Daniel Libeskind pobijedio je na međunarodnom arhitektonskom natječaju za novi kompleks na mjestu srušenog Svjetskog trgovačkog centra u New YorkuStudio Libeskind dizajnirao je proširenje na Victoria & Albert Museum u Londonu, poznato pod nazivom “Spirala”. Na tom projektu najbolje dolaze do izražaja osnovne karakteristike Libeskindove arhitekture: avangardnost u kombinaciji s harmonijom prirode. Kao što često zna reći, njegova arhitektura prati pravilnost i ljepotu gradnje starih Grka, a često nalazi inspiraciju u skladnim oblicima u prirodi poput puževe kućice ili ljudskog tijela.

“Imperial War Museum” u Manchesteru, kojeg je nakon šest godina radova otvorila britanska kraljica, posve je drukčiji. U projektu je pošao od ideje da svijetom haraju ratovi i da je zbog toga cijeli globus doslovno izrezan na komade. Zato je ovaj muzej sastavljen od različitih dijelova tog imaginarnog globusa – jedan se spušta do vodenog kanala, drugi dodiruje zemlju na drugoj strani, a treći, s vidikovcem, penje se u nebo. “Ratovi se vode na zemlji, u moru i u zraku”, objasnio je dodavši da je namjerno izostavio četvrti element – vatru koja simbolizira naš unutrašnji rat. “O tome svatko mora promisliti sam.”

Prvi projekt Studija Libeskind bio je mali muzej posvećen židovskom umjetniku Felixu Nussbaumu u Osnabrücku u Njemačkoj. U kasnijim godinama projektirali su još Židovski muzej u San Franciscu i adaptaciju Toronto Royal Ontario Museuma. Najnoviji im je rad proširenje na Denver Art Museumu koje će biti završeno 2005.

“Stigao sam u New York brodom kao tinejdžer i kao milijuni prije mene prvo sam ugledao Kip slobode i nezaboravno nebo nad Manhattanom. Nikada nisam zaboravio taj pogled i ono što je on u tom trenutku značio za mene kao poljskog imigranta. To nije bio samo simbol, to su težnja za slobodom i pravdom, vrijednosti u koje vjerujemo. Ovaj moj projekt priča je o tom pogledu”, izjavio je Daniel Libeskind (56), čuveni američki arhitekt poljskih korijena i židovskog podrijetla, koji je prošlog tjedna pobijedio na međunarodnom arhitektonskom natječaju za rješenje novog kompleksa na mjestu srušenog Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine.

Budući da Libeskind već godinama živi u Berlinu, odmah je otputovao u New York na službeno proglašenje gdje su ga danonoćno opsjedali svi – od novinara do državnih službenika. Naime, to su svjetsko natjecanje, kao rijetko koje dosad, pratile brojne diskusije i samo desetak dana ranije mislilo se da će pobijediti drugi finalist – grupa THINK. No prevagnulo je lobiranje guvernera Georgea Patakija i gradonačelnika Michaela Bloomberga koji su navijali za Libeskindov projekt.

Amerikanci su ga odmah proglasili najvećim projektom 21. stoljeća jer je najbolje spojio sve zadane parametre, od poslovnog i stambenog centra do muzeja i memorijalnog dijela. “Danas sam neizmjerno ponosan, ovo je za mene vrlo dirljiv trenutak. Žalim što moji pokojni roditelji nisu uz mene da sudjeluju u mojem trijumfu.”

Daniel Libeskind poznat je kao jedan od najradikalnijih arhitekata svijeta, a njegove neobične građevine proglašavaju kontroverznim djelima. Smatraju ga intelektualcem; on odlično poznaje literaturu, muziku, matematiku, filozofiju i, naravno, arhitekturu. Poznat je i kao oštar kritičar drugih arhitekata. Za svoje radove dobio je brojne nagrade, između ostalih pretprošle godine i Hiroshima Art Prize koja se dodjeljuje za promicanje mira, slobode i razumijevanja među ljudima. Iako kao dijete uopće nije slutio da će postati arhitekt, danas je mnogima uzor. Autor je nekih od najprovokativnijih i najavangardnijih zgrada na svijetu: Židovskih muzeja u Berlinu i San Franciscu te Imperijalnog ratnog muzeja u Manchesteru. Svi ti radovi zapravo su memorijalne građevine, tema im je rat i holokaust Židova što je odredilo ne samo profesionalni nego i privatni život Daniela Libeskinda.

Libeskind je rođen 1946. u Lodzu u Poljskoj u obitelji Židova koji su preživjeli holokaust. Njegov otac i teta jedini su od 11-ero djece iz obitelji preživjeli strahote Auschwitza. Godine 1959. njegova se obitelj doselila u New York. “Kada sam došao u Ameriku, živio sam u Bronxu. I odrastao sam u Bronxu”. Tu se i školovao.

Bio je vrlo talentiran za muziku: studirao je klavir u Izraelu, a kasnije je bio zapažen kao virtuozni pijanist, čak je profesionalno nastupao u Carnegie Hallu u New Yorku. Dobro je zarađivao, a američko državljanstvo dobio je 1965. godine. “Ja sam Amerikanac”, rekao je ponosno.

No usput je stalno nešto crtao po notnom papiru. Odjednom je odlučio napustiti muziku, gotovo bez ikakvog razloga. I održao je riječ, a danas svira samo ponekad za prijatelje. Neki kažu da je prestao svirati zato što više nije htio interpretirati tuđe kompozicije, usprkos tome što je i za izvođačku umjetnost potrebna kreativnost.

Raskrstivši s muzikom, prvo je upisao studij matematike, a tek onda arhitekturu. “Arhitektura je za mene zamrznuta muzika”, objasnio je Libeskind koji svojim radom i nekonvencionalnim ponašanjem mijenja pravila igre u svijetu arhitekture. “Kad sam se počeo baviti arhitekturom, bio sam zgađen izgledom i atmosferom konvencionalnih arhitektonskih biroa. U njima je vladala rutina i specijalistička proizvodnja od čega mi se dizala kosa na glavi. Kad sam prije 14 godina osnovao vlastiti studio u Berlinu, krenuli smo na neizvjesno putovanje koje i danas traje.”

Diplomirao je 1970. na sveučilištu Cooper Union for the Advancement of Science and Art u New Yorku, koje se nalazi na Manhattanu, samo kilometar i pol od mjesta gdje su stajali neboderi World Trade Centra. A onda je magistrirao i stekao brojne počasne doktorate na mnogim svjetskim sveučilištima. Radio je i scenografije, instalacije, urbanističke projekte, izložbe…Tako je lani imao u Londonu zapaženu izložbu u Muzeju Sir Johna Soanea, poznatog engleskog arhitekta. Na stolu je servirao male makete i modele kao poslastice. “U ‘Alici u zemlji čudesa’ netko je rekao da prije nego što sjedneš za stol moraš imati najmanje sedam novih ideja. Soane je živio u skladu s tim. Aranžirajući makete kao jelo za doručak, naglasio sam da je arhitektura dio svakidašnjeg života.”

Oženjen je, ima troje djece, a život mu je podijeljen između projektiranja, profesorskog posla na sveučilištima u Pensilvaniji i Njemačkoj te putovanja svijetom gdje drži predavanja.

Libeskind je svoj projekt nazvao “Temelji sjećanja” jer je njime htio “povezati uspomenu na ruševine nekadašnjih ‘Twinsa’ i postaviti temelje novoj budućnosti New Yorka.” “Projekt povezuje dva kontradiktorna aspekta – tragediju u prošlosti i život u budućnosti, odnosno, pokazuje kako je moguće mijenjati svijet i izgraditi grad 21. stoljeća”, rekao je arhitekt dodajući da mu je jedan od glavnih zadataka bio i revitaliziranja Manhattana.

Njegov prijedlog obiluje simboličnim značenjima, a sastoji se od kompleksa nebodera oštrih bridova među kojima će dominirati vitak i visok toranj. S visinom od 541 metra postat će najviša zgrada na svijeta, viša od dosadašnjih blizanaca Petronas u Kuala Lumpuru. Iako će biti pričvršćen za susjednu poslovnu zgradu, izgledat će kao da lebdi u zraku i poput baklje na Kipu slobode stremi prema nebu. Tim dijelom svog projekta Libeskind je zapravo evocirao trenutak kada je kao tinejdžer uplovljavao u njujoršku luku i prvi puta ugledao čuvenu skulpturu.

Toranj je visok 1776 stopa čime se referira na američku Deklaraciju nezavisnosti, proglašena 1776. Na višim katovima tornja, iznad sedamdesetog, bit će stakleni “Vrtovi svijeta” namijenjeni za odmor i šetnju. “Vrtovi su dokaz života”, rekao je na njujorškoj izložbi, na kojoj je predstavljeno sedam odabranih radova, kad su ga upitali zašto se odlučio za vrtove. “Toranj utjelovljuje pojam slobode i ljepote i New Yorku ponovno vraća duhovno središte. Toranj je ikona koja govori o našoj vitalnosti i sposobnosti da uz optimizam prevladamo opasnost, usprkos tragediji koju smo proživjeli.”

Osmislio je i dva prostrana, komemorativna, javna mjesta – “Park junaka” i “Svjetlosni klin”. Park junaka zamislio je kao glavni trg koji će povezivati sve ostale javne prostore. Predstavljat će pravce odakle su na dan terorističkog napada stizali spasioci da pomognu unesrećenima. “Svjetlosni klin” svakog bi 11. rujna, na godišnjicu napada na WTC, cijeli prostor okupao svjetlom tako da ne bude nikakve sjene od 8.46 – kada je prvi avion udario u zgrade WTC-a – do 10,28 sati kada se srušio i drugi toranj.

Na mjestu razorenih ‘Twinsa’ gdje zjapi golema jama bit će meditativni prostor u spomen na poginule u terorističkom napadu 11. rujna. Kada je prije godinu dana razgledao sablasne betonske temelje i ruševine nekadašnjih nebodera, izjavio je: “Tu se osjeća glas nesreće”. Zato je odlučio u projekt ukorporirati kamene temelje ‘Twinsa’ i tako sačuvati uspomenu na World Trade Centar i sve što je ta dvostruka zgrada značila za Ameriku.

Vlasnici bivših ‘Twinsa’ The Lower Manhattan Development Corporation – LMDC u suradnji s lučkim vlastima New Yorka i New Jerseyja odlučili su da gradnja projekta ne počne prije 2005. godine. Također, za memorijal u spomen poginulih bit će raspisano zaseban natječaj da bi se odlučilo o konačnom izgledu tog prostora.

Libeskind je već poznat kao stručnjak za memorijalne građevine. Njegov je najčuveniji rad Židovski muzej u Berlinu, otvoren u rujnu 2001. To je bio njegov prvi veliki arhitektonski projekt koji ga je promovirao u svjetsku arhitektonsku zvijezdu. Do tada se Libeskind nije previše bavio praksom. Bio je profesor na brojnim sveučilištima: predavao je teoriju arhitekture na sveučilištima Harvard i UCLA u Los Angelesu, a priređivao je i brojne izložbe širom svijeta. “Ovo nije reminescencija na Židovski muzej u Berlinu”, odgovorio je kada su ga upitali da li je projekt za WTC radio po uzoru na berlinski muzej. “Ovo je pogled u budućnost.”