Objavljeno u Nacionalu br. 394, 2003-06-04

Autor: Mladen Pleše

INTERVIEW

Behgjet Pacolli - albanski biznismen koji je obnovio Kremlj

Razgovor s vlasnikom građevinske tvrtke Mabetex, s godišnjim prometom od milijardu dolara, i lanca hotela Diamond Swiss Group, koji je postao svjetski poznat zbog optužbe da je podmitio ruskog predsjednika Borisa Jelcina te braka s talijanskom pjevačicom Anom Oxom

Talijanska pjevačica Anna Oxa bila je Paccolijeva supruga ali im se brak zbog neslaganja raspaoTalijanska pjevačica Anna Oxa bila je Paccolijeva supruga ali im se brak zbog neslaganja raspaoZa kosovskog Albanca Behgjeta Pacollija u svijetu se pročulo dva puta: 1997. kada se u Luganu na spektakularan način oženio ekstravagantnom talijanskom pjevačicom Annom Oxom i početkom 1999. kada je tadašnja švicarska državna tužiteljica Carla Del Ponte upala u urede njegove tvrtke Mabetex u Luganu. Akcijom protiv Pacollija Carla Del Ponte postala je poznatom izvan granica Švicarske: po zahtjevu ruskog državnog tužitelja Jurija Skuratova dvije je godine istraživala je li Pacolli davao mito ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu i njegovim suradnicima, je li prao novac za njih i jesu li Jeljcinove kćerke koristile kreditne kartice njegove tvrtke. Kremlingate je bio prvoklasan svjetski skandal: u njega su bili upleteni najviši ruski državni dužnosnici predsjednik Jeljcin, Pavel Borodin glavni upravitelj Kremlja, predsjednik vlade Černomirdin, vodeći ljudi MMF-a i američke administracije te čelnici više svjetskih banaka. Za Pacollija je 2001. bila godina raspleta: rastao se od tada 41-godišnje Anne Oxe, a švicarsko državno tužilaštvo obavijestilo ga je da nije pronašlo nikakve dokaze o nezakonitim radnjama te da je završilo istragu protiv njega.

Anna Oxa je bila previše posesivna: nisam je nikad prevario ali zbog nje sam se prestao družiti s ljudima a to je loše za posao Kad mi je Carla Del Ponte upala u ured i optužila za podmićivanje Jelcina, rekao sam joj da sam očekivao neku mlađu ženu: ona me je tako presjekla pogledom da sam odmah shvatio da je stvar ozbiljnaBeghjet Pacolli postao je poznat u švicarskim i ruskim poslovnim krugovima nakon što ga je Švicarska gospodarska komora 1984. i 1986. proglasila za najboljeg švicarskog menadžera. Vlastiti poslovni imperij počeo je graditi početkom devedesetih kada je osnovao građevinsku tvrtku Mabetex. Već 1993. promet Mabetexa premašio je milijardu dolara: Mabetex je rekonstruirao razrušeni ruski parlament Bijeli dom, Savjet federacije, Dumu, cijeli niz bolnica, škola, administrativnih zgrada, kuća za stanovanje…

Posao života, po Pacollijevim riječima, napravio je 1995: za godinu i pol dana, s tri tisuće radnika koji su radili u tri smjene, Pacolli je rekonstruirao predsjedničku palaču u Kremlju. Cijena cijelog posla: enormnih milijardu i pol dolara. No to je ujedno bio i početak njegovih nevolja: optužili su ga da mu je taj posao namjestio ruski predsjednik Jeljcin s kojim je prijateljevao od kraja sedamdesetih te da je Pacolli zauzvrat korumpirao cijelu njegovu obitelj i najbliže suradnike.

Pacollijev poslovni imperij danas se vrednuje u milijardama dolara. Tvrtka Mabetex bavi se sa 16 različitih poslovnih aktivnosti, ima sjedišta i poslovnice u petnaestak država, godinama je već među pedesetak najvećih švicarskih kompanija. Samo Pacollijeve tvrtke koje se bave građevinarstvom ostvare godišnji promet u prosjeku od 800 milijuna dolara. Pacolli je još vlasnik hotelskog lanca Diamond Swiss Group koji ima 9 hotela u Švicarskoj, Rusiji, Kazahstanu, Singapuru, Maleziji i Kosovu, ima lanac robnih kuća, od kojih su najveće one u Moskvi, Pekingu, Astani, Prištini… Pacolli je vlasnik više tvrtki za financijsko i kreditno poslovanje, posjeduje filmsku i televizijsku kompanije te menadžersku tvrtku koja zastupa interese talijanskih i švicarskih pjevača, vlasnik je kablovske televizije u Švicarskoj te političkog tjednika na Kosovu, njegove tekstilne tvrtke u Moldaviji i Ukrajini rade isključivo za poznatu modnu tvrtku Jill Sander. Na Kosovu je već najveći poduzetnik: uz hotel i robnu kuću posjeduje najveću osiguravajuću tvrtku i banku. Zbog toga privremena vlast nastoji ograničiti rast njegova poslovanja bojeći da će postati, kako kažu u Prištini, vlasnik pola Kosova. Vlasnik je košarkaške momčadi koju trenira Hrvat Bevanda i koja se u play offu bori za prvaka Kosova.

Behgjet Pacolli živi iznad luganskog jezera, u kući koju je kupio od Ranka Santrića, sina poznatog biznismena Vojka Santrića. Ulaz u vilu od 750 četvornih metara sa zatvorenim bazenom i prekrasnim pogledom na Lugano, ukrašava golema skulptura Dušana Džamonje. Otac je dvije odrasle kćerke: Selene i Arbreše. Za njihove majke, Austrijanku i Slovenku, nikada se nije oženio, ali je priznao obje kćerke, brine se za njih, a Selena živi s majkom u njegovu susjedstvu Luganu. Mediji pišu da ima kolekciju od sedamdesetak Mercedesa i zrakoplov.

S Pacollijem smo razgovarali u njegovu hotelu Diamond Swiss s pet zvjezdica: to je posljednji hotel koji su švicarske vlasti dopustile izgraditi na luganskom jezeru jer više nema slobodnog prostora. Na početku razgovora podsjetili smo Pacollija kako su svjetski mediji zabilježili da je 1997. prvi puta u povijesti Lugana policija, zbog njegova vjenčanja s Anom Oxom, blokirala centar grada.

– S Anom Oxom upoznao sam se u Zurichu 1993. na dodjeli nagrada Skenderbeg najuspješnijim Kosovarima na svijetu. Tada samo obje nagrađeni, zbližilo nas je i to što je njen otac podrijetlom Albanac. Naša je veza bila prekrasna do 1997. dok se nismo oženili. U braku nam, nažalost, više nije bilo tako lijepo. Razlog: ja sam morao raditi danju, a ona noću. Premda smo se trudili, nismo mogli uskladiti vrijeme i planove, pa smo se sve više udaljavali. Rastali smo se na dan kada je Anna imala koncert u Puli: niti je ona mogla tražiti da ja ostavim posao, niti sam ja mogao očekivati da će se ona promijeniti. Bilo mi je jako teško kada smo se rastali: dok sam bio s Annom, nisam pogledao ni jednu drugu ženu, nije mi palo na pamet da ju prevarim. Anna je nažalost bila malo previše posesivna, zbog nje sam prestao izlaziti s prijateljima, izgubio sam mnoga društva, živjeli smo vrlo povučeno. Jest da nam je bilo najljepše kada smo bili sami, no tako se nije moglo uspješno poslovati. Rastava me jako pogodila, no otkada sam slobodan osjećam se sve bolje, mogu se ponovno punom snagom i koncentracijom posvetiti poslu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli odluku o pokretanju sudske istrage protiv vas? – Nisam mogao doći k sebi od iznenađenja kada je u petak 19. siječnja 1999. u moju tvrtku upalo dvadesetak ljudi. Vodila ih je jedna žena, predstavila se kao Carla Del Ponte, državna tužiteljica Švicarske. Moram priznati da nisam imao pojma tko je ona. Ne znajući što je posrijedi, pokušao sam biti duhovit pa sam se našalio i rekao da sam očekivao posjetu neke mlađe žene. Nisam mislio ništa loše, izletjelo mi je, no ona me hladno pogledala i rekla: “Gospodine mi ovdje radimo. Dolazim po zahtjevu ruskog državnog tužitelja Skuratova koji vas optužuje da ste davali mito i prali novac za ruskog predsjednika Jeljcina i njegovu obitelj. Moram provjeriti vaše poslovanje”. Upitao sam je da li se šali, zna li ona uopće tko je Jeljcin. No nakon što me ošinula ledenim pogledom, shvatio sam da je stvar ozbiljna. Carla Del Ponte tada me obavijestila da će provjeriti sve račune i poslovanje Mabetexa… I doista, uzeli su svu dokumentaciju, čak 160 raznih fascikala. Kada je odlazila, kazala je da se švicarsku državu ne tiče ako njeni državljani nekome daju novac, ali da mora provjeriti poslovanje na zahtjev ruskog tužitelja.

NACIONAL: Što se dalje događalo? – U ponedjeljak 22. siječnja doživio sam novi šok: sve su novine objavile da je protiv mene pokrenuta istraga. Bila je to velika senzacija jer je moja tvrtka jedna od uspješnijih i većih u Švicarskoj, a ja sam dvije godine proglašavan menadžerom godine. Mediji su se raspisali o tomu da sam izdržavao Jeljcinovu obitelj, da sam kćerkama Tatjani Diačenko i Jeleni Okulovoj plaćao putovanja po svijetu, da sam im poklonio kreditne kartice na kojima su one radile milijunske račune…

NACIONAL: Kako su vas doveli u vezu s predsjednikom Jeljcinom, u to vrijeme jednim od najmoćnijih ljudi svijeta? – Zbog toga što sam Jeljcina poznavao još od 1979. dok je bio direktor tvornice za proizvodnju vrata i prozora na Uralu. Dok se on uspinjao po hijerarhijskoj ljestvici, često smo se susretali, družili, doista smo uspostavili prijateljski odnos. Tek kada je kao ministar bez portfelja postao odgovoran za rad ministarstva građevinarstva, pomogao mi je i upoznao me s nekim ljudima. I ništa više. Ne bi bilo pošteno da kažem da Jeljcin nije utjecao na dobivanje poslova, ali to je bilo više posredno: ljudi su znali da sam dobar prijatelj s njim, pa su valjda vjerovali da mu tako iskazuju svoje poštovanje i naklonost. Jeljcin međutim nije sa mnom potpisao ni jedan ugovor, nije niti znao koje sam sve poslove dobivao. Jedno je međutim sigurno: moji poslovi bili su korisni za Rusiju, nitko njima nije oštećen jer sam ih napravio bolje i jeftinije od konkurencije. Nisam se mogao odreći prijateljstva s Jeljcinom zato što je to nekome moglo biti sumnjivo. Sve sam ugovore dobivao na javnim natječajima, pod istim uvjetima koji su vrijedili za druge, a pobjeđivao sam jer sam bio bolji od konkurencije. Kada je raspisan natječaj za obnovu Kremlja, obećao sam da ću rekonstrukciju završiti za godinu i pol dana, dok su drugi tražili rok od šest godina. Na obnovi Kremlja radilo je 3000 radnika u tri smjene, a posao smo završili za 16 mjeseci. Sve objekte predali smo predsjedniku Jeljcinu točno na njegov rođendan 1996. Za to sam dobio najveće rusko državno priznanje koje je prije mene od stranaca dobio samo američki milijarder Armin Hammer od Lenjina, a nakon mene francuski predsjednik Jacques Chirac.

NACIONAL: Mediji su pisali da je Carla Del Ponte pronašla kod vas izvode kreditnih kartica na imena Borisa Jeljcina, njegovih kćeri Tatjane Diačenko i Jelene Okulove te Pavela Borodina, glavnog upravitelja Kremlja. – Teško su mi pale optužbe protiv Jeljcina: on je krasan, skroman čovjek, brižan djed, nosi odjela iz 1984., uz njega me ne vežu poslovi, već veliko poštovanje: izniman je čovjek, udario je temelje moderne, demokratske Rusije, preveo je državu iz komunizma u demokraciju bez većih potresa. No on je žrtva komunističke urote: Zjuganov i njegovi drugovi su ga ocrnili jer su ga htjeli srušiti s vlasti i obnoviti komunizam.

NACIONAL: Uz optužbe za korupciju, mnogi smatraju da je Jeljcina upropastio i alkohol… – Ne mogu reći da Jeljcin nije pio, no to je sudbina velikog broja Rusa. Zbog komunističke diktature i stresova, mnogi muškarci u Rusiji potražili su spas u alkoholu…

NACIONAL: Kakve su njegove kćerke? – O kćerkama se ne bih usudio govoriti. Kao što u svakoj obitelji ima svega i svačega, tako je bilo i kod Jeljcinovih. Vjerojatno je tamo bilo nesloge i sukoba, Jeljcin nije imao pojma što su mu kćerke radile, mnogi su pokušali manipulirati s obitelji Jeljcin. Nikada nisam znao što su mu radile kćerke, koje su interese i poslove imale. Poštivao sam ih jer su bile kćerke mog prijatelja i predsjednika države.

NACIONAL: Jeste li im, kako se tvrdilo, plaćali putovanja po svijetu, jesu li imali vaše poslovne kartice? – Nikada, što je potvrdila i istraga. No moram priznati da sam pomogao mnogim Rusima. Njihove delegacije, čak i državne, dolazile su u Lugano do 2001. bez i jednog centa u džepu, imali su ponekad možda samo 60 dolara. Takvim sam gostima morao plaćati boravak, dati im nešto za džeparac, hranu. To je normalno, svatko tko radi s Rusima tako se ponašao, uostalom švicarski zakoni priznaju i opravdavaju te troškove… Istražitelji su tražili da im kažem tko je sve bio moj gost Luganu, pokušali su tako otkriti jesam li ih podmićivao… No sada je sve to iza mene, nema više Carle Del Ponte, Jeljcina, Ala Gorea, Čerdomirdina, Pavela Borodina, svi su nestali, a ja sam ostao na svom mjestu… Švicarski pravosudni organi moj su slučaj zaključili, moje poslovanje i ponašanje mnogo puta su provjeravali u raznim državama, i nikada nitko nije pronašao ništa što bi me kompromitiralo. To je za mene najveća satisfakcija i dokaz da mnoge stvari koje su se pisale nisu bile točne.

NACIONAL: Je li vam ta afera naškodila u poslu? – Samo u Rusiji. Nisam dobio nove ugovore, ali upravo utjerujem dug od države u visini 300 milijuna dolara koji se sada vraća dosta redovito. Komunisti koji su bili protiv Jeljcina čak su me, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, optužili da sam novcem zarađenim u njihovoj zemlji kupovao oružje za Kosovare. To naravno nije istina: pomagao sam Kosovu, ali nisam radio ništa protiv zakona, to si u Švicarskoj nitko ne može dopustiti…

NACIONAL: Ipak ste se sastali s Miloševićem… – Samo dva puta, prvi puta u ožujku 1998., sastanak su organizirali moji ruski prijatelji. Miloševića sam upozorio da će se dogoditi katastrofa ako nastavi masakrirati Kosovare, tražio sam da prizna realnost na Kosovu te da prihvati dijalog i sastane se s Ibrahimom Rugovom i ostalim kosovskim liderima. Bio sam optimist jer su se Milošević i Rugova vrlo brzo, već u svibnju, susreli u Beogradu. No Milošević nije održao ni jedno obećanje, on je bolestan čovjek, paranoik. Prijetio je da će ga albanski narod zapamtiti ako se neće ponašati u skladu s njegovom politikom. Samo jedan detalj. Razgovarali smo četiri sata, on je cijelo vrijeme pušio cigarete Davidoff i igrao se upaljačem. U jednom je trenutku iz upaljača buknuo plamen, opekao bi mu lice da ga u posljednji tren nisam gurnuo. Skamenio se, nije znao što učiniti, a nakon incidenta nije se mogao sjetiti o čemu smo razgovarali, pa smo krenuli od početka.

NACIONAL: Pretpostavljam da se nije bilo lako probiti iz Kosova u svjetski poslovni i financijski milje? – Cijeli moj život je borba. Rođen sam 1951. u brdima, u selu Marevci, 40 km od Prištine. Struju, vodovod i cestu dobili su tek nakon 1982. kada sam ja to svojim novcem sagradio. Moji su preci bili katolici, glava porodice Pacolli zvao se Mario. Kada su se Pacollijevi 1623. doselili u Marevce, prvo su sagradili crkvu. Bili su katolici sve do 1760. dok se moj izravni predak nije oženio za muslimanku. U Marevcima živi veći dio moje obitelji…

NACIONAL: Čuo sam da redovito posjećujete obitelj na Kosovu? – Majka Nazmija i otac Isa, kao i četvero braće i pet sestara još su živi. To je velika sreća, želim u njoj uživati i zbog toga najmanje jednom mjesečno posjećujem Prištinu i Marevce. Sretan sam što imam tako brojnu obitelj: najprije sam sve njih zbrinuo, a onda sebe. Svima sam sagradio kuće, sredio im poslove… Moj djed Osman, koji je jedini u selu znao pisati i čitati, učio me da Bog pamti dobrotu i nagrađuje dobre ljude. Djetinjstvo sam proveo s njim, on je bio moj učitelj, zapravo svetac i prorok. Kada sam imao šest godina, ugledali smo prvi zrakoplov. On mi je tada proročanski rekao: “Vidiš sine, svijet ide tako brzo naprijed da ćeš se i ti jednoga dana voziti avionom”. To je govorio dok u mom selu nije bilo ni vode, ni struje i cesta…

NACIONAL: Valjda nije predvidio da ćete biti čak vlasnikom aviona? – Naravno da nije. No pogodio je da ću u životu upoznati važne ljude i da ću naučiti puno jezika. Zaista se sve što je predvidio, ma kako to nevjerojatno zvučalo, dogodilo: upoznao sam Billa Clintona, Ala Gorea, Boba Dolea, ruske predsjednike Jeljcina i Putina, turskog predsjednika Kenana Evrema, predsjednika Kazahstana, Turkmekistana, Malezije, ministra vanjskih poslova Kine, gradonačelnika Pekinga, Helmutha Kola, Silvija Berlusconija, Dinija, Jacquesa Chiraca, Margaret Thathcer, Tonyja Blaira… Većinu tih ljudi upoznao sam preko svojih prijatelja u Moskvi. Uz to sam naučio 12 jezika. I danas razmišljam kako je on to mogao predvidjeti. Zahvaljujući njemu bio sam jako dobar đak, završio sam prije roka istodobno učiteljsku školu i gimnaziju.

NACIONAL: Kada ste krenuli u svijet? – Sa 17 godina u Hamburg me pozvao ujak, no nisam ga uspio pronaći, pa sam se, praktički gol i bos, uzdržavao pranjem suđa po pizzerijama. Prvim zarađenim novcem upisao sam se 1970. na studij vanjske trgovine. Četiri godine studirao sam i živio s Hrvatom Tomićem iz Koprivnice, zarađivali smo istovarujući noću brodove. Vratio sam se u Jugoslaviju kako bi odslužio vojsku. Bio sam Titov gardist, a nakon toga našao sam posao u Kufsteinu u Austriji, u tvrtki koja je radila strojeve za proizvodnju tekstila. Jedan od prvih poslova napravio sam sa zagrebačkim Mašinoimpeksom: prodao sam nekoliko strojeva tadašnjem direktoru Regeneracije iz Zaboka Peri Jakopcu. S njim sam postao veliki prijatelj, bio je duša od čovjeka, jako me pogodila njegova smrt. Nakon dvije godine preselio sam se u Švicarsku gdje sam dobio dvostruko bolje uvjete rada i plaću. Prodavao sam strojeve po cijelom svijetu, tvrtka je imala 16 zaposlenih i 16 milijuna franaka prometa, ja sam obavljao 90 posto posla, svi ostali 10 posto. Ubrzo sam postao direktor tvrtke i za deset godina promet je porastao na 280 milijuna. No kada se gazda tvrtke oženio mojom sekretaricom, morao sam otići jer se ona počela upletati u poslove. Uštedio sam samo 94 tisuće franaka, sve ostalo uložio sam u Marevce i moju obitelj, pa nije bilo lako početi s biznisom. Početkom devedesetih sastao sam se u Moskvi s ruskim ministrom građevinarstva koji mi je dao adresu ljubljanske arhitektonske tvrtke, Biro 71. Rekao je da su oni napravili dosta projekata u Rusiji i neka njih angažiram. Kada sam došao u Ljubljanu, saznao sam da je račun Biroa 71 blokiran, da su dužni 600 tisuća DEM. Bio sam šokiran, no jedan mi je prijatelj Albanac na riječ posudio 600 tisuća DEM i taj sam novac donio u torbi u Ljubljanu. Slovenci su bili oduševljeni, za mjesec dana napravili su projekte za bolnice, škole, administrativne zgrade, stanove. Zatražio sam da sve to objedine na jednom animiranom filmu koji su napravili u SAD-u. U Moskvi su bili oduševljeni filmom i posao je krenuo. Danas moje građevinske tvrtke grade širom svijeta, u Turskoj, Iranu, Emiratima, Južnoj Americi, na Kubi, u Kazahstanu smo napravili pola glavnog grada Asatana, sada gradimo poslovni centar i najveće nebodere.

NACIONAL: Kada ste posljednji puta bili u Hrvatskoj? – Redovito je posjećujem, prošlo sam ljeto bio na Jadranu. Vjerujem da će se skoro ostvariti moja davnašnja želja da kupim ili sagradim hotel u Hrvatskoj. Nešto u Opatiji, primjerice, poput Ambasadora. Hrvatska je moja velika ljubav, tamo imam dosta prijatelja i sada kada vidim kako se lijepo razvija i ide naprijed, priželjkujem da i ja nešto radim u njoj.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika