Silvije Petranović proteklog je tjedna u Lonjskom polju počeo snimanje filma 'Družba Isusova', po poznatom Šotolinom antitotalitarističkom romanuPrvi dan snimanja filma “Družba Isusova” u režiji Silvija Petranovića, a po romanu slavnog češkog pisca Jirija Šotole, započeo je ujutro na ledom pokrivenom Lonjskom polju, a nakon što je ugrijalo zimsko sunce, završio poslijepodne u mulju u koji je ekipa upadala do gležnjeva. Na setu su bili Milan Pleština kao pater Had, glavni lik romana i filma, Ivica Vidović kao otac Križulka i kaskader Aldo Tončić koji je dublirao Pleštinin pad s konja.

'Družio sam se i s Kunderom i sa Šotolom, i obojica su mi dopustili da snimam po njihovim djelima, iako su inače poznati kao pisci koji vrlo teško dopuštaju filmovanje svojih knjiga' Iako je za ulogu patera Hada ionako vitak Pleština morao smršaviti još nekoliko kilograma, kako bi se njegovo isposničko lice doimalo još izmučenijim, jutarnji led pustopoljine nije izdržao njegovu težinu. Snimajući scenu pješačenja prema dvorcu Marie Maximiliane, mjestu svoje propasti, potonuo je, pomalo simbolično, u močvaru gotovo do pasa. Smočio je crnu odoru, crni plašt, čak i šešir:

“To je nekako u skladu s mojim likom koji cijelo vrijeme nešto trpi. Svi hoće nešto od njega, htjeli bi mu zadati misiju još više nemoguću od nemoguće, ili ga promijeniti… ali on je neka čudna mješavina pasivnosti i aktivnosti, volje i krotkosti, pa mu uspijeva izboriti se i za svoj stav, a i za ono zbog čega je uopće u svom redu”, komentirao je Pleština.

Pleština će, uz Leonu Paraminski kao groficu Mariu Maximilianu, Darka Milasa, Radu Šerbedžiju, Matiju Prskalo, Mustafu Nadarevića, Vlatka Dulića, Bojana Navojca, Galliana Pahora i druge dočarati prodor isusovaca u slavenske, odnosno protestantske krajeve.

”Želim napraviti srednjoeuropski film koji će biti razumljiv u cijelom svijetu. Predložak je suvremeni češki autor koji se bavi 17. stoljećem, ali ne rekonstruiram povijest, ona mi je kulisa. Diplomirao sam na hongkonškom kung-fu filmu, prvi film koji sam snimio bio je o životu u komunizmu po Kunderinoj priči, a ovdje imamo isusovca kao glavni lik. Zanima me rafinirani odnos likova, ne mislim se specijalno baviti parabolama, idejama, nego ljudski zanimljivom pričom koja se može dogoditi svakome”, kaže Silvije Petranović, producent i redatelj “Družbe Isusove”, koji je sredinom 80-ih od samoga Jirija Šotole dobio copyright za snimanje toga filma.

“Film je potpuno hrvatski projekt”, kaže Petranović, “snima se na hrvatskom jeziku, ali radnja nije smještena u Češku nego u neku od slavenskih zemalja srednje Europe – Hrvatsku, Slovačku, Češku ili Poljsku.”

Roman “Družba Isusova” objavljen je prvi put u Pragu 1969. godine; veliki je i slavni roman češkog pjesnika i romanopisca Jirija Šotole. Govori o događajima iz 17. stoljeća – protureformacijskom prodoru isusovaca u Češku, a u vrijeme objavljivanja čitao se na razne načine, pa i kao kritika tadašnje komunističke vlasti. Nukleus romana našao je Šotola u stvarnim povijesnim događajima i likovima koje je potom pretvorio u priču o grofici, udovici Mariji Maximiliani, na čijem imanju isusovci grade veliku crkvu, a zatim je navode da im prije smrti ostavi i dvorac i imanje. Roman kronološki prati događaje od dolaska patera Hada na grofičino imanje pa do smrti osiromašene i propale Marije Maximiliane, no Petranović se dosta slobodno poigrava romanesknom građom iz koje uzima samo jedan isječak.

“Svaki dobar film korespondira sa svojim vremenom, ali ja ne bih nasilno trpao aktualnost u film. Možda sam malo staromodan, ali moja je aktualnost u likovima, odnosima, borbi duhovnog i tjelesnog, pri čemu duhovno pobjeđuje”, kaže Petranović čije se prvo bavljenje Šotolom zbilo 1985. kad je završavao studij filmske režije na zagrebačkoj Akademiji.

“Tada sam nadobudno stupio u kontakt s češkim disidentom Milanom Kunderom u Parizu i dobio od njega prava za snimanje njegove novele ‘Nitko se neće smijati’. Televizija Zagreb bila je producent tog TV filma koji traje 75 minuta. Glumili su Mustafa Nadarević, Pero Kvrgić, Vjera Žagar Nardelli.… Priča je to o profesoru ženskaru koji lakomisleno obeća jednu recenziju, a poslije shvati da je riječ o političkoj ucjeni. Kundera je dosad dao samo trojici autora pravo za snimanje filma: jednom davno, dok je još bio u Češkoj, za film ‘Smiješne ljubavi’. To je naziv i zbirke priča iz koje sam ja snimio jednu priču ‘Nitko se neće smijati’. I Philipu Kaufmanu dozvolio je snimiti ‘Nepodnošljivu lakoću postojanja’. Kundera je još uvijek jako zanimljiv jer sam nedavno dobio ponudu jednog američkog producenta za remake mog filma. Nisam siguran da ću to prihvatiti, čini mi se da sam temu potrošio”, kaže Petranović i nastavlja:

“Paralelno s Kunderom čitao sam ‘Družbu Isusovu’, to je bio razlog da se upoznam sa Jirijem Šotolom te sam 1985. u Pragu proveo neko vrijeme s njim. Tad je već bio bolestan, a četiri godine kasnije umro je, no prije toga ostavio mi je prava za snimanje tog filma. Nije mi ništa rekao kako bi želio da film izgleda, no kad smo se rastajali, čestitao mi je. Imao sam gotov scenarij za ‘Družbu Isusovu’ i tako smo odmah počeli na njemu raditi. Šotola je to jako volio”, kaže Petranović.

Šotola je završio umjetničku školu glume, a na kazališnoj akademiji diplomirao kazališnu režiju, pa se neko vrijeme time i bavio. Kad je objavio prvi roman, “Družbu Isusovu”, bio je vrlo afirmiran u krugu “pjesnika svakodnevice” koji su pisali posve neoptrećeni socrealizmom. U političkim previranjima prošao je kroz razne faze; jedan roman, “Pile na ražnju” morao je objaviti u samizdatu, a od kraja 70-ih normalno je objavljivao.

“Prema posljednjoj želji,” doznajemo od Petranovića, “pokopan je u selu Luže gdje je dvorac iz romana ‘Družba Isusova’ i njihova velika crkva – nju je stvarno sagradila Maria Maximiliana koja je u toj crkvi i pokopana. Priča je utemeljena na povijesnim činjenicama, kao kod nas na primjer priče o Katarini Zrinskoj”, kaže Petranović koji smatra da se dobro razumio s češkim piscima, možda i zato što su njegovi preci s češko-poljske granice.

“Moji nisu govorili češki nego njemački, ali ti su me prostori uvijek kopkali”, kaže Petranović. Njegova obitelj potječe iz malog mjesta na granici tih dviju zemalja, iz Sudeta što su tada pripadali Austro-ugarskoj. Nakon velikog požara1863. doselili su se u selo Prvča kraj Nove Gradiške gdje je i Petranović živio do studija. Bakinim poljskim prezimenom Bartche Petranović se danas potpisuje kao slikar, čime se profesionalno bavi. U igranom je filmu debitant.

“Ne smatram nekom manom što nisam do sad napravio ‘Družbu Isusovu’. Riječ je o izuzetno složenom djelu za koje treba biti zreo”, kaže Petranović koji se u filmu odlučio za isječak romana, a kronologiju života junaka zamijenio jednom godinom. “Dosta sam se slobodno poigrao građom i prilagodio je svojim afinitetima, dakle nije riječ o klasičnoj adaptaciji”, kaže Petranović.

Zadnjih 17 godina, od završetka akademije, bavio se dokumentarizmom i produkcijom. Na Bliskom istoku snimao je u vlastitoj produkciji seriju o arheološkim lokalitetima “Izgubljeni gradovi u biblijskim zemljama”. Snimio je i dokumentarni film o prijatelju, cijenjenom slikaru Rafaelu Talviju, a poslije “Družbe Isusove” snimat će dokumentarac o slikaru Daliboru Jelaviću, “Čovjek od voska”. Producirao je i film Vicka Ruića “Serafin, svjetioničarev sin”.

Producentsko iskustvo pomoglo mu je da sam producira i ovaj film: “Uvijek sam se želio baviti i produkcijom i režijom. Ovaj je film sufinanciralo Ministarstva kulture, HTV je značajan koproducent, a imamo koproducenta i u Poljskoj, ‘Heritage films’. Imamo interesa za koprodukciju iz još nekoliko zemalja, no prvo ćemo završiti film pa ćemo onda vidjeti. ‘Heritage films’ radio je neke jako zanimljive filmove: Wajdinog ‘Pana Tadeuša’ koji je imao više od 1.600.000 kinoposjetitelja u Poljskoj, a bio je koproducent i u ‘Schindlerovoj listi’. Glavni producent je Lew Ryvin koji je dobio tri Cezara u Parizu za ‘Pijanista’ i ima sedam nominacija za Oscara.”

“Nuđeno mi je da uzmem glumce izvana i da film bude na engleskom, ali želio sam raditi film na hrvatskom u kojem se mogu komforno izraziti; snimamo na lokacijama dvorca-utvrde Ribnik u blizini Karlovca, zatim u Valpovu, Belecu, biseru hrvatskog baroka, u Nacionalnom parku Lonjsko polje, upravo nevjerojatnom mjestu s ledom, snijegom, smrznutom vodom i travama”, kaže Petranović koji je u film kao glavnog snimatelja uključio Mišu Orepića nakon što je vidio njegov kratki film snimljen u Nizozemskoj. Tonči Vladislavić je kostimograf, glavni je scenograf Ivo Hušnjak, koji je s Ridleyjem Scottom radio film “Pad Crnog jastreba”, a glazbu je već skladao Alfi Kabiljo.

Prvi dan snimanja ovjekovječila je i helikopter-kamera navođena sa zemlje, belgijske firme “Flying cam”. “Trojica rade na ovoj letećoj kameri: piloti navode helikopter, a ja upravljam kamerom”, rekao nam je kamerman Clement Hingrai koji je radio u brojnim velikim filmovima, kao što su “Nemoguća misija” s Tomom Cruiseom, ”Žal” s Leonardom di Capriom te tri zadnja filma Jamesa Bonda s Pierceom Brosnanom.