Peter Esterhazy - mađarski grof i europska književna zvijezda“Bih li vratio ispred svog imena grofovsku titulu? Ali titule u Mađarskoj nisu službeno vraćene. Ja sam napisao članak za novine kojim upozoravam da titule i ne treba vraćati. Premda, prije toga sam pitao tetu koja živi u Beču, što bi ona o tome imala primijetiti, a ona je rekla – nas se to ne tiče, o Esterhazyjima cijeli svijet zna da su grofovi!”

Ispričao nam je to Peter Esterhazy (53), kojeg u Budimpešti nismo potražili samo zbog njegove slavne obitelji. Najpoznatiji mađarski pisac, zadnjih nekoliko godina europska književna zvijezda s prijevodima na dvadeset jezika, autor petnaestak romana, jedan od potomaka slavne, nekoć bogate i moćne mađarske aristokratske obitelji, ovih dana prvi put među prijevodima svojih knjiga dobiva i onaj na hrvatski jezik. U izdavačkoj kući “Fraktura” objavljene su u knjizi “Ista priča” dvije pripovijetke: jedna ovogodišnjeg nobelovca Imrea Kertesza, “Zapisnik”, te Esterhazyjeva ”Život i književnost”.

To je i najava početka izlaženja sabranih djela ovog pisca koji je hrvatskoj publici poznat po intrigantnim postmodernističkim pričama iz književnih časopisa: u svibnju će mu izići roman “Hrabalova knjiga”, a za godinu dana očekuje se prijevod njegova zasad najvećeg romana, koji je odmah po izlasku postao hit i požnjeo kritičarske pohvale: obiteljskog romana o Esterhazyjevima “Harmonia Caelestis”.

Razgovarali smo u obiteljskoj kući na Budimu, u kojoj živi sa suprugom i dvoje od četvero djece, među desetcima tisuća knjiga koje prekrivaju zidove ili zatrpavaju fotelje, stoliće i kutove soba. Rijetki su predmeti negdašnje obiteljske slave: poneki klasicistički obiteljski portret, za koji sadašnji vlasnik ne zna točno koga prikazuje, poneki crtež idiličnog krajolika, ili znamenje obiteljskog grba – lav koji u jednoj šapi drži tri ružice, u drugoj mač – utisnuto u vazu. U izblijedjelu jeans košulju odjeveni dugokosi grof Esterhazy ne njeguje, ni prema vlastitim riječima, a ni prema onome što smo vidjeli, fetišistički odnos prema vlastitoj obitelji. Osim ako takvim ne smatramo nadasve neobičan umjetnički eksperiment kojem je podvrgava.

NACIONAL: Kako je nastala knjiga “Ista priča”, u kojoj su objavljene dvije novele: vaša, i novela ovogodišnjeg nobelovca Imrea Kertesza? – Kao što i moja priča u knjizi kazuje, putovao sam u Beč. Granična policija pitala je koliko novca imam. Tipična istočnoeuropska mora. Nisam se uplašio, jer nisam imao razloga za to, ta bila je 1993. Ali istoga trenutka prisjetio sam se novele Imrea Kertesza na istu temu, i tada sam shvatio koja je korist od književnosti. Bojao sam se, a toga ne bih postao svjestan da nisam pročitao Kerteszovu novelu. Književnost pripada spoznaji o samome sebi, na neki način. Ta dva teksta ne govore o našem osobnom prijateljstvu, tu se radi o prijateljstvu dvaju tekstova.

NACIONAL: Upotrebljavate tipičan postmodernistički književni postupak, kao i u drugim svojim knjigama: preuzimate dijelove teksta drugog pisca, ovdje Kerteszova, i činite ga dijelom svojeg. – Posudit ću bilo čije tekstove. Meni ne trebaju dobri tekstovi sami po sebi, trebaju mi naprosto priče. Rado ću posuditi i od takozvanog slabog književnika, ali upravo primjer o kojem smo razgovarali pokazuje kako postupak nastaje: tekst o strahu Imrea Kertesza odjednom je postao dijelom mojeg života, mojega doživljaja, dakle, ne mogu napraviti razliku između teksta koji sam pročitao i svijeta u kojem živim. Kerteszov je tekst isto tolika stvarnost, jednako vrijedna, kao što je i stvarnost onaj carinik koji me je bio ispreskakao.

NACIONAL: Prije dvadesetak godina učinili ste nešto posve radikalno: preuzeli ste cijelu priču Danila Kiša i potpisali je svojim imenom. – Kiš je zapravo višestruko dotaknut u ovom pitanju. I njegov je književni postupak bio vrlo nalik, gotovo istovjetan mojemu. I onda, zar to nije bio ogroman doživljaj kada sam se susreo s novelom “Al je dično za domovinu mrijeti”. Kad sam je pročitao, osjetio sam da je to moj tekst. Tekst koji nikad ne bih mogao sam napisati, ali tekst koji meni na neki način pripada. Radi se o noveli u kojoj je glavni lik stanoviti časnik Esterhazy. Javljanjem te riječi tekst dobiva sasvim neobičan obrat: riskiram, i kažem da je 900 stranica mog romana “Harmonia Caelestis” na stanovit način izraslo iz te novele.

NACIONAL: Kako je Danilo Kiš reagirao na to vaše “citiranje” cijele novele? – Pisao sam mu u Pariz, da mu dam na znanje namjeru da mu taj tekst oduzmem. Nismo se još poznavali, ali nije imao nikakve šanse, mogao je biti samo velikodušan. Poslije smo se upoznali i postali još bolji. Inače, Kiševo prijateljstvo s piscima je nešto poput antifašista poslije II. svjetskog rata. Kako je vrijeme prolazilo, tako ih je bilo sve više. Kao i kod nas nakon 1956., kako vrijeme prolazi, sve više ima onih koji su bili protiv Rusa. Postaje upravo nevjerojatno kako su Rusi mogli ugušiti mađarsku revoluciju 1956. Tako i Danilo Kiš ima sve više i više prijatelja. Zato ne bih ni želio reći da sam bio njegov prijatelj. Sreli smo se nekoliko puta i svi su mi ti susreti bili važni. S njim se moglo razgovarati o književnosti kao što bi razgovarala dva zidara koji znaju zidarski zanat, o tome kako slažu ciglu na ciglu. Bilo je bolno kad je otišao.

NACIONAL: Dvadesetak ste godina poznati europski pisac, a zadnjih godina i jedan od najprevođenijih i najnagrađivanijih. S kojim je djelom počela vaša europska slava, kojoj svojoj spisateljskoj kvaliteti to pripisujete? – U Mađarskoj je lako definirati knjige koje su bile presudne. Što se inozemstva tiče, mislim da se ne radi o jednoj knjizi, ali na najviše su jezika prevedeni “Pomoćni glagoli srca”. S mojim knjigama zapravo je problem u tome da je vraški teško reći o čemu pričaju. Kad se nađe knjiga za koju se može reći o čemu govori, svi se tome raduju. “Pomoćni glagoli srca” takva su knjiga, govore o starenju, smrti i umiranju, obitelji, odnosu majke i sina. Moje knjige nemaju ono što se obično naziva temom. Nešto je drukčiji slučaj s knjigom “Harmonia Caelestis”, jer ona se mogla strpati u definiciju obiteljskog romana.

NACIONAL: Roman “Harmonia Caelestis” dobio je ime po glazbenom djelu vašeg slavnog pretka, skladatelja Pala Esterhazyja. Tko je on bio? – Pal Esterhazy živio je potkraj 16. stoljeća i umro 1712. Za života je bio drugi čovjek Mađarske, posrednik između cara i države. Bio je vrlo blizak pjesniku Nikoli Šubiću Zrinskom, reklo bi se čak njegov prijatelj i učenik. Bio je drugi sin u obitelji i ne bi se bio morao baviti politikom, ratom, vojničkim životom, ali njegov je stariji brat umro i zato se na njega sa 16 godina sručila cijela ta obiteljska situacija. Sačuvao je ljubav prema umjetnostima i postao osrednje uspješan skladatelj. Postoji njegova zbirka glazbenih djela naslovljena Harmonia Caelestis. Doista bih dugo mogao pričati o svojoj stvarnoj obitelji, iznimno jakoj i utjecajnoj aristokratskoj obitelji u Mađarskoj.

NACIONAL: Što nam najvažnije možete reći o obitelji Esterhazy? – Veliki uspon obitelji Esterhazy počinje oko 1600., kad i protureformacija. Vrlo mali broj aristokratskih obitelji Mađarske održao se do 20. stoljeća. Dakle, oko 1600-ih, tijekom dvaju naraštaja, ta je obitelj postala jednom od najjačih vlastelinskih mađarskih obitelji. To je trajalo, gotovo bi se reklo, do generacije moga djeda, Moricza Esterhazyja, koji je postao predsjednikom vlade 1917. Moj obiteljski roman, dakako, ne priča o stvarnoj obitelji i njenoj doista burnoj povijesti. Želio sam pisati povijest obitelji koja je nastala upravo postupkom pisanja. No mnogo toga posudio sam i od stvarne obiteljske povijesti. Uredno sam sjedio u knjižnicama, pregledavao rukopisnu građu iz XVII. i XVIII. stoljeća, bilježio, ponašao se kao ozbiljan čovjek. Kad sam počeo pisati, sve sam to zaboravio, a pišući izvlačio sam i slagao nanovo. Jer ima, naravno, velike privlačnosti u čitanju konkretnog povijesnog spomenara. Vidite ovaj portret stroge gospođe na zidu, ne znam posve jasno tko je, neka moja daljnja rođakinja? Vidim samo da je zakopčana do grla, namrštena. Ali postoji jedna dagerotipija te slike, a na poleđini piše: “Ti, smeće jedno!” U toj opasci sažeta je cijela priča – ta uštogljena osoba imala je svoje strasti, dramu. Najradije bi čovjek samu tu fotografiju ulijepio u knjigu.

NACIONAL: Tko su bili najslavniji članovi obitelji, što su radili? Gdje su bili obiteljski posjedi? – Gdje su bili posjedi? Svugdje. Kao netko pun sebe rekao bih da je obitelj posjedovala pola Mađarske. To je malo pretjerano, ali približno. Naime, velika je to obitelj s raznim granama, bili su tu i kneževi i grofovi. Osobno pripadam grofovskoj grani. Doduše, ima više grofova Esterhazyja, pa molim vas, nemojte se u to uplitati! U romanu možete pročitati da je pripovjedačeva grana grana tzv. “dobrih” Esterhazyja jer moji, tijekom povijesti, a uključujem tu i svog oca, nisu morali ubiti više od pet ljudi kako bih naslijedio cijelo imanje – ja i samo ja. No, ozbiljno: u Srednjoj Europi aristokratske obitelji imaju značenje jer ona nema svoju građansku klasu. Ono što je u zapadnim demokracijama u kulturi i politici obavljala buržoazija, to je na ovom kraju svijeta obavljala aristokracija. Poznato je da je obitelj bila mecena Haydnu, on je živio na Esterhazyjevim imanjima u Eisenstadtu i Esterhazu. Beethoven je imao s nama veze. Temelj zbirke Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti jedna je od Esterhazyjevih zbirki. Ako pričam o povijesti obitelji, pričam i o povijesti mađarske države, a to vrijedi i za moj roman “Harmonia Caelestis”.

NACIONAL: Vidim da vas zapravo razgovor o povijesnim faktima najmanje zanima. No što se s obitelji dogodilo u XX. stoljeću? – Za propast u koju je uletjela država na kraju I. svjetskog rata suodgovorna je i aristokracija, pa tako i obitelj Esterhazy. Isto se događa na kraju II. svjetskog rata, ali činjenica je da mađarska aristokracija cijelo XIX. stoljeće nije bila posve pogodna za zadatak koji je bila dužna upravo ona obaviti, jer drugoga za to nije bilo. Poslije II. svjetskog rata, kad su nam sve oduzeli, to je već kraj priče o velikaškoj obitelji.

NACIONAL: Je li vam danas što vraćeno? – Ništa. U Mađarskoj su riješili to pitanje tako da su za odštetu davali vaučere, odnosno privatizacijske bonove, nisu se vraćale ni kuće ni zemljišta. To je samo po sebi vrlo teško pitanje, kako reprivatizirati, jer ili će moj djed dobiti natrag svoju zemlju, ili oni koji su na njoj živjeli. Što se toga tiče, u redu je da nisu ništa vratili, dakako, ne uzimajući u obzir da nije u redu da se nešto dogodi silovanjem prava i pravde, a da poslije naprosto ostaje na tome. Ne znam ni načelno kako bi se takve stvari rješavale.

NACIONAL: Kako ste mogli, u “Harmonia Caelestis”, “obiteljskom romanu” ili “romanu o ocu”, kako ga nazivate, učiniti svoga oca prijestupnikom iz crne kronike? Ili junakom drugih nečasnih zgoda. – U prvom dijelu romana najčešće postupam tako da uzmem neki tekst, iz raznih izvora, potražim njegov subjekt i zamijenim ga riječima “moj otac”. A riječ otac sama je po sebi vrlo jaka. No moramo zapravo početi nešto prije. Kad sam se počeo ozbiljnije baviti poviješću svoje obitelji, morao sam si postaviti pitanje zanima li mene istinski onaj Pal Esterhazy o kojemu smo malo prije razgovarali, koliko je on lukavo predriblao cara Leopolda I., i morao sam zaključiti da me ta povijesna crtica uopće ne uzbuđuje. Priča koja počinje tako da je Pal Esterhazy jednog popodneva izjahao na svom konju u šumu, to me nije zanimalo, ali to da je moj dragi otac sjeo na konja i izjahao u šumu, to me već počelo zanimati – a što je tata radio u šumi? A i to – kako je sjedio na konju? Jesu li ga boljela leđa? Riječ je o jednostavnoj dosjetki koju sam pretvorio u postupak. To me odvelo tekstovima koje ne bih imao hrabrosti napisati. U vezi s ocem postoji strašno puno zabrana, jer mi živimo u kulturi, ili kultu, oca. Ja sam te tabu situacije pokušao razbiti koliko god je moguće, jer time što sam sve te likove pretvorio u svoga oca, što su svi tekstovi postali tekstovi o ocu, izgledalo je kao da sam ga zapravo ukinuo. Čitao sam tekst koji govori o seksualnom deliktu u obitelji, silovanju djeteta, izvadio subjekt rečenice i umjesto njega usadio riječi “moj otac”. Tu tabu temu ne bih se usudio neposredno unijeti, ali u jednoj rečenici jednu riječ zamijeniti drugom – tu nisam imao problema.
Tako je nastalo tisuću i ne znam koliko pričica, od kojih vam nijednu neću sada ispričati. Cijena toga bila je ta da sam morao privremeno ukinuti linearni način pripovijedanja. Ali linearnog pripovijedanja ipak ima, u drugom dijelu romana. Dakle, kad sam se obračunao s tim sitnim fragmentima, zapravo gotovo ustvrdio da otac kao takav gotovo i ne postoji, ipak sam pribjegao pravoj priči o stvarnom ocu, čiji su biografski podaci manje-više podaci iz života moga oca.

NACIONAL: Kad već drugi dio ima priču, o čemu je riječ? – O tome što znači roditi se 1919. u velikoj aristokratskoj istočnoeuropskoj obitelji. Što znači činjenica da se upravo raspada monarhija u kojoj aristokracija jedino postoji. Što znači klizanje prema nacizmu i ratu, koje bez stanke zamjenjuje sljedeća diktatura. Što znači kad je netko cijelog života bio odgajan da preuzme ogromno nasljedstvo, baštinu, a sa 30 godina stoji usred polja s lubenicama, s još dvojicom koji uzgajaju lubenice, a pritom je bez igdje ičega. Nema ništa drugo, samo jednoga sina. Postoji ta fotografija iz 1952., koja prikazuje mog oca iskrivljenog od rada na užarenom polju. Moj otac je bio doktor prava i političkih znanosti i prevodilac s engleskog, njemačkog i francuskog.

NACIONAL: Prije dvije godine otkrili ste da je vaš otac bio špijun komunističke tajne policije, tako barem pišete u nedavnom predgovoru, zbog toga ispravljenom, za “Harmonia Caelestis”. Nakon svih situacija u koje ste smjestili svog oca, treba li i to shvatiti kao književnu igru, šalu? – Na žalost, to nije stvar s kojom se čovjek zafrkava. To, da zadnja knjiga koju sam napisao nije fikcija, postat će vam jasno nakon pola stranice. Istina je da sam se u svakoj od svojih knjiga poigravao istinom i fikcijom, zato je vaša pomisao logična. Logična, ali ovaj put ne i istinita.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad ste to otkrili? Zašto ste odlučili to učiniti javnim, o tome pisati? – Ono što o tome znam, to sam i napisao. Ako se nešto ne može doznati čitajući, onda su to vjerojatno pitanja na koja ni sam ne znam odgovor. No odlučio sam o toj dopuni ne govoriti u intervjuima. Ne zato što bih se zbog toga osjećao osobito nelagodno, dapače, dugo bih mogao pričati o tome. Ali to bi bilo neumjesno. I trenutkom kad je knjiga bila objavljena ja sam se iz pozicije književnika vratio u odnos oca i sina, dalje sam samo očev sin. Moja mlađa braća i ja doista smo imali u toj osobi dobrog oca.

NACIONAL: Je li vaš otac ikako komentirao knjigu “Harmonia Caelestis”? – On nije doživio izlazak romana, umro je 1998., a knjiga je u Budimpešti objavljena 2000.

NACIONAL: Bi li mu se svidjela? – Ne bi, knjiga je suviše radikalna.

NACIONAL: Znači li to da se niste usudili objaviti je dok je bio živ? – Ne. Samo sam imao sreće.

NACIONAL: Imate četvero djece, dva sina i dvije kćeri. Kako se oni odnose prema prezimenu Esterhazy? S jedne strane tu je porodica Esterhazy, s druge otac, slavni pisac. – Mojoj je djeci sada 28, 26, 22 i 16 godina, dvoje najstarijih više i ne žive s nama. Odnos prema obiteljskom prezimenu oni ne moraju birati, jer ono je toliko jako, samo po sebi, taj odnos ne treba njegovati, on je po sebi zadan. Ali sve što je nekoć bilo od njih je odmaknuto poput bajke. Ja sam još poznavao svog djeda i svoju baku, one pripadnike obitelji koji su, nekoć, imali vlast. Moj odnos prema obitelji zato nije kritički, jer, kad sam ih upoznao, oni su živjeli u porazu. Ta obitelj više ništa nije imala, a velika obitelj koja ništa nema, ona je sama po sebi vrlo simpatična. Kako su moja djeca normalna djeca, baš ih je bilo briga i je li im otac slavan ili nije. No, kako su se upisali na sveučilišta, vidjelo se da moraju početi nešto i s tim da im je otac slavan pisac. A zapravo je to bio znak meni da ih ne tlačim time tko sam i što sam. Ponekad im kažem – mnogo ste bolje prošli nego da vam je otac Thomas Mann. On je imao sina Michaela koji je bio glazbenik. Jednom za ručkom rekao mu je da želi s njim poslije večere raspraviti neko glazbeno pitanje, zbog čega se dijete počelo silno uzrujavati, cijelo je popodne povraćalo. A ja svojima znam i matematičke zadatke rješavati. Mnogo im bolje rješavam matematičke nego književne zadatke.

NACIONAL: Pa i diplomirali ste matematiku i fiziku. – Ali sam mislio da se pomalo razumijem i u književnost. Ono što sam im riješio iz matematike, bilo je bez iznimke odlično. Inače nisam sklon tome da roditelji rješavaju djeci zadaće, ali ponekad se javi vis maior. Ukupno sam djeci napisao četiri mađarske zadaće. Sve što sam znao unio sam u to. U Mađarskoj je najviša ocjena petica, ali najviša ocjena koju sam ja dobio bila je minus 4. Ali nisam pisao ništa slabije od trojke.

NACIONAL: Koga ste od hrvatskih književnika čitali? – Nekoć, čovjek nije znao tko je Srbin a tko Hrvat. Danas, to ne razdvajati bilo bi politički nekorektno, zar ne? Ne tako davno u Beču sam upoznao Nedjeljka Fabrija, zajedno smo dobili Herderovu nagradu. Moram reći, ovih zadnjih deset godina, što se čitanja tiče, vrlo sam loše prošao, jer sam od jutra do mraka pisao roman “Harmonia Caelestis”. Deset godina pisati jednu knjigu samo je po sebi zanimljiv eksperiment, jer kad sam ušao u radnu sobu, bio sam 40-godišnjak, znao sam igrati nogomet, i nisam bio sijed, a kad sam izišao iz te sobe, nisam više znao igrati nogomet. Zapravo je lijepo tako dugo raditi, jer rad čovjeka štiti. Dok radim, radim ono što želim i volim.

NACIONAL: Što volite raditi, osim pisati? – Znate, problem je u tome što sam sve dosadniji muškarac… Najdraže mi je biti u vlastitoj sobi. Volim odlaziti u restorane, jesti i piti. Manje putujem. Naime, kad mi negdje objave knjigu, red je da tamo i odem. Ogromno sam razočaranje sam sebi što mi takva putovanja ne znače mnogo.

NACIONAL: Jeste li bili u Zagrebu? – Jednom, jako mlad. Što sam poduzeo u vezi sa Zagrebom? Da, sjećam se nekih priča, možda samo treba zamijeniti subjekte. Dva dana nisam se dao istjerati iz nekog kreveta… Jesam li bio tako bolestan? Da, to je jedno od rješenja. Imao sam temperaturu. Ne, ne stvaralačku groznicu! Ipak je to bio pozitivan doživljaj.

NACIONAL: Što ste dakle doživjeli u Zagrebu? – Sasvim realni doživljaj bio je prekrasna knjiga mađarskog pisca Ferencza (Fotija) o Zagrebu, koju je pisao sa 25-26 godina. On je iz židovske obitelji, a velika židovska obitelj gotovo je kao i velika aristokratska obitelj, ima ih posvuda. Kao dijete posjetio je rodbinu u Hrvatskoj. Ako knjige nema na hrvatskom, trebalo bi je prevesti, odlična je za nacionalni image.

NACIONAL: Ali koji je konkretni događaj vezan za Zagreb? – Pa taj, knjiga. Tako se vraćamo početku razgovora, Kerteszu i intertekstualnosti. No lijepo sam vam rekao da postajem sve dosadniji muškarac.

ESTERHAZY O PRVOM MAĐARSKOM NOBELOVCU
NACIONAL: Kako je u Mađarskoj primljena ovogodišnja Nobelova nagrada mađarskom piscu Imreu Kerteszu? Izvana, mogao se steći dojam da je primljena kiselo, a tvrdilo se i da je u javnosti bojkotirana, zato što je mađarski Židov. – U toj cijeloj pripovijesti nisam osobito objektivan, jer Kertesz je moj prijatelj. A dosad nisam imao prijatelja nobelovca! Njegovoj nagradi veselio sam se kao malo dijete. Inače, Nobel i nije nešto što čovjek baš zasluži. Na svijetu nema ništa prirodnije nego ne dobiti Nobelovu nagradu. Gotovo možete reći da Nobelovu nagradu nitko ne dobiva. A kad je netko ipak dobije, nekome se to sviđa, a nekome ne. Smeta ako je nobelovac postao kakav silno poznati pisac, kao, to je sasvim sigurno nešto površno, kad se svakome sviđa. Mnogima smeta i ako je pisac nepoznat. A što se mađarskog gledišta tiče, meni je iznimno važno to što je nagradu dobio upravo Imre Kertesz. To što je on dobio tu nagradu znači da se svijet sjeća holokausta upravo kroz jednu knjigu napisanu na mađarskom o. Dakle na jeziku kroz koji naše vlastite priče vezane uz holokaust baš i nisu ispričane. Kao i općenito u istočnoeuropskim državama. Mađarska nije posve konzekventno promislila vlastitu blisku povijest, nije konzekventno promatrala ni povijest komunističke diktature, a ni vlastitu ulogu u II. svjetskom ratu. To ne znači da bismo trebali prstom upirati u žrtve i krivce, nego bi svatko trebao pošteno ispričati vlastitu priču. A u cijeloj toj priči Kerteszov roman “Bez sudbine” može imati neku ulogu. Nisam uvjeren da je to brz proces, jer u ovom trenutku zemlja nije osobito zainteresirana za raščlanjivanje vlastite prošlosti, nema toliko unutarnje snage. Ali eto, tu je jedna knjiga za koju više nitko ne može reći da za nju nije čuo.
Spomenuli ste njegovu pripadnost židovskom narodu. Dakle, u Nobelovoj nagradi ima bezbroj točaka, bezbroj kriterija. Sasvim sigurno ni tematika Imrea Kertesza nije bila nevažna, s tog gledišta možemo govoriti o nagradi koja ima stanovitu političku obojenost. Ali to nije od jučer, oduvijek je bilo tako.