Popularna ženska country grupa Dixie Chicks: "Samo da znate, mi se stidimo što predsjednik SAD-a potječe iz Texasa."U posljednjem broju najpoznatijeg američkog rock časopisa Rolling Stone od 14. ožujka objavljen je preko cijele stranice proglas koji je potpisalo 50-ak vodećih američkih i britanskih glazbenika. Laurie Anderson, Eric Benet, Jackson Browne, Busta Rhymes, David Byrne, Capone & Noreaga Cornershop, Rosanne Cash, Sheryl Crow, Missy Elliott, Brian Eno, Peter Gabriel, Emmylou Harris, Natalie Imbruglia, Massive Attack, Dave Matthews, Natalie Merchant, Lou Reed, REM, Suzanne Vega, Youngbloods, Zap Mama i mnogi drugi kolektivno prosvjeduju protiv rata SAD najavljuje Iraku.

Američki mediji, u vlasništvu velikih korporacija, cenzuriraju sve češće antiratne istupe glazbenika, a prijete čak i skidanjem njihovih pjesmi s radijskih i TV programaProtiv vijetnamskog rata glazbenici su nezadovoljstvo izražavali u prvom redu glazbom. Šezdesetih godina američkom glazbenom scenom dominirale su prosvjedne i pacifističke pjesme koje su se prvi put čule u malim lokalima newyorškog Greenwich Villagea u kojima su nastupali Bob Dylan, Joan Baez i Peter, Paul and Mary. Kulminacija je bio megakoncert pred 400.000 ljudi u Woodstocku 1969. Mnogi su očekivali da će se i sada pojaviti takav prosvjedni pokret, jer su mnogi glazbenici ovih dana iskazivali antiratne stavove.

U proglasu “Glazbenici ujedinjeni da pobijede bez rata” u Rolling Stoneu piše: “Mi smo labava koalicija suvremenih glazbenika koji osjećaju da su u sadašnjoj ratnoj užurbanosti Bushove administracije zanemareni i gurnuti u stranu glasovi razuma. Mi smatramo da rat nije neizbježan, iako nas mediji i vlada u to žele uvjeriti. Mi ne volimo Saddama Husseina, ali mislimo da stroga inspekcija Ujedinjenih naroda nije otkrila opravdanje za napad na njega. Smatramo da planirana invazija ide na ruku Al Qaedi i teroristima jer će razbuktati antiameričko i antizapadno raspoloženje.” U proglasu se nadalje kaže: “Većina nas nikada se nije srela pa bi bilo pretjerano pretpostavljati da se u svemu slažemo. Naprotiv, vjerojatno o ovoj stvari imamo vrlo različita mišljenja. No svi se slažemo da je rat nepotreban. Divno je da se ovako raznolika grupa glazbenika uspjela u tom pitanju složiti ovako brzo i za samo nekoliko tjedana formulirati svoja shvaćanja, svoju vjeru i snagu svojih uvjerenja. Neka naši prijatelji i naša djeca znaju da mi želimo da se naši glasovi čuju, da smo progovorili protiv nečeg što smatramo pogrešnim, apsurdnim i opasnim za budućnost svih nas.”

Proglas je izazvao i pitanje zašto popularni i utjecajni glazbenici nisu jače progovorili glazbom, koja bi njihovu poruku učinila mnogo glasnijom. Zašto među potpisnicima nema Christine Aguilere, Shakire, Britney Spears, a pogotovo Eminema, koji inače vrlo rječito progovara o raznim društvenim pitanjima u svojim pjesmama. Nema ni Madonne, koja je zadnjih tjedana također oprezno izražavala antiratno raspoloženje. Valja očekivati da će se tom apelu sljedećih dana pridružiti i George Michael, Beastie Boys, Chrissie Hynde, John Mellencamp, Ms Dynamite, možda čak i Bruce Springsteen te još neki koji su prosvjedovali protiv rata.

Slično kao i početkom 60-ih, kad su prvi rockeri počeli prosvjedovati protiv Vijetnamskog rata, sadašnje antiratne glazbenike smjesta proglašavaju nedomoljubnim izdajicama, zbog čega imaju velikih neugodnosti. Popularna ženska country grupa Dixie Chicks, koja se može pohvaliti milijunskim nakladama svojih albuma i brojnim Grammyjima, u ponedjeljak, 10. ožujka, održala je koncert u Londonu, gdje je članica grupe Natalie Maines mladoj antiratno raspoloženoj publici rekla: “Samo da znate, mi se stidimo što predsjednik SAD-a potječe iz Texasa.” Ta izjava izazvala je u Texasu i SAD-u općenito strašne reakcije jer upravo su ljubitelji countryja u SAD-u najkonzervativniji dio javnosti, a ta glazba posebno je popularna u Texasu. Tamošnje radiopostaje, koje stalno emitiraju pjesme Dixie Chicksa, bile su preplavljene telefonskim pozivima i e-mailovima ogorčenih slušatelja koji su zahtijevali da se njihove pjesme više ne puštaju jer je “sramota što su one izjavile u trenucima kad našim momcima treba podrška jer kreću u rat”. Neke su lokalne radiopostaje tako i postupile, a velika grupacija radiopostaja najavila je bojkot njihovih pjesama ako one ne povuku tu izjavu i ne ispričaju se. U SAD-u prodaja albuma uvelike ovisi o tome koliko se pjesme sviraju na radiju, a u ovom trenutku upravo je ploča “Travellin’ Soldier” grupe Dixie Chicks na prvom mjestu top-liste najprodavanijih country ploča.

Početkom 60-ih u SAD-u su radiopostaje uglavnom bile samostalne, eventualno vezane u manje mreže, a uredništva su vodila samostalnu politiku. Bilo je mnogo nezavisnih radiopostaja koje su svirale što im se svidjelo, prema ukusu vlasnika i urednika, pa su na nekima od njih svoj prostor nalazili i glazbenici koji nisu spadali u maticu popularne glazbe. Na takvim postajama emitirale su se i prve pjesme Boba Dylana i Joan Baez. Postojale su i nezavisne diskografske tvrtke koje su izdavale i ploče nepoznatih izvođača. Danas je pak golema većina američkih radiopostaja umrežena u velike konglomerate. Mreža Clear Channel u svom sastavu ima čak 1200 postaja i pokriva 54 posto američkog stanovništva. Vodi jedinstvenu uređivačku politiku, iznimno konzervativnu. Bude li ta mreža bojkotirala Dixie Chicks, njihova bi karijera bila itekako ugrožena. Prijetnja grupi Dixie Chicks upozorenje je i drugim izvođačima da paze što rade. Tako se ponaša i televizija. Uprava CBS-a koji je prenosio dodjelu Grammyja upozorila je sve glazbenike koji su trebali nastupiti na svečanosti da se neće tolerirati nikakvi antiratni prosvjedi i da će sve političke izjave biti izrezane iz snimke. Neki su novinari pisali o toj zabrani, što su i uprava CBS-a i glazbenici demantirali. No Will Champion, bubnjar grupe Codlplay, izjavio je da je bila posrijedi “fašistička zabrana”. Na pozornici se izredalo stotinjak vodećih američkih glazbenika, među ostalima i brojni rapperi, koji na takvim priredbama štošta izgovore, ali gotovo nitko nije spomenuo rat. Fred Durst, pjevač grupe Limp Bizkit, rekao je da smo “svi suglasni da rat mora što prije nestati”. Izjava tog inače vrlo rječitog mladića bila je toliko nejasna da su cenzori CBS-a zaključili da može i ostati. Jedino se Sheryl Crow, jedna od naglasnijih protivnica rata, koja se stalno na javnim mjestima pojavljuje u majicama s antiratnim sloganima (npr. “Rat nije odgovor”), na dodjeli Grammyja pojavila s gitarom na čijem je širokom remenu pisalo “No War”. Takva se politika vodi i u Britaniji. Nedavno je u emisiji “Top of the Pops” BBC nastupio George Michael, jedan od najvećih britanskih protivnika rata, a čelist iz njegove prateće grupe imao je majicu s natpisom “No War, Blair Out”, ali su iz snimke izrezani svi kadrovi na kojima se vidi taj glazbenik.

Bruce Spingsteen, veliki protivnik rata u Iraku, na svom je koncertu promijenio redoslijed pjesama. Donedavno je svaki koncert počinjao pjesmom “Rising”, posvećenom spasiocima 11. rujna 2001., a sada pjesmama drukčijih poruka. Svi su zamijetili da je 2. ožujka koncert u Austinu, gdje je predsjednik Bush dugo živio dok je bio guverner Texasa, počeo poznatom pjesmom “War” koju je 60-ih napisao Edwin Starr. U toj je pjesmi i stih: “Čemu služi rat? Apsolutno ničemu!” Sljedeći koncert u Texasu počeo je svojom pjesmom “Born in the U.S.A.” uz komentar: “Nadam se da postoji mirno rješenje za rat u Iraku. Nadam se da će se naši vojnici sretno vratiti kući. Ovu sam pjesmu 1983. napisao o Vijetnamskom ratu, nadam se da je neću morati pisati iznova.”

Neil Young, 57-godišnji rockerski veteran, koji se 60-ih proslavio i pjesmama protiv Vijetnamskog rata, nastupio je ovih dana u povodu uvrštavanja u Dvoranu slavnih rock ‘n’ rolla u Clevelandu i rekao: “Danas slavimo, a sutra ćemo već početi ubijati. Osjećam se kao da se nalazim u ogromnom džipu što ga vozi neki pijanac, a ja ga ne mogu zaustaviti.” Chrissie Hynde, pjevačica grupe Pretenders, na nedavnom koncertu u San Franciscu izjavila je da “želi da Amerika izgubi rat protiv Iraka i tako dobije ono što je zaslužila”.

Nekoliko je poznatih rockera ovih dana napisalo i snimilo antiratne pjesme ili napravilo svoje verzije poznatih antiratnih pjesama i stavilo ih na svoje Internet stranice. John Mellencamp snimio je antiratnu pjesmu “From Washington”, koja se ne tiče samo rata u Iraku nego opće političke situacije u SAD-u. U toj pjesmi, u stilu preteče svih protestnih pjevača Woodyja Guthrieja, Mellencamp govori i o sumnjivom načinu na koji je Bush nakon naknadnog brojenja glasova na Floridi izabran za predsjednika, o tome kako on vodi politiku velike naftne industrije, a u zadnjem dijelu pjesme kaže da se protiv Iraka ratuje radi nafte.

I George Michael snimio je pjesmu protiv rata i stavio je na svoj Internet site. Već prije nekoliko mjeseci snimio je pjesmu protiv Blairove politike a u spotu za tu pjesmu Blaira prikazao kao vjernog Bushova psića. Nedavno je na dodjeli britanskih glazbenih nagrada Brits s najpoznatijom britanskom rappericom Ms Dynamite izveo svoju poznatu pjesmu “Faith” s izmijenjenim antiratnim tekstom. On često nastupa u televizijskim talk-showovima i iznosi antiratne stavove. Sada je snimio poznatu antiratnu pjesmu “Grave”, koju je svojedobno napisao Amerikanac Don Maclean, autor nekih od politički najsnažnijih rock komentara američke zbilje, posebno poznat po svojoj rock himni “American Pie”. U pjesmi “Grave” (“Grob”) opisao je predsmrtne osjećaje mladog marinca kojem su u borbi poginuli svi drugovi a grob će mu ostati daleko od zavičaja. “Čuo sam tu pjesmu prvi put kada sam imao samo osam godina”, rekao je ovih dana Michael, “i već me se tada užasno dojmila. Znao sam da ću je jednom pjevati, a sada je za to najbolji trenutak.”

I rap grupa Beastie Boys na svoj je site stavila pjesmu “In the World Gone Mad” (“U poludjelom svijetu”), za koju je njen član Adam Horowitz rekao da je “prosvjed protiv nepravednog rata”. Drugi član Adam Youch izjavio je da su pjesmu snimili jer smatraju da “treba upozoriti kamo Amerika srlja, u rat s Irakom koji ništa neće riješiti, nego će samo donijeti žrtve među nevinim iračkim civilima i američkim vojnicima”. Slično su postupili i mnogi manje poznati glazbenici, kao australski country pjevač James Blundell i protestna pjevačica Sara Hickman.

Činilo se da će se prosvjedu protiv rata energično pridružiti i Madonna kad su se proširile informacije o njenoj novoj pjesmi “American Life” koja treba izići 22. travnja. Internet novinar Matt Drudge javio je još u veljači da će to biti antiratna pjesma u kojoj će Madonna kritizirati Bushovu politiku. Najavio je da će posebno šokantan biti spot za tu pjesmu, jer će u njemu Madonna u vojničkoj maskirnoj uniformi bacati bombe, a oko nje će biti žrtve rata, tijela bez udova, mrtva djeca oblivena krvlju. Drudge je najavio da će to biti “dosad najžešći antiratni udar protiv Busha iz showbusinessa”. Madonna je na to smjesta na svom Internet siteu objavila priopćenje: “Neke informacije o mom budućem videospotu za pjesmu ‘American Life’ koje su se pojavile u javnosti nisu točne. Ja nisam protiv Busha. Ja nisam za Irak, ja sam za mir. Napisala sam pjesmu i kreirala videospot koji pokazuju moje osjećaje o našoj kulturi i vrijednostima i iluzijama o onome što ljudi nazivaju ‘američki san’ – o savršenom životu. Meni je kao umjetnici stalo da to potakne na razmišljanje i dijalog. Ne očekujem da će se svi složiti s mojim stajalištem. Zahvalna sam što imam slobodu da izrazim svoje osjećaje i tako odajem počast svojoj zemlji. Smatram srećom da sam američka državljanka iz mnogih razloga, a jedan je od njih i to što mogu slobodno izražavati svoja mišljenja.”

Mnogi američki glazbenici u ovom se trenutku ne slažu s tom Madonninom konstatacijom, jer osjećaju upravo obratno, da se ne mogu slobodno izraziti, jer su im oni koji plasiraju njihovu glazbu jasno dali do znanja da njihovo izjašnjavanje protiv rata može za njih imati negativne posljedice. Možda će upravo prkos prema tome ojačati antiratni pokret, koji bi se mogao pretvoriti i u pokret za slobodu izražavanja u američkoj rock produkciji. Skupina antiratno raspoloženih glazbenika pridružila se i inicijativi “Not in Our Name” (“Ne u naše ime”), u kojoj ima nekoliko stotina umjetnika, znanstvenika, glumaca, književnika koji prosvjeduju protiv rata u Iraku. Aktivni su i britanski glazbenici a australski su izdali CD “Peace, not War”.

Pacifistički aktivisti među glazbenicima tvrde da će se pokret proširiti ako započne rat, a posebno bude li se rat produljio i donio brojne žrtve. Tada će i mnogi mlađi rockeri postati svjesni što je rat, poput starijih koji su proživjeli doba Vijetnamskog rata, ipak umnogome drukčije od sadašnjeg. Tada je mlade Amerikance izravno pogađalo regrutiranje u vojsku, čega danas nema. Oko 55.000 Amerikanaca, među kojima su bili i mnogi mladići unovačeni za taj rat, poginulo je u Vijetnamu, a vijesti o žrtvama u ratu koji je trajao više od desetljeća snažno su djelovale na tadašnji antiratni pokret. Zasad antiratno raspoložene rockere okuplja tek slutnja o tome što bi se moglo dogoditi i gnjev što tu slutnju ne smiju javno iznositi.

The grave
written by Don McLean
The grave that they dug him had flowers
Gathered from the hillsides in bright summer colors
And the brown earth bleached white
At the edge of his gravestone
He’s gone
When the wars of our nation did beckon
The man, barely twenty, did answer the calling
Proud of the trust
That he placed in our nation
He’s gone
But eternity knows him
And it knows what we’ve done
And the rain fell like pearls
On the leaves of the flowers
Leaving brown, muddy clay
Where the earth had been dry
And deep in the trench
He waited for hours
As he held to his rifle
And prayed not to die
But the silence of night
Was shattered by fire
As the guns and grenades
Blasted sharp through the air
One after another
His comrades were slaughtered
In the morgue of marines
Alone, standing there
He crouched ever lower
Ever lower, with fear
They can’t let me die
They can’t let me die here!
I’ll cover myself
With the mud and the earth
I’ll cover myself
I know I’m not brave!
The earth, the earth
The earth is my grave.
The grave that they dug him had flowers
Gathered from the hillsides in bright summer colors
And the brown earth bleached white
At the edge of his gravestone
He’s gone

FROM WASHINGTON

Written by John Mellencamp

Eight years of peace and prosperity
Scandal in the White House
An election is what we need
>From coast-to-coast to Washington

So America voted on a president
No one kept count
On how the election went
>From Florida to Washington

Goddamn, said one side
And the other said the same
Both looked pretty guilty
But no one took the blame
>From coast-to-coast to Washington

So a new man in the White House
With a familiar name
Said he had some fresh ideas
But it’s worse now since he came
>From Texas to Washington

And he wants to fight with many
And he says it’s not for oil
He sent out the National Guard
To police the world
>From Baghdad to Washington

What is the thought process
To take a humans life
What would be the reason
To think that this is right
>From heaven to Washington
>From Jesus Christ to Washington