Objavljeno u Nacionalu br. 375, 2003-01-22

Autor: Dean Sinovčić

EKSKLUZIVNI INTERVIEW

Čekao sam 25 godina da režiram 'Chicago'

Redatelj debitant Rob Marshall trijumfirao je na dodjeli Zlatnih globusa u nedjelju: njegov je 'Chicago' nagrađen kao najbolji film u kategoriji komedije i mjuzikla, Richard Gere je najbolji glumac, Renee Zellweger najbolja glumica, a film je sada najuvjerljiviji kandidat za Oscara

Rob MarshallRob MarshallNajviše filmskih nagrada “Zlatni globus”, dodijeljenih u nedjelju navečer, dobio je film “Chicago” redatelja Roba Marshalla. U kategoriji komedija i mjuzikala “Chicago” je dobio nagradu za najbolji film, Richard Gere je najbolji glumac, dok je Rene Zellweger proglašena najboljom glumicom. Na taj su način potvrđene sve najave koje su govorile kako će “Chicago” biti jedan od najnagrađivanijih filmova ove godine te da se radi o glavnom favoritu za osvajanje Oscara.

“Ne možete niti zamisliti koliko je bio dug put do nastanka ovog filma”, izjavio je producent filma Marty Richards kada je primao nagradu za najbolji film. O “Chicagu” kao filmu počelo se razmišljati još 1978. godine. Naime, poznati redatelj Bob Fosse postavio je mjuzikl “Chicago” 1975. godine u kazališta na Broadwayu da bi tri godine kasnije odlučio snimiti film s Madonnom u glavnoj ulozi. Iste je godine preminuo i od tada su se mijenjali redatelji, glumci i glumice za film “Chicago”, no ideja nikada nije realizirana do kraja. Nitko nije znao kako dočarati kazališni mjuzikl na filmu sve dok se prije tri godine nije pojavio Rob Marshall, kazališni redatelj bez ikakvog filmskog iskustva, i iznio svoju verziju filma koja je odmah prihvaćena.

Priča filma u kojem se miješaju maštovite glazbene točke i realan, običan život, odvija se u eri depresije u Chicagu. Mlada Roxie Hart (Renee Zellweger) želi postati kazališna pjevačica i plesačica. Ubila je svog ljubavnika kada joj je otvoreno rekao da nikada neće postati slavna osoba. U zatvoru susreće Velmu Kelly (Catherine Zeta-Jones), čuvenu pjevačicu i plesačicu koja čeka suđenje za ubojstvo svog ljubavnika. Nju brani najpoznatiji odvjetnik u gradu, Billy Flynn (Richard Gere). Flynn se odlučuje posvetiti obrani Roxie Hart i ona ubrzo postaje ono što je željela, velika medijska zvijezda.

Rob Marshall je 42-godišnji redatelj rođen u Madisonu, država Wisconsin. Kada je došao na razgovor s novinarom Nacionala pokazao se mirnim, ali poprilično pričljivim gospodinom koji shvaća da je postao velika redateljska zvijezda, no još se ne zanosi slavom.

NACIONAL: Kako ste uspjeli ujediniti sve te snažne glumačke individualce u jednom filmu? – S ovakvom postavom glumaca to na početku nije bilo lako, ali iskreno rečeno bio sam presretan što sam imao priliku dobiti baš ove glumce. Na neki način svi su bili novi u ovakvoj vrsti filma. Catherine Zeta-Jones dugo vremena nije plesala, bez obzira na to što ima puno kazališnog iskustva. Richard Gere je nastupao u mjuziklima još davno, na početku svoje karijere, dok je Rene Zellwegger bila potpuno nova u kazališnim mjuziklima. No svi su oduševljeno prihvatili što sam im ponudio. Počeli smo sa šest tjedana uvježbavanja i radili nevjerojatno naporno. Imao sam sreću što ti glumci stalno traže izazove. Publika ih zna iz komedija i akcijskih filmova, ali ovo je nešto sasvim drugačije, zbog čega su bili oduševljeni. Zato je na kraju bilo lako dati svakome od njih istaknute uloge u ovom filmu – oni su ih zaslužili. Teško su se pripremali za taj film i sretni su što su uopće dobili te uloge.

NACIONAL: Je li točno da je Richard Gere gotovo odbio ulogu u ovom filmu jer mu se nije dalo ponovno učiti step? – Možda, ali meni to nikada nije rekao. Gere i ja našli smo se na ručku, a ja sam znao za njegove rane radove na Broadwayu, znao sam da je glumio u mjuziklu “Briljantin” i da je glumio u nekim rock mjuziklima prije no što se prebacio na film. Znao sam i da je glazbenik, sjetite se da je u filmu “Cotton Club” Francisa Forda Coppole svirao klavir i pomalo pjevao, ali nisam znao je li spreman ponovno glumiti u mjuziklu. Kada smo sjeli za stol i počeli pričati o “Chicagu”, kunem vam se da je odmah prihvatio izazov. Nakon vjerojatno 40 filmova, poželio je napraviti nešto novo, nešto drugačije. Činio mi se vrlo uzbuđenim zbog prilike da glumi u ovom filmu. Tako je bilo i na snimanju filma: nakon što smo snimili posljednju scenu, uzeo je mikrofon i rekao prisutnima kako se nikada u životu nije bolje proveo na snimanju nekog filma.

NACIONAL: Je li vas pretvorio u budista? – Bio sam iznimno impresioniran njegovom duhovnošću jer je bilo očito kako je budizam nešto u što doista vjeruje. No nije hodao uokolo i nastojao uvjeriti ljude da povjeruju u ono u što on vjeruje. Ipak, njegovo ponašanje i njegov stav djeluju na ostale ljude zarazno pa ponekad pomislite “pa on je tako divna osoba, možda bi taj budizam i na mene tako djelovao”.

NACIONAL: Je li Catherine Zeta-Jones bila vaš prvi izbor za ulogu Velme? – Naravno, zbog svoje plesne naobrazbe ona se automatski nametnula za ovu ulogu. Dobio sam videokasete s njezinim ranijim nastupima u kazališnim mjuziklima i odmah sam zaključio da sjajno pleše i izgleda. Nakon što sam odabrao nju, krenuo sam u potragu za nekom sasvim različitom glumicom jer nisam želio odabrati istu osobu dva puta. Morale su biti potpuno različite i zato smo odabrali Rene Zellweger. Ona izgleda kao dijete, ali iznutra je vrlo snažna i pomalo cinična. Željeli smo osobu koja nešto skriva ispod vanjštine, a to što nikada nije nastupala u mjuziklima nije bio nikakav problem.

NACIONAL: Jesu li glavne zvijezde filma dobili svoje uobičajene honorare? – Ne, dobili su daleko manje, a na to su odmah pristali jer su znali da je riječ o riskantnom poslu. Sjećam se da smo tijekom snimanja filma počeli shvaćati kako bi ovo mogao biti uspješan film, ali nitko se od glumaca ni tada nije pobunio zbog honorara.

NACIONAL: Kako je bilo raditi ovaj film nakon što je “Moulin Rouge” donio gotovo revolucionarne promjene u filmskom mjuziklu? Jeste li i vi željeli pomicati granice ili ste samo željeli obaviti svoj posao? – Produkcija filma “Chicago” započela je prije no što je “Moulin Rouge” došao u kina. Kada se “Moulin Rouge” uspješno počeo prikazivati, za nas je to bio znak olakšanja. Rekli smo sebi: “Hvala Bogu, ljudi prihvaćaju žanr mjuzikla”. Ali brinuli smo se može li se zanimanje za ovaj žanr nastaviti i onda kada se “Chicago” pojavi u kinima i to je bio pritisak koji sam osjećao na svojim leđima. Po meni, “Chicago” i “Moulin Rouge” su dva sasvim različita mjuzikla. Oni su izmislili neku vrst pop-mjuzikla, a mi smo se držali tradicionalnog mjuzikla s Broadwaya. Različiti su svjetovi u kojima se odvijaju filmovi, njihov film je u nekom zabavnom i divljem pop svijetu, dok se naš film temelji na likovima i samoj priči filma.

NACIONAL: “Moulin Rouge” je mjuzikl prilagođen filmu dok “Chicago” izgleda kao čisti mjuzikl koji vas poziva na Broadway. – “Chicago” je neka vrst hibrida u kojem kazalište susreće film. “Chicago” je mjuzikl stvoren posebno za kazalište. Prvi sam ga puta vidio sredinom sedamdesetih kada ga je redatelj Bob Fosse postavio na Broadway. On je bio kreiran kao glazbeni vodvilj što znači da glavni likovi pjesme pjevaju publici, a ne drugim likovima u mjuziklu. U tradicionalnim mjuziklima likovi na sceni pjevaju jedni drugima. Čekalo se 25 godina da se “Chicago” prebaci iz kazališta na film jer nitko nije imao pravu ideju kako da to učini. Kada sam postavljen za redatelja, vidio sam prethodne verzije utemeljene na tome da se većina glazbenih točaka izbaci jer nisu funkcionalne na filmu. U svojoj verziji obuhvatio sam što više glazbenih točaka iz kazališta paralelno s onim dijelom filma u kojem nema glazbe. Znate da sam prije radio u kazalištu – kada smo snimali “Chicago”, osjećao sam se kao da radimo show za Broadway koji će biti prikazan u kinima.

NACIONAL: Kako ste glazbene točke iz kazališta uspjeli prilagoditi filmu? – Za razliku od kazališta gdje je to nemoguće, na filmu sam prekidao glazbene točke i nastavljao s običnom radnjom filma te se poslije vraćao na nastavak glazbene točke. Na taj sam način na brzinu spajao dva svijeta, svijet realne svakodnevice i svijet maštovitog Broadwaya. Neke od najboljih glazbenih točaka u povijesti filma odvijaju se u kazalištu. Svaka glazbena točka u filmu “Cabaret” odvija se na pozornici, većina pjesama u filmskom mjziklu “Pjevajući na kiši” pjevaju se na pozornici. No nisam se toga pribojavao. Znao sam da imam sjajan scenarij Billa Condona koji glavne likove filma odvodi u neki poseban svijet gdje pjevaju i plešu. To automatski znači da publika i glumci ne moraju takvu pozornicu prihvaćati doslovno. Primjerice plesna scena iz zatvora izgleda kao da se doista odvija u zatvoru zbog svih kulisa, a ne na klasičnoj pozornici.

NACIONAL: Rekli ste da ste željeli snimiti ovaj film zbog Boba Fossea, ali na neki svoj poseban način. – Upravo tako. Bob Fosse je bio genij, bio je moj mentor i ne postoji osoba koja ga je voljela koliko sam ga ja volio. Bio sam počašćen time što radim na “Chicagu”, djelu koje je on stvorio. Imao sam toliki respekt prema njemu da nisam želio raditi degradiranu verziju njegovog djela. Kada je Fosse radio filmsku verziju “Cabareta”, svog kazališnog djela, nije želio preuzeti koreografiju Rona Fielda iz kazališne verzije, već je napravio novu. Za mene je bilo bitno da respektiram njegov rad i da ništa ne zeznem. Zato sam i ja morao nešto promijeniti u odnosu na kazališnu verziju “Chicaga”, kao što je on promijenio kod “Cabareta”. Ja sam drugačije osmislio cijelu priču kako bi me odvela u novom smjeru i kako bih dobio drugačije plesne točke. Scena u kojoj djevojka iz zatvora pleše sa svojim žrtvama drugačija je od kazališne verzije u kojoj šest djevojaka pleše držeći u rukama dijelove željeznih vrata od ćelija. Želio sam doći do vlastitih plesnih točaka kako ne bih pomislio da samo kopiram Fossea koji je bio, ponavljam, genije.

NACIONAL: Jeste li nakon 25 godina pokušaja izgubili nadu da će se “Chicago” ikada pojaviti na filmskom platnu? – Mislio sam kako je tužno da se takav mjuzikl neće pojaviti u filmskoj verziji, ali sam istovremeno suosjećao s činjenicom da je “Chicago” jako teško prebaciti na film. Kao što sam rekao, u prethodnim pokušajima većina je pjesama bila eliminirana jer su potencijalni scenaristi i redatelji smatrali da te pjesme neće funkcionirati na filmu. Osim toga ljudi koji rade u kazalištu ponašaju se vrlo zaštitnički prema mjuziklima koji se prebacuju na film jer se događalo da mjuzikli na filmu izgledaju loše, daleko lošije no u kazalištu. Bili su ljuti jer je neko zeznuo stvar i jer se nakon toga govorilo “mjuzikli na filmu ne funkcioniraju”. I ja sam se tako osjećao i zato sam želio da se “Chicago” realizira na filmu na najbolji mogući način, da se zaštiti kvaliteta koju “Chicago” ima u kazalištu.

NACIONAL: Čini se da je na vas dosta utjecao filmski mjuzikl “Pennies from Heaven” redatelja Herberta Rossa čija se radnja također odvija u vrijeme ere depresije u Chicagu. – Tako je, “Pennies from Heaven” mi je nevjerojatno pomogao kada sam razmišljao kako neki dio mjuzikla postaviti u filmu. Pomogao mi je i film “Purpurna ruža Kaira” Woodyja Allena, naročito lik koji glumi Mia Farrow. Mnogo mi je filmova pomoglo da nađem put prema filmskim rješenjima u “Chicagu”.

NACIONAL: Sve je više kazališnih redatelja koji dolaze na film i sve je više filmova koji se postavljaju u kazalištima. Postoji li po vama neki poseban razlog za to? – Zabavno je gledati kako filmovi postaju kazališna djela iako je poznato da je donedavno jedino bilo moguće da se kazališna djela pretvore u filmove. Mislim da manje ljudi odlazi u kazališta jer se neka kazališna premijera dugo priprema, pa nestrpljivi gledatelji radije odlaze u kina. Ja sam pripremao filmsku verziju “Chicaga” dvije i pol godine i mislim da ću sada uzeti poduži odmor nakon čega bih ponovo mogao režirati film. To ne mora nužno biti neki mjuzikl jer bih se osjećao kao da radim dva mjuzikla odjednom. No vjerojatno ću jednog dana ponovo režirati neki filmski mjuzikl.

NACIONAL: Koliki je bio proračun filma “Chicago”? – Iznosio je 45 milijuna dolara što zvuči kao jako puno novaca, ali kada radite mjuzikl onda to i nije tako mnogo. Pri snimanju filmskog mjuzikla imate jako mnogo skrivenih troškova – pomoćni plesači, kostimi i sve ostalo stoji jako mnogo. U filmu “Chicago” stvorili smo dva različita svijeta što vam dođe kao da smo snimili dva različita filma. Nismo mogli naći kazalište koje bi odgovaralo našim potrebama pa smo morali izgraditi svoje da bismo snimali glazbene scene jer. Tražili smo malu kuću u koju bismo smjestili veliku pozornicu, ali smo je na kraju sami izgradili.

NACIONAL: Koja su vaša tri omiljena filmska mjuzikla? – “Pjevajući na kiši” redatelja Stanleyja Donena, “Moje pjesme, moji snovi” Roberta Wisea i “Funny Face”, opet od Stanleyja Donena.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika