Objavljeno u Nacionalu br. 378, 2003-02-12

Autor: Mirjana Dugandžija

INTERVIEW - Vladimir Stojsavljević

Kazališni hit glavnog zagrebačkog kulturnjaka

Razgovor s dramskim piscem, redateljem, producentom kazališnih i plesnih festivala

Vladimir StojsavljevićVladimir Stojsavljević“Norveške šume”, komedija o četiri neudane zagrebačke žene u tridesetima kojima su u životu najvažniji karijera, muškarci i shopping, novi je hit zagrebačkog Teatra ITD i Vladimira Stojsavljevića, dramatičara, redatelja, romanopisca, dugogodišnjeg novinara i kulturtregera – već desetljećima organizira kulturna zbivanja u gradu. Trenutačno to radi i službeno, kao pročelnik Ureda za kulturu grada Zagreba.

S Vladimirom Stojsavljevićem (53) razgovarali smo u tjednu nakon premijere predstave koju je režirao Robert Waltl, u kojoj glume Ana Karić, Nataša Dorčić, Nataša Dangubić i Jadranka Đokić. Razgovor o tome zašto voli drame “s ulice” a ne pisanje za povijest, zašto se bacio u političarske vode a uvijek je bio autsajder te zašto je volio bos hodati po podvelebitskim livadama i čuvati ovce završili smo u subotu ujutro, nakon što je obavio redoviti subotnji odlazak na plac i kupio brokulu, salatu endiviju, poriluk, kelj i cvjetaču. “Roditeljima kuham polumakrobiotički”, kaže. “Iako ne više svaki dan, kao do prije godinu dana, kad sam bio glavni za kuhanje u kući.”

NACIONAL: Smeta li vam što se “Norveške šume” povezuje sa “Seksom i gradom”? – Ne! Serija mi se sviđa, ima duhoviti režijski odmak od trivijalnoga. Ali ja o seriji ništa nisam znao kad sam pisao tekst. Napisan je za Eciju Ojdanić, Lindu Begonju i Matiju Prskalo, zvao se “Nema slike”, a o tome se može čitati u Večernjaku s kraja prosinca 2000. To ne znači da me ne veseli što serija i moj komad nalikuju, i režiser je to malo naglasio, no ostalo je nešto što je za mene važno, prepoznatljiv Zagreb, autentično naša priča, domaći likovi. Kazalište prepoznavanja i drama koja se bavi našom svakodnevicom u zadnje su mi vrijeme opsesija. Tako da “Norveške šume” ne odskaču bitno od onoga što sam zadnjih desetak godina radio, predstava “O tome se u našoj kući ne govori” o seksualnom odgoju u obitelji, “Kradljivac knjiga” o poznatoj obitelji Miles ili homoseksualne drame “Trač o ljubavi”. Volim dijalogom opisati svoju svakodnevicu.

NACIONAL: Nastupate li posve nepretenciozno, ili sa željom za angažmanom, ne želite da se shvati samo kao ženska pričica o seksu, karijeri i kupovanju? – Nisam sasvim nepretenciozan. Ono što me nervira u našem današnjem društvu jest to što vidim obnavljanje nekih negativnih trendova. Žena je opet samo duplerica. Seksizam je na sceni, a obnavljanje religije nije postalo profinjeno duhovno obnavljanje, nego najgore moraliziranje. Hipi pokret nije našao formule kako da se stvari zadrže, ali je barem bio autentična pobuna. Danas nema pobune. Dominiraju konzervativnost i konformizam, a ja mislim da se tome treba suprotstaviti.

NACIONAL: Zadnjih godina pišete o zagrebačkoj svakodnevici, a prije toga o velikim temama, recimo o Zrinskima. Kako nešto postaje temom vaših drama? – Ne pretendiram na to da budem čitan za sto godina. Volim miris aktualnosti, govor o nečemu što mene i moj krug ljudi trenutačno tišti. Ne spadam u one koji misle da su spomenik kulture, kao neki moji vršnjaci. Velike me tragedije ne zanimaju, zanima me naš zagrebački život, ulica, pragmatičnost, junaci koje i sretnem, koji se mogu prepoznati, koji imaju pravo na zablude. Ništa preambiciozno, ali barem ima nekog šarma i zabave, a ponekad se publika i zamisli. Drago mi je što mogu reagirati brzo. Radim dnevnik, ali u dijalogu.

NACIONAL: Zašto ste napustili velike teme i povijesne ličnosti? Jednu je spektakularno postavio Dragan Živadinov. – Zato što je točno da živimo “kraj povijesti”. Ali i Zrinski su me više zanimali iz položaja žena i djece, onih koji gledaju kroz prozor i iščekuju rezultate povijesnih bitaka. Moja davna “Engleska trilogija” govorila je o Shakespeareu, Marloweu i Johnsonu. “Ljubav i država” izvedena je na Splitskom ljetu, Zoran Mužić režirao ju je 1985. kao svoj diplomski rad. Druga izvedba više je odjeknula, postavio ju je Živadinov sa svojim prijateljima iz kazališta, kako ga je zvao, kozmokinetičke grupe “Nordung” 1995. u Ljubljani. Tu je razvio koncept svemirske predstave, koja se izvodi svakih deset godina, u razdoblju od 50 godina, kako bi na svakoj reprizi glumca ili nekog od autora nadomjestio nekim mehaničkim fenomenom, recimo tekst glumca glazbom. Konačni je cilj da, nakon 50 godina, kad nikoga od nas više ne bude, lansira u svemir art satelite rapoređene oko Zemlje na crti razdvajanja gravitacije i svemira. Jedan krug mladih ljudi zapamtio je taj tekst kao važan, to je bio dio njihove mladosti, oni su silno razočarani ovim što danas pišem. Ali meni je puno važnija razgovijetnost od vječnosti.

NACIONAL: Vaša je biografija još malo pa “američka”, radili ste mnoštvo poslova. Što sve? – Radio sam kao novinar 30 godina, od 1967. i Omladinskog tjednika do raznih jugoslavenskih i hrvatskih novina. Novinarstvo me natjeralo da se u životu odlučim za neku vrstu pop kulture. Bio sam producent ili koproducent kazališnih festivala, od Splita i Dubrovnika do Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa. Snimao amaterske filmove, mnoge nagrađivane, recimo dokumentarac “Luk, brašno, voda” o društvenim humanitarnim akcijama gdje su ugledne socijalističke gospođe i drugarice u drvarnici među štakorima dijelile brašno. Glumio sam u diplomskom radu Snježane Tribuson “Svjetski rekord”, i od filmskog kritičara Ivana Starčevića dobio kompliment da sam naš Woody Allen. Do danas nisam uspio shvatiti što to znači. Mama u filmu bila mi je glumica Vida Jerman koja se cijelo vrijeme snimanja malo kao bunila: “Pa ne izgleda on tak balavo…” Radio sam dugo u Crvenom križu i putovao, držao seminare, zatim, putovao sam hrvatskom provincijom i predavao o novom kazalištu. Radio sam kao urednik emisije “Jugoton express” dvije godine, pa sam novi val upoznao iz prve ruke, izlazila je “Azra”, “Idoli”, “Film”. Upoznao sam i drukčiji svijet negoli je kazališni.

NACIONAL: Je li Štulić i vas fascinirao? – Gledajte, malo je naših rockera bilo koji su mogli artikulirati stvari, probleme, a Štulić je tu bio apsolutno superioran, sasvim doma. Jednom sam radio s njim intervju koji je proizveo diplomatsku notu s Rusijom, govorio je protiv njihova socijalizma, bio je jako napaljen protiv ideologije. Bio je strašno produktivan, sjedio je u Jugotonu sa sekretaricom Dijanom Tičić kojoj se nabacivao i satima pisao stihove. Užasno je prepoznavao Zagreb, njegovi su stihovi zabilježili to što smo mi živjeli između Kavkaza, Zvečke i Blata. Važan je bio i Piko Stančić, i Despot, i Vrdoljak, taj rockerski klan je zaista urbanizirao Zagreb, kod nas su se stvari počele događati u isto vrijeme kao i vani. Ja sam to, naravno, promatrao kao autsajder, što je i inače bila pozicija koju sam za sebe birao. I u nju ću se vratiti, kad prođe ova moja funkcija.

NACIONAL: Potkraj 70-ih intenzivno ste se družili s tada jako aktivnim feminističkim krugom. – Tada sam bio urednik u Poletu, i to već kao stari dripac, a to su bile moje prijateljice s faksa, Vesna Kesić, pokojna, Lidija Sklevicky, nešto manje Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, pa Jasmina Kuzmanović, Alemka Lisinski, Ines Sabalić. Sastajali smo se u Kavkazu, u Poletu, razgovarali o našoj svakodnevici, ne o teoriji. Bio je to krug koji je hrabro pokušao mijenjati položaj žene u Hrvatskoj. Bez obzira na sve, recimo na članak u Studentskom listu, neću reći čiji, jer autor je danas velik uglednik, s naslovom “Feministkinje nogom u pičku”.

NACIONAL: Od svega što ste susreli i radili u burnoj mladosti – što je na vas najviše utjecalo? – Možda Kinoteka, visio sam tamo. Zatim, rano sam dospio u novine, kao klinac bio sam jako informiran, zahvaljujući svojim profesorima znao sam za ITD u njegovo zlatno doba, pa sam tako gledao Šerbedžiju i Vidovića u kultnoj predstavi “Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi”. Na GEFF-u sam gledao Andyja Warhola sa 17 godina, vraga sam razumio, ali to i danas pamtim, to je bilo u RANSU “Moša Pijade”, 1967., vidio sam da umjetnost može biti sasvim drukčija. Godinu dana poslije upoznao sam Božidara Violića, s njim sam radio intervju povodom slavne predstave “Dantonova smrt”, na žalost neobjavljen, jer se nije svidio “strukturama”. Violić me naučio da se izborim za svoje ideje, što sam dugo u sebi potiskivao.

NACIONAL: Poslije ste upoznali mnoge poznate ljude. – Zbrisao sam u Ljubljanu, na studij režije, ne samo zbog Akademije, nego mi je kao svakom balavcu bilo super da idem živjeti u drugi grad, bez roditelja, možda i presudno. Poslije sam upoznao Milu Koruna, Dušana Jovanovića, pa polako druge, Boba Wilsona, Slawomira Mrožeka, Fernanda Arrabala. Sve novce koje bih zaradio preko student-servisa spiskao bih putujući na kazališne festivale. Preko student-servisa čuvao sam stanove. Kad bi se završio neki od prekosavskih nebodera, isprobavala bi se struja i voda, to se odlično plaćalo. S tim novcem bih otišao u Veneciju i Beč, vidio izložbe, ljude, predstave. A tko zna, možda je najviše utjecao na mene moj najstariji stric kojeg danas više nema, umro je u 97. godini života i bio, kao moj otac, revolucionar i partizan, ali nije napustio selo, s kojim sam razgovarao o životu skupljajući sijeno.

NACIONAL: Na poslu ste devet, deset sati, idete na kulturna događanja, no ipak pišete. Navodno, štos je u tome da pišete jako brzo. – Da. No, javno priznajem, ne redigiram tekstove, sve što je na sceni izvedeno pod mojim imenom i prezimenom sirovina je. Jedini me Božidar Violić natjerao da “Katarinu Zrinsku” pišem pet puta svaki prizor. Ponekad nanjušim neku super ideju, ali rukopis mi ostane nezavršen pa ga ne mogu objaviti. Tu svoju intuiciju koju imam kao autor ne iskoristim uvijek. Postoje dvije kategorije uspjeha u karijeri. Da ste prvi, i da ste najbolji. Ja si ne umišljam da sam najbolji, ali često sam bio prvi. Nadam se da ću biti opet. Vratit ću se pisanju, a imam i napisanih a neizvedenih drama. “Pirandellovu ženu”, na primjer. Ali ne bih htio da moje drame budu moja “ostavština”. Ne bojim se smrti, ali se bojim tiraniziranja bivšim idejama. Nemam nikakav credo, ali prvi koji me razočarao bio je “povijest je učiteljica života”. Da je tako, ne bi se ljudi opet pokušavali klati. Opsjednut sam svijetom u kojem se ljudi ne bi fizički i psihički ranjavali. I zato mi je strašno kad klinci nose crne zastave i ustaška obilježja.

NACIONAL: Protiv desničarskih ideja govore i vaše drame. Koga optužujete za njihov povratak u Hrvatsku? – Desnica je kod nas mržnja, mržnja zatvara oči pred ljepotama života, a život nudi svašta lijepo, čak i kad si siromašan. Mislim da će tek doći vrijeme otrežnjenja kad će klinci shvatiti da bolji život nema veze s ovim plakaterstvom i brzopletim parolama o lovi koje nude, na žalost, gotovo sve stranke. Kod nas je prototip političara isključivo vezan za žiro-račun. Grozno. Zato se hadezeovci i tuku da ponovno dođu na vlast, jer znaju kako je lijepo dijeliti lovu među prijateljima. Ali ne bi bilo dobro da se vrate, jer bi to značilo zaboraviti njihove grijehe. Nek još malo pate. Nije ni ova ljevica bogzna što, ali je još uvijek bolja. Počinje ipak razlučivati društveno korisne stvari od egoističkog prosperiteta pojedinca. A moje drame govore zapravo protiv mržnje. Mržnja prema ženama, prema nacionalnim manjinama, seksualnim manjinama, dakle homoseksualcima, sve je to isto. Oni koji jedan dan viču “ubij Dinamo”, drugi dan viču “ubij kurvu”, pa “ubij pedera”. A fantastično je da smo pritom deklarirano katolička zemlja. Kod nas ljude uvjeravaju da od rada ne mogu živjeti, da je povratak u robovlasništvo prirodna stvar, pogledajte kako se razgovara sa sindikatima. Poremećene su elementarne stvari do kojih smo 80-ih, uz sve mane titoizma, kao civilno društvo ipak dospjeli. Ovo je bio jedan fantastičan grad, s urbanom situacijom. Pa ovo pričanje, idemo u Europu, ne idemo, kao da smo dio Azije. U Zagrebu se prije nije događalo da se nekoj ženi kaže da je “za madraca”. Sad se sve laže o partizanima, a partizani su morali ići na kursove da bi se znali fino ponašati, da bi mogli ulaziti u gradske kavane. Ovo što Aralica Varalica piše, to je naprosto neistina. Više se nitko ne zna ponašati prema kumicama na placu kak spada. One dođu da prodaju svoju hranu, a babetine im svašta govore. U tramvaju nema normalnog ponašanja. To se i u povijesti događalo, ali vrijeme je da se počnemo izvlačiti iz toga. Svaki dan se u Puli proda dvije kile heroina, a što je politika, država učinila da se to promijeni. Na žalost, političarima je primarni interes u razini stola, da se dobro nažderu, ili ispod stola, da ne kažem što.

NACIONAL: No sada ste i sami političar. Pisali ste, režirali, putovali, samo ste dvaput bili nakratko stalno zaposleni. Zašto ste sve to napustili, za volju politike? – Nagovorila me Andrea Zlatar, moja prijateljica, članica Gradskog poglavarstva zadužena za kulturu. Imali smo nekog iskustva u organizaciji kulturnih događanja. A postavljen sam zahvaljujući HNS-u, njihovoj odluci da žele imati nestranačkog kandidata, to je važna stvar. Neki mi prijatelji kažu da ta odluka za mene možda nije bila dobra, ali za njih sigurno jest. Ja jesam taj tip čovjeka koji ponizno radi za druge, ne traži ni kruha ni vode. Baš, autsajder. Sad mislim da sam malo prevremešan, pa bih trebao razmišljati o svojim potrebama u životu. Zapostavio sam pisanje, kako bih organizirao stvari za koje sam bio svjestan da su važne za grad.

NACIONAL: Upravo vam počinje druga godina mandata na mjestu pročelnika za kulturu Zagreba. Što je vaš najveći uspjeh, što neuspjeh? – Najbolje je to što sam uspio, zajedno s Andreom Zlatar, razbiti mišljenje da je Ured puki transfer novca. Pa smo uz veliku muku izgurali kinesku izložbu, a uz veliku halabuku rusku avangardu. Oko Rusa, mislim da su neki intelektualci bili vrlo unfer, ne može se brzopleto otpisati veliki trud. Izložba možda nije na razini nekadašnjih u Zagrebu, ali zadnjih deset godina ništa na toj razini nije bilo! A događaj sezone mislim da je bilo gostovanje Marijinskog teatra s dirigentom Gergijevom i violinistom Rjepinom. A najveći mi je promašaj to što sam tek nakon godinu dana shvatio tko je nadležan za investicije. Ljudi nam se obraćaju za dodjelu ateljea, a mi nismo nadležni. Kao što nismo nadležni ni za najveću kulturnu investiciju, Muzej suvremene umjetnosti, iako to svi misle. Mi smo, želeći pospješiti stvari, krenuli u akciju za izgradnju Muzičke akademije, iako ona nije u našoj nadležnosti, nego nadležnosti Ministarstva znanosti.

NACIONAL: Što najvažnije pripremate? – Od budućih događaja, ove se godine bavimo dvama: jedan je debitantski filmski festival, čime bi Zagreb dobio svoj filmski festival. To je ponudio Boris T. Matić, a mislim da nam je garancija uspješnosti to što je napravio Motovun. Drugi festival je međunarodni kazališni mainstream festival, što tek trebamo razraditi. U kombinaciji s Eurokazom, bilo bi odlično. Pokušavamo završiti centre za kulturu u Novom Zagrebu, Dubravi, Podsusedu.

NACIONAL: U djetinjstvu, velika opsesija bila vam je Zagorka. Kako ste uspjeli pročitati njene debele knjige i po dva puta? – Inače jako puno čitam. Ovih dana pročitao sam hit “Moj slatki Sputnik” Murakamija. Pročitao sam cijelog Kureishija. Zagorku sam pročitao kao dijete, “Gordanu”, “Gričku vješticu”, “Nevinu u ludnici”. Ali ja sam i dva puta pročitao teških osam stotina stranica “Čovjeka bez svojstava” Roberta Musila! I Prousta također. Dakle, Zagorka. Moja je majka bila oženjena za vojnika, i bilo je ne baš zabranjeno, ali nepoželjno da njihove žene čitaju Zagorku. Na partijskom sastanku bilo bi rečeno da taj škart ne treba čitati, pa kad bi tata u kući vidio Zagorku, rekao bi: “Hoćeš da zbog tebe izgubim službu?” Onda je mama Zagorku skrivala, a skrivala je ispod mog kreveta. Dakle, ja sam bio gospodar toga blaga i mogao sam isti nastavak više puta pročitati. S mamom su to čitale i sestre i sve susjede. Imam jednu neizvedenu dramu o tim vremenima, zove se “Opijum za narod”. E, i tako je meni Zagorka postala simbol istine, pobune. Zagorka je morala oblačiti muška odijela ne bi li preživjela i izborila se za ideje. To je fantastična sudbina koju ne mogu ponoviti, ali mogu barem misliti svojom glavom. Meni je draži Sokrat koji je popio otrov, nego Platon, koji je možda i veći filozof od njega. Zato volim i rusku avangardu, jer su mi zanimljivi ljudi koji su bili spremni svojom glavom platiti za svoje ideje.

NACIONAL: Još živite s roditeljima. Zašto? – Roditelji su mi stari i trebaju pomoć. A inače su odlični, sjajno su pregrmjeli nedaće 90-ih, hrabro i trezveno, odavno su se odlijepili od ideologija i izišli iz Partije davnih dana. Otac je bio vojno lice, radio je i u osiguranju Tita. Majka je prekinula školu kako bi odgajala nas troje djece. Otrpjeli su sve moje ludosti, financirali mi putovanja da idem gledati predstave i kupovati knjige. Imali su sluha za različitost nas troje djece. Ali, ako govorim o utjecajima, možda je presudan onaj već spomenuti stric Tomislav koji je živio u Velikoj Popini kraj izvora Zrmanje i kojem sam dolazio ljeti i zimi, brao lješnjake, čuvao krave i ovce.

NACIONAL: Zanimljivo je da o čuvanju ovaca govorite baš vi, jer već 30 godina jedan ste od kultutregera urbane kulture Zagreba. – Da nije bilo ljeta i zima kod mog strica, ne bih znao prednosti i mane gradskog života. Moji dolaze iz Like, spomenute Velike Popine, tog sela danas više nema. To je kraj Velebita, jako zanimljiv kraj. Osjeća se utjecaj mora, zna biti jako vruće ljeti, hladno zimi, s jedne strane goli kamen, s druge šume. Moja junakinja u “Norveškim šumama” kaže da je za nju “krava u tetrapaku”, a “kokoš Podravka juha”. Za mene nije tako. Mislim da nije loše, barem u djetinjstvu, provesti neko vrijeme u toj okrutnoj prirodi koja vas pali koprivama, onda možeš bolje procijeniti lagodu urbanog života. Naučiš nešto o sebi, svom strahu, svojim mogućnostima. Malo postaješ skromniji kad opali grom pored tebe, pa samo brineš što ćeš dovesti kući 10 ovaca umjesto 11, ne misliš na sebe. Ja sam vrlo rado čuvao ovce kod strica, on mi je, uostalom, dao pare za prve traperice, jer moj otac je bio protiv traperica, kao svaki ondašnji pošteni građanin Jugoslavije, koji je znao da taj kapitalistički proizvod nije za njegovo dijete, ali kad sam se ja u traperice obukao, nije rekao ni riječi. To je bilo 1966. Kad hodaš bos po livadi, pogotovo u kraju iz kojeg su moji preci, riskiraš da te ugrize zmija. A ta je zmija poskok. Ne jedanput uhvatio sam lijesku, a na njoj se sunčao poskok. Ako je bila riđovka, nikom ništa. Ili u jesen, kad su se brali lješnjaci, zbog topline koja se u njegovim granama dulje zadržava nego drugdje, zadržavale su sve vrste zmija. Zato u tom kraju Ličani nose debele vunene čarape u sandalama koje oni nazivaju gandije.

NACIONAL: Kao pročelniku Gradskog ureda za kulturu, što vam je danas najbolje u zagrebačkoj kulturi? – Dominantni su izričaji ples i sve vrste vizualne izvedbene umjetnosti. Ali inovativne ideje nemaju prostora, nasuprot konzervativnim idejama, a to se može širiti i dalje, ali to je problem urbanog senzibiliteta, odnosa prema građanima. Čemu podsjećati, grad nosi povijest. Povijest Hrvatske je povijest Zagreba.

12. svibnja 1950. rođen u Bjelovaru – osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Zagrebu – komparativnu književnost i filozofiju apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – 1974. upisao režiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, što je i diplomirao – piše dramske tekstove od kojih su mnogu izvedeni: “O tome se u našoj kući ne govori”, “Tango drugi put”, “Katarina Zrinska”, “Kradljivac knjiga”, “Trač o ljubavi” – radio mnoštvo poslova u organizaciji i propagandi kulturnih zbivanja u gradu, primjerice “Eurokaza” i “Tjedna suvremenog plesa”, te u propagandi u kazališnim kućama – 30 godina radio je kao novinar u brojnim novinama i magazinima

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika