DRAGUTIN DRK za razliku od klasičnih tajkuna, dobit ne ulaže u zrakoplove, jahte i skupocjeni vozni park nego isključivo u proizvodnjuVaraždinska industrija mlijeka, mliječnih proizvoda, hrane i bezalkoholnih pića Vindija potpuno je netipična hrvatska pretvorbena priča. Nakon što je privatizirana 1993., proizvodnja u Vindiji povećana je četiri puta, broj zaposlenih za više od 800, pa je danas u tvrtki zaposleno 2827 ljudi, s Vindijom posluje i više od 12.300 kooperanata. S Vindijom je financijski i poslovno povezano više od 50 tisuća ljudi, a ove godine ostvarit će prihod veći od 2 milijarde kuna. Vindija je danas vodeći proizvođač mlijeka, sireva i mliječnih prerađevina u Hrvatskoj, 2003. preradit će i proizvesti 170 milijuna litara i kilograma raznih proizvoda kojima pokriva 30 posto hrvatskog tržišta. Dnevno iz tvrtke izlazi 75 vagona mlijeka, sireva, jogurta, sokova, mesa. Uspjeh Vindije utoliko je veći što na tržištu hrane i pića vlada najveća konkurencija, kako domaća, tako i strana. Iza Vindije ostale su neke od najuspješnijih hrvatski tvrtki kao što su Podravka, Lura, Coca Cola, Kraš, Franck, Zagrebačka pivovara, Ledo, Jamnica, Zvijezda… Vindija je deseta tvrtka u Hrvatskoj po prihodu, a respektabilan je izvoznik: na strana tržišta izvozi 12 posto svojih proizvoda, u posljednjih desetak godina uložila je u proširenje proizvodnje više od 50 milijuna eura.

'U Vindiji nema prekida proizvodnje, radi se svih 365 dana u godini u tri smjene, svake nedjelje i praznika: kravice nemaju vikenda i blagdana, pa nemamo ni mi u Vidniji' 'Ne razumijemo tvrtke koje traže da njihove probleme rješava Vlada: Vindiji nikada nitko nije davao državna jamstva, Vlada nam nije pomogla niti s jednom kunom kredita, i sami smo sanirali sve dugove' 'Iako sam većinski vlasnik, nikada ne razmišljam na taj način: tvrtkom upravljam i brinem se za nju kao što sam to činio svih četrdesetak godina od kako sam joj na čelu' Priča o uspjehu Vindije priča je o Dragutinu Drku, njenom dugogodišnjem direktoru i od 1993. većinskom vlasniku. Dragutin Drk zaposlio se u Vindiji nakon završetka mljekarske škole 1961. Uz rad studirao je ekonomiju pa je već 1965. izabran za direktora. Tada je Gradska mljekara, kako se zvala Vindija, imala dvadesetak zaposlenih, među 18 mljekara u Hrvatskoj bila je na posljednjem mjestu. Dolaskom mladog stručnjaka na čelo Gradska mljekare mijenja strategiju razvoja: Drk je znao da će tvrtka uspješno poslovati samo ako počne prodavati svoje mlijeko na velikom tržištu Zagrebu i ako ponudu proširi novim proizvodnima. Stoga je odlučio, slijedeći tradiciju proizvodnje sireva koju su u taj kraj potkraj 18. stoljeća donijeli Francuzi, obogatiti ponudu prvim domaćim sirevima. Po uzoru na francusku pokrajinu Roquefort gdje sirevi sazrijevaju u spiljama, promijenio je ime Gradske mljekare u Vindiju, po imenu spilje nedaleko od Varaždina. Drk je 1977. montirao u Vindiji prvu liniju za sterilizaciju mlijeka i punjenje u tetrapak ambalažu, 1985. Vindija je već na petom mjestu među hrvatskim proizvođačima hrane i pića, izgrađena je i najmodernija sirana, a 1989. kupljeno je šest najmodernijih linija za proizvodnju sterilnog mlijeka.

Na početku razgovora upitali smo Drka je li 1961., kad se kao mladić zaposlio u Vindiji, mogao i zamisliti da će ona jednoga dana izrasti u tako veliku kompaniju u kojoj će on još biti i većinskim vlasnikom. Nije bilo teško zamijetiti da mu nije drago takvo pitanje, da se, kada govori o tome, osjeća gotovo nelagodno.

– Vindija nije moje vlasništvo, ona je dioničko društvo u vlasništvu 145 dioničara. No Vindija je ponajprije tvrtka svih ljudi koji su je stvarali, koji su u njoj zaposleni. Ona je, dakle, naša, a ne moja tvrtka. Pa kako bih ja mogao pogledati u oči ljudima s kojima sam radio deset, dvadeset i više godina i reći im da je Vindija moja, a ne i njihova. Vindija je naša, tvrtka onih koji u njoj rade, kooperanata, ali i stanovnika cijeloga ovoga kraja. Inače, bio sam stipendist Županje i nije mi bilo na kraj pameti da ću raditi u Varaždinu. No kad sam završio mljekarsku školu i javio se u općinu Županja, odgovorili su mi da ne trebaju mljekare i da sam slobodan ići kamo želim. Tako sam se gotovo slučajno zaposlio u Vindiji.

NACIONAL: No vi ste ipak većinski vlasnik… – Nikad ne razmišljam na taj način. Tvrtkom upravljam i brinem se za nju na isti način kao što sam to činio gotovo svih četrdesetak godina otkako sam joj na čelu. Trudim se da tvrtka posluje što bolje, da njeni radnici imaju što viši standard i što bolje uvjete života i rada. U Vindiji je prosjek plaća veći od tri tisuće kuna, radnici po određenim kriterijima imaju pravo na besplatan godišnji odmor na moru, dobivaju regrese za godišnji, božićnice, uskrsnice, darove za blagdane, djeca zaposlenih dobivaju besplatne udžbenike za školu i stipendije, osiguravamo radnicima besplatne specijalističke preglede, kredite pod povoljnim uvjetima. Cilj nam je uspješno poslovanje, ali i da radnici budu zadovoljni. Nikada ne bih mogao raditi među ljudima koji su nesretni i nezadovoljni, koji se nikada ne nasmiju. Ako rukovoditelji ne osjete nezadovoljstvo među zaposlenima, ako na vrijeme ne osjete da je nešto loše u zraku, da nešto ne štima, onda je bolje da svoj posao prepuste drugome. Čim čovjek prođe kroz pogon, mora osjetiti kakva je atmosfera. Ako nije u redu, mora utvrditi zašto i otkloniti razloge nezadovoljstva. Zato se mora biti stalno među radnicima. Kad mi je teško, kad sam u krizi, odem u pogone i odmah se ohrabrim: vidim s koliko povjerenja i entuzijazma ljudi obavljaju svoj posao i nemam ih pravo ostaviti.

NACIONAL: Pretpostavljamo da vam se ulaganja u radnike vraćaju kroz njihovu povećanu zainteresiranost za uspjeh tvrtke? – Najvažnije je da radnici imaju osjećaj da rade za sebe i svoje obitelji. Poslovni sustav Vindije u prosjeku dnevno na tržište plasira više od 750 tisuća kilograma proizvoda ili 75 vagona mlijeka, mliječnih prerađevina, jogurta, sireva, deserta, voćnih sokova, piletine, raznih vrsta mesa. Valja svakoga dana nabaviti toliko kvalitetnog mlijeka, osigurati sve ostale sirovine, napraviti kvalitetan proizvod i na vrijeme ga isporučiti. Cijeli proces mora, dakle, funkcionirati besprijekorno 24 sata dnevno, svaki dan u godini. I ni u jednoj fazi ne smije biti podbačaja: ni u proizvodnji, ni u laboratorijima gdje se neprekidno kontrolira kakvoća proizvoda, ni u distribuciji. Ima toliko kritičnih točaka i toliko mogućnosti da se dogodi nešto nepredviđeno, da se taj osjetljivi posao može uspješno obavljati jedino ako imate vrhunske stručnjake i motivirane radnike koji su zainteresirani da tvrtka posluje što uspješnije. Uspijevamo se nositi sa stranom konkurencijom ponajviše zbog toga što smo u stanju za pola godine kreirati novi proizvod, organizirati proizvodnju i, što je najvažnije, tehnološki se nositi sa svim izazovima. Na svim važnim funkcijama i područjima imamo vrlo kvalitetne ljude i to je najveća vrijednost Vindije. Važna je, naravno, i tradicija i povezanost tvrtke s Varaždinom, Međimurjem, Podravinom.

NACIONAL: Kako se Vindija uspjela probiti na vrh hrvatskih proizvođača hrane i pića? – Kad su doneseni zakoni o pretvorbi, svima nam je bio cilj očuvati Vindiju i osigurati da ona nastavi raditi, a da ne dođe netko tko će htjeti izvući iz nje novac i tako je uništiti. Bili smo svjedoci da su mnoge tvrtke propale jer su došle u ruke ljudi koji nisu znali raditi ili pak onih koji su ih namjerno uništavali. Pokazalo se također da su i neke strane tvrtke bile zainteresirane za Vindiju isključivo radi toga da se dokopaju njenog distributivnog lanca preko kojega bi plasirale svoje proizvode. Nije ih zanimalo unapređivati proizvodnju u Varaždinu. Stoga nam je postalo jasno da ćemo spasiti Vindiju i svoja radna mjesta jedino ako sami preuzmemo sudbinu tvrtke u svoje ruke. U tome je postojalo suglasje svih zaposlenih. Preuzeo sam odgovornost za Vindiju i njene zaposlene tek kad su svi radnici na zborovima zaposlenih dali suglasnost da bez ikakvih ograničenja preuzmem upravljanje tvrtkom. To je bio moj uvjet. Da radnici nisu prihvatili moj koncept upravljanja Vindijom, otišao bih iz nje iako sam u njoj proveo cijeli vijek. Pokazalo se da je ta odluka bila dobra: u posljednjih deset godina učetverostručili smo proizvodnju, povećali broj zaposlenih, svaku kunu koju smo zaradili uložili smo u proširenje proizvodnje. Svi se skupa trudimo da držimo korak s domaćom i stranom konkurencijom. Vindija raspolaže najmodernijom tehnologijom, nema strojeva u boji nego su sve linije za proizvodnju izrađene od najskupljeg nehrđajućeg čelika. U Vindiji nema prekida proizvodnje, radi se 365 dana u godini u tri smjene, svake nedjelje i praznika. Kravice nemaju vikenda i blagdana, pa nemamo ni mi u Vidniji.

NACIONAL: Vaša kći Dubravka dizajnirala je novu plastičnu bocu za mlijeko, ona je osmislila i druge dizajne Vindije… – Točno, no članovi moje obitelj potpuno su odvojeni od Vindije i mog posla…

NACIONAL: Zašto? – Namjerno sam to učinio kako bih spriječio probleme u obitelji i tvrtki. Vjerujem da bi bilo kojekakvih priča da sam nekoga od djece zaposlio u Vindiji. A da su došli tu raditi, morali bi se ponašati kao i svi drugi, tu nema nikakvih odstupanja. Zašto bi moja kći imala drukčiji tretman od, primjerice, tehnologa koji je također završio fakultet kao i ona. To nisam dopustio, jer bih tako podcijenio marljive ljude. Zbog toga sam članove svoje obitelji držao daleko od Vindije, a Dubravka sa svojim timom nudi rješenja i dobiva poslove, ne zato što je moja kći nego zbog toga što je sposobna i što su se njene kreacije pokazale vrlo uspješnima na tržištu. Ja sam njen najstroži kritičar i ponekad je jako nesretna kad joj neki prijedlog ne prođe. Ne mogu reći “znaš, to je jako dobro, sviđa mi se, prihvaćamo prijedlog”, ako moji suradnici ocijene da prijedlog nije dobar. Osim toga, što vrijedi da mi prihvatimo njene kreacije, a tržište ih odbaci. To su onda strašni troškovi i gubici koje si nijedna ozbiljna tvrtka ne može dopustiti.

NACIONAL: Vaši suradnici tvrde da je vrlo teško slijediti vaš radni ritam, da ste iznimno točni, ali i strogi. – Ne mogu kasniti na posao i druge kažnjavati zato što ne dolaze na vrijeme. Aako od svojih suradnika i svih zaposlenih tražim mnogo, svojim ponašanjem moram biti primjer. Ne mogu tražiti od ljudi da se posvete kompaniji, a da ja odlazim na vikende ili dulje odmore. Ove godine još nisam bio na Krku, nisam imao praktički nijedan slobodan dan. Dolazim na posao prije 8 sati ujutro, a moj radni dan traje 12 sati. Najbolje se odmaram ovdje u Varaždinu u krugu svoje obitelji i šest unuka. Tjelesnu kondiciju održavam pak redovitim trčanjem, igranjem tenisa, a nekoliko puta tjedno odlazim i na fitness.

NACIONAL: Na koje ste proizvode iz Vindijina asortimana posebno ponosni? – Poslovni sustav Vindije ima više od 560 proizvoda pa se teško odlučiti. No najviše sam ponosan na proizvodnju plemenitih sireva s plavim i bijelim plijesnima. Tu je proizvodnju teško savladati, ima mnogo živog, ručnog rada. Plemeniti sir ne može se proizvesti industrijski, preko nekakve linije. Postoji niz nijansi u zrenju i njegovanju sireva koji se moraju poznavati, plemeniti sir mora sazrijevati barem 50 dana, a sve to vrijeme valja ga brižljivo njegovati. Usudio bih se reći da su Vindijini proizvodi lako prepoznatljivi na hrvatskom, ali i inozemnom tržištu. Njegujemo kvalitetu i pošten odnos prema kupcima, nudimo širok, skladan i kompatibilan asortiman, ne samo na bazi mlijeka, nego i bezalkoholna pića, deserte, piletinu, prerađevine na bazi piletine, jednim dijelom i meso krupne stoke. Kad su u Hrvatsku došli strani trgovački lanci, lako smo se priviknuli na njihov sofisticiraniji način rada, nismo se osjetili zapostavljenima. Njima je u interesu da se našim potrošačima predstave i kao kupci domaćih proizvoda. Oni svoj ugled mogu graditi tako da njeguju prijateljski odnos prema kupcima: svjesni su da naši ljudi ne bi dobro reagirali kad bi prodavali samo stranu robu.

NACIONAL: Širok asortiman proizvoda i krediti uloženi u proširenje proizvodnje, po procjenama nekih stručnjaka, opasnost su za daljnji razvoj Vindije. Jeste li napokon završili s ulaganjima? – Nismo, taj proces nikada neće završiti. Upravo smo počeli gradnju nove tvornice stočne hrane, što je investicija veća od 100 milijuna kuna. Bez te nove tvornice ne bismo mogli proizvoditi dovoljno hrane za svoje potrebe. Drugi je projekt tvornica u Slavonskom Brodu, koja je pri završetku. Kupili smo veterinarsku stanicu u stečaju i na tom mjestu gradimo tvornicu s potpuno novom tehnologijom za proizvodnju pernatog mesa. Osigurat ćemo zdravi tov pod optimalnim higijenskim uvjetima, stvaramo tip farme s idealnim uvjetima za proizvodnju zdrave piletine. Kompletna investicija stajat će više od 110 milijuna kuna. U Koki, industriji mesa, rekonstruiramo i dograđujemo oko 6000 četvornih metara prostora, koji će nam omogućiti lansiranje novih proizvoda, proširenje asortimana, novu vrstu pakiranja, uskoro ćemo ponuditi tržištu niz novih, atraktivnih proizvoda. Osim toga, u Varaždinu selimo na novu lokaciju, jer nam je ovdje postalo pretijesno. Upravo zbog golemih odricanja i napora koje ulažemo, ne razumijemo tvrtke koje traže da njihove probleme rješava Vlada. Vindiji nikada nitko nije davao državna jamstva, Vlada nam nije pomogla ni kunom kredita. Sami smo sanirali sve dugove, pa i one Kokine koji su, kad smo je preuzeli 1995., premašivali 55 milijuna DEM. No mi smo dali riječ da ćemo te dugove vratiti i tu smo obvezu u cijelosti ispunili. Možda smo čak vratili i previše, ali najvažnije je da nikome nismo ostali dužni i da smo sačuvali vjerodostojnost. Danas je Koka iznimno uspješna tvrtka pred kojom je sjajna budućnost.

NACIONAL: Koji je strateški cilj Vindije? – Stalno imati na umu da zadovoljimo potrebe europskog potrošača. Naši proizvodi moraju biti po kvaliteti, cijeni i svim ostalim mogućim svojstvima jednaki ili bolji od proizvoda iz Danske, Francuske, Njemačke. Uz to moramo imati i što nižu cijenu. Što nam vrijedi kvaliteta, ako roba nije konkurentna po cijeni, nitko je neće kupovati. Stoga puno radimo na organizaciji posla, posebice na informatizaciji, ulažemo goleme napore da stalno smanjujemo troškove. Pogon pilećih paniranih proizvoda 90 posto svoje proizvodnje izvozi u Europsku uniju – Englesku, Francusku, Njemačku, Švedsku, Italiju. Taj naš pogon radi samo za izvoz, a to znači da uistinu ostvarujemo najviše europske standarde. Naša klaonica, odnosno industrija mesa, jedina ima svoj izvozni broj i to želimo postići i u Slavonskom Brodu. Izvoz je naša temeljna orijentacija, a tu turizam ima iznimno važnu ulogu. Ne možemo se pomiriti s tim da stranci, kad dolaze na odmor u Hrvatsku, dovoze sa sobom kruh, mlijeko i ostalu hranu. Nije u pitanju samo cijena nego i sumnjičavost prema domaćim proizvodima. Stoga mi nastojimo iz temelja promijeniti situaciju, moramo uvjeriti turiste da naši proizvodi, po kvaliteti i cijeni, ne zaostaju za onim što kupuju kod kuće. A ako zadovoljimo njihove kriterije, otvorit ćemo vrata za plasman naših roba i u njihove države.

NACIONAL: Kako je tržište primilo vaš novi proizvod, svježe mlijeko u bocama? – U nekim zemljama, za razliku od Hrvatske, nikad nisu ni prestali puniti mlijeko u boce, primjerice u Engleskoj, a dijelom i u Italiji. U EU posljednjih godina postoji trend prodaje svježeg mlijeka u boci. Kad sam to uočio, odlučio sam se na investiciju od oko 8 milijuna eura. Svježe mlijeko nije profitabilno kao, primjerice, jogurt, ali može pokrivati troškove proizvodnje s obzirom na količine koje se prodaju. No najvažnije je da je riječ o proizvodu koji nema stranu konkurenciju: svježe se mlijeko, naime, ne može uvoziti. Tu je poanta: Austrijanci, primjerice, neće moći prodavati svježe mlijeko u Zagrebu, ni kad uđemo u EU. Neće za to biti tehničkih mogućnosti niti će im se to isplatiti. Znači, igramo na kartu proizvoda koji na domaćem tržištu neće imati stranu konkurenciju.

BIOGRAFIJA

1961. završava mljekarsku školu
1961. zapošljava se u Gradskoj mljekari u Varaždinu (budućoj Vindiji), osnovanoj dvije godine prije, koja je tada imala 20-ak zaposlenih i bila najmanja mljekara u Hrvatskoj, kao poslovođa Mljekare
1961.-1965. uz rad studira ekonomiju
1965. postaje direktor Gradske mljekare i mijenja strategiju razvoja tvrtke
1967. Gradskoj mljekari mijenja ime u Vindija, prema špilji u blizini Varaždina
1969. Vindija se političkom odlukom pripaja Zagrebačkoj mljekari, ali je Drk i njeni suradnici 1977. ponovno uspijevaju izdvojiti
1977. nakon osamostaljenja tvrtke, montirao u Vindiji prvu liniju za sterilizaciju mlijeka i punjenje u tetrapak ambalažu
1989. kupljeno je šest najmodernijih linija za proizvodnju sterilnog mlijeka
1993. u pretvorbi postaje većinski vlasnik Vindije i ostaje direktor

VIŠE OD 560 VRSTA PROIZVODA U VINDIJI
Svježe mlijeko, sirevi, jogurti, voćni sokovi, nektatari…

Poslovni sustav Vindije izbacuje na tržište više od 560 vrsti proizvoda. U Vindiji se proizvodi svježe mlijeko, zatim trajno mlijeko s dodacima, polutvrdi i meki sireva te svježi i plemeniti sirevi. Proizvodnja plemenitih sireva započela je 1968., od tada do danas nitko u cijeloj u regiji ne proizvodi sireve s plavim i bijelim plemenitim plijesnima. U Vindiji je uznapredovala proizvodnja fermentiranih proizvoda, u koje spadaju obični jogurt, jogurti s voćem i biljnim dodacima. Uspješno se prodaju bezalkoholna pića u bocama i tetrapaku, pod robnom markom Vindi, zatim voćni sokovi, nektari, kokteli, funkcionalna pića kao što je, primjerice, Issosport, pa voćni doručak Smulti, koji je kombinacija mlijeka i soka. U poslovnom sustavu Vindije djeluje i tvrtka Koka koja proizvodi jaja, jednodnevne piliće i brojlere, stočnu hranu. Uz to ima veterinarsku službu. Proizvodnu lepezu zaokružuje Vindijina industrija mesa koja proizvodi širok asortiman svježih i zamrznutih proizvoda te prerađevina na bazi pilećeg mesa.