valja uzeti u obzir da je posljednjih godina puno slovenskih filmova poput “Kruh i mlijeko” Jana Cvitkovića i “Varuh Meje” Maje Weiss dobilo mnogo nagrada na festivalima B kategorije, koji nisu toliko razvikani, ali su vrijedni.

NACIONAL: U slovenskim medijima pisalo se kako je “Rezervni dijelovi” vaš najozbiljniji filmski projekt. Što u slovenskom kontekstu znači “ozbiljan filmski projekt”? – Postoje dva konteksta, jedan je kontekst slovenskog filma a drugi je kontekst Damjana Kozolea. Ja već godinama imam imidž redatelja dosta uspješnih komedija, koje je publika rado gledala. Sada sam odlučio napraviti film koji je drama a ne komedija i tu govorimo o kontekstu Damjana Kozolea. U kontekstu slovenskog filma “ozbiljan filmski projekt” znači da smo radili u normalnim, profesionalnim uvjetima, odnosno da je proračun filma iznosio milijun eura. Većina slovenskih filmskih uspjeha bili su zapravo produkcijski ekscesi, što znači da je bila riječ o izrazito niskobudžetnim filmovima ili o filmovima koji su bili rađeni u vlastitim produkcijama, ali su i takvi bili uspješniji od službene produkcije. Niskobudžetnim filmovima u Sloveniji se smatraju oni snimljeni za 200 do 300 tisuća eura, a takav je bio moj “Porno film”. Film “Rezervni dijelovi” snimao se 55 dana, prije toga imali smo duge pripreme, bilo je angažirano jako mnogo statista.

NACIONAL: Zašto ste se ovaj put odlučili za dramu? – “Porno film” je bio vrlo uspješan i gledan, čak i u inozemstvu, tako da me to rasteretilo presije publike. Ujedno sam imao osjećaj da je prejednostavno ponavljati neke sheme koje sam mogao uspješno raditi. To mi više nije bio izazov, želio sam se okušati na nekom drugom terenu. Na ideju o temi ovog filma došao sam 2000. godine, kada je izbjeglička kriza u Sloveniji bila na vrhuncu. Te je godine samo u Sloveniji uhićeno 36 tisuća ilegalaca. Tada sam počeo pisati scenarij. Ujedno, s novim filmom želio sam se vratiti u Krško, grad u kojem sam proveo djetinjstvo. Kada sam napisao scenarij, on je začuđujuće lako prošao na državnom fondu koji je odobrio novac za snimanje.

NACIONAL: Jeste li predviđali da ćete se natjecati na najvećim svjetskim festivalima poput ovog u Berlinu? – Čovjek se uvijek nada, kada snimaš film, želiš da bude uspješan. Konkretno, nisam imao nikakvih planova za plasman filma na festival u Berlinu. Ustvari, producent Danijel Hočevar došao je na ideju da film pokušamo gurnuti na berlinski festival. U tom smislu moj je zadatak bio da zajedno s direktorom fotografije Radoslavom Jovanovim Gonzom na vrijeme napravim kopije filma jer da smo u laboratoriju u Budimpešti imali velikih tehničkih problema. Na kraju je kopija napravljena u posljednjem trenutku i stigla je u Berlin dva sata prije zaključenja prijava filmova za taj festival.

NACIONAL: Jeste li znali što je sve potrebno da se neki film nađe u konkurenciji berlinskog festivala? Poznato je da često nije riječ samo o kvaliteti filma nego i o brojnim lobiranjima. – Znam kako je išao regularni postupak. Osobni predstavnik direktora berlinskog festivala došao je u Ljubljanu kako bi pogledao film te da ga preporuči selekcijskoj komisiji festivala ako smatra da je film dobar. Selekcijska komisija festivala nakon toga daje svoje mišljenje direktoru festivala koji na kraju donosi odluku. Mi u Sloveniji nemamo nekih utjecajnih ljudi, redatelja s kredibilitetom u Europi koji bi nešto mogli napraviti za nas. Vjerujem da je producent Hočevar dao sve od sebe, ali ne može se govoriti o lobiranju.

NACIONAL: Vjerujete li da je vaš film ušao u konkurenciju festivala samo zbog svoje kvalitete i zanimljivosti priče? – Smatram da je tema, koja je aktualna, dijelom zaslužna za ulazak filma u konkurenciju festivala. S druge strane nadam se da on ima i neke druge kvalitete, neku metaforu, poruku da svaki čovjek ima pravo na dostojan život te da je film nadišao razinu obične aktualnosti.

NACIONAL: Film slične tematike poznatog redatelja Michaela Winterbottoma također je bio “u igri” za ovaj festival, što znači da je aktualna tema dobrim dijelom bitna za ulazak filma na neki festival. – To uopće ne sporim, ali ja sam ovom filmu pristupio s velikim oprezom, kako ne bih upao u lažno sentimentalan ili patetičan đir koji sama priča o ilegalcima automatski evocira. Zato sam nastojao napraviti ozbiljan film koji je više ciničan nego sentimentalan. Imao sam moralnu dilemu pri snimanju ovog filma, jer kada radiš film o ljudima koji su u užasnoj situaciji, lako se pretvaraš u ratnog profitera. Nisam to želio, htio sam da film otvara neka pitanja a da se pri tome ne pojavljujem u lažnoj ulozi spasioca svijeta.

NACIONAL: Je li to vaš prvi film u kojem se radnja dobrim dijelom odvija u Krškom? Glavni likovi u filmu su vozači speedwaya, omiljenog sporta u Krškom. – Na neki način film “Rezervni dijelovi” je moj “Amarcord”. U Krškom se vrijeme zaustavilo. Ono je uvijek isto, njega definira tvornica umjesto trga u središtu grada, definira ga nuklearka i speedway kao najpopularniji sport. Tako je bilo kada sam bio klinac, tako je i sada. Nisam se bavio speedwayom, ali nije bilo utrke na kojoj nisam bio.

NACIONAL: Zašto ste za direktora fotografije i montažera u “Rezervnim dijelovima” angažirali ljude iz Hrvatske, Radoslava Jovanova Gonzu i Andriju Zafranovića? – Želio sam sastaviti najbolju moguću ekipu, da je čine vrhunski profesionalci a da pritom postoji neka dobra energija među nama. Gonzi je to prvi put da je direktor fotografije na filmu a ja cijenim ono što je do sada napravio kao redatelj i kao snimatelj glazbenih videospotova. Posebno mi se svidjelo što zna stvoriti atmosferu u filmu. Osim toga, s obzirom na to da prvi put radi na filmu, znao sam da će dati sve od sebe i da će nastojati napraviti nešto suprotno od vladajuće ideje o fotografiji koja je, za moj ukus, sterilna. Zato sam napravio prljavu, žestoku kontrastnu sliku i zato mislim da je ovaj posao s Gonzom jako dobro uspio. Andrija Zafranović je, bez sumnje, jedan od najboljih montažera u Europi, čovjek s velikim iskustvom. Imao sam mnogo više snimljenog materijala od onoga što se vidi u filmu, a Zafranović je specijalist za kraćenje epopeja, ipak je on radio s Kusturicom. On je u ovom filmu više od montažera, mogu slobodno reći da je bio i dramaturg.

NACIONAL: Tko je financirao film, tko je dao milijun eura koje ste spominjali? – Nije svih milijun eura bilo u novcu. Oko 750 tisuća eura u novcu dobili smo od države, jedan dio, koji nije u novcu, dobili smo od RTV Slovenije, besplatno korištenje tehnike dobili smo od kompanije “Viba film” a jedan je dio ulog producenta. “Viba film” sada ima vrhunsku tehniku i nove kamere.

NACIONAL: Kako ste birali glumce za ovaj film? U “Porno filmu” ste Matjaža Latina, kazališnoga glumca, pretvorili u filmskog, je li slovenski problem mali izbor glumaca? – Na neki način to jest problem. Slovenija je mala zemlja i ima malo glumaca koje film voli jer ako je netko dobar kazališni glumac, to ne znači da je dobar glumac na filmu. No u posljednje vrijeme stvara se generacija mladih glumaca koji imaju osjećaj za prirodnu glumu. S druge strane, moj jedini kriterij kod izbora glumaca je intuicija. Tako sam za ovaj film odabrao Petra Musevskoga za glavnu ulogu, koji je provjereno dobar glumac, glumio je u filmu “Kruh i mlijeko”, u mom filmu “Stereotip”, i u njega sam bio sto posto siguran. Za njegova mladog partnera napravio sam veliku audiciju na kojoj je bilo 700 kandidata. Izabrao sam Aljošu Kovačića koji je upravo završio akademiju. Nakon toga sam poput “puzzlea” slagao ostalu glumačku ekipu. Dio glumaca je iz Makedonije, i to vrlo poznatih. Koristili smo i prave ilegalce, neke smo čekali da dođu a neki koji su bili u Sloveniji u međuvremenu su otišli u Italiju.

NACIONAL: Kako ste birali ilegalce za uloge u filmu “Rezervni dijelovi”? – Malo prije početka snimanja u medijima se pojavilo moralno pitanje o zloupotrebi pravih ilegalaca. Nikada nisam shvatio u čemu je problem. Glumio je onaj ilegalac koji je htio, bio je plaćen za to i nije sjedio u nekom poluzatvoru nego se zabavljao s nama. Ti su ilegalci bili praktički iz cijelog svijeta. Od većih uloga ističem jednu obitelj iz Irana gdje je glava obitelji bio general u iranskoj vojsci. Vlakom su doputovali iz Skoplja preko Beograda u Ljubljanu gdje su već tri godine i sada nastoje dobiti slovenske papire kako bi otvorili iranski restoran. Kći toga generala čak je slomila nogu na snimanju. Bilo je i nekoliko Albanaca, Kurda i ljudi iz sjeverne Afrike. Glumačka grupa sastavljena je od pravih glumaca, naturščika i ilegalaca jer nisam mogao sve uloge dati naturščicima i time sve staviti na kocku radi autentičnosti filma. Sve scene u filmu baziraju se na istinitim pričama.

NACIONAL: Kako je generalova kći slomila nogu? – Bilo je to u sceni u kojoj je obitelj trčala preko nekog vinograda, koja je na kraju ispala iz filma. Ta se scena temeljila na priči mog prijatelja koji mi je rekao da je jedan stari čovjek u Sevnici obrađivao vinograd i vjerojatno cijeli život živio u toj Sevnici i u tom vinogradu. Odjednom, kroz vinograd koji je on obrađivao protrčalo je pet crnaca i starog je pogodio infarkt jer nikada u životu nije vidio tamnoputog čovjeka, ali je na kraju ostao živ. Tako je u mom filmu trčala iranska obitelj, pri čemu je kći nesretno pala, slomila nogu i završila u bolnici u Brežicama.

NACIONAL: Režirali ste pet filmova i vjerojatno se ne žalite na svoj status u slovenskom filmu. – Snimio sam pet filmova jer sam spreman često raditi u nemogućim uvjetima. Od ovih pet filmova samo su dva normalno producirana – “Rezervni dijelovi” i “Stereotip”, sve ostalo su niskobudžetni filmovi i produkcijski ekscesi poput “Usodnog telefona” koji je bio snimljen u vrijeme bivše Jugoslavije za 10 tisuća njemačkih maraka. Praktički smo krali kameru s televizije i ilegalno snimali film. Na kraju smo ga montirali u Zagrebu, jer kada su u “Viba filmu”, koja ima monopol na produkciju, saznali što smo napravili, zabranili su da se taj film montira u Sloveniji. Tih pet filmova pokazuje da sam iskorištavao najmanju rupu u zidu kako bih napravio film, što me katkad koštalo rezultata jer neke stvari nisam mogao napraviti onako kako sam želio.

NACIONAL: Kako to da nikada niste upisali filmsku akademiju, odnosno da ste nakon tri pada na prijemnom odustali od daljnjih pokušaja? – Uvijek sam se tješio da je Fassbinder četiri puta padao na prijemnom. Nakon trećeg pokušaja sam odustao. Već sam u srednjoj školi odlučio da je film jedina stvar za koju ću se vezati jer je to jedina stvar koja me zanimala. Radio sam neke svoje filmove na “super osam” kameri. To što nisam primljen na akademiju u meni je učvrstilo želju da u inat svima počnem režirati. Imao sam sreću što sam upoznao Danijela Hočevara koji je u to vrijeme također odlučio da će se baviti filmom a u dvoje je sve lakše. Tada smo, prije 15 godina, osnovali producentsku kuću “E-motions film” koja je postala vrlo uspješna. Između drugog i trećeg pokušaja na prijemnom za akademiju već sam bio snimio “Usodni telefon” a zatim sam počeo snimati film “Remington”. Tada sam sebi rekao kako mogu i bez akademije. Za sada mi ne nedostaje ništa zbog toga što nemam završenu akademiju. Moji filmovi su moja akademija. Kada bih film uspoređivao s glazbom, rekao bih da za klasičnu glazbu moraš imati akademiju, ali film mi sliči na rock ‘n’ roll za koji moraš imati osjećaj i ideje.

NACIONAL: Malo je poznato da ste imali malu ulogu u filmu “Hudodelnici” redatelja Francija Slaka, koji je prije 15 godina bio u konkurenciji festivala u Berlinu. – U to vrijeme sam radio svoj prvi film “Usodni telefon” i često smo se sretali pa me on pozvao da odglumim ulogu vojnika Janeza. Bata Živojinović glumio je šefa Udbe. Imao sam dvije replike, i to iste, “razumem, druže majore”, bile su to replike na rečenice Bate Živojinovića “piši Janez”. Film se snimao u zatvorima u Novom Mestu, i to je jedini slovenski film koji je do sada bio u konkurenciji festivala u Berlinu.