Objavljeno u Nacionalu br. 388, 2003-04-22

Autor: Mirjana Dugandžija

Šokantna izložba u Grazu

700 mazohističkih eksponata na izložbi zabranjenoj za mlađe od 18 godina

Izložba 'Fantom požude: vizije mazohizma u umjetnosti", najatraktivniji i najkontroverzniji ovogodišnji događaju u Grazu, europskoj prijestolnici kulture, prva je svjetska izložba o mazohizmu: predstavljeno je 150 slavnih slavnih umjetnika iz cijeloga svijeta, bit će otvorena 25. travnja, a mlađi od 18 godina neka je i ne pokušavaju posjetiti jer je izložba za njih zabranjena

Izložba je zabranjena mlađima od 18 godinaIzložba je zabranjena mlađima od 18 godina“Možda ćemo izazvati skandal, ali nadamo se da nećemo,” odgovorili su nam uglas Peter Weibl, glavni kustos senzacionalne izložbe “Fantom požude: vizije mazohizma u umjetnosti”, čijih 700 eksponata slavnih umjetnika iz cijelog svijeta ovih dana stiže u Graz, i Christa Steinle, direktorica Neue Galerie u Grazu. U toj će galeriji “vizije mazohizma” – bičevanje, fetiši poput cipela ili krzna, ranjavanje i samoranjavanje, mučne fantazmagorije isprepletenih tijela – posjetiteljima biti otvorene 25. travnja. Oni će, kako kaže Peter Weible, vidjeti “mnoštvo genitalija i golih tijela, ali nikada spojenih u seksualnom aktu”.

Oni boljih živaca i želuca mogu se zaputiti na prvu izložbu o mazohizmu ikad pripremljenu u svijetu, ujedno najatraktivniji i najkontroverzniji događaj u Grazu, ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture. Mlađi od 18 godina neka i ne pokušavaju, izložba je za njih zabranjena. “Smatram to neophodnim, majka sam dvoje djece i ne znam kako bih im objasnila te prizore”, kaže Christa Steinle. Izložbu će osiguravati snažni zaštitari. “Kao na rock koncertima, s obzirom na to da ćemo imati mlade studente koji će biti vodiči na izložbi. Mi ne želimo da ih netko, koga će eventualno razgnjeviti izložba, vrijeđa ili ozlijedi”, kaže Peter Weibl.

Izložba na kojoj će biti predstavljeno 150 umjetnika potaknuta je činjenicom, gotovo potpuno nepoznatom, da je Leopold Sacher-Mazoch, pisac zaslužan za termin “mazohizam”, živio u Grazu. Autor je romana “Venera u krznu”, objavljenog 1869., zaštitnog znaka mazohističke fantazije, dijelom zasnovanog na autobiografiji. U njemu opisuje mazohističku vezu stanovitog Serverina i lijepe, slobodoumne udove Wande von Dunajew čiji rob postaje. “Sadizam je dobio ime po De Sadu, a druga velika tzv. perverzija naše civilizacije, mazohizam, po Sacher-Masochu. Naša ideja je bila – kad već imamo u Grazu tako slavnu osobu, čije su ideje prisutne u cijelom svijetu, predstavimo je”, kaže Weibl.

Leopold Sacher-Masoch rođen je u Lembergu, u Galiciji, 1836. godine, a umro u Lindheu u Njemačkoj, 1895. Biografi u Masochovu djetinjstvu pronalaze momente koji su doveli do sklonosti koje je kasnije opisivao: povezanost s dojiljom, prizore koje je kao dječak skriven gledao, u kojima se njegova lijepa ohola rođakinja poigravala s muškarcima i mučila ih. Inače, mali Leopold je asistirao u njenoj toaleti; klečao pred njom i ljubio joj hermelinske papučice, a ona bi ga gurnula njenim vrškom, što bi ga ispunilo neizrecivim zadovoljstvom. Doktorirao je pravo, neko vrijeme predavao na sveučilištu, a zatim napustio akademsku karijeru zbog literature. Osim “Venere u krznu” napisao je još nekoliko romana.

Oženio se 27-godišnjom Laurom Rumelin, gracerskom izrađivačicom rukavica iz obične obitelji. Ona je bila inteligentna i malim lukavstvima – pisala mu je pod imenom Wande von Dunajew, njegove literarne heroine – navela ga je da se za nju zainteresira. U početku braka zaprepastila se kad je suprug tražio od nje da ga bičuje; kasnije su njegove želje da ga stavlja u zastrašujuće i kompromitirajuće situacije postale još veće. Morala ga je bičevati svaki dan, bičem sa šiljcima koji je sam dizajnirao. Tvrdio je da mu takve situacije pomažu u literarnom radu. No to nije bilo dovoljno, tražio je od žene da mu bude nevjerna, ugovarao za nju sastanke dajući oglase u novine. Kad mu je napokon uspjelo da mu supruga pristane otići sa strancem u hotelsku sobu, nadgledao je svaki detalj njene toalete i oblačenja prije odlaska, da bi napokon uzviknuo: “Kako ti zavidim!” Takve su je situacije ponižavale i raskid je bio samo pitanje vremena. Osim tih njegovih sklonosti, suvremenici su ga opisivali kao blaga i plemenita čovjeka te brižnog oca. Oboje su kasnije ušli u drugi brak, a njegova je supruga kasnije opisala njihov život u knjizi “Ispovijedi Wande von Sacher-Masoch”.

Sam termin “mazohizam” skovao je prema Masochovu imenu i romanu liječnik iz Graza, Richard von Krafft-Ebbing, u svom radu “Psychopatia Sexualis” iz 1890. da bi opisao seksualno ponašanje u kojem se zadovoljstvo crpi iz boli ili osjećaja poniženja. “Oba su ta čovjeka iz Graza, a zaprepašćujuće je da nitko za to ne zna, iako je termin svjetski poznat. Zato je važno napraviti kulturološki portret grada, da se vidi otkud dolaze”, kaže Weibl i nastavlja:

“Jedan od najvećih umjetnika mazohizma 20. stoljeća živi u Grazu, Gunter Brus, predstavnik body arta, odnosno ‘akcionizma’, koji je na svojim performansima, recimo, rezao vlastitu kožu. Elfride Jelinek, autorica knjige ‘Pijanistica’, u kojoj je glavna junakinja također mazohistica, a po kojoj je snimljen svjetski slavan film, također je iz okolice Graza. Na kraju: kako se postaje body builder? Patnjom nekoliko sati na dan, u prostoru u kojem je mnogo strojeva koji se nazivaju gimnastičkim, a zapravo strahovito sliče na sobu domine. Tko je planetarno utjelovljenje body buildera danas? Schwarzenegger… i on je rođen u Grazu! Graz je glavni grad mazohizma! Austrija je zemlja mazohizma”, zaključuje Weibl, dok na pitanje – “je li to nešto pozitivno ili negativno”, odgovara:

“I pozitivno i negativno. Pozitivno jer je to nešto postfaličko, nije sadističko, nego je antifaličko, protunasilno. U mazohističkoj seansi postoji ‘ugovor’. Kažete – dajem se u vaše ruke. Domina je žena kojoj je dopuštena potpuna vlast nad vama, vlast do smrti. Mislim da su to neki od najuzbudljivijih radova na izložbi. Netko kaže ženi: zatvori me u sobu, sveži me tako da se ne mogu micati, sveži mi oči da ne mogu vidjeti, otiđi iz sobe i vrati se za 4 sata. U tome nema seksa, može se reći da nema ničega, osim osjećaja potpune bespomoćnosti. A da bi se to moglo, treba imati povjerenje u drugu osobu. Mazohist je neka vrsta žrtve po svojoj želji. A to je, s druge strane, i vrlo dobar opis našeg potrošačkog društva. U isto vrijeme to je društvo u kojem se na žrtvu dobrovoljno pristaje, ali koje kaže da se na nju i mora pristati ako hoćete pobijediti. Morate postati body builder, morate biti vitki, morate napraviti karijeru. To je srce kapitalističkog društva, društva pobjednika. Da biste bili bolji od svojih suparnika, koje morate pobijediti, morate također biti spremni na patnju. To je postmitologija, nije mitologija gubitnika kao kršćanska, nego mitologija pobjednika…”

Iako smo za Petera Weibla pripremili neka druga pitanja, nakon što smo prošetali raskošnim izložbenim prostorom i razgledali eksponate koji su upravo pristigli, a osoblje muzeja odmatalo ih iz zaštitnih kutija, ipak smo upitali glavnog kustosa: koja će biti prva asocijacija posjetitelja izložbe kad vidi eksponate – umjetnost, pornografija ili bolest?

“Kad pogledate lice koje je jednom ili više puta operirano – jer ljudi stare, pa si prave ‘drugu kožu’ – možete se pitati je li to umjetnost ili perverzija, pornografija. U tom je slučaju odgovor jednostavan: prema društvenom mišljenju, to nije pornografija, to je plastična kirurgija”, kaže Weibl. “Ono što je nekad bilo nazivano perverzija, danas je svakodnevni život. Jer je jedna od opsesija mazohizma ‘druga koža’. Kad pogledate slavnu ‘Veneru u krznu’, već sam naslov knjige kaže da ona nije ‘gola Venera’, a obično se smatra da je požuda usmjerena prema obnaženom tijelu. Ali ljudi vole nositi krzno. Crna koža danas je vrlo moderna. Danas, sve što se tiče mode, tiče se uglavnom ‘druge kože’, odnosno, ‘druga koža’ dolazi iz tzv. perverzije u socijalno prihvatljivu modu. Dalje, govorimo o ‘modnim žrtvama’, ljudima koji se muče dijetama, body buildingom, da bi bili što sličniji top modelima, a najbolji su modeli svi na neki način bolesni da bi bili super vitki… Dakle, opet vidimo promjenu iz nečega individualnog, recimo individualne patologije, u socijalnu strukturu. Kad pogledamo spot Christine Aguilere, njena odjeća je razderana baš kao nakon silovanja. Ali ne percipirate to kao pornografiju, nego kao zabavu. Liz Hurley na hollywoodskoj premijeri, s haljinom koja je izgledala kao ‘druga koža’, razrezana i zatim spojena velikom trakom, bila je senzacija. Svi su pomislili ‘prekrasna žena’, nitko ‘kako izopačena žena’. Naš je svijet strukturiran kao mazohizam. Ako mislite da je ono što vidite na izložbi perverzno, tada je i naš svijet perverzan, ako vam se čini da je ona pornografska, tada je i naš svijet pornografski. Naravno, postoji zakon koji kaže da svatko ima pravo da ne bude povrijeđen u svojim moralnim, vjerskim i drugim osjećajima”, nastavalja Weible.

“Ti su osjećaji, naravno, vrlo subjektivni, ali taj zakon postoji, i ako se netko bude osjećao povrijeđen našom izložbom, mi ćemo kao autori biti u neprilici. Svojevrstan je problem kad umjetnici prikazuju taj mazohistički socijalni mehanizam. Ja mogu govoriti o tome vrlo apstraktno, ali ono što oni mogu pokazati je tijelo. Zato izložba izgleda puna seksa, ali ona, zapravo, nije o seksu. I još nešto, na izložbi vidite mnogo obnaženih tijela, mnogo genitalija, ali nikad u akciji, nikad ne vode ljubav, to treba znati kad je riječ o mazohizmu. Možemo reći da je to prva izložba s obnaženim tijelima, ali bez seksa.”

Osim generalnog problema cenzure cijele izložbe, mnogi radovi imali su u doba svoga nastanka i kasnije, u svojim zemljama, problema s cenzurom. “Izložba neće biti lagana ni za koga, potrebno je imati znanja iz psihoanalize, znanosti, literature, filozofije da bi se razumjela izložba”, kaže Christa Steinle.

“Recimo, umjetnik Larry Clarke neprestano je imao problema, između ostalog i jer je radio s vrlo mladim ljudima. Fotografije pokazuju, recimo, šesnaestogodišnjake u scenama seksa, ili prizor vrlo mladog dječaka s pištoljem u ustima. Imamo oko 60 njegovih fotografija. Zatim, izrazito je kontroverzan i eksplicitan Andres Serrano, čiji radovi su izazvali poznati skandal u Chicagu. Vrlo hardcore su homoseksualni radovi autora koji sebe naziva Tom of Finland. Bob Flannagan, u radu ‘Supermazohist’ javno je, u antifalusnom videoradu, na stolu rezao svoj falus, a zatim ga zašivao”, kaže Weibl.

Zatim, zanimljivo je kako su umjetnici raznih epoha, u kontekstu mazohizma, vidjeli ženu. Simbolisti su je pretvarali u prirodu, žene su vidjeli kao ribe, kao životinje općenito, kao vampire koji sišu krv muškarcu. “To je ono što danas zovu vamp”, napominje Weible. “Vamp je nastao u 19. stoljeću pod imenom ‘femme fatale’, strašna žena koja odvlači muškarca u propast. Najpoznatija femme fatale 20. stoljeća je Marlene Dietrich koja u filmu ‘Plavi anđeo’ potpuno uništava nevinog profesora. Bila je to reakcija protiv mehaničkog svijeta. Nadrealisti su rekli – ne, žena je mašina. To je zapravo ista reakcija na industrijsku revoluciju. I tu je prisutan strah od žene. Femme fatale će vas uništiti, a žena kao stroj je hladna žena, žena bez milosti”. Okrutna i hladna – to je mazohistička vizija žene.

“Kako vidite, mi smo i podove izložbenih dvorana obukli u srebrni metal. Srebrno je boja mazohizma, falus je sunce, njegova je boja zlatna, antifalus je mjesec. On je hladan i moćan kao led, a kako nismo mogli napraviti pod od leda, napravili smo ga od metala”, kaže Weibl. “To je i uobičajeni dekor Sacher-Masochovih knjiga: led, snijeg, mjesečina”, dodaje Christa Steinle.

Kad je riječ o kriteriju prikupljanja radova, osim umjetničke vrijednosti, naravno, jedan od načina bio je “razmišljanje o kombinatorici prizora. Koja je tema mazohističke fantazme? Postoji heteroseksualni mazohizam, muškarac kao ženin rob, ili žena rob muškarca. Dakle, tragao sam za radovima koji prikazuju heteroseksualni mazohizam. Zatim, žena može biti ženin rob, muškarac muškarčev, to je homoseksualni mazohizam, pa sam to tražio, recimo kod Mapplethorpa. Zatim, tu je tema ‘druge kože’, iz ‘druge kože’ dolazi fetiš, pa sam se pitao – tko je fetiš autor? Tko je obuzet cipelama: Andy Warhol, koji ima cijelu knjigu o cipelama, Sylvie Fleury, Allen Jones. Stvorio sam dakle neki ‘katalog’ mazohističkih kriterija, recimo, tko radi s fetišističkim objektima, krznom? Ili radove usmjerene protiv figure oca, antifaličke. Recimo, videorad Sylvie Blocher, gdje vidimo sobu, zatim pištolj, pa jelena, pa jelena ubijenog pištoljem i na kraju praznu stolicu, stolicu u kojoj bi trebao biti otac… ali stolac je prazan, otac mrtav.”

Kako je to prva izložba o mazohizmu uopće, ona počinje s izlošcima starim stotinu godina: od Belgijanca Feliciena Ropsa, “fantastičnog umjetnika, vrlo subverzivnog, vrlo sardoničnog, brutalnog, jednog od najsubverzivnijih umjetnika u prošlom stoljeću. Živio je u vrijeme Sacher-Mazocha i sigurno je poznavao njegova djela”, kaže Weibl.

Izložba je bila pripremana dvije godine. Weibl sumnja da će biti ponovljena. “Vlasnici su vrlo oprezni s posuđivanjem. Imamo vrlo rijetke izloške, poput suicida slavnog pisca, vojnika i pobunjenika Mishime, fotografiranog kako se, poput samuraja, ubija na javnom mjestu.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika