Slavko Goluža kaže da je rukometaše Thompson zanimao isključivo kao popularni pjevačAko je osvajanjem titule svjetskog prvaka u rukometu hrvatska selekcija napravila golemo iznenađenje, tada se u istu kategoriju mogu svrstati odlični portugalski nastupi kapetana ekipe Slavka Goluže. Za razliku od stručnjaka koji su mislili da je Goluža u stanju igrati isključivo dobru obranu, on je u nekoliko navrata, poput susreta sa Španjolskom, dokazao izuzetne napadačke sposobnosti. Dakle sa sportskog gledišta hrvatski su rukometaši s pravom postali zvijezde među svima koji vole sport i oko toga ne može biti nikakvih dvojbi.

Igračima je puno značio velik broj hrvatskih navijača u Portugalu, a posebno to što su među njima bili vodeći državni političari: svaka im čast što su odvojili svoje vrijeme i došli navijati za reprezentaciju Kada se sagleda cjelokupno stanje u državi, ispada da 100.000 kuna nije loše, ali treba biti realan i pogledati kako se to cijeni u inozemstvu: mislim da smo zaslužili puno višeAli kao i u slučaju Kostelićevih, Gorana Ivaniševića ili nogometne reprezentacije dok ju je trenirao Miroslav Blažević, tako su se i rukometaši već drugog dana našli u središtu neofašističkog skandala o kojem su izvještavali brojni inozemni mediji. Prema nekim svjedocima upravo je Goluža inicirao dovođenje Marka Perkovića Thompsona na binu na Trgu bana Josipa Jelačića. Teško je reći zašto je inzistirano na Thompsonovu dolasku na središnji zagrebački trg, ali svatko normalan – pa tako i rukometaši – mogli su pretpostaviti da će čavoglavski desničar pozornicu iskoristiti za promicanje svojih političkih stajališta. Dogodilo se najgore: Thompson je počeo pozdravljati ustaškim pozdravom na koji su spremno odgovarale stotine teenagera, a HTV je sve direktno prenosio. Nitko iz reprezentacije nije se ni jednom riječju ogradio od Thompsonove fašizacije njihova uspjeha, zbog čega je cjelokupna proslava stigmatizirana.

Kada govori o tome, Slavko Goluža inzistira da ih je Thompson zanimao isključivo kao popularni pjevač. Time su ovdašnji sportaši još jednom pokazali nesrazmjer rezultata na terenu i političkih stajališta koja zastupaju.

NACIONAL: Je li osvajanje titule svjetskih prvaka plod različitih povoljnih okolnosti ili je hrvatski rukomet sada doista najjači na svijetu? – Općenito gledajući mi nismo svjesni koliko stvarno vrijedimo, tako da nas je i u prvih nekoliko utakmica pratila nekakva sumnja u vlastitu snagu. Kasnije smo pokazali koliko vrijedimo, skupili dovoljno samopouzdanja pa su stvari na kraju došle na svoje mjesto.

NACIONAL: Koja je zlatna medalja vrednija, ona s Olimpijade u Atlanti 1996. godine ili ova iz Portugala? – Bilo kakva usporedba je nemoguća. Svaka medalja koju osvojiš ima svoju veličinu, a posebno ako je riječ o olimpijskom ili svjetskom zlatu. Atlanta ima svoju vrijednost, a Portugal svoju, iako ću ovu posljednju možda pamtiti malo duže jer sam bio kapetan reprezentacije, dakle svojevrsni predvodnik ovih mladića.

NACIONAL: Stručnjaci smatraju da je u Atlanti nastupala igrački jača selekcija prepuna afirmiranih igrača kakvi su Čavar, Saračević, Smailagić ili Matošević? – Zlato je zlato i besmisleno je raditi nekakve usporedbe koje vrijedi više. Što se tiče momčadi, ona na Olimpijskim igrama bila je uvjerljivo najbolja na svijetu, dok sadašnja reprezentacija Hrvatske tek dokazuje da je najbolja. Osim toga u tih šest-sedam godina rukomet se dramatično promijenio, posebno u smislu ubrzavanja igre i puno veće agresivnosti, zbog čega je dosta teško raditi neke dublje komparacije ove dvije momčadi. Doista je riječ o golemim promjenama u tom sportu.

NACIONAL: Jeste li očekivali stvaranje svojevrsne rukometomanije u zemlji? – Ah dobro, naš narod uvijek prilikom odličnih sportskih rezultata zapada u veliku euforiju. Svima nam je drago da smo uspjeli razveseliti ljude koji su nas gledali. Taj nas je osjećaj posebno nosio u polufinalu i finalu, makar smo i prije imali informacije da iz utakmice u utakmicu raste euforija.

NACIONAL: Kada ste postali svjesni da ste u stanju postati prvaci svijeta? – Nakon što smo deklasirali Dansku, bio sam siguran da možemo stići na vrh. No od samog početka imao sam dojam da smo u stanju puno toga napraviti, ali nisam to želio javno govoriti. Samo sam jednom prilikom za Sportske novosti natuknuo da se nešto kuha i da će se tek vidjeti što će na kraju ispasti. Izgleda da sam bio dobar prognozer.

NACIONAL: Kako se prvenstvo bližilo kraju, tako se sve češće moglo čuti da glavni strateg ekipe nije Lino Červar nego Irfan Smailagić. Je li to istina? – Nije. U svakoj se kući zna tko je glava, pa tako i u našoj momčadi. To su priče koje žele poremetiti odnose između nas, ali vjerujem da neće uspjeti. Lino Červar bio je, slikovito govoreći, glava u kući hrvatske rukometne reprezentacije u Portugalu.

NACIONAL: Tko su bili naši najbolji igrači na turniru? – Zvuči poput fraze, ali smo stvarno svi dali svoj dio, od igrača do masera ili navijača na tribinama. Ipak mislim da je jedan čovjek odskakao. To je Petar Metličić koji je iz utakmice u utakmicu igrao sve bolje i bolje i mislim da zaslužuje epitet najboljeg igrača cijelog svjetskog prvenstva. Iza njega to je bio Ivano Balić, a veliko je otkriće za mene bio Nikša Kaleb.

NACIONAL: Jeste li se u Lisabonu susreli s premijerom Ivicom Račanom ili ministrom vanjskih poslova Toninom Piculom?

– Nama igračima puno je značio toliki broj hrvatskih navijača, a posebno to što su među njima bili vodeći političari. Svaka je podrška važna, a ako dolazi od takvih ljudi, ostajem bez riječi. Svaka im čast što su odvojili vrijeme i došli navijati za našu reprezentaciju.

NACIONAL: Dosta zanimljivo razmišljanje ako se zna da većina poznatih hrvatskih sportaša podupire desnicu? – Ma mene politika ne zanima i nikad je nisam miješao s rukometom. Ja sam sportaš koji ne voli politiku i to je cijela priča.

NACIONAL: Zašto se onda vaše ime povezuje s Thompsonovim ispolitiziranim nastupom na Trgu bana Jelačića? – (smijeh) Što da vam kažem. Mi igrači odlazili smo na svaku utakmicu s Thompsonovim pjesmama, a kad smo došli u Zagreb, htjeli smo da i on dođe na pozornicu i otpjeva nekoliko pjesama. Stvarno ne vidim u tome ništa loše. Uostalom mi smo svjetski prvaci i red je da nam se ispuni poneka želja. Mi smo rukometaši, a ne političari i nikakve politizacije nije bilo u zagrebačkom dočeku. A ako je netko vidio politiku, neka to zadrži za sebe.

NACIONAL: Zar niste vidjeli kako Thompson s pozornice viče “Za dom”, a dobar dio publike odgovara “Spremni”? – To nije radio nitko od igrača, a za ostalo ne znam.

NACIONAL: Ali je Thompsonovo ponašanje dovelo do toga da su čak i u inozemstvu objavljeni komentari o obnovi ustaštva u Hrvatskoj? – Ponovno kažem da me politika ne zanima, niti sam situaciju na Trgu bana Jelačića doživio na takav način. Imate političare koji su plaćeni za svoj posao, a ja sam isključivo sportaš i živim od rukometa. Što se tiče glazbe, Mate Bulić i Marko Perković-Thompson moji su omiljeni pjevači i ne znam tko mi može zabraniti da ih slušam. Živimo u demokratskoj državi i nitko mi ne smije reći da slušam ove ili one. To je moja stvar.

NACIONAL: U četvrtak je hrvatska vlada odlučila nagraditi igrače i trenere s po 100.000 kuna. Je li to dovoljno? – Kada se sagleda stanje u zemlji, ispada da to nije loše, ali treba biti realan i pogledati kako se to cijeni u inozemstvu. Kada sam otišao u Pariz, shvatio sam koliko vas ljudi vani cijene, dok kod nas euforija traje petnaestak dana, a poslije toga kao da se nije ništa dogodilo. Jednostavno budete zaboravljeni. Što se tiče nagrada, mislim da smo zaslužili puno više, iako znam kakva je ekonomska situacija u Hrvatskoj.

NACIONAL: Slično rezonira i Lino Červar, ali pitanje je zašto biste trebali od države dobiti nekakve velike novce? – Ako svaki reprezentativac Rusije za bilo koju osvojenu medalju dobiva 50.000 eura, čini mi se da i mi možemo tražiti više. Francuzi su za broncu dobili po 15.000 eura, dakle svi su bolje stimulirani nego mi. Mislim da smo mogli dobiti više.

NACIONAL: Po čemu je mađarski Fotex tako primamljiv da poslije Jovića, Džombe, Saračevića i trenera Zdravka Zovka sada i vi nastupate za klub iz Vesprema? – Prošle jeseni prešao sam u Paris Saint Germain u kojem sam trebao ostati godinu dana, ali smo izgubili zaredom tri utakmice s jednim golom razlike i postalo je jasno da više ne kandidiramo za naslov. U Francuskoj postoji monopol Montepelliera i Saint Denisea koji PSG očito nije sposoban prekinuti, tako da sam poslije tih poraza zatražio od klupskog vodstva da me puste u Fotex. Oni su aktualni europski viceprvaci, a ove godine planiraju osvojiti Ligu prvaka, što je za mene dovoljan motiv da im se priključim. Ali stvarno se moram iskreno zahvaliti vodećim ljudima PSG-a koji su me saslušali i potom mi dozvolili odlazak u daleko ambiciozniji klub kakav je Fotex.

NACIONAL: U čemu je tajna uspjeha donedavno anonimnog kluba iz mađarske provincije? – Napravljen je petogodišnji plan za “Klub 100” u koji ulazi stotinu sponzoru, od kojih je 4-5 jakih, a predvodi ih tvrtka Fotex. Ne mogu reći koliko je moj ugovor, to je privatna stvar, ali Slavko Goluža ima svoju cijenu i ispod nje nigdje ne igra.

NACIONAL: Zašto ste napustili Metković u kojem je lokalni tajkun Stipe Gabrić-Jambo stvorio hrvatsku verziju Fotexa? – On sam nije mogao pratiti toliki pogon i znali smo da će prije ili poslije doći do pucanja cijele situacije. Teško mi je govoriti o našem međusobnom odnosu jer sam ja svoje dao na parketu, a na njemu je da riješi sve što još nije napravio. Žao mi je da sam se nakon trogodišnjeg igranja u Metkoviću na pomalo ružan način rastao sa svojim bivšim klubom, ali takav je život sportaša – danas u jednom gradu, sutra u nekom drugom. U Metkoviću mi je bilo prekrasno, cijeli grad živi za rukomet, a mi smo napravili stvarno odlične rezultate poput osvajanja kupa EHF-a. Jedino je šteta što nismo postali prvaci Hrvatske, iako smo pobijedili Zagreb i na parketu pokazali tko je najbolji u zemlji. Neću spominjati ničije ime, ali vjerujem da će se prepoznati svi na koje mislim.

NACIONAL: Sada javnost od ove reprezentacije očekuje medalju i na Olimpijadi iduće godine u Ateni. Kakvi su vaši izgledi? – Još je prerano za bilo kakve prognoze. Ja uvijek kažem, “ne daj Bože da bude povreda” jer nas one mogu poprilično unazaditi.

NACIONAL: Najpoznatiji hrvatski igrač Patrik Čavar odbio je nastupiti za reprezentaciju uz obrazloženje kako nema motiva. Biste li pozvali u sastav za Olimpijske igre? – Da ja odlučim prestati igrati, ne bih volio da me itko moli da se vratim. Patrik Čavar i ja smo iz istog grada, dugo godina smo igrali zajedno i koliko god mi je žao što više nije reprezentativac, mislim da njegovu odluku treba poštovati. A tko je Čavar, znaju svi koji su gledali rukomet.