Objavljeno u Nacionalu br. 381, 2003-03-05

Autor: Maroje Mihovilović

AMERIČKA MEDIJSKA BLOKADA

Bush priprema žestoku cenzuru izvješća iz Iraka

Američka vlada omogućila je ratnim reporterima trening u vojnim bazama nakon kojeg će biti raspoređeni u vojne jedinice koje će pratiti na bojištu: dok američki mediji jednoglasno podržavaju rat, a urednici pripremaju mehanizme za cenzuru, raste bojazan da će svim reporterima koji izvijeste nešto negativno po Amerikance biti uskraćena mogućnost za rad

Peter Arnett izvještavao je za CNN iz Bagdada za vrijeme Zaljevskog rataPeter Arnett izvještavao je za CNN iz Bagdada za vrijeme Zaljevskog rataBrojne novinske, radijske i televizijske redakcije već su poslale svoje reportere na Bliski istok da budu spremni kad počne rat. Sudeći po tome kako se američka vojna vlast odnosi prema novinarima koji onamo stižu, zapadni medijski stručnjaci tvrde da će budući rat protiv Iraka biti prekretnica u odnosu između reportera, koji se zalažu za slobodno izvještavanje, i vojske, koja se zalaže za cenzuru. Robert Fisk je prije nekoliko dana u londonskom Independentu otkrio kako pod pritiskom američke vlade i vojske uredništva američkih medija uspostavljaju sve veću kontrolu nad radom svojih reportera.

Reporteri CNN-a neće moći emitirati izvješća s terena ako prethodno njihov sinopsis nije odobrio urednik iz Atlante Bush se boji da bi slobodno izvještavanje moglo narušiti ratni napor u Iraku onako kako je okrenulo javnost protiv rata u Vijetnamu Proteklih desetljeća novinski i televizijski reporteri bili su “oči i uši” svojih redakcija, imali su nedodirljivo pravo da bez ograničenja izvijeste o događajima kojih su svjedoci. Još je prvi ratni izvjestitelj William Howard Russell, koji je za londonski Times 1855. izvještavao o Krimskom ratu, svojim dopisima definirao ratnu reportažu kao novinsku formu. U svim kasnijim ratovima brojni Russellovi nasljednici radili su po njegovu obrascu, uz jedino ograničenje da ne odaju vojne taktičke tajne i ne ugroze vojnike koje prate na bojištu. I ruski književnik Ilja Erenburg u II. svjetskom ratu, i Peter Arnett i Seymour Hersh u Vijetnamskom ratu, i Peter Arnett i Bernard Shaw izvještavajući za CNN u Zaljevskom ratu iz Bagdada, i Christiane Amanpour i Martin Bell iz Bosni. Arnett je izvještavajući iz Vijetnama imao dosta nesporazuma sa svojom agencijom Associated Press, a Martin Bell iz Bosne s BBC-jem, ali je reporter na terenu kao neposredni svjedok pobjeđivao u sporu.

No Fisk sada tvrdi da su reporteri CNN-a na Bliskom istoku dobili “Podsjetnik o politici odobravanja izvještaja” prema kojem svaki od njih, prije nego što počne pripremati izvještaj, njegov kratki sinopsis mora poslati CNN-ovoj redakciji u Atlantu gdje će urednici te sinopsise odobravati, provjerivši jesu li u skladu s općom politikom CNN-a. Računalnom vezom slanje i odobravanje sinopsisa moći će se brzo obaviti. Za naknadne preinake reporteri također mporaju tražiti dopuštenje urednika u Atlanti.

Fisk se zgraža jer ispada da urednici u Atlanti znaju više o onome što se događa na bojištu od reportera u Iraku. Ovo je nastavak onoga što se događalo s izvještajima reportera CNN-a o borbama izraelske vojske i palestinskih boraca u Cisjordaniji i Gazi. Kad je Michael Holmes u reportaži o borbama u Ramallahu izvijestio kako izraelski vojnici pucaju na palestinska vozila hitne pomoći koja odlaze po ranjenike, uredništvo u Atlanti nije emitiralo taj prilog jer u njemu nije bilo komentara izraelske vojske, koji pak Holmesu nitko nije htio dati. Obrazloženje te uredničke odluke bilo je da je izvještaj jednostran pa je emitiran tek nekoliko dana poslije, kad je predstavnik izraelske vojske dao izjavu, a u izvještaj je bila umetnuta i netočna tvrdnja kako se na palestinska vozila hitne pomoći puca u unakrsnoj vatri, kao da i Palestinci sami na njih pucaju. Ovaj primjer, tvrdi Fisk, očito pokazuje kakvim su se političkim intervencijama već i dosad služili urednici CNN-a.

Ovih dana američko ministarstvo obrane privodi kraju uključivanje novinara u borbene postrojbe, kako bi, po tvrdnjama Pentagona, mediji prvi put nakon mnogo godina imali bolji uvid u američku vojnu operaciju protiv Iraka. Pentagon je pozvao oko 200 američki redakcija novina, radija i televizije da obavijeste Pentagon prihvaćaju li poziv da njihovi novinari prate američke postrojbe na bojištu. Redakcije će prijaviti svoje novinare i fotoreportere, a Pentagon će postrojbama pridružiti oko 400 američkih novinara.

Priliku da neposredno prate američke vojnike dobit će i strani izvjestitelji. Pentagon je napravio listu od stotinjak inozemnih redakcija iz nekoliko desetaka zemalja koje će također biti pozvane da pošalju svoje izvjestitelje. Bit će pozvani novinari iz Britanija, Francuske, Njemačke, Kanade, Australije, Mađarske, Danske, Kine, Južne Koreje, Rusije, Izraela, Indije, Japana, Perua i Egipta. Očekuje se da će američke vojnike u rat pratiti oko 500 američkih i inozemnih novinara.

Pentagon je zapovjednicima na terenu naložio da novinarima osiguraju ”širok pristup američkim zračnim, kopnenim i morskim snagama uz minimalna ograničenja”, a to znači da će moći prići vojnicima na bojištu, čak i na prvoj liniji. “Naši ljudi na bojištu”, piše u uputama Pentagona, “trebaju reporterima ispričati svoju priču i zapovjednici moraju osigurati da mediji imaju pristup onomu što se događa zajedno s trupama, s tim da je briga za njihovu sigurnost u prvom redu odgovornost samih novinara.”

Pentagon je uvjeren da je budućim ratnim reporterima dao osnovna znanja kako da se na bojištu brinu sami za sebe. Nekoliko skupina američkih novinara boravilo je proteklih tjedana u vojnoj bazi Fort Benning u saveznoj državi Georgii, jednoj od najvećih baza američkog pješaštva, na vježbama što ih je za buduće ratne izvjestitelje iz Iraka organizirao Pentagon. Mnogi su to pozdravili kao znak novog odnosa vojske prema novinarima i najavu da će se prema njima u budućem ratu odnositi drukčije nego u prethodnim ratovima u Perzijskom zaljevu i Afganistanu, gdje novinarima nije omogućen pristup bojištu pa su rat pratili iz svojih hotela na temelju informacija s vojnih konferencijama za tisak.

Novinari su u Fort Benningu dobili vojnu opremu, bili smješteni u vojničke spavaonice i sedam dana bili pod posebnim vojnim režimom, koji je mnogima bio toliko naporan da su odustali. Morali su rano ustajati, odlaziti na marševe, s maskama na licu boravili su u komori gdje se simulirao napad bojnim otrovima, letjeli helikopterom.

Dio novinara uvjeren je da su to bile stvarne pripreme, a drugi su bili sumnjičavki, činilo da su novinarima u Fort Benningu vojnici samo priredili veliku predstavu, ali da zapravo uopće ne žele novinare na bojištu. Karikaturist Garry Trudeau posvetio je toj farsi dosta prostora u svom stripu “Doonesbury”, koji svakodnevno izlazi u 2000 američkih dnevnih listova. No većina američkih ratnih izvjestitelja smatra budući rat velikom prilikom da se istaknu.

Uredništva vodećih američkih medija pozdravile su politiku Pentagona prema novinarima, tvrdeći da je to posljedica i njihova pritiska na vladu. Posebno su time zadovoljne televizijske redakcije koje se nadaju da će zahvaljujući novoj satelitskoj tehnologiji i minijaturizaciji televizijske opreme moći uživo prenositi operacije američke vojske izravno s bojišta. U uredništvima su zadovoljni uvjeravanjima Pentagona da će novinarima dopuštati izvještavanje o svemu, pa i o civilnim žrtvama.

Međutim, britanski dnevnik Guardian objavio je iscrpnu analizu odnosa američkog tiska prema Bushovoj administraciji i pripremama za rat u Iraku i utvrdio da velika većina američkih novina podržava rat, o pripremama za rat piše nekritički, o ciljevima rata apologetski, a gotovo je potpuno nestao liberalni duh američkog tiska, kritičnog prema svakoj vlasti. Nema više ni znatiželjnih reportera, poput Boba Woodwarda i Carla Bernsteina koji su otkrili aferu “Watergate”, da i danas razotkrivaju mračnu pozadinu političkih kuhinja u Washingtonu. Komentatorskim miljeom vladaju u SAD-u zavladali su “jastrebovi” koji podržavaju američke ratne planove, a desničarska televizija Fox News, kojoj je vlasnik australski medijski mogul Rupert Murdoch i koja zagovara rat u Iraku, premašila je u gledanosti umjereniji CNN. Guardian tvrdi da je ta promjena rezultat manipulacija Bushove Bijele kuće koja svoje ekskluzivne informacije spretno plasira desno orijentiranim poslušničkim novinarima, dok ih kritički nastrojenima dozira ili uskraćuje. Novinari su naivni, tvrdi Guardian, ako vjeruju da će se u Iraku ponoviti situacija iz Vijetnama, kad su mogli po volji odlaziti s američkim postrojbama u akcije i pisati što ih je volja. U Iraku će informacije sigurno biti dozirane kao što dozirane izlaze iz Bijele kuće. Bush želi poslušne novinare, a i obuka u Fort Benningu bila je organiziran kako bi se novinarima pokazalo da će u budućem ratu biti sasvim ovisni o vojsci pa bi bilo pametno da to stalno imaju na umu.

Ovo je samo nastavak iste restriktivne politike Pentagona prema medijima čiji je vrhunac bio u jesen 2001. u ratu u Afganistanu, kad je novinarima gotovo onemogućen kontakt s američki trupama. Kad su neki reporteri, prateći snage antitalibanskog Sjevernog saveza, ipak dolazile u kontakt s američkim specijalcima, nastajali su neugodni incidenti. Prilikom pobune u tvrđavi u Mazar-i-Sharifu američki su vojnici tjerali reportere s mjesta događaja prijeteći im oružjem. Bila je to posljedica katastrofalnog iskustva američkog ministarstva obrane u Vijetnamskom ratu, kad su novinari otkrili pravu prirodu tog rata, američke ratne zločine počinjene u tom ratu, pa je američka javnost promijenila odnos prema tom ratu i prisilila predsjednika Richarda Nixona da ga prekine. Taj vojni i medijski debakl američke vojske u Vijetnamu u Pentagonu i danas objašnjavaju liberalnim odnosom prema novinarima, koji su u tom ratu imali punu slobodu kretanja, mogli su se pridružiti svakoj američkoj postrojbi, mijenjati svakog dana mjesto odakle će izvještavati, koju će operaciju pratiti, a čak su se često služili i vojnim komunikacijama kako bi slali svoje izvještaje i imali dopuštenje da se ukrcavaju u američke vojne helikoptere.

Nakon Vijetnamskog rata američki su novinari imali sve manje pristupa vojnim operacijama pa su za vrijeme Zaljevskog rata 1991. bili potpuno isključeni s bojišta, a samo neki britanski novinari pratili su pojedine britanske postrojbe, dok su svi ostali rat pratili preko svakodnevnih tiskovnih konferencija što ih je u stožeru u Saudijskoj Arabiji držao zapovjednik savezničkih snaga general Norman Schwarzkopf ili neki od njegovih pomoćnika. Reporter CBS-a Bob Simon, nezadovoljan restrikcijama američke vojske, s tročlanom snimateljskom ekipom otišao je na bojište bez pratnje, zalutao i 40 dana proveo u iračkom zarobljeništvu. U američkom zapovjedništvu bili su zadovoljni jer se nakon nestanka Boba Simona drugi novinari to nisu usuđivali učiniti.

Nešto veći pristup američkim medijima Pentagon je dopustio 1992. u američkoj mirovnoj operaciji u Somaliji, koja se pretvorila u medijski cirkus kad su se prvi američki vojnici pod punom ratnom opremom iskrcavali pred zoru desantom na plažu pokraj Mogadishua, a ondje su ih čekale stotine američkih novinara i televizijskih kamera zasljepljujući ih reflektorima. Ti novinari bili su svjedoci potpunog debakla američke vojske, a dramatične snimke ubijenih američkih vojnika, čija su mrtva tijela vezana za automobile Somalijci vukli kroz prašinu ulica, pridonijele su odluci Pentagona da se povuče iz Somalije a tu zemlju prepusti krvavom građanskom ratu.

Nakon Somalije odnos vojske prema reporterima bio je opet vrlo restriktivan, bilo im je zabranjeno da bilo gdje prate američke vojnike. Sada Pentagon tu politiku mijenja, a svoj zaokret objašnjava navodnom potrebom da se navodnim otvorenim pristupom vojnicima odgovara na neprijateljsku propagandu koja će, kad počne rat, sigurno buknuti. U Pentagonu očekuju da će iračka propaganda optužiti američke vojnike za zločine, protiv čega će se američka strana najbolje boriti dopusti li novinarima da te optužbe odmah provjere. Pentagon je pozvao čak i arapsku televiziju Al Jazeera, preko koje Osama bin Laden emitira svoje poruke i koja se proteklih godina ističe antiameričkim stavovima, da pošalje svog reportera da prati američke vojnike. Navodno postoji još jedan razlog za takvu američku odluku: američkim medijima nakon 11. rujna 2001. dominira rodoljubna ratobornost i oni se gotovo natječu u hvaljenju Busha pa Pentagon očekuje da će njihovi reporteri pokazivati isti duh. Ne bude li tako, uvijek će moći reagirati i časnik postrojbe koju će pratiti na terenu, ali i urednik u redakciji u SAD-u.

Tako će reporteri najvjerojatnije biti pod dvostrukom kontrolom, na ratištu pod nadzorom američkih časnika, ali i pod nadzorom svojih urednika u udaljenim redakcijama, koji će paziti da reporteri svojim izvještajima ne povrijede vojsku i vlast, jer kazna za to može biti istjerivanje novinara s bojišta, a za medij kojem se to dogodi bilo bi to vrlo neugodno u nadmetanju s konkurentskim redakcijama..

Vezane vijesti

Mokri snovi američkih vojnih stratega

Mokri snovi američkih vojnih stratega

Američki predsjednik Barack Obama u rezanju trilijardama dolara napumpana proračuna, kojim raspolaže Pentagon, poslužio se poznatom frazom o "budućoj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika