Dumitru Mitu (28), nogometaš Dinama koji od prošlog tjedna osim rumunjskog ima i hrvatsko državljanstvoNije rijetkost da hrvatski nogometaši nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu uzimaju državljanstvo zemlje u kojoj igraju, ali je rijetko da stranac koji igra nogomet u Hrvatskoj odluči uzeti hrvatsko državljanstvo. Upravo je to napravio nogometaš Dinama Dumitru Mitu (28) koji od prošlog tjedna osim rumunjskog ima i hrvatsko državljanstvo. Mitu živi u Hrvatskoj već sedmu godinu i nakon šest godina igranja za Osijek, ove sezone igra za Dinamo. Budući da je nedavno hrvatski izbornik Otto Barić spomenuo kako bi Mitu dobro došao hrvatskoj reprezentaciji, on je odlučio zatražiti hrvatsko državljanstvo. “Već sam i prije razmišljao o hrvatskom državljanstvu jer bi mi ono moglo dobro doći ako odlučim živjeti u Hrvatskoj i nakon nogometne karijere, Ovdje se već osjećam kao kod kuće”, objašnjavao nam je Mitu. Iako kaže da je to bila njegova odluka, priznaje da ga je na to nagovarao i njegov menadžer Boro Ivković. “On je smatrao kako bi bilo dobro da zaigram u hrvatskoj reprezentaciji ako me već Barić spominje, s čime sam se složio jer je očigledno kako neću igrati za rumunjsku reprezentaciju, mada su me i oni nešto spominjali”, kaže Mitu na vrlo dobrom hrvatskom jeziku i dodaje: “Ja se ne guram u reprezentaciju, ali volio bih igrati za nju jer se osjećam kao Hrvat”.

'Razmišljao sam o hrvatskom državljanstvu i prije nego što me selektor Barić počeo spominjati jer možda odlučim živjeti u Hrvatskoj i nakon nogometne karijere'Sve dok nije došao u Dinamo, o Mituu se govorilo kao o solidnom nogometašu u inače ne osobito solidnoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Miroslav Ćiro Blažević – odnosno ”šef” kako ga Mitu zove – prošle je sezone neko vrijeme trenirao Osijek i odmah ga je nagovorio da prijeđe u Dinamo. Već nakon desetak kola Mitu se pokazao više nego solidnim igračem, a blagoglagoljivi Blažević ubrzo ga je proglasio boljim napadačem od Olića i Balabana te jednim od najboljih svjetskih napadača. Sasvim dovoljno da ga mediji počnu spominjati kao nogometaša koji bi dobro došao hrvatskoj reprezentaciji samo kada bi imao hrvatsko državljanstvo. Sada je i taj preduvjet ispunjen.

Dok nije došao u Hrvatsku, Mitu nije spadao u gornji dom rumunjskog nogometa. Rođen je u Bukureštu, ali je živio u obližnjem selu Dobroiesti. U selu je postojala jedna krčma, u kojoj je radio njegov otac, i jedan kiosk, u kojem je radila njegova majka. “Kada bi u krčmu došao gradonačelnik ili policajac, moj je otac znao pripremiti neko jelo, ispeći ćevape, ali inače se ondje nije posluživalo jelo”, prisjeća se Mitu i kaže kako je pod Ceausescuom bilo teško, ali se na selu živjelo ipak bolje nego u gradovima. Sa 6,5 godina Mitu se prijavio u nogometni klub Metalul Bukurešt s periferije glavnog rumunjskog grada mada su najmlađi igrači imali osam i devet godina. “Moj je trener primijetio da sam energičan i da se trudim te me stavio u ekipu u kojoj su svi bili stariji dvije do tri godine. Igrao sam za juniore i kasnije za prvu momčad. Tada je Metalul bio u drugoj rumunjskoj ligi koja je bila vrlo kvalitetna u to vrijeme. Igrao sam u momčadi zajedno s Filipescuom, godinu dana starijim od mene, koji sada igra za španjolski Betis”, prisjeća se Mitu početaka. Zbog nogometa počeo je zanemarivati školu pa se kod kuće svađao s majkom. “Tata mi nije prigovarao, on me podržao. Rekao je majci: ‘Neka ostavi školu, što će mu škola, i ja i ti imamo školu pa ne možemo ništa s njom. Neka se bavi nogometom’. Stric i teta također su me podržali i ja sam nastavio s nogometom”, kaže Mitu.

Kao talentirani nogometaš potpisao je već sa 17 godina, 1992. godine, za najjači rumunjski klub Steauu koji je šest godina ranije bio klupski prvak Europe. U konkurenciji odličnih nogometaša mladi Mitu nije mogao igrati u prvoj momčadi pa je posuđen prvoligaškoj momčadi Farul iz Constanze, morskoj luci u kojoj je živio najpoznatiji rumunjski nogometaš Gheorghi Hagi.

“I tamo su me proglasili nezrelim. Volio sam loptu, ponekad sam bio sebičan, pa bi me protivnički igrači uvijek udarali po nogama. U klubu su mislili da ne mogu izdržati sve te batine. Bilo je to 1993. godine kada je liga bila jaka. Ubrzo se promijenio trener, pomoćni je postao glavni, a ja s njim nisam bio u dobrim odnosima jer on nije želio da netko bude veći frajer od njega. Stavio me u drugu ekipu pa sam otišao u prvoligaško klub FCM Brasov”, nastavio je svoju životnu priču Mitu.

Brasov, klub iz istoimenog planinskog grada, borio se za opstanak u ligi i bio je zainteresiran za Mitua, ali je njegova odšteta prije no što je pristupio Steaui iznosila 80 tisuća dolara, što je u Rumunjskoj bio nezamisliv novac. Mitu im je pristupio 1994., pomogao im je osigurati opstanak u ligi, ali ih je potom napustio: “Postali su neambiciozni, a ja sam želio igrati u ambicioznijem klubu.”

Našao ga je u UTA-i iz Arada, poznatom u Rumunjskoj jer je prije 30 godina pobijedio Liverpool u Kupu UEFA. “Tada su bili u drugoj ligi i željeli su ući u prvu ligu. Odlučio sam ostati u Aradu, iako UTA tada nije bio osobiti klub, jer nisam više želio tražiti novac od obitelji”, kaže Mitu koji 1995. potpisuje jednogodišnji ugovor na 10 tisuća dolara. “To ti je kao sada 100 tisuća dolara. Nitko u drugoj rumunjskoj ligi nije tada primao više od pet tisuća dolara godišnje, a i to su primali samo oni najiskusniji”, tvrdi Mitu koji je toliko zavolio Arad da je odlučio ostati u klubu, bez obzira na to što neće igrati u prvoj ligi.

I tada dolazi do iznenađujućeg preokreta. Momčad iz Arada nastupa na turniru u Temišvaru na kojem je gostovao i Osijek. Mituova momčad osvaja turnir, a on je postigao tri gola u dvije utakmice. Čelnici Osijeka odmah su se zainteresirali za njega. Budući da se upravo tada posvađao s menadžerom koji mu nije mogao naći dobar inozemni klub, Mitu je potpisao za Osijek.

“Rat je u Hrvatskoj završio, no moj mi je zemljak Popescu, koji je tada igrao za Osijek, rekao da će možda još biti neke pucnjave. Kako se prva dva tjedna nije ništa dogodilo, nikakav pucanj nisam čuo, shvatio sam da je sve u redu. U Osijeku je tada predsjednik bio Antun Novalić, momčad je bila dobra, plaća redovna za sve igrače”, zadovoljno priča Mitu. U hrvatskim se klubovima treneri brzo mijenjaju pa je tako bilo i u Osijeku. Popović, Đuričić, Lokica, Mršić, Bilić i Ćiro Blažević izmijenjivali su se s različitim uspjesima, igrači su odlazili i dolazili, ali je Mitu ostao šest godina. S nekima je bio u dobrim odnosima, a s nekima se svađao. Kada smo sumirali da se u karijeri često svađao s trenerima, odgovorio nam je: “Nisam prgav, ali ne volim nepravdu. Ne volim kada se kaže da netko mora igrati – nitko ne mora igrati, ni ja ako sam u lošoj formi. Ali ako sam u dobroj formi, zabijam golove, daj mi šansu da igram! A treneri s kojima sam se svađao to nisu niti pokušali”.

“Svake sam godine želio otići iz Osijeka, bilo je ponuda, ali Novalić je bio prepreka. Tvrdio je da je on uložio neke novce u mene koje ja nisam niti čuo niti vidio. On bi prvo rekao da je odšteta za mene 100 ili 200 tisuća maraka, a kada bi se pojavio zainteresirani klub, onda bi on povećao cijenu na 500 tisuća. Nikada se nismo uspjeli dogovoriti, a tražili su me iz Izraela, Grčke, Njemačke i talijanske druge lige. Stalno se netko interesirao, ali ja doista nisam vrijedio 500 tisuća maraka”, smatra Mitu. Na kraju je Mitu tužio NK Osijek jer su mu ostali dužni dosta novaca – no na taj je novac zaboravio i Osijeku oprostio dug.

U Zagreb se Mitu doselio sa suprugom Carmen, godinu i pol dana starijom od njega, i sinovima Calinom (12) i Claudiom (6). Calin je suprugin sin iz prvog braka, ali Mitu ga smatra vlastitim. Žive u stanu blizu maksimirskog stadiona, a supruga mu nije zaposlena. Mitu kaže kako mu se život u Hrvatskoj sviđa jer je miran i nema borbe za goli život kao u Rumunjskoj. “Znam da ni ovdje ne žive svi najbolje, ali u Rumunjskoj se živi teže nego ovdje”, kaže Mitu koji financijski pomaže svoje roditelje u Rumunjskoj, umirovljenike. U Zagrebu se jedino ne može naviknuti na prometne gužve, sve mu drugo odgovara tako da u ovom trenutku ne razmišlja o odlasku u neki strani klub. “Sada osvajamo prvenstvo Hrvatske, zatim igramo u Ligi prvaka, a tek nakon toga mogu otići u inozemstvo. Neću tražiti neki veliki klub, samo neki u kojem ću moći igrati u prvoj momčadi”.