Objavljeno u Nacionalu br. 375, 2003-01-22

Autor: Mirjana Dugandžija

Ekskluzivno iz Graza

Arhitekt spektakularnog umjetnog otoka na Muri

Vito Acconci, umjetnička i arhitektonska zvijezda iz New Yorka, koji je samostalno izlagao u najvažnijim svjetskim muzejima, od MOMA-e do amsterdamskog Stedelijk Museuma, u Grazu je projektirao metalno-staklenu školjku koja pluta na Muri, najveću senzaciju među objektima koji se grade u ovogodišnjoj europskoj metropoli kuture

Na Muri sam napravio školjku od metala i stakla i u nju smjestio teatar, dječje igralište i kafićNa Muri sam napravio školjku od metala i stakla i u nju smjestio teatar, dječje igralište i kafićOtok na Muri, metalno-staklena školjka što pluta na rijeci u samom središtu Graza, najveća je senzacija među objektima koji se grade u ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture. U svojem newyorškom studiju projektirao ga je Vito Acconci, slavni američki konceptualni umjetnik i performer iz 70-ih, koji zadnjih godina projektira po cijelom svijetu dijelove javnih prostora – aerodroma, željezničkih stanica, muzeja, poslovnih zgrada.

Na Muri sam napravio školjku od metala i stakla i u nju smjestio teatar, dječje igralište i kafić: dok pijete kavu, možete gledati kako iznad vas igraju nogomet Žao mi je što Mura nije dublja jer bih onda mostove do otoka postavio ispod vode Vito Acconci rođen je 1940. u New Yorku, a počeo je kao pisac poslije čega se posvetio performingu i konceptualnoj umjetnosti. Iimao je samostalne izložbe u najcjenjenijim svjetskim galerijama i muzejima, od amsterdamskog Stedelijka do newyorške MOMA-e i Muzeja suvremene umjetnosti u Chicagu. O njemu su napisani deseci knjiga i stotine članaka, a općenito ga se smatra jednim od najutjecajnijih svjetskih umjetnika zadnjih 30 godina.

Zatekli smo ga u Grazu večer prije povratka u New York, u hotelskoj sobi, dok je davao posljednje upute svom asistentu koji je na kompjutoru crtao njegove zamisli. Naime, otok još nije gotov, u ožujku će biti dovršen kafić za koji Acconci upravo osmišljava interijer.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni, kako se osjećate sada kad je sve skoro gotovo? – Ima stvari koje zaista volim u ovom projektu. Ima onih koje bih volio da smo ih napravili bolje, na drugi način. Ono što mi zaista smeta jesu mostovi prema otoku. Želio bih da su više “dio” otoka, da su zapravo pod vodom. O tome smo davno razgovarali, ali nismo to mogli napraviti. Mnogo smo razmišljali, kao i većina arhitekata današnjeg vremena, o nekoj vrsti “tekućeg” prostora, prostora koji se oko vas mijenja, gdje “unutra” postaje “vani”. Koliko smo to ostvarili, toliko smo uspjeli. Sada bih želio da sam našao bolje načine da to napravim. Želio bih da nemamo toliko “strukture”, da smo našli način gdje bi površina i struktura bile jedno. Uvijek želim napraviti stvari lakšima, čini mi se da je otok “pretežak”, previše kao zgrada na vodi.

NACIONAL: Koliko znam, ta su nezadovoljstva posljedica toga što voda nije bila duboka koliko ste pretpostavljali. – Da, morate graditi za svijet kakav jest, a ne kakav biste željeli da bude.

NACIONAL: Recite nam kako je sve počelo. Tko vas je angažirao, kakve su bile prve zamisli? – Sve je počelo od Roberta Punkenhofera koji je predložio “Grazu 2003” otok na Muri, s dječjim igralištem, teatrom i kafeom. Robert je rođen u Grazu, tada je živio u New Yorku, a sada živi u Beču – ima neku vrstu miješane karijere, u isto je vrijeme i trgovac umjetninama, radio je za austrijsku vladu, ne znam točno što. Robert je to predložio, “Graz 2003” se zainteresirao. Kad je projekt počeo, zamolili su nas da napravimo idejni prijedlog za otok na rijeci Muri. Ali mi nismo imali sve informacije o rijeci. Mislili smo da je oko deset metara duboka, zbog čega smo odlučili napraviti otok “od vode”, ili vodeni mjehurić. Da je rijeka dovoljno duboka, napravili bismo dio otoka ispod vode. Zato smo razmišljali u terminima zdjele, udubine. Kad samo shvatili da vode nema, išli smo na suprotno – kupolu iznad vode, s rijekom koja teče ispod kupole. Kupola je konvencionalni oblik za teatar, tako da je ona postala naš teatar, a suprotno je od kupole zdjela koja je postala naš kafe, odnosno krov kafea. Negdje u sredini kupola i zdjela će dodirivati, i tu će biti dječje igralište.
Dakle radimo jedno mjesto s tri funkcije, pri čemu nije nužno da one budu potpuno odijeljene. Mogli biste biti u kafeu, piti svoju kavu, a djeca bi vam bila iznad glave.

NACIONAL: Znači, ni gospodin Punkenhofer, iako iz Graza, nije znao koliko je duboka Mura.
-Da. On nije inženjer, tehničar. On je živio u Grazu, a tu je bila rijeka. Ja živim u New Yorku, ali ne znam koliko su duboki Hudson ili East River, a rijeka je dva bloka od mene. Ali to je na neki način signifikantno. Jer u jednom trenutku, mislim šezdesetih, gradovi su počeli zaboravljati svoje rijeke. Posebno u Americi. Sada svi žele svoje rijeke natrag. Jer rijeka je dio grada, mjesto u gradu, ali i kao izvan grada, odvojena. Ona je način da se bude u gradu i pobjegne od njega u isto vrijeme.

NACIONAL: Koliko ste znali o Srednjoj Europi prije no što ste došli u Graz? – Iskustveno ili mentalno? Iskustveno, ne toliko. Mentalno, mnogo – preko filmova, mitova. Proveo sam neko vrijeme u Beču, Munchenu, radio sam neke stvari u Europi, ali Austrija je nešto drugo, malo drukčija. Imate tu blizinu Istočne Europe, mjesta u tranziciji gdje se stvari mijenjaju, gdje zemlje mijenjaju imena. Ono s čim sam odrastao, što sam znao u pedesetima, više ne postoji. Atlas se promijenio.

NACIONAL: Koliko ste puta bili u Grazu od početka posla? – Ne tako mnogo. Projekt je započeo na ljeto 2000., u dvije i pol godine bio sam tu šest puta, nikad više od dva-tri dana odjednom. Ali neteko iz newyorškog studija, posebno zadnju godinu, dolazio je u Graz svaka tri tjedna i ostajao po tjedan dana. Radim u našem studiju sa šest ljudi koji su svi arhitekti: iako ja projekt opisujem, a oni na kompjuterima crtaju, radimo zajedno.

NACIONAL: Nije li vas bilo strah u povijesnu jezgru Graza postaviti nešto od metala i stakla, kakve ste reakcije stanovništva očekivali? – Ali Graz je također industrijski grad… Točno, ne u tom dijelu gdje je otok. Ali jedan od načina na koji smo poznavali Graz prije no što smo uopće u nj došli bio je po arhitekturi. Graz ima reputaciju grada arhitekture u Austriji. Možda čak i više nego Beč jer Beč ima suviše povijesti, suviše imagea. Osim toga Graz ima arhitektonsku školu, mnogi arhitekti u Austriji, čak i ako ne dolaze iz Graza, proveli su u njemu neko vrijeme.

NACIONAL: Dakle, jeste li željeli napraviti sa stakleno-metalnim “otokom” neku provokaciju? – Ne, mislim da ne. Ono što smo željeli jest biti u 21. stoljeću. U isto vrijeme ne trebamo nužno razoriti staro. Vjerujem da se novo i staro mogu kombinirati. Rim je takav. Mnogo je različitih vremena u jednom. Gradovi funkcioniraju kao mješavine, mješavine vremena, kultura, nijedan grad neće rasti ponavljanjem stare arhitekture. Već i zato što te metode i tehnike više ne postoje. Da je Graz želio nostalgiju, OK, ali mi nismo pravi ljudi za to.

NACIONAL: Tko je odlučio o te tri funkcije otoka? – Robert Punkenhofer. Rekao je da bih mogao razmisliti i o drugim namjenama, ali sam odgovorio da bih tu trebao poslušati njegov savjet – rođen si u Grazu, vjerojatno osjećaš neke njegove potrebe. Zanimljiva je stvar s tim funkcijama: kafe je mjesto gdje se tradicionalno okupljaju male grupice ljudi, a teatar je po definiciji javno mjesto. Možda se ta definicija teatra danas i promijenila, ali, kako naš teatar neće biti korišten u tu svrhu svaki dan, odmah smo razmišljali o drugoj funkciji. On je dakle zamišljen kao mjesto javnog okupljanja, kao “plaza”, trg na vodi. Napravili smo nešto što nije samo za organizirane aktivnosti, zato smo napravili sjedala koja vas ne upućuju da nužno gledate samo pred sebe, nego da budete gotovo lice u lice s drugim gledateljem, da imate svoje malo mjesto za susret.

NACIONAL: Karijeru ste počeli kao pisac, u Americi pedesetih; zatim ste bili likovnjak, performer. O čemu ste pisali? – Sve moje priče bile su o jednoj groznoj, strašnoj vrsti seksa. Pohađao sam katoličku školu, jedini način na koji sam mogao imati seksualni život bio je u umjetnosti. Pokušavao sam pisati riječi koje bi raspoređene na komadu papira, na stranici, ukidale same sebe, a s vremenom sam uvidio da me u pisanju najviše zanimaju pitanja kako se krećeš. Što te pokreće s lijeve na desnu marginu stranice. I rekao sam si, ako sam tako zainteresiran za kretanje, zašto se ograničavam na stranicu?

NACIONAL: Tako ste počeli napuštati pisanje? – Shvatio sam da ne postoji samo stranica, nego i pod, zemlja. Stvari su se promijenile. Od pisca sam postao likovni umjetnik, počeo sam upotrebljavati svoju osobu, vlastito tijelo. Ali to je bio kraj 60-ih, početak 70-ih, bilo je vrijeme bliskih osobnih kontakata, tjelesnih, vrijeme “pronalaženja samoga sebe”, tako sam ja pronalazio vlastito tijelo. Pokušavao promijeniti vlastito tijelo.

NACIONAL: Kako ste ga mijenjali? – Recimo, spaljivao sam dlake na svojim prsima, navlačio sam svoja prsa tako da se oblikuju kao ženske grudi… to se nikad nije dogodilo, ali pokušao sam. Mrzim ideju umjetnosti u kojoj postoji podjela na promatrača i umjetnika. Želim umjetnost kao vrstu interakcije, osoba u ulozi umjetnika u interakciji je s promatračem. Umjetnost je mogla biti dio svakodnevnog života, ali ne nužno. Odnosno, često i nije bilo moguće. Nisam mogao spaljivati dlake na prsima na ulici, ali mogao sam to činiti na filmu. Kako sam postajao sve više zainteresiran za to mjesto “interakcije”, s vremenom sam postajao sve zainteresiraniji za mjesto – gdje bi ljudi mogli biti. Razmišljao sam o galeriji kao odmorištu, gradskom trgu, gdje bi ljudi bili zajedno. Ali bilo mi je jasno da galerija nikad neće postati javno mjesto. Galerija je galerija, a ako želim gradski trg, bolje da nađem način da dođem tamo. S vremenom moje su se stvari počele više događati tamo nego u galeriji. Postao sam zainteresiraniji za slučajne prolaznike, za prostor svakodnevnog života. A arhitektura je umjetnost svakodnevnog života.

NACIONAL: No, vi niste studirali arhitekturu. – Ne, ali nisam studirao ni umjetnost. Ali svatko studira arhitekturu jer svatko se penje stepenicama, svatko prolazi kroz vrata, svatko zna arhitekturu, bio toga svjestan ili ne, između ostalog i zato što je tlačen arhitekturom: strop je prenizak, vrata su preuska. Divna stvar s arhitekturom je umjetnost svakodnevnog života, zastrašujuća stvar je da ona nije samo dizajn prostora, nego dizajn svakodnevnog života.

NACIONAL: Jednom ste čak izjavili da je arhitektura fašizam jer želi ravnati ljudskim životom? – Mislim da sam rekao nešto takvo jer ona određuje ljudsko ponašanje. Jednom kad ste u prostoru, ponašate se u skladu s ljudskim prostorom. Ideal kojem bi arhitekt trebao težiti jest da napravi arhitekturu koja se može mijenjati, da ljudi mijenjaju prostor.

NACIONAL: Želite li šokirati ljude s izjavama poput te, o arhitekturi kao fašizmu? – Volim iznenaditi sam sebe, ali šokirati… to je danas teško. Ako sam u galerijskom prostoru 1972. imao performance u kojem sam masturbirao, a ljudi su se ševili na ulicama 1965., sedam godina kasnije masturbiranje u galeriji više nije tako šokantno. Teško je reći što je šok u svijetu s tako mnogo informacija. U svijetu u kojem se netko zabija avionom u zgradu. Pokušavate izmisliti nešto da dokažete da možete nešto što prije vas nisu radili. Možda ste u krivu. Ako je riječ o našem studiju, nikad ne počinjemo s arhitekturom kao formom, uvijek s razmišljanjem – kako se ljudi ovdje kreću, kako ovdje mogu biti oslobođeni, gotovo kao prostoru za performance za “običnog” čovjeka.

NACIONAL: Jeste li napustili druge umjetnosti? – Da, jer to je bilo prije milijun godina! Što trenutno radimo? U našem studiju u New Yorku radimo razne stvari. Alessi, talijanska dizajnerska kompanija, naručila je od nas da dizajniramo set za kavu i čaj. Napravili smo nešto gotovo poput ove kugle, koju možete rotirati, rotirajući u jednom smjeru sipate kavu, u drugom mlijeko. Dakle kako možete učiniti serviranje kave i čaja drugačijim, jednostavnijim… Zašto lijevati, možda samo zarotirati? Dizajniramo trgovinu odjećom u Tokiju u vrlo, vrlo maloj zgradi, pa smo je dizajnirali poput džungle u kojoj na sredini visi odjeća. Mnoge stvari počinju sa stvarima koje volite. Za mene slavnom kućom talijanskog pjesnika Malapartea, čije su stepenice poznate iz Goddardova filma “Prezir”. Kad mislim o “kući”, mislim o njegovoj kući. Pokušavamo napraviti kuću kao spiralu, platforme obuhvaćene stepenicama za naručitelja u Grčkoj.

NACIONAL: Poznajete li Zagreb? – Ne, uopće. Jedini grad koji znam iz Istočne Europe je Prag. Zašto? Zato što idem onamo kamo me pozovu.

NACIONAL: Bavite se i teorijskom arhitekturom pa ste osmislili “čovjeka kuću”, poput kornjače. Je li to arhitektura kao nastavak performerske djelatnosti ili šala? – Kad me pitaju što bih volio raditi, kažem: prenosivu arhitekturu. Koju nosite sa sobom, radije nego da idete k njoj. Mogući model je kornjača. Ne, nije šala. Kornjača nosi svoju kuću sa sobom i ne mora “ići kući”. Volio bih imati kuću s kojom hodam, a kad sam umoran, rasprostrem je nad sobom. Naravno, ne morate to napraviti, ali namjera je ozbiljna. Najinteresantnije stvari dolaze iz šala. Kad se smijete, znači da imate neku vrst druge misli. Mislim da uvijek morate imati dvije misli. Vjerovanje je kad imate samo jednu, a humor vam omogućuje da imate obje.


Manfred Gaulhofer, financijski direktor tvrtke “Graz 2003 – kulturna prijestolnica Europe”, dao nam je nekoliko podataka o tome koliko cijela manifestacija europske prijestolnice kulture stoji, te o odnosu stanovnika Graza prema njoj.
NACIONAL: Kakve su bile reakcije stanovnika Graza na činjenicu da će njihov grad biti Europska prijestolnica kulture? – Recimo da je 1998., kada je Europska komisija odredila Graz za europsku prijestolnicu kulture, reakcija prosječnog stanovnika Graza bila “OK, to je lijepo”. Kad je grad Graz osnovao našu tvrtku “Graz 2003” da bi se pripremio i realizirao program, i kad su ljudi počeli upoznavati program i projekte, neki su bili sretni, a drugi nisu. Stvar je u tome da je intendant Lorenz pozvao umjetnike iz cijelog svijeta da ponude programe. Stiglo ih je oko 700. Izabrano je 108. Dakle stotine umjetnika je bilo razočarano. Što se tiče stanovnika, nikad nismo imali vrlo negativne osjećaje, većina je samo čekala što će se dogoditi. Kad su čuli koliko će novca biti potrošeno, neki su rekli da je to previše, mogao bi taj novac biti namijenjen siromašnima, ali oni su bili manjina. Neki su bili prilično skeptični hoće li program biti dobar, izuzetan, kako smo uvijek govorili, i sada kad je godina počela, s izuzetnih 4 dana otvorenja, raspoloženje je u gradu vrlo pozitivno.
NACIONAL: Koliko je novca potrošeno, i koliko će još biti? – Treba napraviti distinkciju što mi trošimo ili ćemo potrošiti od onoga što će biti potrošeno osim našeg budžeta. Imamo osnovni budžet od, ugrubo, 57 milijuna eura. Novac je došao od grada Graza, regije Štajerske, Republike Austrije i Europske Komisije. Uz to, određena količina novca dolazi od kotizacija, vlastite djelatnosti, prodaje programskih ili privatnih kompanija, dakle sponzora. To je ono što naša kompanija troši na program i marketing.
Mnogo kulturne infrastrukture, i ne samo nje, nastalo je u zadnjih nekoliko godina. Nešto od toga je izravno povezano s našim programom. Na primjer, Kunsthaus: da Graz nije bio europska prijestolnica kulture, Kunstahaus ne bi bio napravljen, a o njemu su se svađali 25 godina, je li potreban ili ne. To je primjer investicije direktno povezane s manifestacaijom, kao i novi Literaturhaus, Dom pisaca, te novi Dječji muzej.
NACIONAL: Je li novac za njih uračunat u prije spomenutu svotu? – Ne. Upravo sam to htio reći. To nije novac iz našeg budžeta, iako su zgrade povezane s tim što smo prijestolnica kulture. Tako imamo drugi dio investicija koje nisu direktno povezane, ali su još uvijek u bliskoj vezi s manifestacijom. Neke će biti dovršene tek kasnije, kao Glavni željeznički kolodvor – sada je djelomično renoviran, a potpuno će biti obnovljen do 2007. Ili nova Gradska vijećnica, što je veliki događaj, možda će biti završena tek 2010. I ako dodate sve te investicije, naš vlastiti budžet plus investicije direktno ili indirektno povezane s Grazom kao prijestolnicom kulture, potpuni iznos je sto osamdeset milijuna eura. To je ono već jest ili će biti investirano u Graz.
NACIONAL: Koliko će se novca vratiti, koliko će Graz zaraditi?
Nećemo zaraditi mnogo novca, milijun i pol ili dva milijuna eura, i to od članarina i prodaje. Ali nije naš cilj da vratimo novac, naše je da doprinesemo kulturnom krajoliku i kulturnom životu Graza, da kreiramo impulse za budućnost, a to će se vratiti kasnije. Uloženo u grad kao kulturnu prijestolnicu neće se vratiti našoj tvrtki, već gradu i regiji. Ozbiljna istraživanja gospodarskih efekata projekta Europske prijestolnice kulture pokazuju da će investicije od sto osamdeset dva milijuna eura za Graz i Štajersku imati povrat usporediv, u ekonomskim terminima, s dobrom investicijom u industriji. Dakle ne odličnom, ali dobrom, prosječnom. Mnogi kažu da je novac uložen u kulturu izgubljen novac. To nije istina, čak ni u ekonomskim terminima.

OSOBNA KARTA OTOKA:
Otok je zamislio Robert Punkenhofer, a arhitektonski ga je osmislio Vito Acconci. Uz trošak od 5 milijuna eura napravljen je u Mađarskoj, a krajem studenog dovezen je u Graz. Ondje je sklopljen, uz ogroman interes stanovnika koji su to svakodnevno promatrali, te porinut u Muru gdje sada stoji na pontonima. Na nj može stati 300 osoba; prostor kafea je 160 četvornih metara, teatra 240, a dječjeg igrališta 40. Iako je prvotno bilo predviđeno da se nakon 2003. most razmontira – kada će se ukinuti tvrtka “Graz 2003” koja o njemu brine – anketa “Kleine Zeitunga” pokazala je da 93 posto stanovnika Graza želi da otok ostane te da o njemu brigu preuzme grad.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika