Objavljeno u Nacionalu br. 385, 2003-04-02

Autor: Željko Rogošić

Interview

Petar Skansi - Košarkaška legenda ponovo na Gripama

Razgovor s jednim od najuspješnijih hrvatskih košarkaša i trenera, koji je kao igrač osvojio srebrenu olimpijsku i zlatnu svjetsku medalju te potom u bogatoj trenerskoj karijeri, u kojoj je trenirao Jugoplastiku i najjače talijanske košarkaške klubove, srebrenu medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni o njegovom ponovnom trenerskoom aktiviranju u Splitu i perspektivama hrvatske košarke

Petar Skansi jedan je od najuspješnijih hrvatskih košarkaša i treneraPetar Skansi jedan je od najuspješnijih hrvatskih košarkaša i treneraPetar Skansi, izvanserijski igrač splitske Jugoplastike, reprezentativac bivše Jugoslavije, uspješan trener mnogih talijanskih klubova i selektor hrvatske košarkaške reprezentacije uz košarku je čvrsto vezan već četrdeset tri godine. Mnogima će izgledati nestvarno, ali vječno mladi Pere opet je na Gripama. Skansi, Bračanin koji već godinama živi u Ljubljani i pati za morem, te se svakog ljeta svojim brodom iz Ičića uputi na krstarenje Jadranom, već je čvrsto odlučio otići u košarkašku mirovinu. Ali nije mogao odbiti poziv s Gripa da dođe pomoći vratiti KK Split na putove stare slave, sada kada su se toj mladoj i perspektivnoj ekipi odlučili pridružiti iskusni igrači Dino Rađa, Josip Sesar i Jure Zdovc. Tako se Petar Skansi, nakon punih dvadeset šest godina stanke, ponovno našao na klupi splitskog prvoligaša – prvi put otkako je 1977. s “Jugoplastikom” osvojio trostruki naslov prvaka i bio prvi europski trener kojem je pošlo za rukom u jednoj sezoni osvojiti sve što se moglo u državnoj ligi i košarkaškoj Europi.

REPREZENTACIJA Svi sad očekuju da će Giriček biti novi vođa reprezentacije, ali pitanje je kako će on to izdržati, hoće li mu biti važnije pripreme za novu NBA sezonu. Pitanje je kad će se opet složiti velika reprezentacija LJUBLJANA U Ljubljani živim od 1984. ali nikad u Sloveniji nisam radio kao trener. Ljubljana je u središtu Europe pa mi je sve blizu. Imam svoju tvrtku i dućan za uređenje stambenih i poslovnih interijeraSkansi je jedno od legendarnih imena splitske, hrvatske i jugoslavenske košarke, jedan od onih koji su taj sport u nas doveli na sam svjetski vrh. Početkom 70-ih Jugoplastikin trolist – Rato Tvrdić, Damir Šolman i Petar Skansi – vladao je jugoslavenskim i europskim dvoranama i samo je sudačka nepravda zaustavila splitske žute 1972. u Tel Avivu. Ali je Skansi, čija je igračka karijera bila jako uspješna iako je trajala samo dvanaest godina, već imao srebrnu medalju s Olimpijade u Meksiku 1968. i zlato sa Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. kada je Jugoslavija pregazila SAD.

Kao selektor hrvatske košarkaške reprezentacije Skansi se 1992. u finalu Olimpijskih igara u Barceloni jedini uspješno nosio s američkim Dream teamom. “Ta je srebrna medalja ustvari zlatna, i to su zvjezdani trenuci hrvatske košarke”, kaže Skansi kojem nije pošlo za rukom uspjeh ponoviti četiri godine kasnije u Atlanti. Skansi je skoro dvadeset godina uspješno trenirao mnoge talijanske prvoligaše, ali je najveće uspjehe doživio s Benettonom iz Trevisa. Skansi je u Treviso doveo i mladog Tonija Kukoča kojem su sjajne igre u izuzetno jakoj talijanskoj ligi bile prva stepenica njegova dugog putovanja po NBA. Skansi ne voli previše NBA,jer “sve to skupa, osim play offa, često više sliči na cirkus nego na ozbiljnu košarku”. Skansi je i kao igrač i kao trener uvijek bio miran i nikad se nije razbacivao izjavama.

“KK Split ima odličnu mladu ekipu, ali pred njom su godine rada. Došao sam pomoći da ekipa i klub stanu na noge, da osvojimo barem treće mjesto u državnom prvenstvu i osiguramo nastup u Goodyear ligi”, kazuje Skansi. Iako povratkom njega i dolaskom Rađe, Zdovca i Sesara apetiti u Splitu rastu – pa već počinju priče o osvajanju titule pred nosom Ciboni i Zadru – Skansi se time ne opterećuje. On je u dvorani bio i ostao gospodin. Skansi nikada s klupe ne viče na igrače, ne skače na noge, ne protestira na sudačke odluke. “Kada vidim da trener čupa kosu i po parketu skače kao majmun, znam da proteklog tjedna svoju ekipu nije dobro pripremio”.

NACIONAL: Ima li Split košarkašku budućnost i sviđa li vam se mlada Splitova ekipa? – Zadovoljan sam igračima, posebno zato što je većina igrača rođena 1984. godine. Nijedan klub u hrvatskoj ligi nema tako mladu i tako perspektivnu ekipu. Goodyear ligu odigrali su bez opterećenja jer se moraju usavršavati. Split ima prednost pred drugim klubovima: to je najveća koncentraciju mladih igračkih talenata čiju zrelost treba znati sačekati. Oni nisu gotov proizvod. A hoće li Split to znati strpljivo dočekati, drugo je pitanje. Želim da se na Gripama okupe svi koji mogu pomoći klubu i košarci sada kada je najpotrebnije. U sportu je važan rezultat. Ako hoćete dogodine igrati u Goodyear ligi, trebate biti treći u Hrvatskoj. Garancija za osvajanje trećeg mjesta nisu samo mladi igrači. Trebalo je i iskustvo. Zato je Dino Rađa uzviknuo: “Ajme, treba ovdje pomoć!” Ni on nije bio dosta. Uz Rađu, došao je Sesar i iskusni Zdovc.

NACIONAL: Jeste li došli na poziv Rate Tvrdića? – Ne, nije me nazvao moj prijatelj Rato. On me godinama zvao i tražio da dođem u Split. I sve sam te Ratine pozive odbijao. Ali nazvao me Dino Rađa i rekao: “Plan neće ići kako smo zamislili ako ti ne dođeš!” Dino je zatražio da dođem i preuzmem treniranje prve momčadi. I pristao sam – ne zbog košarkaškog izazova, nemam trenerskih motiva i već sam se odlučio za košarkašku mirovinu. Ali treba pomoći da se u narednih nekoliko mjeseci ukomponira i vodi momčad, da se pripremi teren za, nadam se, novi splitski košarkaški uzlet.
Ovo nije projekt “Split”, već akcija podizanja interesa za klub. Projekt može nastati samo ukoliko uspješno iznesemo državno prvenstvo do kraja i na ljeto okupimo sve koji hoće pomoći i ulagati u klub. Treba okrenuti novi list. Sjesti na kamen i plakat kako nema novca, to nema nikakva smisla.

NACIONAL: Što je zapravo središnja misao toga plana? – Košarci se u Splitu treba vratiti značaj kakav je imala od početka 70-ih do početka 90-ih, kada je generacija Kukoča, Rađe i Perasovića žarila Europom. Košarka je u Splitu bila broj dva, iza nogometa. U zlatnim godinama kada je Jugoplastika bila prvak Europe, vodstvo kluba nije moralo biti jako jer je ekipa bila moćna, a rezultati impozantni. Klub čine igrači i uprava. Sada je važno da uprava bude jaka jer rezultati kluba stižu ciklički. Istina, ne može se uvijek biti prvak Europe. Rat, osipanje igrača, NBA, učinili su svoje. Uprava sada mora održati razinu kluba.

NACIONAL: Je li se takva situacija dogodila i sredinom 70-ih kada ste vi, Šolman, braća Tvrdić, Prug i Manović došli do zenita? – Istina, onda je počelo osipanje igrača. I ja sam otišao igrati u Italiju, ali već godinu kasnije, 1973. godine, vratio sam se u Split i prihvatio se trenerskog posla. I opet je Jugoplastika imala odlične igrače, poput Željka Jerkova, Duje Krstulovića, Branka Macure, Mladena Tudora, Mirka Grgina. Prijelaz i promjena generacija nije bila tako oštra. Dvije je godine Jugosplastika u prvenstvu bivše Jugoslavije bila druga, a treće godine moga trenerskog staža uzeli smo čak tri trofeja.
Te smo 1977. majstorici s Bosnom postali prvaci Jugoslavije, pobijedili smo zagrebačku Lokomotivu u finalu Kupa i osvojili i Kup Europe nakon što smo u Genovi pobijedili Bolognu. Sazrio je mladi tim, doživjeli smo veliki uspjeh. To do tada nije pošlo za rukom nijednom treneru. Nakon toga dolazi sušnije razdoblje, novi treneri i generacije igrača, sve do pojave Tonija Kukoča, Dina Rađe, Velimira Perasovića i drugih koji su postali europska velesila. Neće biti lako vratiti te dane, ali ovdje je nekada sve vrvjelo od života. Navijači su opsjedali klub, djevojke su se gurale da bi iz prvog reda gledale košarkašku utakmicu. Takvu atmosferu mogu vratiti samo dobri rezultati i konsolidirana uprava. Možete pjevati borbene pjesme koliko vas volja, ali ako se na Gripama izgubi od Zadra i Cibone, to u Splitu neće nikoga zanimati.

NACIONAL: Kada ste se odlučili trenersku karijeru nastaviti u Italiji? – To je bila logična odluka. U Italiju sam odlučio otići 1980. godine, nakon što sam prethodne dvije godine bio selektor jugoslavenske košarkaške reprezentacije. Bio sam selektor u vrijeme Mediteranskih igara u Splitu 1979. U Italiji sam kao trener radio skoro dvadeset godina i promijenio puno klubova. Počeo sam u Scavolliniju iz Pesara, a nakon toga došao je na red Fabriano, Rim, Venecija, Bologna, Treviso. Svoje najzačajnije trenerske rezultate i maksimum ostvario sam upravo u Italiji. Talijanska liga u to je doba bila najjača europska liga. U Italiji su igrali najbolji igrači iz Europe i SAD-a. Stoga su u takvoj ligi mogli opstati samo kvalitetni treneri. Među igračima odskakala su imena Dina Menegina, Boba Macadua, Boba Morsea. U Italiji je igralo strašno puno stranaca i dosta igrača s prostora bivše Jugoslavije. Kukoč je igrao kod mene u Benettonu, Rađa je igrao u Rimu…

NACIONAL: Je li točno da je Kukoč je došao u Benetton zahvaljujući vama? – Točno je, ja sam ga trenirao. To je prva stepenica u Kukočevoj inozemnoj karijeri, po odlasku iz Jugosplastike 1991. Toni je dvije godine proveo u Benettonu. Pritisak da ode u NBA bio je velik, a Benetton nije htio kočiti Kukočev razvoj pa je otišao dvije godine prije isteka ugovora. Ustvari je Benneton lovio Kukoča. Jedno sam se ljeto sreo u klubu s Tonijem i savjetovao mu da bude strpljiv i ne ode u inozemstvo za male novce. Znao sam koliko je Toni vrijedio. Luciano Benetton me pitao kojeg igrača treba dovesti u klub. Rekao sam da postoji jedan, Kukoč, najbolji na svijetu izvan NBA kojeg možemo dobiti. “Ali,” dodao sam, “mislim da je skup, da doista toliko i vrijedi, ali da je dati toliku sumu samo za jednog igrača ipak previše.” Na to mi je Benetton, kao pravi vlasnik kluba rekao: “Ja vas nisam uzeo da pravite račune o mojim džepovima, nego da napravite momčad koja pobjeđuje!” “Dobro”, rekao sam, “onda uzmite Kukoča!”. Toni je u Benettonu zaradio velik novac, ali i ostavio ogroman trag. Luciano Benetton se uvijek sa nostalgijom prisjeća razdoblja Tonija Kukoča. Kukoč je ostao veliki prijatelj obitelji, igraju golf zajedno.

NACIONAL: S Benettonom ste postali pravak Italije i stigli na europski vrh. – Stvorio sam moćnu ekipu. Priča slična Kukočevoj bila je i s Vinijem del Negrom, velikim igračem koji je igrao kod mene. Nakon što je otišao iz Benetona, doživio je veliki uspjeh u NBA. Od kluba koji je bio na granici prve i druge lige, Beneton sam doveo do naslova prvaka Italije. Međutim Luciano Beneton je želio da napravimo europski tim. I napravili smo ga. Igrali smo finale Kupa prvaka, ali kada je del Negro već bio otišao u NBA. Nažalost, to smo finale nesretno izgubili – u Ateni 1993. godine, od Limogesa koji je vodio Božo Maljković. Ali je i moj rad ostavio traga. I danas imaju vrlo solidan klub. Te su godine najuspješnije razdoblje moje trenerske karijere.

NACIONAL: Jesu li Olimpijske igre u Barceloni vaš najveći trenerski uspjeh? – Sasvim sigurno. Ali i Benetton i uspjesi hrvatske reprezentacije događaju se u istom razdoblju. Bio sam selektor hrvatske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. kada je naša reprezentacija prvi put nastupila. Prvi je put međunarodna košarkaška asocijacija omogućila da se nakon raspada Jugoslavije Hrvatska nađe u kvalifikacijama i izbori pravo nastupa na Olimpijadi. Taj je zvjezdani trenutak hrvatske košarke, nažalost, slabo marketinški iskorišten. Igrati u finalu Olimpijade protiv izvornog američkog Dream teama nešto je neponovljivo, pogotovo što je svaki sljedeći Dream team bio puno slabiji. Bilo je to veliko zadovoljstvo raditi sa velikim igračima, poput pokojnog Dražena, s Dinom, Stojkom… Imali smo strašno jaku reprezentaciju, vladao je veliki entuzijazam i želja za uspjehom. O logistici se brinuo Mirko Novosel, pomoćni mi je trener bio Aco Petrović. Ta srebrna medalja bila je, ustvari, zlatna. Nitko tu reprezentaciju nije mogao uzdrmati. Proći će još dosta godina dok Hrvatska ne stigne opet do finala Olimpijskog turnira. Teško je složiti tim dobrih igrača jer njih guta i troši NBA.

NACIONAL: Svi sada očekuju da Gordan Giriček postane novi vođa… – Da, ali je pitanje kako će Giriček to izdržati. Hoće li se Giriček odmarati u hrvatskoj reprezentaciji, pripremati da bi igrao novu NBA sezonu ili će s dušom odigrati za reprezentaciju na EP u Švedskoj. Pitanje je kada će se složiti ponovno jedna velika hrvatska reprezentacija.

NACIONAL: Zašto nakon Barcelone hrvatska košarka nije ponovila takav uspjeh? Vi ste vodili reprezentaciju i u Atlanti 1996. gdje smo loše prošli. – Barcelona je bila maksimum. Prvi entuzijazam je prošao. Došlo je do osipanja igrača. Nastupio je pad koji je bio neminovan. Trebalo ga je dočekati sa manje emocija, a više pameti. Ali Atlanta nije bila neuspjeh. Imali smo relativno dobar sastav, dobro smo se pripremali i trenirali. Koliko smo u Barceloni imali sreće, i dobili u polufinalu Ruse sa jedan razlike, tako da je Rusima to ostala vječna trauma, toliko smo u Atlanti imali nesreću. Izgubili smo u tri produžetka, jedan razlike od Litve. I to nas je toliko ukopalo da smo na kraju bili sedmi. Potpuno nezasluženo. Bili smo jaki, ali stjecaj okolnosti je učinio svoje.

NACIONAL: Što je pošlo krivo u Atlanti? – Četiri godine nakon Barcelone nije više bilo važno samo se pokazati, nego se pripremiti za NBA. Došli smo u Atlantu bez Dražena, bez pravog vođe. Pripreme reprezentacije poslužile su kao pripreme igrača za NBA. U SAD-u smo imali loše organizirano predolimpijsko razdoblje. Za nesreću, Kukoč je slomio prst, izgubio je sigurnost. Igrao je povrijeđen cijelu Olimpijadu. Budući da je Dražen poginuo, Toni je trebao biti ključni igrač. Prva utakmica i prvi neuspjeh protiv Litve, uz meč lopte u produžetku, ostavila je traga. Popucale su veze u reprezentaciji, atmosfera je postala teška, nastupile su međusobne optužbe. Najveća odgovornost bila je moja.

NACIONAL: Zašto je došlo do velikih neuspjeha u Atlanti i na Europskom prvenstvu 1997. u Barceloni? – Shvatio sam da pada interes za reprezentaciju i da nastup odbijaju najbolji igrači koji nastupaju u NBA. U HKS-u smo zaključili da moramo reorganizirati ekipe. No na prvenstvu smo nesretno izgubili od Jugoslavije i Poljske i završili na 11. mjestu. To mi je praktički odrezana glava, smatralo se da je to stravičan neuspjeh. Iako smo kao najmlađa reprezentacija dobili puno komplimenata, nismo imali rezultat. No tamo smo stvarali novu reprezentaciju, koja igra do dana današnjega: to znači da izbor igrača nije bio loš i da je za dobre rezultate ove generacije bilo još prerano. Naša prepotencija kako uvijek moramo osvajati medalje koštala nas je plodnog rada i obrađivanja zahvalnog materijala. Zato smo doživjeli da jedan Bagarić, kao izuzetan talent, nikada ne zaigra u toj reprezentaciji, nego prosjedi u NBA. Tek se sada vraća atmosfera oko reprezentacije i izlazi se iz krize. Želim vjerovati da su se ljudi iz HKS naučili na greškama. Stalne promjene ne vode ničemu. Trenere i funkcionare lako je izgoriti…

NACIONAL: Ne djelujete obeshrabreno. Kako vam je bilo izdržati te teške trenutke? – Bio je to svojevrstan linč tiska i medija. Ali nije me to ubilo, primio sam na sebe krivicu i otišao. Shvatio sam da to nije posao koji želim raditi. Ali hrvatska se reprezentacija u zadnje vrijeme diže. Treba joj rezultat. Na Europskom prvenstvu u Švedskoj treba napraviti rezultat. Ako se to ne dogodi, ponovit će se razočaranje kao s Acom Petrovićem u Turskoj. Bili su “ante portas”, a nisu napravili ništa. Rezultatski neuspjeh kod nas se uvijek shvaća kao tragedija, kao smrt jedne generacije, i obavezno se mijenja trenera. To je naša mana. Loše rezultate treba istrpiti, odrezati ono što ne valja, ono dobro zalijevati, njegovati. Tako se radi i u klubu.

NACIONAL: Tko vam je bio trenerski i igrački uzor? – Igrački su mi uzor bile starije kolege iz reprezentacije, a trenerskih baš i nisam imao. Bilo je dakako velikih stručnjaka od kojih sam učio, jedan je od njih je bio i Aco Nikolić. Inače su u našoj košarci svi kopirali jedan od drugog.
Što se igrača tiče, u Zadru su se rađali bekovi, u Splitu krila i krilni centri, u Zagrebu centri. U Splitu su uvijek igrali bekovi iz drugih sredina: Oblak, Peterka, Manović, Pavličević, Naumovski, Sretenović. Zato su u Splitu svi veseli zbog malog Ukića. On je prvi pravi veliki talent na poziciji beka. Split je klub inkubator. Ukića će KK Split jednom morati dati drugima. No zato treba pronaći sredstva i ljude koji će na Gripama stvoriti školu poput Ajaxove, najjače u Europi.

NACIONAL: Računate li ipak na titulu prvaka Hrvatske? – Sve se može, ali to će biti vrlo teško. Naš je cilj treće mjesto i Goodyear liga. Sve iznad toga je neviđen uspjeh. Nekada sam mislio da je u trenerskom poslu rad 80 posto, a sreća 20 posto. Na kraju karijere mislim da je sreća faktor i do 50 posto. Za neke trenere kažu da su miljenici sreće. Nije sreća u tome da lopta uđe u koš u zadnjoj sekundi. Sreća je da ti se ne ozljedi igrač, da se ne razboli pola momčadi pred finale Kupa, već pet dana poslije.

NACIONAL: Jeste li ikada vikali na igrače? Na terenu djelujete mirno, nekada gotovo nezainteresirano… – Nikada nisam vikao, podcjenjivao ili vrijeđao igrače. Pozitivan stav puno je djelotvorniji. Mladi igrač ima pravo na grešku. Igrača nekada treba ukoriti, čak i kazniti, ali i sve to zaboraviti. Ja znam samo jedno. Kada vidim trenera da čupa kosu, nervira se i skače kao majmun, za mene je to znak da on tijekom tjedna nije pripremio ekipu. Ne vjerujem u improvizaciju na utakmici. Ako igrači znaju što im je raditi, zašto bih ja na klupi šizio.

NACIONAL: Iskazuju li vam igrači, uprava ili novinari poštovanje zbog tolikih godina u košarci? – U Hrvatskoj ne očekujem respekte. U nas ne postoje autoriteti. Bez uvrede, ali dođu pojedini mladi novinari koji prate košarku i “raspale” me kao da sam najgori diletant. Ja imam 43 godine rada u košarci, a on 23 godine života. Volim rasprave i poštujem svačije mišljenje, ali u Hrvatskoj nema elementarnog poštovanja.

NACIONAL: Zašto ste za mjesto stalnog boravka izabrali Ljubljanu? – Slučajno. U Ljubljani živim od 1984. godine, ali nikada u Sloveniji nisam radio kao trener. Dok sam radio u Italiji, investirao sam u neke nekretnine u Sloveniji. Boravak u Ljubljani dao mi je mogućnost da se tim poslom bavim puno duže. Radio sam u Veneciji, Trevisu, na dva sata vožnje automobilom od kuće. Ljubljana je u središtu Europe. Imam svoju tvrtku i dućan za uređenje stambenih i poslovnih interijera. Zapravo se time više bavi moja supruga Damira. Ostane nostalgija za morem i Splitom. Sin Luka diplomirao je arhitekturu u Veneciji i ostao tamo živjeti. Kći Jana je udata u Ljubljani, ima kćer od osamnaest mjeseci. Ja sam dida. I to mi je strašno važno. Brod je u Ičićima, na ljeto ću opet ploviti po Jadranu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika