Objavljeno u Nacionalu br. 393, 2003-05-27

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Hanif Kureishi - Svjetska književna zvijezda

Razgovor s britanskim književnikom čije knjige često izazivaju burne reakcije stvarnosti, bilo zbog načina na kojima je u njima prikazao svoje bližnje, bilo zbog suprotstavljanja islamskom fundamentalizmu, o tome zašto ne želi pisati za Hollywood premda je već bio nominiran za Oscara, odnosu njegovih romana i scenarija te filmu 'Majka' koji je upravo promovirao u Cannesu

Hanif Kureishi i Nacionalov novinar Dean SinovčićHanif Kureishi i Nacionalov novinar Dean SinovčićJedan od najpoznatijih britanskih i svjetskih pisaca Hanif Kureishi (48) prošlog je tjedna boravio na filmskom festivalu u Cannesu zbog premijere filma “The Mother” za koji je napisao scenarij. Kao i u mnogim svojim dosadašnjim knjigama, od kojih je većina postala predložak za film, i u ovom se Kureishi bavi svojom omiljenim temama kao što su hladan seks bez emocija, konfuzni odnosi između roditelja i djece, kao i nemogućnost ljubavi. Film nije bio u konkurenciji za Zlatnu palmu, ali je kritika oduševljena filmom a osobito hvali Kureishijev predložak.
U filmu “The Mother”, koji je režirao Roger Michell, May (Anne Reid) dolazi u London sa suprugom Tootsom (Peter Vaughan) kako bi posjetili djecu i ununke. Njihov sin Bobby (Steve Mackintosh) i supruga Helen (Anna Wilson Jones) radoholičari su s dvoje djece. Njihova kći Paula (Cathryn Bradshaw), samohrana majka, ima ljubavnika Darrena, građevinskog radnika koji je Bobbyjev prijatelj. Toots umire od srčanog udara, a 65-godišnja udovica May upušta se u ljubavnu vezu s upola mlađim Darrenom, ljubavnikom svoje kćeri.
Kureishi je sin Indijca i Britanke, odrastao u Londonu. Već kao tinejdžer opsesivno je pisao romane koje je slao izdavačima a prvi veći uspjeh postigao je 1981. kada se njegovo djelo “The King and Me and Outskirts” postavlja u kazalištu. Već je tada vodio tečajeve kreativnog pisanja, što je pomalo čudno ako se zna da je bio problematičan učenik u školi i da je izbačen s prve godine studija filozofije. Najveće uspjehe doživio je 1986. prvim scenarijem za film “Moja lijepa praonica” za što je odmah nominiran za Oscara za scenarij te 1990. kad objavljuje prvi roman “Buddha iz predgrađa” te osvaja uglednu nagradu Whitbread za najbolji debitantski roman. Slijedilo je niz knjiga, kratkih priča i filmskih scenarija a vjerojatno se najviše prašine diglo oko dva posljednja filma na temelju njegovih priča, “Intimnost” i “Moj sin fanatik”. U “Intimnosti” redatelja Patricea Chereaua priča se vrti oko Jaya, pisca koji iza sebe ima nominaciju za Oscara, napušta svoju djevojku i dvoje djece radi mlađe žene. Problem je nastao kad se shvatilo da se radi o autobiografskoj Kureishijevoj priči, zbog čega su ga napali bivša djevojka Tracey Scoffield, ali i njegova majka i sestra. U filmu i knjizi “Moj sin fanatik” tenzije su podignute jer je Kureihi, kao i mnogo puta do tada, kritizirao islamski ekstremizam protiv kojeg je dignuo glas nakon što su pisca Salmana Rushdieja islamski fundamentalisti 1989. osudili na smrt zbog knjige “Sotonski stihovi”.
Kada smo se susreli u Cannesu, Kureishi je bio nervozan i umoran. Priznao je da teško podnosi kad cijeli dan mora davati intervjue novinarima, iako je jasno da je i to dio njegova posla.
NACIONAL: Kakva je razlika između pisanja filmskog scenarija i pisanja knjige? – Priča je priča i u oba slučaja ja pričam te priče. Međutim, pisanje scenarija nije književnost. Svojim scenarijem ja zapravo usmjeravam redatelju i stvaram pretpostavke za glumačke izvedbe. Pisanje scenarija za film tek je početak velikog projekta, to nije nešto što funkcionira samo za sebe. Uostalom, kao čitatelj nikada ne bih mogao čitati filmski scenarij i nikada ga ne bih mogao prezentirati kao književnost.
NACIONAL: Može li se dogoditi da vaš filmski scenarij nekada ne bude dobro prenesen na filmsko platno? – Moja djela mogu biti uspješno prenesena na filmsko platno, ali mogu doživjeti i filmski neuspjeh. Sve ovisi o redateljima a ja sam imao sreće da sam dosad uvijek radio s odličnim redateljima kao što su Patrice Chereau, Stephen Frears i Roger Michell. Imao sam sreće s redateljima i načinom na koji su oni stvorili filmove po mojim predlošcima.
NACIONAL: Ponovno ste snimili film s Rogerom Michellom s kojim ste već radili film “Buddha iz predgrađa”. Tko je koga ovaj put izabrao za partnera? – Ovaj sam put pisao za film, imao sam ideju i napravio scenarij za film. Nakon toga odlazite k redatelju i pitate ga je li zainteresiran za ekraniziranje vaše priče. Zato, kad pišete scenarij, morate imati u vidu i redatelja kojem bi se takav scenarij mogao svidjeti, za razliku od redatelja koji ne vole filmske teme o majkama nego bi voljeli vidjeti priču filma o očevima, sinovima ili nečem trećem.
NACIONAL: Film “The Mother” uklapa se u noviji trend filmova u kojem sredovječne žene otvoreno pokazuju svoju seksualnost. – Nije moja krivnja što su redatelji i publika opsjednuti idealizacijom tijela mladih ljudi. U filmovima se većinom snimaju tijela prekrasnih mladih ljudi. Razlozi za to su očiti, većina ljudi ne izgleda tako i zato je njihov seksualni život ispunjen strahovima, sramom, uznemirenošću i raznim drugim teškoćama. Poznate osobe imaju savršeno tijelo, ali većina ga ljudi uopće nema. Zato se sada pojavljuju redatelji koji filmski istražuju što se zapravo događa u spavaćim sobama običnih ljudi.
NACIONAL: Čini li vam se da je seks odraslih osoba postao tabu tema? – Upravo tako, jer se starije žene prihvaćaju samo kao majke. Ako si majka, tvoj je zadatak da se brineš o djeci. Ako si majka, tvoj je posao da budeš dobra supruga. Žene koje to prihvaćaju jako uznemirava kad se žele pokazati i kao bića koja zanima seks. Uznemiruje ih to što bi njihovi sinovi mogli shvatiti da u njih ulazi penis. Sve je to vrlo komplicirano.
NACIONAL: Koliko bi ovaj film bio drukčiji da ste ga vi sami režirali? – Bio bi mnogo lošiji. Ne bi bio ovako dobar, vjerujte mi, ja nisam redatelj, iako sam svojedobno režirao. Racionalno razmišljam i znam da sam bolji pisac nego redatelj.
NACIONAL: Biste li ikad dopustili da netko prepravlja vaš scenarij? – Dopuštam to redatelju. Redatelj smisao mog scenarija odvodi u određenom smjeru. Tu nema treće osobe, samo redatelj i scenarist, pri čemu redatelj objasni scenaristu kakav film hoće stvoriti od njegova scenarija. Volim takav odnos s redateljem. Znam da se danas u Hollywoodu nekoliko scenarista bavi jednim scenarijem, ali s mojim se scenarijima to ne može raditi. Nemoguće je da bi netko uzeo moju priču “Moja lijepa praonica”, dao ga drugom scenaristu i rekao “možeš li od ovog stvoriti nešto bolje”. To je zato što su moje priče i moji filmovi vrlo individualni.
NACIONAL: Pogledate li ponekad, u slobodno vrijeme, “Moju lijepu praonicu” ili neki drugi film prema svojoj knjizi? – Ne, nikad mi se nije dogodilo da ih izvučem iz videoteke i pogledam ih. Pogledam samo dijelove ponekog filma koji se prikazuje na televiziji. Ali samo dijelove.
NACIONAL: Zašto su konfuzni obiteljski odnosi i nemogućnost osvarivanja ljubavi tako česta tema vaših knjiga? – Zato što mi svi to proživljavamo, konfuzni odnosi između muškarca i žene je ono što dobijete kad dođete kući. Naši roditelji su to proživjeli. Djeca to proživljavaju gledajući svoje roditelje, i to cijelo vrijeme. Uostalom, ne mogu zamisliti život bez takve konfuzije. To je konfuzija koja život čini zadovoljstvom, čini ga zanimljivijim.
NACIONAL: Kako ste rješili probleme s majkom koja je bila nezadovoljna time što ste svoj privatni život izložili u knjizi i filmu “Intimnost”? – Nije bilo ničeg posebnog, jednostavno smo zaboravili na sve što se dogodilo. Želio bih da moja majka pogleda ovaj film, siguran sam da će joj biti zanimljiv.
NACIONAL: Jeste li u priči za film “The Mother” pronalazili inspiraciju u vlastitom životu? – O priči ovog filma razmišljao sam godinama, o starenju, o tome što se tada događa s vašim tijelom i kako se osjećate kad drugi ljudi dodiruju, odnosno ne dodiruju vaše tijelo. Razmišljao sam o tom što će se dogoditi kad budete imali 70 godina, hoćete li još uvijek osjećati želju za seksom i kako će ona izgledati. Kako će izgledati vaš život kad vas drugi proglase starcem. Kad sam bio klinac, mislio sam za nekoga tko ima 30 godina da je 100 godina star. Razmišljao sam o tim stvarima i stvorio priču od tog razmišljanja.
NACIONAL: Gledajući ovaj film, čini se da imate poseban senzibiltet prema ženama i njihovim životima. – Sada volim pisati o ženama, iako to nekoć nisam volio. Pišući o ženama nastojim razumijeti što žene vole, koliko se razlikuju od muškaraca, što osjećaju spram svog tijela.
NACIONAL: Kakva je reakcija žena na vaš novi film i na prethodni film “Intimnost”? – Film “The Mother” im se sviđa, ali još im se više sviđao “Intimnost”, više nego muškarcima. Žene su lakše shvatile što se događa u tom filmu, kolika je u njemu strast. Vrlo sam ponosan na taj film, iako ga mnogo ljudi mrzi.
NACIONAL: Često pišete o strastima. Koja je vaša strast? – Moja je strast da budem pisac, otac, muž i građanin.
NACIONAL: Volite pisati kratke priče, mislite li da se od njih mogu napraviti kratki filmovi? – Ne nužno. Nitko ne voli gledati kratke filmove osim drugih redatelja koji snimaju kratke filmove. Ja sam ipak zainteresiran za širu publiku, što mi omogućuje da normalno živim.
NACIONAL: S obzirom na vaš poznati negativan stav o fundametalizmu i islamskom radikalizmu, jeste li u posljednjih nekoliko mjeseci, s obzirom na rat u Iraku, dobivali ponude za pisanje filmskih scenarija? – Mnogo sam puta pisao i govorio o fundamentalizmu, zbog čega od mene stalno traže, ne samo u svjetlu posljednjih događaja u Iraku, da pišem o tome. No s tim je gotovo, od mene nećete više ništa čuti. Ljudi me stalno pitaju što mislim o ratu u Iraku a ja im odgovaram da sam o tome pisao i govorio prije pet godina. Sada odjednom svi o tome pišu i razmišljaju, ali ja doista nemam više što originalno reći o tome.
NACIONAL: Postoji li neka vaša knjiga koja bi se mogla transformirati u film? – “The Black Album” nije ekraniziran a ja mislim da bi to doista mogao biti dobar film. Već sam razgovarao s Rogerom Michellom. Ta knjiga nikada nije ekranizirana jer sam vrlo brzo nakon nje objavio knjigu “Moj sin fanatik”, koja je ubrzo pretvorena u film. “The Black Album” ostao je filmski neiskorišten.
NACIONAL: Pisanje je najčešće posve individualan posao za usamljene ljude. Izbjegavate li zbog toga režiranje filmova jer je ono timski rad? – Mogao bih se složiti. Volim biti usamljen, svojedobno sam bio sam 30 godina, zatvoren u sobi u kojoj sam pisao priče. Sretan sam zbog toga. To zna biti dosadno, može vas izluditi, ali ja imam ženu i djecu te sam preko njih ostvarivao kontakt s ljudskim bićima.
NACIONAL: U posljednje je vrijeme napravljeno dosta filmova o piscima koji se ne mogu koncentrirati na pisanje priče. Kako se vi koncentrirate? – Koncentriram se kad mi djeca odu u školu. Doista, filmovi kao što su “Sati”, “Adaptacija”, “Bolje ne može” i drugi bave se piscima. Očito, pisci su vruća tema u Hollywoodu. To je nevjerojatno, posebno ako znamo da su pisci ljudi koji samo sjede pred pisaćim strojem i ne rade ništa drugo.
NACIONAL: Na koji način vi pišete, služite li se računalom ili ne? – Pišem rukom a zatim prebacujem tekst u računalo.
NACIONAL: Jeste li ikad doživjeli mentalnu blokadu pa niste mogli ništa napisati? – To mi se znalo dogoditi dok sam bio mlađi. Danas si takvo što ne mogu dopustiti jer imam troje djece a ona moraju nešto jesti. Ne bih im mogao reći: “Danas nemamo ništa za jelo jer imam mentalnu blokadu i ne mogu ništa napisati.” U takvim situacijama pronalazim načina da se natjeram na pisanje. Ponekad odem na odmor, ponekad prošetam, ponekad posjetim svog psihoterapeuta.
NACIONAL: Koja je najgora mentalna blokada koju ste ikad doživjeli? – Bilo je to ranih 80-ih, prije nego što sam napisao “Moju lijepu praonicu”, trajalo je dvije ili tri godine. Ne bih rekao da nisam mogao pisati zbog mentalne blokade nego zbog depresije u koju sam bio upao. U određenim trenucima mentalna blokada i depresija za pisce su jedno te isto.
NACIONAL: Jedan ste od najpoznatijih svjetskih pisaca a kažete da morate pisati kako biste preživjeli. Zar niste već zaradili dovoljno za normalan i ugodan život? – Moji prihodi ne mogu se usporediti s prihodima pisca scenarija hollywoodskog filma. Takav pisac za jedan scenarij zaradi koliko sam ja zaradio u cijelom životu.
NACIONAL: Zašto barem jednom ne napišete scenarij za neki hollywoodski film? – Uvijek kažem da ću to napraviti a onda sam sebe zapitam želim li provesti godinu dana radeći neko sranje koje ne želim raditi. Da sam scenarij za film “The Mother” ponudio nekom hollywoodskom redatelju, on ga ne bi ni dodirnuo. Zar mislite da bi u Hollywoodu netko želio režirati film o starijoj ženi koju jebe građevinski radnik? Pa jeste li vi ludi? Ta priča s Hollywoodom već mi je dosadila. S druge strane, BBC ne plaća previše za scenarije prema kojima snimaju filmove.
NACIONAL: Razmišljate li o pisanju za kazalište? – Moja nova priča bit će postavljena na kazališne daske u siječnju i bit će premijerno prikazana u Londonu i Parizu. Radnja tog djela vrti se oko žene koju su prije mnogo godina očuh seksualno iskorištavao i počinje njezinim povratkom kući gdje ga ponovno susreće. S nožem u ruci. To je triler.
NACIONAL: Što radite kada ne pišete? – Učim ljude pisati. Ja sam učitelj i uvijek sam to radio. Ne radim to na fakultetu, jer to nikada ne bih želio, učim ljude pisati u kazalištu. Pisanje nije i ne može biti predmet na fakultetu. To je kao da na fakultetu učite nekoga da igra nogomet ili da svira gitaru poput Jimija Hendrixa. Na fakultetima vlada sterilna atmosfera, tamo nema ničeg kreativnog.
NACIONAL: Kako vaša djeca reagiraju na vaše knjige i teme koje obrađujete u njima? – U ovom filmu moja dva sina blizanca glume jednu te istu ulogu a moja ga je bivša supruga producirala. Što se tiče mojih knjiga, nije nužno da ih moja djeca u ovom trenutku mogu do kraja shvatiti. Sretan sam što im kroz knjige mogu objasniti što se događa. Ne sramim se ni zbog čega što sam objavio u svojim knjigama i sretan sam što tako objašnjavam što se događa s ljudskim životima. U svojim knjigama opisujem što odrasli ljudi rade, kako grozne stvari čine još groznijima, ali oni to žele raditi, kao što će i moja djeca to raditi.

Napisao sam priču u kojoj majka od 65 godina spava sa ljubavnikom svoje kćerke: to mnoge uznemiruje jer se starije žene prihvaćaju samo kao majke Pišem od konfuznim odnosima između muškarca i žene jer to dobijete kada dođete kući. Naši roditelji su to proživjeli. Djeca to proživljavaju gledajući svoje roditelje: uostalom, ne mogu zamisliti život bez takve konfuzije, ona život čini interesantnim HANIF KUREISHI
ROĐEN 5. PROSINCA 1954. U BROOMLEYJU

– Filmski scenariji:
1985. My Beautiful Landrette (Moja lijepa praonica
1998. Sammy and Rose get Laid
1992. London Kills Me
1997. My Son the Fanatic (Moj sin fanatik)
2000. Intimacy (Intimnost)
2003. The Mother (Majka) – Knjige:
1990. The Buddha of Suburbia (prevedeno na hrvatski: Buddha iz predgrađa)
1995. The Black Album (prev. Crni album)
1997. Love in a Blue Time
1999. Midnight All Day (prev. Ponoć cijeli dan)
2001. Gabriel’s Gift (prev. Gabrielov dar) – Kazališne drame:
1980. The King and Me
1981. Outskirts
1983. Birds of Passage
1999. Sleep with Me – Radiodrame:
1980. You Can’t Go Home
1982. The Trial

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika