Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Autor: Mirjana Dugandžija

DOSSIER: DEPRESIJA

Hrvati premalo koriste antidepresive

Ivo Jakovljević, pročelnik Zavoda za biologijsku psihijatriju i psihofarmakologiju Psihološke klinike KBC Rebro, opovrgava novinske napise da Hrvati od svih lijekova najviše troše psihofarmake, otkriva kako funkcioniraju novi antidepresivi te zašto lijekovi nisu dovoljni za potpuno izlječenje

Stvaraju li antidepresivi ovisnost?Stvaraju li antidepresivi ovisnost?Kako se danas Hrvati nose s psihičkim bolestima, jesu li tabletomani, kako bi se dalo zaključiti po nedavnoj vijesti HZZO-a da troše više lijekova koji utječu na mentalno zdravlje nego antibiotika, i to uglavnom zbog depresije, kako liječiti depresiju, stvaraju li antidepresivi ovisnost, pitali smo Miru Jakovljevića, pročelnika Zavoda za biologijsku psihijatriju i psihofarmakologiju Psihološke klinike KBC Rebro.

– Mislim da sadržaj novinskog naslova “Hrvati vole antidepresive” ne odgovara istini. Isto je i s tvrdnjom da “Hrvati najviše uzimaju psihofarmake”, lijekove za duševne poremećaje, jer se u tom prikazu zapravo uspoređuje ono što nije usporedivo. Pandan mentalnom zdravlju je tjelesno zdravlje. Kad bismo usporedili potrošnju svih lijekove za tjelesne bolesti s potrošnjom psihofarmaka vidjeli bismo da je potrošnja psihofarmaka bitno manja. Ako se uzimaju svi psihijatrijski lijekovi zajedno, trebalo bi uzeti zajedno, ako ne sve lijekove za tjelesne bolesti, onda po pojedinim granama somatske medicine, npr. sve internističke lijekove. Unutar skupine psihofarmaka ili psihijatrijskih lijekova postoje antipsihotici, antidepresivi, anksiolitici, stabilizatori raspoloženja itd. Nije baš ni razumno ni uputno usporediti sve psihijatrijske lijekove s pojedinim skupinama somatskih lijekova i tvrditi kako je u nas najveća potrošnja psihofarmaka.

Antidepresivi ne stvaraju ovisnost, za razliku od anksiolitika, a omogućavaju bolju kvalitetu života i normalno funkcioniranje te bitno smanjuju stopu samoubojstva Štoviše, kad je riječ o tom naslovu u novinama – “Hrvati vole antidepresive”, važno je još reći da bi bilo dobro da je tako, ali, na žalost – nije. U mnogim se zemljama benzodiazepini (anksiolitici), pa tako i u nas, nekritički i neracionalno troše – što mnogo košta, a česte su komplikacije, ovisno o raznim nuspojavama – dok se antidepresivi uzimaju manje nego što bi trebalo. U Švedskoj je postojala visoka stopa samoubojstava, blizu 30 na 100.000 stanovnika, pa je organizirana edukacija liječnika primarne zdravstvene zaštite kako bi naučili racionalno prepisivati antidepresive i anksiolitike. Porasla je potrošnja antidepresiva i smanjila se potrošnje benzodiazepina, a to je koreliralo s padom stope samoubojstava na blizu 15. U Mađarskoj, koja je imala najvišu stopu samoubojstava, oko 45, došlo je do pada na ispod 30, pri čemu je utvrđena korelacija s porastom potrošnje antidepresiva. Dakle, ovakvim novinskim naslovima stvara se privid da se prihofarmaci troše mnogo, a činjenica je da se neke kategorije psihofarmaka, poput antidepresiva, koriste premalo, što ima ozbiljne posljedice. Jer depresija je zaista velik javnozdravstveni problem i u svakom trenutku otprilike 4-5 posto ljudi pati od depresivnog poremećaja. To znači da u Hrvatskoj na oko 4,3 milijuna stanovnika njih 160 do 200 tisuća pati od depresije.

NACIONAL: Kako depresija utječe na funkcioniranje osobe? – Depresija, koja uglavnom prati anksiozne poremećaje, ima tisuću lica, pravi je pakao u duši, izvor golemih patnji, radne i životne nesposobnosti, povezana s visokom stopom samoubojstava i, što mnogi ne znaju, s raznovrsnim tjelesnim bolestima. Naime, depresivni i anksiozni poremećaji rizični su čimbenici za razvoj raznih drugih bolesti. Osoba koja pati od depresije znatno je izloženija riziku infarkta miokarda nego ona koja nije depresivna.

Premda je u nas potrošnja antidepresiva, prije svega onih iz skupine SIPPS (selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotina) u porastu, uvjeren sam da ona još nije optimalna. I dalje je velik broj depresivnih poremećaja neprepoznat, mnogi ne traže pomoć zbog srama ili neznanja, vrlo malo depresivnih osoba dolazi k liječniku na vrijeme, a danas, s obzirom na društvenu i političku situaciju u nas, mnogi smatraju da je teško ne biti depresivan, da je depresija normalna.

NACIONAL: Koji ključni faktori izazivaju depresiju? – Danas govorimo o tri skupine čimbenika: 1. čimbenicima predispozicije koja može biti genetska (ne mora se razviti bolest, ali je rizik veći) i stečena (razna psihotraumatska iskustva); 2. provokativnim čimbenicima, npr. u osobe koja ima depresivnu predispoziciju, stres može dovesti do pojave depresije; i 3. perpetuirajućim čimbenicima koji održavaju poremećaj, npr. nepovoljan stav okoline. Stres, osim psihotrauma, sam po sebi nije ni dobar ni loš; on je često izazov na koji možemo uspješno ili neuspješno odgovoriti. Neuspješan odgovor povezan je s depresijom.

NACIONAL: U kojem se trenutku treba javiti liječniku? – Što prije, to bolje. Depresija se danas može vrlo uspješno liječiti u vrlo visokom postotku slučajeva.

NACIONAL: Dovode li antidepresivi do ovisnosti? – Važno je znati da antidepresivi ne stvaraju ovisnost, za razliku od benzodiazepina. Benzodiazapini su odlični lijekovi za anksiozne poremećaje ako se daju kratkotrajno, problem je što se daju dugotrajno, pa se gubi učinak i stvara ovisnost. Izazivaju i niz raznih poremećaja, od nesanice do depresivnih stanja. Velika je pogreška davati benzodiazepine depresivnim bolesnicima umjesto antidepresiva.

NACIONAL: Koliko dugo treba uzimati antidepresive? – Antidepresive pacijent mora dugo uzimati i kad se već osjeća dobro, npr. najmanje 6 mjeseci nakon nestanka simptoma prve depresivne epizode. Ako je riječ o ponovljenoj depresivnoj epizodi, sve dulje, a u najrizičnijim slučajevima i cijeli život. Ali zašto ne uzimati antidepresiv ako omogućuje normalno funkcioniranje? Novi antidepresivi omogućuju bolju kvalitetu života, oni nisu kao oni stari triciklički, zbog kojih je u Engleskoj bilo više prometnih nezgoda nego zbog alkohola.

NACIONAL: Ima li dovoljno antidepresiva, i općenito psihofarmaka, na listi HZZO-a?

– Nema dovoljno antidepresiva, pa ni psihofarmaka općenito, ali to je zbog toga što mnogi vrlo dobri lijekovi iz ove skupine nisu u nas ni registrirani. Međutim, općenito lista lijekova HZZO-a ne samo da nije optimalna, nego nije ni racionalna kad su u pitanju psihofarmaci. Neki jako dobri lijekovi definirani su kao “rezervni” samo za slučajeve kad ništa drugo ne djeluje, a to nije stručno opravdano. Racionalna potrošnja lijekova postiže se edukacijom, a ne restriktivnim mjerama koje su obično kontraproduktivne.

Na primjer, risperidon (Rispolet) ili olanzapin (Zyprexa) može se prepisati shizofrenim bolesnicima samo kad svi drugi lijekovi ne djeluju. To je posve neracionalno, na način “da biste uštedjeli lipu, potrošite kunu”. Naime, učinci tih psihofarmaka kudikamo su bolji ako se liječenje počne na vrijeme, u što ranijoj fazi bolesti, s ciljem da se zaustavi patofiziološki proces prije opustošenja ličnosti. Zahvaljujući dobroj podnošljivosti i dobroj djelotvornosti primjena tih lijekova upravo je indicirana za liječenje što ranije faze bolesti, a ne kad bude kasno i ostanu teške posljedice. Kad liječenje počne na vrijeme, moguće je i s manjim dozama zaustavila bolest i omogućiti mnogim pacijentima normalan život.

Naš je problem i sporo i mukotrpno stavljanje novog lijeka na listu, bez obzira na to koliko on može pridonijeti boljem liječenju, pa i novčanim uštedama. Zanimljiv je i slučaj novog, najpotentnijeg i najselektivnijeg SIPPS-a, escitaloprama koji je prema nekim informacijama uvršten na novu listu koja se uskoro treba pojaviti pod režimom R50 (što znači da pacijenti trebaju platiti 50 posto cijene lijeka), umjesto da bude pod istim režimom kao i ostali SIPPS lijekovi (fluvoksamin, fluoksetin, sertralin, paroksetin), R10 (plaćanje 10 posto cijene). Ovako se oni bitno razlikuju u cijeni, što može i bitno odrediti hoće li nekom pacijentu biti dostupan taj lijek, bez obzira na stručne razloge.

NACIONAL: Što prvo činite s pacijentom? – Prva je stvar dati pacijentu dobar lijek, češće kombinaciju lijekova, da bi došao u dobro stanje. Zatim treba naglasiti da ne postoji pilula sreće, premda ste vi sada dobro, mi još nismo riješili problem, vi morate i dalje uzimati terapiju. Sad smo postigli da se bolje osjećate, a kako je depresija bolest koja se ponavlja, ako se želite izliječiti, potrebno je preispitati sebe i svoju životnu filozofiju, svoj odnos prema Bogu, bližnjima, poslu, ljudima, a kad se promijenite, više nećete patiti od depresije. Vi u sebi nosite sklonost da s vremena na vrijeme razvijete depresivnu epizodu, ako je želite izbjeći, morate se mijenjati. A ljudi se mogu mijenjati.

NACIONAL: Koji su načini najdjelotvorniji? – Razni načini, psihoterapija, psihoedukacija, prakticiranje tehnika pozitivnog mišljenja, kultivacija emocija, promjena ponašanja i životnog stila. Stopa samoubojstava u Hrvatskoj danas je uočljivo manja i u trendu smanjenja jer ljudi više prakticiraju religiju, koja je važna dimenzija života. Naša životna filozofija može nas štititi ili usmjeravati u pakao depresije i drugih mentalnih poremećaja. Zbog toga sam i pokrenuo časopis Pro mente croatica, kako bi se u Hrvatskoj razvila nova životna filozofija.

Uskomedicinski modeli su nadvladani, danas je medicina područje primijenjenih znanosti. Posebice u psihijatriji služimo se svime čime možemo suzbiti bolest, odnosno pomoći pacijentu da kvalitetnije živi. Vrlo je aktualna knjiga koja se zove “Platon, a ne ‘Prozac’”, s tim da ja mislim da je to pogrešno, trebalo bi “I Platon i ‘Prozac’”.

NACIONAL: Kolika je vrijednost brojnih knjiga za samopomoć? – Ovisi o tome kako se koriste. Ako je to ili-ili, ne koriste mnogo, ali kad je to medicina plus samopomoć i edukacija, a moderna medicina to uvijek uključuje, učinak je kudikamo bolji. Samopomoć je jako važna, ali u suradnji s liječnicima.

NACIONAL: Koliko je pacijenata s kojima vi radite uključeno u svakodnevni život? – Sve više, ali tu ima i sve više problema. Živimo u paradoksu: nekoga liječimo kako bi bio radno sposoban, a onda nema radnog mjesta za njega. Pokušavam učiti svoje pacijente da uz pomoć obitelji stvore svoje radno mjesto. Ali to nije lako, jer mi smo godinama živjeli u drukčijoj kulturi gdje se država mnogo više brinula za sve. Svi očekuju da im netko nešto da, ili ”što će im još život dati”, a ja ih učim da pitaju ”što ja još mogu dati životu”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika