Željko Nosić“Dok sam mjesecima, mogao bih reći i godinama, proučavao dubrovačku povijest i crtao kostime iz vremena Marina Držića, razmišljao sam i o tehnologiji njihove izrade. Pridržavat ću se nacrtanoga koliko je god moguće”, rekao je Željko Nosić, zagrebački kazališni, televizijski i estradni kostimograf, dok smo listali njegov portfolio kostima za film o Marinu Držiću što bi ga Veljko Bulajić trebao početi snimati u ožujku. O filmu se već dugo priča, jer se početak njegova snimanja pomiče iz mjeseca u mjesec.

No fama su pomalo postali i kostimi, ne samo zato što će ih za film trebati barem šest stotina potpuno novih, a u cijelom filmu bit će ih i od pet do sedam tisuća. Naime, mnogi su Zagrepčani već vidjeli maštovite, pomalo fantazmagorične crteže Željka Nosića, koji se kreću od paučinastih, profinjenih haljina za vile do grube, sirove faličke simbolike maski dubrovačkog karnevala. Željku Nosiću ovo je prvi rad na filmu, a osmislio je kostime za šezdesetak kazališnih predstava i mnoge televizijske emisije, uključujući i popularne tv showove poput “Sunca” i “Brava”.

Ovih dana, karnevalski kostimi, odore dubrovačke i europske vlastele i puka izrađuju se u Sofiji, ali i drugim europskim gradovima. Kostimi glavnih likova, Držića, njegove ljubavi Deše i još nekih počet će se raditi kada se, navodno već za koji dan, budu znali nositelji tih uloga, odnosno mjere po kojima će se kostimi izrađivati.

“Kada me je pretprošle godine Veljko Bulajić pozvao da potpuno samostalno radim taj projekt, već sam bio odlučio, nakon privatne i profesionalne krize, napustiti Zagreb. Ali tada sam pomislio – možda se nešto promijeni. Krize su kod mene uvijek rješavali izazovi…”, govori Nosić, objašnjavajući kako je nakon poziva počeo “pustošiti” muzeje, etnografske, povijesne, zatim Sveučilišnu knjižnicu, i prikupljati sve moguće informacije o načinu života, razmišljanja i obitavanja renesansnog Dubrovnika.

“Najviše su mi koristile”, kaže Nosić, “doktorske disertacije primjerice muzeologa, koje su se u detalje bavile dubrovačkim temama: odjećom, analizom načina života u zidinama, obrascima ponašanja, kodeksima male sredine, od kojih su se neki zadržali do danas. Na primjer, neprihvaćanje novih i nepoznatih lica, veliko uvažavanje kulture…”

Dubrovačko ruho je autohtono, priča Nosić, iako se u njemu mogu vidjeti i elementi turske odjeće, ali i talijanske, španjolske, te odjeće uobičajene u srednjoj Europi 15. i 16. stoljeća. Naravno, uz jasnu klasnu podjelu. Odjeća puka izrađuje se, u filmu kao i ondašnjoj stvarnosti, od sirovih, prirodnih materijala, konoplje, jute, abe, lana, s nešto pliša. Odjeću bogataša, izvorno od skupocjenih kadifa, tila, brokata, rukom tkane i vezene svile, tkanina iz Kine i Japana, od venecijanske čipke, u filmskoj će verziji “odglumiti” tkanine nekoliko desetaka puta jeftinije, koje je naš sugovornik odabrao npr. u Turskoj. Osim Dešinih oprava, “jer njena chantilly čipka i richelieu vez moraju biti pravi”.

Film bi trebao početi karnevalom, “pravim dubrovačkim, s jedne strane pučki lascivnim, a s druge strane, i dubrovačka vlast znala je što radi, jer mjesec dana veselja, radosti, neobičnosti, gozbi i ludosti bilo je dovoljno puku da bi ga se idućih godinu dana lakše držalo pod stegom. A ja se nadam da sam mu dao dimenziju neobičnosti, možda i čudovišnosti. Film podnosi i situacije koje nisu sasvim realistične. Jedan je dio lascivnijih skica proizišao neposredno iz iščitavanja načina života Dubrovčana, tako da su običaji, dakle i falička simbolika karnevala, autentični. Konkretne maske moja su nadogradnja. Falusi su bili sastavni dio maske, naravno, ne tako predimenzionirani kao kod nas, ali poigravanje izraženom seksualnošću bilo je izrazito prisutno”, kaže Nosić, koji je dubrovački karneval radio i donekle u opreci prema venecijanskom, koji se također pokazuje u filmu.

“Dubrovački karneval je sirov, on je pun ironije, sarkazma, možda i mita o jakoj i dominantnoj seksualnosti. Karnevali, ne samo dubrovački, s naših prostora puniji su, sočniji. K tome, u Dubrovniku je bilo mnogo maski od drveta, kore, lišća, čime su ljudi uopće mogli sebe zamaskirati, jer za drugo nisu imali. Tu je bilo i čađavih lica. To su iskonski karnevali”, kaže Nosić. “Venecija je nešto potpuno drugo, s pokrajinama i regijama u kojima je tekstilna industrija onog vremena bila toliko razvijena, s Francuskom preko puta, chantilly čipkom na dohvat ruke i svom tom lijepom svilom iz Indije i Kine koja je dolazila. Talijani su oduvijek poznati kao rasni modelatori, nikakvo čudo što se renesansa, najljepše razdoblje života, tamo razvila”, kaže Nosić.

U Dubrovniku Držićeva vremena ženama je bilo zabranjeno da se maskiraju; svi sudionici maskenbala su muškarci, pa su i oni kostimi koji izgledaju ženski zapravo muški. Od tradicionalnih dubrovačkih maski tu su Turica, Ćoroje, Maroje – primjerice, prema pučkoj predaji, Maroje istjeruje zle sile iz čovjeka – i vile. Kostimi će dijelom biti izrađeni od spužve, kaširanog papira i tkanine. Koriste se i prave dlake i kosa.

Sam Držić ima nekoliko kostima. S obzirom na to da je iz srednjostaleške obitelji, on obično nosi košulju, hlače, kolet (preteča jakne) i čizme od brušene kože. Pojavljuje se i u mjesnoj varijanti, pomalo folklornoj, zatim u varijanti koja oslikava raspad i “nestanak”, gdje će smeđa boja i patina na plišu sugerirati kraj jednog života. Naspram, recimo, raskošne varijante (broj 3) u kojoj će ići na prijem kod Cosima Medicija, gdje mora biti atraktivan, prikazati apsolutnu pripadnost sredini u koju je došao.

Držićeva fantazmagorična ljubav je Deša, kći bogatog Dubrovčanina, udana negdje u Europi, kojoj Držić statusom ne parira. “No ona ima sposobnost rasuđivanja njegova talenta, i pokušava mu na kraju pomoći i svojom ženstvenošću. Odlazi Cosimu Mediciju, gdje vrlo dekoltirana moli za pomoć, tada ima najraskošnije haljine. I ona ima haljinu za ‘izgon’ i kraj. Međutim, kad bude vidjela Držićevu nemoć, pokušat će sačuvati svoju glavu.”

Tu su i skice kostima raznih drugih likova: Držićeve majke, Dešina oca, zatim Nike (broj 5), čovjeka kameleonskog lica, dvolična, odana sustavu, prodane duše, i njegovih pratitelja doušnika, veleposlanika raznih dvorova, na jednoj od Držićevih predstava. Neke i sam autor naziva pomalo morbidnim, gondolijera koji vozi u smrt, ili srednjovjekovnog doktora s maskom kakve su tada nosili liječnici, dok samo njegovo ruho nije preslikana renesansa, nego autorovo viđenje.

Željko Nosić (43) rođen je u Slavonskom Brodu, gdje je završio gimnaziju u kojoj su mu izborni predmeti bili matematika i fizika. Bio je to “veliki promašaj, ali i veliko iskustvo, jer sam shvatio da mogu raditi samo ono što me zanima”. U Zagreb je došao sa 19 godina, a u kazališnim i estradnim vodama nije poznavao nikoga. “Nikada nisam bio ljubomoran na ljude kojima su neke stvari jednostavno servirane, možda bih i ja volio tako, jer je puno lakše. Svratiti pozornost na sebe, a ne biti Zagrepčanin, i ne imati umjetnički background, to je strašno naporno, no tim veće zadovoljstvo”, priznaje.

Prva predstava za koju je napravio kostime bila je “Prava stvar” Toma Stopparda u kazalištu “Mala scena” 1989. Doživio je i trenutke “doslovnog izgaranja” pri nastanku jedne predstave, “Romea i Julije” u riječkom HNK u koreografiji Waclawa Orlikowskoga. Najviše voli raditi kostime za balet jer su mu najveći izazov, to je najteži posao, kad tijelo pokazuje emociju, a kostimom se pokazuje silueta svega toga. “Volim suradnju sa starijim redateljima, znaju što hoće. Volim situacije kad mi se omogući biti neobičan, ne biti u šabloni, koja s vremena na vrijeme prevlada u teatru.”

Jedna od najtežih, ali i najdražih, kostimografija bila mu je “Umorstvo u katedrali” u režiji Darka Svibena, opet u riječkom HNK 1992. Ne samo zato što su kostimi za četiri jahača apokalipse, koje je radio s Ikom Škomrlj, težili od 14 do 17 kilograma svaki – načinjeni su, naime, od glota obrađenog kiselinama s hrpom metalnih efekata, ringlica, zakovica – nego zato što se vidi zanatstvo i veliki trud.

U poslu ne trpi površnost. Renesansa mu je omiljeno razdoblje, no teško bi se odlučio je li mu draže od art decoa i secesije i tadašnje vrhunske ženstvenosti i sofisticiranosti. Na ženama voli krzno. “Bit će ga puno i u Držiću, ali tako dobre izrade da se i ne vidi da je ekološko.”

Trenutačno, Željko Nosić je u Sofiji gdje se šije dio kostima, istodobno u Rijeci priprema balet “Peer Gynt”, sa zagrebačkim solistom Sveborom Sečakom, u koreografiji ravnatelja Baleta Slavka Pervana i njegovoj kostimografiji. Na njegovu veliku žalost, morao je odbiti rad s njegovim omiljenim redateljem Petrom Večekom na “Romeu i Juliji” u zagrebačkom HNK; također i Sašu Anočića u predstavi “Moj komšiluk”.

Profesionalno je surađivao s gotovo cijelom hrvatskom estradom.

Prije nekoliko godina osmislio je Severinin imidž a la Alanis Morissette, radio s Majom Blagdan, Mineom, Nikitom, “obukao” Gibonnijev spot “Cicciolina”. Nikad ga nije vidio jer ne gleda televiziju. Kad je najintenzivnije surađivao na HTV-u, nije imao vremena gledati je. Osmislio je kostime za mnoštvo baletnih nastupa, npr. grupe Tihane Škrinjarić u zabavnom programu HTV-a. “Volim pokazati žensko tijelo, njegovu ljepotu, zato i volim raditi balet. Volim provokaciju, koja, naravno, nije za svakoga i za sve. Volim neobičnost, promjenu. Kad sam poslije ‘Sedme noći’, koju je sjajno kostimirala Lada Gamulin, došao u show ‘Sunce’, bio sam puno rezolutniji u svom izričaju. No kad treba, čedan sam, samo mi čednost nije baš imanentna”, kaže Nosić i dodaje da je posebno zadovoljan što je imao mogućnost skakanja iz jednog medija u drugi. “Nisam bio fahmaher, odmor od teatra bila mi je televizija, estrada je uvijek bila tu negdje…”