Darko Macan“Grendel Tales: Ponos vragova”, najuspješnije djelo u povijesti hrvatskog stripa, devet godina nakon nastanka napokon je objavljeno i u Hrvatskoj. Počelo je u SAD-u, gdje je Darku Macanu, scenaristu stripa, i Ediju Biukoviću, crtaču, Grendel otvorio put do svih najvećih američkih izdavača, a Biuković je na festivalu u San Diegu dobio nagradu kao najbolji novi crtač. Nakon toga strip je preveden u Njemačkoj, Španjolskoj, Japanu, Francuskoj, a u Hrvatskoj je dobio kultni status premda su ovdašnji stripofili do njega mogli doći samo narudžbom iz SAD-a.

Darko Macan: Drago mi je što je strip objavljen zbog uspomene na Edija Biukovića: nadam se da će ljudi u Hrvatskoj napokon shvatiti zašto su ga u SAD toliko hvalili i nagrađivali“Scenarij je napisan tog vrućeg srpnja 1993. Eddy je otezao sa skicama i probnim stranicama, ali smo ih napokon poslali, mislim potkraj studenoga. Sredinom prosinca nazvala je Diana Schutz, urednica u Dark Horseu, i ja sam otrčao u rani mrak da nađem Eddyja koji je negdje besposleno skitao gradom. – Što radiš od 15. siječnja do 15. svibnja iduće godine? – upitao sam. – Crtam Grendela?
Crtao je Grendela tada, a onda i nastavak, deset idućih mjeseci. Nismo to znali kad smo ih radili, ali Grendeli su bili naš novi početak, strip po kojem nas još uvijek pamte. Kad nekoga upoznamo, kažu: ‘A, Grendel…’ To je strip koji nas je stavio na mapu”, kaže danas Darko Macan prisjećajući se dana kad ga je iz Portlanda nazvala Diana Schutz i obavijestila da su dobili posao.
Strip kojim su se oduševili Amerikanci događa se u budućnosti, u razrušenom Zagrebu – Katedrala je izgubila jedan toranj, Zagrebov stadion pretvoren je u vojni logor Grendela, Maksimir je zarastao, glavni junaci su Drago i Goran, a rat klanova ugušen je intervencijom iz inozemstva, pa su ga mnogi čitali i kao priču o ratu na ovim prostorima, samo pomaknutu u daleku budućnost.
Nakon Grendela Biuković je za Dark Horse crtao “X-Wing Rogue Squadron: the Phantom Affair” i “Star Wars: The Last Command”, a za DC seriju “Human Target”, dok je Macan, među ostalim, pisao “Tarzana”, “Aliens, “Star Wars”, “SoldierX”, “Avanture Mickeyja Mousea i Donalda Ducka”.

Edvin Biuković, na žalost, nije dočekao hrvatsko izdanje Grendela. Umro je 1999. u 30. godini života. Darko Macan, s kojim smo razgovarali u povodu hrvatskog izdanja, kaže da mu je upravo zbog uspomene na Eddyja najdraže što se strip napokon pojavio i u Hrvatskoj.

“Više se čak i ne sjećam onoga sebe koji ga je napisao. To je strip koji je odredio moju karijeru i status, recimo, usmjerio me prema američkom tržištu, a ovdje mi je, među ljudima koji prave strip, zajedno s Eddyjem, stvorio status onih koji su uspjeli. Naravno, jer ništa što se ovdje radi ne djeluje tako bitno kao kad se radi s Amerikom. S druge strane, bio je i opterećenje, jer za svaki strip koji smo poslije radili ljudi su znali reći – to nisu Grendeli. Prvo, ništa i ne može biti isto kao ono prethodno, a drugo, to je strip koji je došao u pravom trenutku, koji je pogodio ljude u pravom trenutku i ništa poslije nije moglo ispuniti narasla očekivanja. Tako da je Grendel i opterećenje, jer najviše me zanimaju stvari koje radim trenutačno ili stvari koje planiram raditi, a on je ono što sam napravio prije deset godina i što je ostalo najzapamćenije.”

NACIONAL: Kako doživljavate njegovo prvo objavljivanje u Hrvatskoj, devet godina nakon američke premijere? – Vrlo mi je čudno, jer je to strip koji sam pisao za sebe, za Eddyja i za američku publiku. Znači, neke su stvari bile svjesno pojednostavljivane, odnosno nešto su apstraktnije. Osim toga, prošlo je deset godina. Nadam se da strip koji je rađen prije deset godina za neku drugu publiku može funkcionirati ovdje i sada, ali druga su vremena i sve je drukčije. Silno mi je drago što je Grendel objavljen u Hrvatskoj zbog Eddyjeve uspomene, zato jer je Eddyju ovdje malo stripova objavljeno, uglavnom ono malo što je radio prije nego što je otišao u Ameriku. Drago mi je što će se ljudi koji ovdje čitaju stripove, ili ljudi koji su zainteresirani za ovaj strip zato što se reklamira u tiražnim novinama, moći upoznati s njegovim radom i što će napokon shvatiti zašto ga toliko hvale, zašto su ga Amerikanci toliko nagrađivali. Iskreno, dobijem taj strip, gledam ga i ne sjećam se samoga sebe kad sam ga napravio, nekoga tko je bio mnogo mlađi, mnogo vedriji i mnogo ambiciozniji nego što sam ja danas.

NACIONAL: Gdje su Grendeli dosad sve objavljeni? – Grendeli su, koliko je meni poznato, bili objavljeni u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i prva dva dijela u Japanu. A, eto, sada i u Hrvatskoj.

NACIONAL: Prepričajte nam malo reakcije koje ste u ovih deset godina dobivali na taj strip? – Najbolji je dio te priče da reakcije stižu i poslije deset godina, da tu i tamo netko otkrije strip pa se javi. Primjerice, ispričat ću vam priču koju sam čuo prije tri dana, a poslao ju je Zvonimir Tošić. On je radio Hrvatsku interaktivnu strip-enciklopediju na Netu, ali je zbog toga što u Splitu nije mogao živjeti i zarađivati otišao u Australiju. Došao je u dućan i s čovjekom kojeg je tamo zatekao, Australcem, pričao o tome koji mu je strip najdraži, na što mu je ovaj odgovorio da mu je najdraži Grendel. Kad ga je upitao koji Grendel, odgovorio mu je – Biukovićev i Macanov. Taj je Australac bio s grafičkog fakulteta na kojem je taj strip godinama kružio pa je nabavio svoj primjerak i još ga periodično čita. Eto, to je taj tip reakcije, to je tip stripa koji pluta uokolo i koji ljudi preporučuju jedni drugima. Ako se pretražuje na Internetu, nađu se, posebice na engleskim, španjolskim, francuskim, njemačkim siteovima, pozitivni prikazi, ozbiljne analize, primjerice na jednom njemačkom siteu, u kontekstu Grendela kao ratnog stripa, stripa koji prikazuje rat u Jugoslaviji. Uglavnom, ja još nisam naišao na negativne reakcije.

NACIONAL: Radili ste gotovo sa svim hrvatskim strip crtačima, pa i s mnogim inozemnima, ali najviše s Eddyjem Biukovićem. Koliko vam nedostaje, jeste li uspjeli nakon njegove smrti pronaći idealnog crtača za svoje scenarije? – S jedne strane, Eddy je nezamjenjiv, jer je bio prvi crtač s kojim sam radio stripove i još tako dobar kao što je bio. Kad smo radili stripove, to je funkcioniralo s minimumom komunikacije, on bi odmah sve shvatio, napisao bih mu vrlo šturi scenarij, jer sam znao da će on to nadograditi i nikad me nije razočarao. Naravno, život ide dalje, radim s drugim crtačima od kojih su neki dobri kao i Eddy. Igor Kordej je, recimo, slavni crtač prethodne generacije koji je definitivno Eddyjeva ranga. Jako mi je drago raditi sa Štefom Bartolićem, Milanom Jovanovićem, Danijelom Žeželjem. Ako me pitate nedostaje li mi Eddy – da; jesam li obustavio neke projekte jer je on umro – jesam, i vjerojatno ih neću raditi. No živi se dalje, radi se dalje i ja volim sve crtače s kojima sam radio.

NACIONAL: Kako funkcionira vaša suradnja s Danijelom Žeželjem, koji je također imao uspjeha u Americi. – Žeželj je odličan crtač, s tim što još uvijek pokušavam pronaći frekvenciju na kojoj ćemo najbolje funkcionirati. Dosad smo radili tri stripa: prvi sam mu put napisao tekst kao za kazališnu predstavu, s nešto didaskalija i kontinuiranim dijalozima. Drugi put nije bilo vremena pa sam pisao klasičan stripovski scenarij razbijen na kadrove. A sada, treći put, napisao sam mu samo dijaloge i pustio ga da kompletno improvizira vizualije, praktički ispriča svoju priču, kao da režira svoj videospot na moju glazbu, otprilike takva varijanta. To je odlično ispalo… Sa Žeželjem postoji kod mene nelagoda, jer nisam siguran da ga shvaćam. Eddyja, kao i sve ostale geekove iz svijeta stripa, odlično razumijem. No Žeželj dolazi iz svojih sfera, on živi na jednom drugom planetu i strašno mi se sviđa sve što napravimo zajedno, ali nisam siguran da ga dokraja razumijem da bih za njega mogao pisati po mjeri. Dakle, naši stripovi više su presjek onoga što smo mi nego što mi putujemo istom cestom.

NACIONAL: Što sada radite? – Ono što nikoga živog ne zanima. Proteklih šest mjeseci koncentriran sam na hrvatsku scenu. Planiram, uz redovitu SFerinu godišnju zbirku SF priča, objaviti četiri zbirke domaćih autora, prvo kolo biblioteke SFera sa zbirkama priča Tatjane Jambrišak, Igora Lepčina, Aleksandra Žiljka i mojom te nakon toga četiri strip-albuma – dva albuma Borovnice i dva albuma Svebora i Plamene – koje sam radio s Goranom Sudžukom. Nakon toga bih na ljeto s Tihomirom Ticom Tikulinom pokušao Endem baciti na kioske, da vidimo je li istina da strip časopis u Hrvatskoj ne može opstati na tržištu.

NACIONAL: A vani? – Nedavno je izišla posljednja epizoda stripa ‘Soldier X’ koji sam s Igorom Kordejem radio za Marvel. To je strip koji sam namjerno radio tako da se sviđa Kordeju i meni. Strip je, objektivno, komercijalno prošao grozno, uništili smo prodaju u osam mjeseci, srušili smo je na polovicu, ali zato što smo radili strip koji je po duhu više europski nego američki. Amerikanci su htjeli nabrijani ratni strip, a ja sam dao strip koji više podsjeća na Alana Forda, na takvu vrstu humora. Radili smo superherojski strip koji to zapravo nije bio, u kojem su svi bili prljavi, ružni i glupi. Amerikanci sebe jednostavno ne mogu vidjeti na takav način, pogotovo svoje omiljene junake ne žele gledati na takav način, pa ga nisu kupovali. Sve pozitivne reakcije koje sam dobio stizale su iz Europe, od ljudi koji čitaju američke stripove iz Italije, Španjolske i drugdje. Njima je strip odličan i oni razumiju o čemu je riječ.

NACIONAL: Kako je prošao vaš i Kordejev Tarzan? – Tarzana smo radili prije i on je prošao u redu, kako inače prolaze stripovi o Tarzanu. Tarzan ima publiku stariju od 40 godina i taj je strip rađen kao hommage Edgaru Riceu Burroughsu, tu nisam pokušavao ništa novo. Igor jako voli Tarzana, ja cijenim ono što je Burroughs radio pa smo htjeli napraviti priču kao što bi je on napravio, sa svim momentima od najglupljih do najzanimljivijih. Kod Soldiera X glavni se lik iz budućnosti vratio u naše vrijeme, ako je to ikomu bitno. Amerikanci su htjeli da putuje svijetom i bori se s teroristima, ali mi to nije bilo osobito zanimljivo, pa smo Igor i ja radili strip kako sam ga ja zamišljao, gdje je on hodao Rusijom i događale su mu se jako smiješne i glupe stvari, nije bio jako junačan. Eto, uspješno smo upropastili strip, ali ja sam nevjerojatno zadovoljan tim stripom, jako se ponosim njime.

NACIONAL: Što se događa sa stripom u Hrvatskoj? Može li on vratiti svoju publiku ili će se tržište još više sužavati? – Mislim da je Hrvatska raj za stripove. Kako strip trenutačno na tržištu ne postoji, nema strip časopisa ni novih izdanja, možemo ga definirati od nule, posijati sjeme i zapaliti ljude. Nezahvalno mi je govoriti o Grendelu kao da će to sada biti silno bitan strip, ali se nadam da će ga ljudi čitati, ne zbog mene, nego zato što je to strip koji je objavila kuća koja ima prolaz do javnosti i koja može reći da je strip nešto što vrijedi čitati. Pokušat ćemo pokrenuti i časopis. Ne vjerujem da se taj časopis može odmah prodavati. Smatram da je potrebno tri godine izlaženja časopisa da se ljudi naviknu da postoji, ali i da strip mora ići ponovno korak po korak u sve novine koje postoje, u tjednike, u dnevne novine, mjesečnike. Ubacimo svuda strip i kad ga klinci budu mogli vidjeti, oni će ga i raditi i kupovati. Sada klinci rade web stripove, web animacije jer je to jedino što vide da se crta… Ili odlaze van gdje ima stripova.