Slavica Tomčić sa suprugom Zlatkom“Kad sam prijateljima objašnjavala da sam napisala crnu komediju o smrti, i pogrebnim običajima koji su izmaknuli kontroli, plašila sam se da će pomisliti da sam i ja luda baba poput glavne junakinje Dare. No, po reakcijama ljudi, vidjela sam da je stvarnost još luđa i da ljudi rade puno blesavije stvari nego moji likovi”. Tako govori Slavica Tomčić, književnica, slikarica i supruga predsjednika Sabora, čija će suvremena crnohumorna komedija “Sjajan pogreb” biti praizvedena u subotu, 31. svibnja, u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, a na jesen i u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Tu njezinu prvu dramu, koju je i dramatizirala, režirao je Robert Raponja, inače ravnatelj pulskog INK-a, asistentica režisera je mlada redateljica Ivana Peroš, a pomalo ćaknute likove Dare Šipoš-Lončarić, Slavka Vrazića i Borisa Novaka tumače Ksenija Marinković, Slavko Juraga i Željko Konigsknecht.
Iako tekst vrlo nježno govori o apsurdnim običajima vezanim uz smrt i pogrebe, više glumica nije prihvatilo glavnu ulogu Dare Šipoš-Lončarić, žene koja pravi generalnu probu vlastitog sprovoda i zbog toga iznajmljuje kazališnu dvoranu pa si na taj način istodobno ispunjava posljednju želju – da postane glumica, pa makar samo jednom u životu. Kako kaže Slavica Tomčić, neke glumice su odustale vjerojatno zbog toga što nisu bile spremne govoriti o smrti na ovakav humoristični način, a druge zbog iracionalnog straha od smrti. U svakom slučaju, tekst je vrlo životan i posve nov, završila ga je u lipnju prošle godine, a u njemu su iskorištene dvije priče iz njezine druge zbirke priča “Cvrčak na kartonu” – “Krajnje jednostavno” i “Tko je ovdje zapravo lud”.
Moj suprug najprije mi je rekao da nisam normalna kad mogu pisati komediju o pogrebu i smrti, ali nije se prestajao smijati dok je čitao tekst Posjetivši jednu od proba, koje se održavaju u kazalištu Vidra u Zagrebu, našli smo ekipu koja je prihvatila progovoriti o temi smrti na duhoviti način. Vladala je odlična atmosfera, glumci su uživali u životnom tekstu koji je, kažu, naknadno dopisan reakcijama ljudi, a i samih glumaca. Istodobno, uvjerili smo se da je riječ samo o ironiji, ali ne i parodiji. Glavna junakinja Dara Šipoš-Lončarić dojurila je na scenu i kao u nekoj američkoj stand-up komediji zapitala da li smo dobro razmislili o trenutku naše smrti. Zatim nas je detaljno obavijestila o svemu što nam je potrebno za odlazak na onaj svijet, od vijenaca, lijesa i grobnog mjesta do izrade spomenika, odjeće, uljepšavanja mrtvaca, gostiju, hrane, muzike, svećenika… Kad je izračunala cijene svih usluga, otkrila je da nije jeftino umrijeti. Pritom je nije hvatala panika od smrti jer ona i ne misli tako brzo umrijeti. Međutim, hvatala ju je panika od velikih priprema jer bi željela imati uistinu sjajan pogreb, a ne zna koliko vremena ima za pripreme.
Predstava je nastala u koprodukciji tri kazališta – Istarskog narodnog kazališta, Kerempuha i novoosnovanog Teatra Komedije Jazavac Željka Konigsknechta. Scenografiju-lijes osmislila je Dinka Jeričević, kostimografiju Marinela Jeromela, a muziku je skladao Alan Bjelinski. Kako nam objašnjava Robert Raponja, to će biti vrlo neobična predstava, kakve se trenutno ne mogu vidjeti na repertoarima hrvatskih kazališta. “To je svojevrsni reality show, u kojem se glumci neposredno obraćaju publici. Riječ je o otvorenoj, ali zahtjevnoj formi s elementima stand up komedije, tako da računamo i na suradnju publike. Glumci su se odlično pripremali, svojim glumačkim nervom i šarmom nadahnjivali su i autoricu i mene. Ritam i trajanje predstave odredit će tek publika i time biti zaslužna za konačni dojam i uspjeh predstave. Budući da obrađujemo vrlo delikatnu temu – što nam je sve potrebno za sjajan pogreb – scenom će dominirati veliki, pomični lijes koji će lebdjeti u zraku i koji će se moći pomicati u svim smjerovima. Budući da takav ne postoji, morali smo ga posebno osmisliti i izraditi.”
Na pitanje kako se odlučila na pisanje drame, Slavica Tomčić je odgovorila da je do toga došlo spontano. “Uobičajena predstavljanja knjiga izgledaju tako da s jedne strane stola sjede oni koji knjigu predstavljaju i obvezno o njoj lijepo govore, a s druge je strane publika koja pozorno sluša. Kad sam trebala predstaviti svoju drugu zbirku priča ‘Cvrčak na kartonu’, odlučila sam napraviti neuobičajenu promociju, na kojoj će glumac izvesti cjeloviti tekst priče ‘Tko je ovdje zapravo lud’, a jedini koji je bio dovoljno lud da ga nauči napamet za samo nekoliko dana bio je Željko Konigsknecht.”
Odjeven u pidžamu, kao da je upravo pobjegao iz ludnice, skočio je među publiku na promociji i izveo kratku monodramu. Publika je dobro prihvatila tu izvedbu, a na promociji se zatekao i Duško Ljuština, direktor Kerempuha, koji je zaključio da se taj tekst mora prenijeti u kazalište. To ju je iznenadilo jer dotad nije razmišljala o drami. No kad ju je kći Martina Tomčić, poznata operna pjevačica, prozvala usporedivši je s ostalim piscima, koji pišu samo uloge za muškarce, odlučila je napisati “žensku” komediju. Igrom slučaja baš tih dana prisustvovala je razgovoru između dvojice rođaka koji se nisu vidjeli više desetaka godina.
“Iznenadilo me što su govorili samo o tome tko je sve od njihovog posljednjeg susreta umro, a slušajući ih sa strane i ne poznavajući osobe o kojima su govorili, ispalo je da su zapravo umrli – svi”, kaže Slavica Tomčić. “Shvatila sam da je to izvrsna ideja za dramu. Razmišljajući o drami počela sam uočavati novinske oglase u kojima se nude veličanstveni pogrebi i u kojima se s radošću ispraćaju umrli. To me šokiralo. Pitala sam se kako je moguće s radošću ispraćati nekoga tko ti je bio drag. Razmišljala sam kako su karmine u vrijeme kada nije bilo današnjih prijevoznih sredstava, trgovina i gostionica možda i imale smisla. No s vremenom se taj običaj pretvorio u nepotrebnu feštu i farsu. U trenutku kada obitelj tuguje i kada treba savladati gubitak drage osobe, mora se baviti nabavom odojaka, paziti da ne budu masni, gledati tko će peći makovnjače i slično. Iako će rođaci i prijatelji, a danas sve više profesionalci, priskočiti u pomoć, ožalošćeni se ne mogu u potpunosti isključiti. Sav trošak nastao u tom bolnom trenutku ipak će doći na naplatu i to upravo njima. Čini mi se da su običaji vezani uz sprovode dovedeni do apsurda i to me eto potaknulo da napišem komediju jer je o smrti i pogrebima, temama koje su svima strašne, najbolje progovoriti na duhoviti način.”
Budući da Slavica Tomčić svojom dramom duboko zadire u društvene sentimente, zapitali smo je da li je pišući tekst osjećala grč u želucu. Odgovorila je negativno jer prema toj temi – smrti i pogrebima – ima drukčiji odnos od većine ljudi,koji ne odrastaju sjedeći po nadgrobnim pločama kao što je ona činila u djetinjstvu. Naime, u njezinoj obitelji, kao i u obitelji Roberta Raponje, svi su bili klesari vezani uz izradu nadgrobnih spomenika. Zahvaljujući tom neuobičajenom detalju iz djetinjstva, autorica teksta i redatelj odmah su se prepoznali.
“Kad se od malih nogu igrate na tim nadgrobnim spomenicima, groblje ne doživljavate kao nešto strašno, nego kao normalnu sredinu u kojoj odrastate”, kaže. “Taj crni kamen u proljeće je topao i na njemu se može ležati i sunčati. No istodobno vam dolaze tužni ljudi, često i siromašni, ali spremni potrošiti iznad svojih mogućnosti kao da će time oživiti mrtve ili umanjiti svoju bol. Zbog tog svog iskustva o toj temi mogu govoriti na drugačiji način, a čini mi se da možda o tome znam i više od drugih. Na pisanje me zapravo tjerala godinama gomilana ljutnja. Ljuta sam na te običaje koji su izmaknuli kontroli. Ljuta sam kad vidim što sve ljudi čine da bi kupili luksuznu pogrebnu opremu, grobno mjesto i izgradili golemi spomenik. Ljuta sam što ljudi nose velike količine cvijeća mrtvima, a možda toj istoj osobi tijekom cijelog života nisu poklonili ni jedan cvijet. Zaista ne znam da li se tim trošenjem novaca pokušava ublažiti bol ili utišati savjest zbog vlastitih propusta i grijeha ili se jednostavno prati trend”, zaključila je Slavica Tomčić dodavši da ovakav njezin stav vjerojatno neće izazvati simpatije kod njezine i Raponjine obitelji i svih onih koji se bave tim poslom.
Osim toga, ona je čula i mnoge morbidne razgovore između ljudi čije je zanimanje vezano za smrt. Dan je bio tako nezgodno vreo, kola Hitne pomoći neprestano su jurila, a čovjek je trljao ruke i ponavljao: ‘Bit će posla, bit će posla!’ Nju je to vrijeđalo. “Jako poštujem mrtve i sjećanje na njih, ali mislim da je jako važno kako se ponašamo prema živim ljudima. Kad umru, važno je da ih nosimo u srcu i mislima, da ih se prisjetimo u svakodnevnim životnim situacijama a ne kroz vanjska obilježja i manifestacije.”
Na pitanje da li se drama svidjela Zlatku Tomčiću, njezinom suprugu i predsjedniku Sabora, otkrila nam je da je on prvi pročitao tekst. “Ležao je na terasi i čitao dramu, a onda je rekao da je tema strašno morbidna i da nisam baš pri sebi kada mogu o tome pisati. No nastavio je čitati, a ja sam slušala kako se ležaljka sve češće trese – smijao se i glasno komentirao da je zaista smiješno, ali da je tema ipak malo čudna. Ako publiku uspijemo zabaviti i nasmijati, te potaknuti na razmišljanje, bit ćemo zadovoljni. Mi nikoga nismo htjeli povrijediti, ni mrtve, ni ožalošćene, nego smo htjeli prikazati da smrt nije nešto tako strašno i da su neki običaji izmakli kontroli.”
Slavica Tomčić je u prvoj zbirci priča “Brdo od marmelade” vrlo emocionalno govorila o teškoćama svog djetinjstva, u drugoj “Cvrčak na kartonu” uvela je neočekivani obrat, tipičan za novelu, a sada se predstavlja kao komediografkinja. Zapitali smo je kako se dogodio taj preokret od krajnje sentimentalnog do crnohumornog.
“Moji bliski prijatelji i članovi obitelji dobro znaju da sam sklona humoru, ironiji, samokritici i autoironiji, pa ne vide nikakav preokret. Crni humor – to sam ja. Problem je u tome što me većina poznaje samo kroz moje tužne priče i ništa veselije slike, pa me poistovjećuje s njima.”
“Ja sam 47. glumica kojoj je Raponja ponudio ovu ulogu Dare i želim zahvaliti svim prethodnim glumicama koje su odbile ovu ulogu i tako mi omogućile da je ja dobijem”, rekla je glumica Ksenija Marinković, koja do sada u svom matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih nikada nije tumačila ovakvu ulogu. “Kad sam pročitala tu vrlo zahtjevnu ulogu, odmah mi se upalio kliker kako bi je trebalo igrati tako da više nisam dvojila oko toga trebam li je prihvatiti, unatoč tome što ima desetak dana do premijere i punih 40 minuta mog teksta. Moja uloga, a i cijela predstava, neka je vrsta showa, koja se izvodi zajedno s publikom i koja prerasta u dobrodušno i nadrealistično ludilo. Poruka predstave je da se moramo naučiti smijati svemu, a prije svega sebi.”
Na pitanje da li je imala poteškoća u pripremanju te kazališno i tematski zahtjevne uloge, priznala je da se nevjerojatno zabavlja i da jedva čeka premijeru. Osobito zato što prvi puta direktno komunicira s publikom i što njezina uloga obiluje brojnim elementima iz klaunerije što je za nju kao glumicu snažan izazov. Napomenula je da možda u prošlosti ne bi prihvatila takvu ulogu, ali sada se zaželjela upravo takvog lika.
Slavko Juraga tumači lik Slavka, kako kaže, mjerača Mjesečevih zraka, koji ima olovke koje produžuju život i pomaže ljudima da žive zdravije i sretnije. On zastupa život i izgovara zanimljivu rečenicu koja glasi: “Zadovoljstvo je u tome da vas ljudi slušaju ma kakve gluposti govorili.” On ismijava publiku, priča bedastoće nadajući se da će publika u njih povjerovati, a on zaraditi gajbu piva, jer se okladio sa svojom ekipom da će ga svi slušati više od pola sata. “No još ne znam kako će na kraju izgledati moj lik i predstava, još se uvijek zezamo, smijemo se i veselimo, atmosfera je odlična,” kaže Juraga i dodaje da on zapravo ne voli crni humor. “Ovdje je riječ o vrlo nježnoj varijanati, a ne o onoj gdje bih morao razmišljati o svojoj smrti.”
Željko Konigsknecht igra lik Borisa Novaka, koji je 15 godina zatvoren u ludnici. Greškom dolazi u kazalište uvjeren da je došao pred komisiju koja treba odlučiti da li je on lud ili normalan. Upada u Darinu predstavu i nije mu jasno da li je stigao pred komisiju ili nije. “Taj lik pokušavam napraviti otvoreno, dakle, da se ne vidi na prvi pogled da je on lud, nego stalno ostavljamo pitanje da li je on lud ili ne bez odgovora, odnosno, da li je njegova priča istinita i da li su ga stvarno u bolnici zamijenili s drugim čovjekom istog imena i prezimena.”