Vinko Brešan - redatelj filmova koji ruše društvene tabueČetiri godine nakon posljednjeg filma “Maršal”, 39-godišnji redatelj Vinko Brešan dovršava svoj novi film “Ovce od gipsa”. Iščekivanje je veliko jer je prvi Brešanov film “Kako je počeo rat na mom otoku” vidjelo u kinima 350 tisuća gledatelja, a “Maršala” više od 100 tisuća. Intrigantna je i tema novog filma nastala prema istoimenoj knjizi Jurice Pavičića, objavljenoj prije pet godina. Radnja se odvija u Splitu 1992. kada petorica hrvatskih vojnika jedne večeri odluči dići u zrak kuću bogatog hrvatskog Srbina. Kuća je trebala biti prazna, ali u njoj je njezin vlasnik kojeg vojnici ubijaju, a svjedoka ubojstva sklanjaju na sigurno. U rasplet ubojstva uključuje se vojni invalid, korumpirani liječnici i policajci te novinari crne kronike lokalnog dnevnog lista – što za svakog tko iole poznaje Split iz tih vremena izgleda vrlo realistično.

Ja sam najprije sam razmišljao o ubojstvu obitelji Zec kao filmskoj temi, a zatim me je supruga upozorila da je Pavičićev roman također inspiriran tim ubojstvom, pa smo onda taj roman pretvorili u scenarij “Film ima zanimljiv zaplet i nemojte tražiti da vam ispričam radnju – ne želim otkrivati detalje koji mogu upropastiti gledanje”, rekao nam je Brešan. No gledanje će biti iznenađenje i onima koji su čitali knjigu jer se, zato što je Brešan silom prilika snimanje morao preseliti iz Splita u Karlovac, priča donekle promijenila.

To što će se naš film prvi put pozabaviti ubojstvom hrvatskog Srbina tijekom rata dovoljno je zanimljiva najava za novi Brešanov film. Iako je riječ o najgledanijem domaćem redatelju i provokativnoj temi, vrlo je teško došao do novaca za snimanje. Producent filma Ivan Maloča morao je dići kredit, a birokratske zavrzlame spriječile su ih da novac Ministarstva kulture dobiju prošle godine kada se film počeo snimati. Ni tri nagrade filma “Kako je počeo rat na mom otoku” ni devet nagrada “Maršala” dobivene na svjetskim festivalima nisu Brešanu previše pomogle. Zbog toga su svi glumci i filmska ekipa morali raditi besplatno, vjerujući Brešanu da će kasnije biti plaćeni. A glumačku ekipu u filmu u kojem, kako Brešan kaže, nema glavnog lika, čine Leon Lučev, Alma Prica, Dražen Kuhn, Mirjana Karanović, Krešimir Mikić, Bojan Navojec i Marinko Prga u važnijim ulogama te Predrag Vušović, Tarik Filipović, Rene Bitorajac, Matija Prskalo, Slobodan Milovanović, Helena Buljan, Vanja Drachi i Slaven Knezović u sporednim dok Adnan Palangić-Dino glumi ubijenog hrvatskog Srbina.

NACIONAL: Jeste li, kada ste pročitali knjigu “Ovce od gipsa”, odmah shvatili da u rukama imate intrigantnu priču po kojoj treba snimiti film? – Ja sam išao drugim putem. Znao sam za slučaj obitelji Zec i to mi je bila ozbiljna filmska tema. Supruga me upozorila na knjigu koja se bavi sličnom temom. Tek sam onda sam pročitao roman Jurice Pavičića – on se ne bavi ubojstvom obitelji Zec, ali je nesumnjivo inspiriran njihovim ubojstvom. Moj je scenarij inspiriran romanom, a nije preslikavanje romana na film. Jurica Pavičić i ja vadili smo motive romana i stavljali ih u nove kombinacije. Dakle, prvo sam razmišljao o ubojstvu obitelji Zec, onda sam do romana, pa smo na kraju roman pretvorili u scenarij.

NACIONAL: Vaša su prva dva filma nailazila i na negativne kritike: za “Kako je počeo rat na mom otoku” tvrdili su da je prerano snimljen, a da je “Maršal” bio jugonostalgičarski. Što će biti s filmom u kojem su hrvatski vojnici ubili nedužnog hrvatskog Srbina? – Prije no što je prikazan film “Kako je počeo rat na mom otoku” bilo je ljudi koji su bili za i koji su bili protiv; isto je bilo i s filmom “Maršal”, a siguran sam da će tako biti i sa filmom “Ovce od gipsa”. I neka bude tako, to nije moj problem. Mene zanima hoće li taj film biti dobar ili ne, ništa drugo. Sve će se drugo, budimo realni, zaboraviti. Nitko se za nekoliko godina neće sjetiti tko je što rekao, je li ovaj film prerano snimljen ili ne. Ostat će samo film – a prema sadašnjim informacijama filmska vrpca traje 800 godina.

NACIONAL: Problemi oko snimanja ovog filma nastali su kada su neki glumci na sjednici Hrvatskog društva dramskih umjetnika rekli kako je neshvatljivo da Mirjana Karanović glumi u hrvatskom filmu, a ima toliko mnogo dobrih hrvatskih glumica. – Kada sam prebacio film iz Splita u Karlovac, svi su se odnosi promijenili. Počeo sam tražiti glumicu s takvom ekspresijom lica da može prikazati emocije drugačije vrste od onoga što je bilo u prvoj verziji scenarija. Pala mi je na pamet Mirjana Karanović jer je ona, uz to što je velika glumica, baš takav tip. Producent ju je nazvao, ona je došla u Zagreb, pročitala scenarij koji joj se svidio i prihvatila je ulogu. I ja sam čuo za izjave sa sjednice HDDU-a. Međutim, u filmu nema samoupravljanja ni s kakvim predznakom pa ni nacionalnim. To ne postoji. Ja odgovaram za film. Prema tome, sve što radim za film, radim za njegovo dobro. Drugo je pitanje griješim li ja ili ne, o tome na kraju presuđuje publika. Sve što radim, radim u najboljoj volji, a ja sam s velikim veseljem pozvao Mirjanu Karanović. Uopće ne prihvaćam prigovore i ne prihvaćam mogućnost da tko drugi govori redatelju tko će glumiti u njegovu filmu. Protiv toga ću se uvijek boriti, kako za sebe tako i za drugoga.

NACIONAL: Takvi prigovori vjerojatno su samo uvod u ono što bi se moglo događati nakon premijere filma: tada će Hrvatska ući u predizborno razdoblje i tema filma, hrvatski vojnik ubija hrvatskog Srbina, mogla bi se spominjati u političkim nastupima. – Nisam o tome razmišljao, ali to nije ni dobra ni loša situacija. Moj posao je da režiram film, za to sam plaćen. Ako je posao političara da napadaju filmove koje neće niti vidjeti, neka samo nastave raditi svoj posao. Da sam razmišljao o napadanju i nenapadanju, ovaj film ne bih niti radio. Hoće li netko biti za film ili protiv njega – neka bude. Puno će gori napad na film biti ako netko kaže da film ne valja ništa. To bi bilo neugodno, sve drugo možemo zanemariti. Ne bojim se ničega: da kod mene postoji latentan strah, ne bih ovakav film radio. Spominjalo se da je bilo prerano za film “Kako je počeo rat na mom otoku”, da je bilo prerano za “Maršala”, pa će se možda i za ovaj film reći isto. Ja ću reći da je doista bilo prerano za sva tri filma, ali zbog toga sam i snimio prethodna dva, pa ću i ovaj. Da je sada, eto, sazrijelo vrijeme za takav film, onda ga ne bih niti radio. Pa što bi trebali raditi ljudi u kulturi nego raditi ono za što se smatra da još nije sazrijelo vrijeme.

NACIONAL: Što se promijenilo u priči filma time što je snimanje preseljeno iz Splita u Zagreb? – Preselili smo radnju filma iz Splita u Karlovac zbog produkcijskih razloga. Da smo snimali u Splitu, jedna petina proračuna filma bila bi potrošena na “hladni pogon”, na plaćanje dnevnica i hotela ekipi i glumcima. U tim uvjetima ne bismo financijski izdržali snimanje filma, pogotovo zato što smo se zadužili. U prvoj verziji scenarija snimanje filma bilo je predviđeno u Splitu. S druge sam strane bio doveden pred zid – ili ću snimati film u okolici Zagreba, ili ga uopće neću snimati. Vjerovao sam da je priča takva da će izdržati tu promjenu. Priča je obiteljska drama – Pavičić i ja smo kroniku Splita iz njegove knjige pretvorili u obiteljsku dramu, vjerujem da je to i dalje dovoljno intrigantno. Karlovac je strašno devastiran ratom i išli smo na drugačiju vizualnu dimenziju, kakva se u Splitu ne može dobiti. Znate, u američkom se filmu napiše scenarij kakav hoćete i sagradi se sve u studiju. U Hrvatskoj možete napisati scenarij kakav hoćete, a onda ćete naći lokaciju i promijeniti scenarij prema lokaciji i na to morate biti spremni. No ta promjena ne smije biti opravdanje ako film bude loš. To se gledatelja ne tiče, i to s pravom.

NACIONAL: U knjizi hrvatski vojnici ubijaju hrvatskog Srbina, svjedok ubojstva nestaje, u razotkrivanje i prikrivanje ubojstva upleteni su novinari dnevnog lista, policija, utjecajni liječnici i vojnik bez noge. Što je od toga ostalo u filmu? – Malo toga i mnogo toga. Već u prvoj verziji scenarija, dok smo se još držali Splita, sve je drugačije strukturirano. Drugi su odnosi među likovima – u knjizi nisu obiteljski povezani, a u filmu jesu kako bismo dobili obiteljsku dramu u ratnoj situaciji. Mislim da je to krucijalna promjena koju je sam Jurica Pavičić kreirao i napravio odlično. Ako ima grešaka, onda su to moje greške.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da prvi puta ne radite s ocem Ivom Brešanom kao scenaristom filma? – Moj odnos s ocem nije takav da će se on uvrijediti ako ću snimiti film bez njega. Čak mi je i on sugerirao da probam raditi s nekim drugim scenaristom. Moj otac nije pater familias koji sve kontrolira. Ivo Brešan je pročitao sve verzije scenarija ovog filma, i te kako je pomagao, davao opservacije i korisne informacije. Rekao sam mu da bih ga trebao staviti na špicu kao suradnika na scenariju, ali on je to odbio. Kao autori scenarija bit će potpisani Jurica Pavičić i ja. Pomagao je i Živko Zalar koji se, iako je odličan snimatelj, bavi se i pisanjem scenarija.

NACIONAL: Kako ste se nakon prva dva filma, koji su žanrovski komedije, odlučili na promjene i snimanje filma s elementima drame i krimića? – Mijenjanje žanra je upitna stvar. Ukoliko komediju shvatimo kao cilj, onda je to žanr komedije. Ni kod filma “Kako je počeo rat na mom otoku” ni kod filma “Maršal” nisam shvatio komediju kao cilj, već kao sredstvo. Želim ispričati ozbiljnu priču, a komedija mi je sredstvo da je ispričam. Nikada ne bi radio film kojem je cilj komedija, to me ne zanima. U filmu “Ovce od gipsa” humorni mi diskurs ne može biti sredstvo i zato sam tražio nova sredstva da ispričam ovu priču. U tom smislu ne osjećam promjenu žanra.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško raditi na scenariju? Jeste li do sada imali iskustva u pisanju scenarija? – Profesor Berković mi je predavao scenarij na Akademiji, ali nisam bio dobar student na tom predmetu. No stekao sam određeno iskustvo rada s Ivom Brešanom. Ivo Brešan je veliki autoritet jer je svjestan da se na kraju redatelj mora suočiti sa scenom, da je mora realizirati. Koliko se god nismo slagali oko neke scene, moja je bila zadnja. On zna da ću se ja, bez obzira na to što se ne slaže s mojim idejama, morati na kraju s tim boriti. A puno ću se lakše boriti ako se ide mojim smjerom, a ne smjerom u koji ja ne vjerujem. Moje iskustvo rada s ocem beskrajno je važno, a i Jurica Pavičić je shvaćao da sam ja na kraju taj koji moram reći što će se raditi.

NACIONAL: Koliko ovako intrigantna tema može privući publiku? – Možda i odmogne. Ne trebamo biti naivni. Pa Matanićev film “Fine mrtve djevojke” je jako dobar film. Očekivao sam da će imati 50 do 60 tisuća gledatelja u kinima jer je komunikativan. No ništa od toga, a zaslužio je puno više. I ja sa zebnjom čekam što će biti s mojim filmom, je li ovakva vrsta intrigantnosti element privlačenja ili element odbijanja od filma. Na to ne mogu utjecati. Mogu utjecati na osmišljanje pametne kampanje ili reklame, ali loš film nitko neće gledati.

NACIONAL: Zašto redatelj mora osmišljavati reklamnu kampanju? Film nije one man show pa da redatelj o svemu brine? – Budimo realni, film nije one man show, ali u Hrvatskoj jest. Reklame za film “Kako je počeo rat na mom otoku” sam ja montirao i slagao, reklamu za “Maršala” sam ja slagao, glazbeni videospot za pjesmu “Druže Tito, mi ti se kunemo” iz “Maršala” sam ja radio sa suprugom Sandrom. A na kraju je sve uludo otišlo jer su reklame za “Maršala” bile zabranjene za prikazivanje na HTV-u pa smo bez veze potrošili vrijeme. Smišljao sam i davao idejna rješenja za plakate svojih filmova. Tako će biti i s filmom “Ovce od gipsa”. To je nažalost posao redatelja u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste shvatili da ne možete naći novac za financiranje svog novog filma iako su vaša dva prethodna filma bili najgledaniji domaći filmovi u posljednjih dvadeset godina? – Kod nas, nažalost, gledanost filmova nije bitna. Vi možete napraviti film koji je bio najgledaniji ili uopće nije bio gledan, koji je bio na ovom ili onom festivalu, dobio ove ili one nagrade, to je potpuno svejedno. Zapravo je svaki film debitantski, od produkcije nadalje. Jedino što donosite iz prethodnih filmova jest osobno iskustvo i ništa više.

NACIONAL: Koliko vas to frustrira? – Frustriralo me kada sam odlučio snimati film, kada sam znao da baš u tom trenutku želim da je kraj mene kamera i glumci obučeni u kostime koji trebaju govoriti svoje tekstove. I kada želite i osjećate da ste stvarno spremni, dolazi do problema, nema novaca, morate prebaciti snimanje filma na slijedeću godinu, što je zapravo totalni raspad. To frustrira jer imam osjećaj da sam debitant iako su iza mene dva filma s određenim uspjesima. Naravno da očekujete da se ti uspjesi cijene, ali tako nešto ne postoji. Naša kinematografija nije složena po principu filmskih uspjeha ili neuspjeha, to kod nas tako ne funkcionira. Kod nas gotovo nitko nikad ne kaže “ovaj je autor napravio film koji je gledalo jako puno ljudi pa sada treba podržati tog čovjeka da se on kao autor nastavi razvijati”. Takvo mi se što dogodilo samo jednom. Inače takav kriterij ne postoji. Da budem zločest, reći ću vam da sam ponekad imao dojam da ću lakše dobiti priliku snimati novi film ako mi je prethodni bio neuspješan.

NACIONAL: To je idealna atmosfera za loše redatelje koji se ne moraju brinuti o kvaliteti svog filma i broja gledatelja u kinima. – U Hrvatskoj postoji problem uspješnosti. Osnovni financijer hrvatskog filma je filmski fond pri Ministarstvu kulture. Pitanje je što je za Ministarstvo kulture kriterij uspješnosti ili neuspješnosti. Je li to gledanost, nagrada na nekom od najjačih svjetskih filmskih festivala, prodaja za prikazivanje filma u inozemnim kinima ili tv postajama? Da sada, teoretski, dođete u Ministarstvo kulture i tražite podatke o gledanosti hrvatskih filmova u posljednjih 12 godina ili da tražite podatke o svim nagradama koje su dobili hrvatski filmovi, ne biste te podatke mogli dobiti. U Sloveniji je obratno. U Hrvatskoj nema nijedne institucije koja će vam dati barem približan podatak koliko su nagrada na svjetskim festivalima dobili hrvatski filmovi. No zato ćete dobiti odmah podatak koji je film, primjerice, dobio nagradu za kostimografiju na festivalu u Puli 1996. godine. To možda čudno zvuči, ali imam dojam da Ministarstvo kulture financira filmove kako bi oni bili prikazani u Puli. Zato se plašim kada se govori da filmski festival u Puli treba ukinuti. Nemojmo ukinuti Pulu jer se bojim da se tada hrvatski film uopće neće financirati. S takvim kriterijem svi su hrvatski filmovi uspješni jer su svi prikazani na Puli. Kriterij uspješnosti je jednak i za onaj film koji je vidjelo 200 gledatelja i za film koji je vidjelo 350 tisuća gledatelja jer su oba prikazani na filmskom festivalu u Puli. Ta logika funkcionira već godinama u Hrvatskoj. U filmskom vijeću pri Ministarstvu kulture pojavljuju se ljudi koji inzistiraju na novim kriterijima, oni žele da se boduju nastupi na inozemnim festivalima, da se boduje broj gledatelja. No to je samo inicijativa i pitanje je koliko će se realizirati.

NACIONAL: Znači li to da će i vaš novi film “Ovce od gipsa” doživjeti premijeru na ovogodišnjem festivalu u Puli? – Po ugovoru sam obavezan prikazati film na festivalu u Puli. Ne mora biti premijerno prikazan, ali “Ovce od gipsa” se polako završavaju, u svibnju mi se ne isplati pustiti film u kina pa će stoga premijeru doživjeti u Puli. Kada sam s filmom “Kako je počeo rat na mom otoku” išao u Pulu, ona me je i te kako zanimala. Da nije bilo Pule, taj moj film ne bi bio prikazivan u kinima jer su te godine snimljena samo tri kinofilma pa se odlučilo da se tv filmovi pretvore u kinofilmove. Kada sam napravio film “Maršal”, Pula me više nije zanimala, hrvatsku premijeru sam napravio u studenome, nakon toga je prikazan na festivalima u Berlinu i Karlovym Varyma, a tek poslije u Puli. No, tada sam prvi puta doživio da je za vrijeme prikazivanja “Maršala” pulska Arena bila puna gledatelja. Te sam večeri gledao film zajedno s tolikom publikom i bio u velikom čudu. Iako je već tada “Maršal” dobio nagrade u Berlinu i Karlovym Varyma, a u kinima ga je vidjelo više od 100 tisuća ljudi, osjetio sam uzbuđenje i adrenalin kada sam vidio 10 tisuća ljudi u pulskoj Areni. To je nešto prekrasno, fascinantno, tek sam tada shvatio kako je bilo nekada, u vrijeme Jugoslavije, kada je pulska Arena za vrijeme festivala svake večeri bila puna.

NACIONAL: Što ćete napraviti kada konačno završite film “Ovce od gipsa”? – Sjesti i plakati, što bi drugo. Šalim se. Ovo mi je treći film pa sada već znam što ću raditi. Prvo ću raditi spotove za televiziju, pa ću raditi plakat za nekakvu kampanju, zatim ću procjenjivati na koji bi svjetski filmski festival mogao poslati ovaj film. Treba vidjeti koji su dosezi filma, koji će festival prihvatiti ovaj film, koji će ga odbiti. To je borba za film kao što se borite za svoje dijete.

NACIONAL: Kako to da nakon “Maršala”, prikazana na berlinskom festivalu prije tri godine, nijedan hrvatski film nije prikazan na nekom od najjačih filmskih festivala? S druge strane, osim srpskih, sada se i slovenski filmovi pojavljuju na najjačim filmskim festivalima. – Meni je to teško reći. Filmovi iz zemalja poput Hrvatske koji se ne prikažu u Cannesu, Veneciji ili Berlinu kao da ne postoje. Filmski svijet je takav. U Hrvatskoj možete imati čudo od filma, ali ako se nije prikazao na nekom od ta tri festivala, onda ništa. Ulazak na festival ovisi o kvaliteti, ali i o sreći i o intrigantnosti teme. Neki film može biti odličan, ali neće biti prihvaćen na festival ako tema nije zanimljiva. No i odabir teme je problem redatelja. Slovenski film “Rezervni dijelovi” prikazan nedavno u Berlinu ima beskrajno zanimljivu temu šverc ljudima. Prvi problem je kvaliteta filma i ako se dosegne određena kvaliteta, film će se naći na festivalu. O tome treba promišljati ne samo autor, već i svi ljudi koji stvaraju politiku domaće kinematografije. Mene u hrvatskim filmovima danas najviše zanima koliko je iskrena želja redatelja da ispriča priču zbog koje će umrijeti ako je ne ispriča. Najgore je gledati film ni o čemu.

NACIONAL: Ministarstva kulture u Srbiji i Sloveniji daju daleko manje iznose za snimanje filmova od hrvatskog Ministarstva kulture. Treba li hrvatskim redateljima smanjiti financijske dotacije da s više strasti i srca snimaju filmove? – I produkcija je potrebna. U Hrvatskoj su takvi porezi na film da su stranci padali u nesvijest kada sam im to pričao. Država daje novac i automatski 40 posto uzima natrag na račun poreza. No osnovni je problem što ne osjećam koncept, ne vidi se što Hrvatska želi od svojih filmova. Žele li povijesne spektakle, suvremene drame, komedije? To je prepušteno od autora do autora. Otkad postoji slovenski Filmski sklad, ustanova koja brine o filmskoj industriji i njegovom financiranju, slovenskom filmu dobro ide. To u Hrvatskoj ne postoji. A ja na inozemnim festivalima vidim ljude iz slovenskog Filmskog sklada s hrpom kaseta sa slovenskim filmovima koje nude selektorima inozemnih festivala. Često se kao izlika kaže da nema hrvatskih filmova na festivalima jer nitko ne lobira. Nedostaje osnovna ideja što hoćemo s hrvatskim filmom.

Rođen je u Šibeniku 1964. gdje je završio osnovnu i srednju školu. Od 1982. studira komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1984. filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Sa studenskim filmom «Naša burza» osvojio je diplomu na međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu 1987. Godine 1994. osvojio je nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma za dokumentarni film «Zajednički ručak», za koji je i dobitnik Nagrade grada Zagreba. Za dokumentarni film «Hodnik» dobitnik je nagrade Oktavijan na Danima hrvatskog filma 1995. godine. Njegov prvi film «Kako je počeo rat na mom otoku» osvojio je sljedeće nagrade: Velika Zlatna arena za režiju na Filmskom festivalu u Puli 1996. te Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu i za kostimografiju te nagradu publike Zlatna vrata Pule na istom festivalu, kao i nagradu hrvatskog glumišta. Na međunarodnom filmskom festivalu istočnoeuropskog filma u Cottbusu film je osvojio Grand Prix, a na festivalu debitantskog filma u Anonnyju kraj Lyona Specijalnu nagradu žirija za režiju te Nagradu publike. Film je prikazan na 32 međunarodna filmska festivala od kojih su najveći u Torontu, Montrealu, Hawaima i Calcutti. U hrvatskih kinima film je gledalo oko 350 000 gledatelja, a imao je i velike uspjehe u kinima Bosne i Hercegovine i Makedoniji. Film je prikazan na desetak svjetskih TV postaja. Njegov drugi film “Maršal” donio mu je prvu nagradu u sekciji Novog filma na filmskom festivalu u Berlinu 2000. godine dok je na festivalu u Karlovym Varyma osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Na pulskom festivalu film je osvojio pet Zlatnih arena, za najbolji film, scenarij, mušku ulogu, glazbu i masku te nagradu publike Zlatna vrata. Vinko Brešan je autor čitavog niza dokumentarnih filmova te kazališnih predstava “Islandski stražar”, “Stani malo Zvonimire” i “Pljuska”

NAGRADE NA SVJETSKIM FESTIVALIMA

“Kako je počeo rat na mom otoku”
COTTBUS 1997 – Grand prix
ANNONY 1997 – Najbolji redatelj i nagrada publike

“Maršal”
BERLIN 2000 – Wolfgang Staudte Award
KARLOVY VARY 2000 – Najbolji redatelj
MONTPELLIER 2000 – Prix Mediterranee
VALENCIA 2000 – Najbolji film i najbolji scenarij
BRATISLAVA 2000 – Posebna nagrada
BITOLA 2000 – Nagrada publike
SANTA BARBARA 2001 – Najbolji snimatelj
RIM 2001 – Silver Melies