Objavljeno u Nacionalu br. 383, 2003-03-19

Autor: Nina Ožegović

Željko Kipke - Hrvatski kriminal na slikarskom platnu

Razgovor s poznatim hrvatskim konceptualnim umjetnikom, sudionikom Venecijanskog bienalla 1993., autorom čija se djela nalaze u muzejima i privatnim kolekcijama Beča, Pariza, Rima... o njegovom novom projektu 'Stupovi hrvatskog društva' u kojem izlaže svoje viđenje kriminala u Hrvatskoj

Željko Kipke: 'Hrvatska je umjetnost sterilna, konzervativna i suzdržana, i film, i kazalište, i mladi likovnjaci'Željko Kipke: 'Hrvatska je umjetnost sterilna, konzervativna i suzdržana, i film, i kazalište, i mladi likovnjaci'Biografija

– 1953. rođen u Čakovcu – 1976. diplomirao slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu – 1976.-1980. suradnik Slikarske majstorske radionice – 1982. teorijsko djelovanje, piše kritike i eseje – 1982.–2003. izlagao na više od 70 samostalnih i skupnih izložbi u Zagrebu, Beogradu, Rijeci, Ljubljani, Dubrovniku, Mainzu, Torinu, Sarajevu, Sao Paulu, Parizu, Lisabonu, Grazu, Seoulu, New Yorku, Budimpešti, Kairu, Kopenhagenu, Buenos Airesu i Mallorci – 1989. objavio knjigu eseja ‘Iluminatori novog ciklusa’ u izdanju Quoruma – predstavljao hrvatsku likovnu umjetnost na Venecijanskom biennalu 1993., kairskom biennalu 1994./95., u Sao Paulu, Buenos Airesu i Santiagu de Chileu 1997./98., u Rusiji 2002., te u Španjolskoj 2003.

'Hrvatska je umjetnost sterilna, konzervativna i suzdržana, i film, i kazalište, i mladi likovnjaci' BALKAN I ZAPAD Balkan je Zapadu zanimljiv jer mu nudi neobičan umjetnički materijal, folklor, kič, hibridne postupke, koji nakratko mogu osvježiti njegovu umjetničku scenuPijan zario susjedu nož u trbuh ispred zajedničkog toaleta. Vjenčat će se s mladićem kojeg je optužila za silovanje. Ukrao pet prometnih znakova. Lažni službenik iz ministarstva krao torbice iz vrtića. Susjedu slomio grane na dvanaest stabala maslina. Željko Kipke (50), najpoznatiji hrvatski konceptualni umjetnik, sudionik Venecijanskog biennalea 1993. i autor djela koja se nalaze u muzejima i privatnim kolekcijama Beča, Amsterdama, Marseillea, Toulousa, Pariza i Rima, izabrao je ove bizarne i nevjerojatne naslova iz Crnih kronika i upotrijebio ih za svoj najnoviji projekt intrigantnog naslova “Stupovi hrvatskog društva”. “Osnovna tema projekta je moje viđenje kriminala u Hrvatskoj, odnosno, specifičnost balkanske zbilje u svim nadrealnim varijantama”, objašnjava nam Kipke dok razgovaramo u njegovu ateljeu u širem središtu Zagreba. Ciklus se sastoji od deset ulja na platnu, a do sada je napravio šest slika, i to posebnim postupkom koji oponaša grafičku tehniku.

U nastavku slijede još četiri slike, a kada projekt bude bio gotov, želio bi ga prikazati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Ova najnovija serija radova u potpunosti se razlikuje od njegovih dosadašnjih ciklusa, recimo, “Prošlost je puna otrova i opijata”, “Kletve i brojevi”, “Retrofuturizam” ili “Moje slike su besmrtne”: slike su jednostavne, ekonomične i reducirane, no kao i mnogo puta dosad, Željko Kipke je opet nov, provokativan i kritičan.

NACIONAL: Kako biste objasnili značenje vašeg projekta “Stupovi hrvatskog društva”? – Iako govorim o različitim oblicima devijantnog ponašanja, tipičnog za balkansko podneblje, nikoga nisam htio optužiti niti stigmatizirati, jer nikada ne znate kada ćete se i sami naći s druge strane zakona ili kada će netko i vas optužiti za kriminal. Projekt nije pedagoški, htio sam otvoriti prostor pozitivnog ozračja, napraviti pristupačan serijal, komunikativan, atraktivan, zabavan i duhovit. Zapravo, htio sam nekom budućem gledatelju u galeriji podignuti pozitivnu energiju dok bude gledao moje slike. Ali i upozoriti da razmisli o vlastitom susjedu i svom odnosu prema njemu.

NACIONAL: Zanimljivo je da na prvi pogled slike djeluju prazno, ali kada se udubite, onda vas zgrome svojim jakim značenjem i natjeraju na razmišljanje. – Slike u projektu funkcioniraju kao stranice neke knjige, jer apostrofiranjem naslova iz Crnih kronika i njihovim umetanjem na platna, ja kazujem priče. Svaka slika je priča za sebe. Doduše, nema puno teksta – jedino naslov, a sve ostalo je ilustracija, koja zapravo nosi sadržaj. Više me ne zanima formalni problem u slikarstvu, aktualan u osamdesetima prošlog stoljeća. Mene zanima slika s namjerom, čiji sadržaj upozorava na socijalnu zbilju, znači, društveno angažirana slika.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za projekt? – Mjesecima sam skupljao i proučavao različitu građu, a onda su se odjednom stvari same otvorile i pokazale mi put. Prvo sam obilazio brojne sudove, podzemne garaže, kazališta, kinodvorane, banke, ministarstva i shopping centre i proučavao stupove, koje dotad nisam primjećivao. Bilo je različitih – mramornih, drvom opločenih, lažnih, sterilnih, kičastih, prekrivenih prašinom, ispucalih, futurističkih… Prava galerija zanimljivih figura. Odlučio sam šutljive svjedoke iskoristiti za svoju duhovitu priču o stupovima društva. Ne mislim pritom na konkretne nosače građevine, nego više metaforički, na stupove koji se ne vide, ali se njihova prisutnost osjeća pri svakom socijalnom koraku. Društveni stupovi više su etičke kategorije, nezaobilazni dijelovi socijalne zbilje.

NACIONAL: Jeste li se odmah odlučili za ovakav pristup – jednostavan i reducirani crtež bez likova i opisa društvenih situacija? – U početku sam mislio napraviti hiperrealističke slike, koje bih uz pomoć svog znanja i umijeća doveo do savršenstva, a onda u njih ubaciti taj vrlo hladan naslov iz Crne kronike. Spletom okolnosti u to sam vrijeme vidio američki film “Kobno prestrojavanje”. U jednoj sceni iznad glave glavnog junaka u gro planu, koji se nalazi u nekoj pravnoj strci, primijetio sam reklamu sa shematiziranim crtežom kutije za cigarete. U istom trenutku odlučio sam drastično promijeniti strategiju i usmjeriti je u posve drugom pravcu. Odbacio sam hiperrealistički postupak i preko noći se odlučio za shematizirane slike stupova, a pozornost sam usmjerio na tlo, na podnožje, odnosno na mjesta gdje stupovi urastaju u pod. To su, metaforički gledano, ona mjesta gdje se razvija posebna društvena kemija koja poslije dobrim dijelom uvjetuje našu kulturnu i političku zbilju.

NACIONAL: Po čemu se balkanski socijalni sindrom razlikuje od europskog, recimo, njemačkog? – Balkanska je zbilja možda perverznija, neotesanija i sirovija, prepuna udaraca ispod pojasa, vjerojatno zato što nije bilo vremena da se razviju sofisticiraniji oblici i pokaže europska raskoš i licemjerje. No istodobno je smješnija i bizarnija. Iščitavajući mjesecima naslove u rubrikama Crne kronike u dnevnim novinama, primijetio sam da se kod nas uporno ponavlja tip ponašanja, tipičan za Balkan, koji je istodobno komičan i kažnjiv, no kod nas se tretira kao uobičajeno ponašanje. Na primjer, u nas se vrlo često ponavlja tema “dobrosusjedskih” odnosa pa sam izvukao naslov “Susjedu slomio grane na 20 stabala maslina”. To na prvi pogled može djelovati banalno i nevažno, ali vjerujem da u Dalmaciji ima egzistencijalnih posljedica.

NACIONAL: Zašto ste napravili i tri engleske varijante? – U međuvremenu sam dobio poziv za jednu izložbu u Beču pa sam htio preduhitriti moguće probleme u komunikaciji i razumijevanju. Naime, usprkos tome što su slike krajnje jednostavne, vizualno reducirane, tekst je važan jer dodatno objašnjava sadržaj i slici daje smisao. Počeo sam također razmišljati o tome da slične situacije nisu strane ostalim društvima. Za engleske varijante odabrao sam naslove “12-godišnja djevojčica oteta radi udaje”, “Pijan zario susjedu nož u trbuh ispred zajedničkog toaleta” i “Nepoznati lopov s jahte ukrao tehničku opremu i 14 stropnih svjetiljki”. Naslovi su podsjetnik na opori život na Balkanu, koji karakteriziraju siromaštvo, drukčiji socijalni uvjeti života, specifične vrijednosti, paradoksalnost, bizarne strategije, nadrealnost, postupci bez okolišanja i uljepšavanja.

NACIONAL: Možete li nam otkriti kojim ćete slikama zaokružiti projekt? – U nastavku projekta napravit ću još sliku s tekstom “Čistačica buffeta pronašla ručnu bombu u muškom WC-u”, koji podsjeća da je na ovim prostorima donedavno vladao zakon oružja i da će nedvojbeno još dugo uzimati socijalni danak. Smatram da je takav oblik zaboravljanja i zapuštenosti stran mentalnom sklopu prosječnog stanovnika Zapadne Europe. Također, mislim da ću iskoristiti naslov “Vjenčat će se za mladića kojeg je optužila za silovanje”, što je toliko nevjerojatno, ali i duhovito, da gledatelju moje buduće slike neće biti teško u svojoj glavi taj naslov pretvoriti u škakljivu priču. Napravit ću i slike s tekstom “Ukrao pet prometnih znakova” i “Odvezli 42 metra betonske ograde uz Jadransku magistralu”, koje su zbog bizarnosti sadržaja idealne za umjetnički projekt.

NACIONAL: Hoćete li prodavati te slike i koja će im biti cijena? – Naravno, prodavat ću ih nakon izložbe, ali je pitanje kojeg bi kupca one mogle zanimati. Naime, slikama iz serijala s “otrovima” podosta je trebalo da završe u privatnim kolekcijama, pretpostavljam zbog morbidnog sadržaja, jedna trećina “Kletvi” još je u mojem ateljeu, drugu je otkupila Moderna galerija u Rijeci, a dvije su, začudo, ipak završile u privatnim rukama. Ako želim izlagati te radove, moram nagovarati vlasnike da mi ih ustupe na neko vrijeme, i to me uistinu zamara. Priznajem da mi je danas žao što nisam obje serije sačuvao u cijelosti i što nisu ostale u mojem vlasništvu. A što se tiče cijena, o njima ćemo možda poslije izložbe.

NACIONAL: Nikada niste ni opovrgnuli niti potvrdili informaciju da ste Billu Gatesu, najbogatijem čovjeku na svijetu, prodali svoju petogodišnju produkciju i za to dobili golem novac. Je li to istina? – Napravio sam dobre poslove na Zapadu, priča koju ste spomenuli za mene je prastara i ostajem pri tome da je to moja stvar. Kada sam prije desetak godina prodavao slike u zapadnim zemljama, nitko o tome nije pisao jer medije u to vrijeme takve teme nisu zanimale. Tko je ikada, uostalom, analizirao ili pisao o količini prodanih slika Ede Murtića, ili u tisku propitivao njegove zarade na Zapadu?

NACIONAL: Kako zapravo živite – kao boem, ili vodite regularan život poput svih konvencionalnih profesija? – Teško je danas govoriti o nekakvom boemskom ritmu u mojem životu, kada bolje razmislim, i nisam taj tip. Trenutačno sam discipliniraniji, što je i logično jer imam puno više obveza nego nekada. Prije sam živio kaotičnije, zapravo sam namjerno iskušavao različite modele umjetničkog ponašanja i dinamizirao vlastiti život misleći da je to važno za umjetnost. No nakon što čovjek odradi razne gluposti u životu, shvati da jedino golemi trud, rad, disciplina i uredan ritam donose rezultate. Smatram da sam punih 16 sati pod naponom, pa čak i kad gledam neki film koji naoko nema veze s mojim programima, vrebam u smjeru nekog budućeg slikarskog serijala. Umjetničko djelovanje podrazumijeva cjelodnevni angažman. To je prilično opterećenje, ali tako se odmaram i dobro osjećam.

NACIONAL: Imate li umjetničke korijene? – Moji su korijeni vrlo zanimljivi: u meni teče mongolska, njemačka i hrvatska krv. Moja baka je bila Mađarica, a kao što se zna, Mađari su izravni potomci Mongola, otac mi je priskrbio prusku disciplinu, a majka Hrvatica slavensku otkvačenost. Dakle, nema bolje kombinacije za umjetnika! U mojoj obitelji nije bilo velikih intelektualaca niti umjetnika. Potječem iz radničke obitelji – otac je svojedobno radio u nekadašnjoj čakovečkoj tvornici “Metalac”, a majka je kućanica. Budući da sam u jednoj od svojih slikarskih faza koristio metal, poslužilo mi je iskustvo iz mladosti, to što me je otac prisiljavao na rad s različitim vrstama metala.

NACIONAL: Kako funkcionira brak s umjetnikom? – Moja supruga je postala redovita profesorica mehanike na Fakultetu prometnih znanosti, a inače je diplomirala na Građevinskom fakultetu. Vrlo je sposobna za rad u tom području i ponosan sam na njezine uspjehe. Nemamo djece, pratim je često tijekom njezinih putovanja po Hrvatskoj te u inozemstvo na različite znanstvene skupove i predavanja. Činjenica je da ne voli putovati sama pa u takvim prigodama koristim putovanja za pisanje tekstova i eventualno, ako se ukaže prilika, pogledam pokoju interesantnu izložbu u nekoj od europskih metropola.

NACIONAL: Može li se govoriti o velikom zanimanju Europe i svijeta za balkanske teme, osobito u likovnoj umjetnosti? – Nakon nekih izložbi u Europi, pogotovo nakon “Documente” u Kasselu i “Balkanije” u Grazu primijetio sam pojačano zanimanje stranih kustosa za umjetnike s balkanskog teritorija gdje oni uvrštavaju i Hrvatsku. Balkan je Zapadu trenutačno zanimljiv jer mu umjetnici s tog terena mogu ponuditi nesvakidašnji umjetnički materijal. Na primjer, hibridne postupke, u kojima se sudaraju folklor, kič, neuobičajeni materijali, dakle, resursi koji djeluju stimulativno i po uzoru na koje umjetnost Zapada može nakratko osvježiti vlastitu scenu. Haralda Szeemanna, koji sredinom ove godine u Beču sprema izložbu o balkanskim umjetničkim strategijama, posebno su zanimale moje “Kletve” i “Otrovi”, koji su, usput rečeno, dobro prošli na izložbi na Balearima. Španjolci su jedan od “otrova” otisnuli na naslovnici kataloga, a moj prijatelj iz mladosti stavio je istu sliku uz moju suglasnost na naslovnu stranicu zbirke poezije, dok je jedan drugi “otrov” iz iste serije završio i na kalendaru za 2000. godinu.

NACIONAL: Znači li to da je vaš stari projekt u trendu? – Ne gajim te iluzije, ali s obzirom na to kako se stvari razvijaju, “Otrovi” dobivaju na zamahu, polako ali sigurno. Čak imam informaciju da su se skupno pojavili u nekom udžbeniku, no to bih trebao provjeriti. Međutim, slike sa stupovima se, nema dvojbe, nastavljaju na dva moja prijašnja ciklusa u kojima sam se vrlo kritički bavio društvenom zbiljom. Riječ je, dakle, o spomenutom serijalu koji je išao pod nazivom “Prošlost je puna otrova i opijata” iz 1998. godine, a s kojim sam reagirao na depresiju tog vremena. Kao što inače često koristim restlove, tako sam prije pet godina preslikao zaboravljene ilustracije iz tridesetih godina, dodao im kemijske formule otrovnih tvari i ponudio ih kao lijek – u svojstvu antidepresiva. Godinu dana poslije, 1999., nastale su slike s kletvama, šest duhovitih opaski na račun šest zagrebačkih institucija koje su me iritirale svojom nedjelotvornošću. Seriju sam izložio u rovinjskom muzeju i nešto poslije u Modernoj galeriji u Rijeci. Pokazao sam ih i u Zagrebu, Dubrovniku, Moskvi i Skoplju.

NACIONAL: Jednom ste rekli da nema umjetnosti bez elemenata bizarnog i nadrealnog, te da je umjetnost oblik devijantnog ponašanja. Kakva je onda hrvatska umjetnost? – Stanje je daleko od nadrealističkog, dakako, tu su iznimke, ali općenito gledano, hrvatska je umjetnička scena, osobito likovna, ipak sterilna po tom pitanju, možda je bolje reći konzervativnija i suzdržanija. Netko sa strane rekao bi da je bilo previše geometrije u igri. I od takvih se korijena stvari teško dalje razvijaju. To je očito i u nemuštom domaćem filmu, na kazališnim daskama te među mlađim likovnjacima. Formalizmi su uistinu odradili svoje i glupo ih je danas koristiti.

NACIONAL: Budući da dobro poznajete situaciju na svjetskoj sceni, a i sami ste sudjelovali na Venecijanskom biennaleu 1993., recite nam koji su osnovni kriteriji za uspjeh umjetnika u Hrvatskoj, a koji u svijetu? – Bilo bi bezobrazno s moje strane govoriti o tome da se u nas podržavaju upitne vrijednosti, a da se s druge strane sve zbiva na bajkovit način. Tvrdim da se svaki ozbiljan rad u konačnici honorira, ako ničim drugim, onda pozivima na relevantne izložbe. Drugim riječima, upornost se isplati bez obzira na to što je domaća scena nestimulativna, nesklona promjenama, što su kritičari i teoretičari površni i dobrim dijelom nezainteresirani i što se vrlo često ponašaju poput umjetnika te sebe doživljavaju u svojstvu umjetnika. Dodajem da nove tehnologije polagano brišu granice i sve sam uvjereniji da će uskoro prestati postojati jedan kriterij s one i drugačiji s ove strane granice.

NACIONAL: Kako tumačite da su neki naši umjetnici poput Toma Gotovca, Mladena Stilinovića, Vlaste Delimar ili Andreje Kulundžić zapaženiji u inozemstvu nego u Hrvatskoj? – Ne bih se složio da su zapaženiji, smatram da su dobro percipirani i u domaćoj javnosti. Mediji su ona pokretačka snaga koja ih iznova predstavlja domaćoj publici te smatram da se i na tom planu stvari mijenjaju. Međutim, pitanje je što im ta pozicija otvara na planu egzistencije. Koliko su oni zaštićeni u tom smislu? Mislim da više nije riječ o bitnoj razlici u percepciji. Doduše, stručna javnost izvan granica Hrvatske je temeljitija, rigoroznija i profesionalnija. Ugodno je povremeno dijeliti taj standard, ali nabrojeni umjetnici, koliko je meni poznato, žive u Hrvatskoj, u kojoj se slični standardi ne naziru na horizontu. Treba znati da dobar dio umjetnika na Zapadu ne živi od umjetnosti te su prisiljeni potražiti alternativne oblike egzistencije. Sve je stvar izbora. Čak sam uvjeren da bi umjetnici koje ste spomenuli imali egzistencijalnih teškoća ako bi se odlučili za život u drugim sredinama. Mogu vam navesti primjer Julija Knifera koji je imao i ima podršku stranih privatnih galerija i kojem je bilo iznimno teško u početku kada se odlučio u poznim godinama na život u Francuskoj.

NACIONAL: Koliko mišljenja poput onog našeg doajena Ede Murtića, koji je nedavno zgazio sve suvremene oblike umjetnosti, od videa do performancea, štete hrvatskoj umjetnosti? – Ne bih rekao da to šteti hrvatskoj umjetnosti, prije onome tko je to izgovorio, jer pokazuje njegovo nerazumijevanje iste umjetnosti. Takve riječi pristaju uz sliku političkoga komesara koji obznanjuje nekakav dekret, ali dolaze iz usta uvaženog slikara. Uostalom, mlađe umjetnike njegove opaske ionako ne zanimaju jer oni imaju ozbiljnije stvari na umu i moraju se nositi s vremenom u kojem djeluju. Mislim da su prošla vremena kada bi privatna frustracija trebala prerasti svoje okvire i po partijskoj se liniji nametnuti kao ideološki okvir umjetničkog djelovanja. Svi su mediji jednako sugestivni i važni ako čovjek ima što preko njih reći.

NACIONAL: Može li se ostati vjeran umjetnosti, a istodobno biti komercijalan i dobro živjeti od slikarstva? Odnosno, jesu li komercijalni slikari prodali dušu? – Mislim da svatko zna što radi, ne možete danas osuđivati nekoga zato što je izabrao komercijalni put i želi od toga dobro živjeti. Čovjek radi ono što može, a okolnosti mu onda itekako određuju karijeru. Jeste li se ikada upitali zašto strogo komercijalni umjetnici koji pune novinske stupce uopće ne sudjeluju na relevantnim izložbama u Hrvatskoj i izvan njezinih granica? Zašto ih se zaobilazi u tim stvarima? Što se tiče prodaje duše, o tome je moguće razgovarati. Nikada nećete doznati kakav pakleni plan stoji iza nekih programa za koje većina kritičara tvrdi da su iznimni. Znajte, svako se važno iskustvo plaća i svaki značajan i sugestivan program ostavlja neizbrisiv trag na duši njegova autora.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika