Crnković: "Sanjao sam Severinu ..."“Bilo je to u Osijeku. Bio sam u društvu s J., njenim mužem i drugima, koji su se malo-pomalo razišli. Čim smo ostali sami, počeo sam joj diskretno hofirati. Odjednom sam je uhvatio ispod proljetnog kaputa oko struka i ona se sva izmijenila, pocrvenjela i počela me ‘tikati’. Pomislio sam da imam šanse kod nje. Uzeo sam je diskretno ljubiti u lice, u usta, ona je ustreptala od strasti, a ja nisam mogao vjerovati svojoj sreći.”

Seks je i u mom dnevnom životu imao važnu ulogu: ako se ljudi dijele prema tome koliko su zainteresirani za seks – ja svakako spadam među one zainteresiranije Mislim da sam bio potentniji od drugih muškaraca, da mi je to bilo potrebno više nego drugima: to me tjeralo na radoznalost, imao sam veliku potrebu za seksualnim spoznajama ne samo u životu nego i u književnostiOvo “priznanje” koje smo dobili od Zlatka Crnkovića, najpoznatijeg hrvatskog izdavača, urednika biblioteke HIT u njenom zlatnom razdoblju 70-ih i 80-ih, zapravo je i autentičnije nego da se stvarno dogodilo. Preljubnički incident jedan je od njegovih snova koje je upravo objavio u knjizi “Knjiga snova -dvostruki život uredničke legende” (Hena com, Zagreb, 2003, urednik Ervin Jahić), u kojoj je sakupio svoje snove od 1957. do danas.

Urednik, prevoditelj i pisac iza kojeg je 500 naslova HIT-a, najpopularnije književne edicije u Hrvatskoj svih vremena, doveo je u socijalizam tih godina – kad su svjetski hitovi igrali u kinima s pet godina zakašnjenja, a stranih časopisa bilo je malo – svjetske bestselere. Od domaćih je pisaca pravio hit-makere. Autor je knjige ogleda i polemika “Knjige mog života”, knjige pisama iz korespondencije s Ivanom Aralicom, “Pisac i njegov urednik”, te knjige uspomena “Prošla baba s kolačima”. I danas neprestano prevodi, a u Algoritmu uređuje biblioteku svjetskih hitova “Zlatko Crnković vam predstavlja”.

NACIONAL: Objaviti knjigu snova, je li to ipak besmisleno, ili, zašto je to važno i zanimljivo? – I ja sam se lomio. Ali znao sam da sam na taj način taj način bolje upoznavao sama sebe. Kritičarka Ana Lederer je za knjigu dobro upotrijebila sintagmu “striptease podsvijesti”.

NACIONAL: Kakvog Crnkovića otkriva “striptease podsvijesti”? – Moram odmah reći, nisam se trudio tumačiti te snove. Bilo mi je uvijek važno precizno zapisati san, a te slike su me uvijek oduševljavale. Vrlo često sam bio uzbuđen kad sam se probudio, uzbuđenje mi je bilo poticaj, i san sam uvijek zapisivao odmah poslije buđenja, već i zato što se on brzo i zauvijek zaboravlja. S vremenom sam postajao svjestan da me snovi diraju, da su mi važni, pa sam ih zapisivao sve redovitije. Zato je knjiga samo djelomična slika onoga što sam sanjao. Naravno, uživao sam čitajući literaturu o tumačenju snova, počevši od Freuda. On je otkrio mnogo toga, ali ipak je jednostrano sve svodio na seks, na simbole muškog i ženskog spolovila, njegovi nastaavljači Jung i Adler bili su objektivniji.

NACIONAL: U knjizi je puno slavnih ljudi, živih, mrtvih, od Severine do Eisenhowera, od Clintona do Aralice… kako to objašnjavate? – Rano sam to uočio u svojim snovima. Kao vrlo mlad sanjao sam da sam Eisenhowerov vozač za vrijeme 2. svjetskog rata u Njemačkoj, u starijoj dobi sanjao sam Dolanca, Tuđmana, Šuška, a nedavno i da sam pomoćnik Clintonove tajnice. Ipak, najčešće sam sanjao osobe koje dobro poznajem, brata, roditelje, sestru, suprugu… Većina nas ima svoje junake, heroje pozitivne i negativne, koji nas muče i progone. Oca često sanjam. Najčešće u davnom vremenu, u djetinjstvu, kad sam ga se jako bojao i bio neposredno ugrožen od njegove hirovitosti, nepravednosti, okrutnosti.

Sanjao sam i da sam admiral Nelson, s lady Hamilton pokraj sebe, i to u onoj najpoznatijoj sceni iz njegova života kad je bio ranjen na admiralskom brodu u bici kod Trafalgara, a i da to obznanjujem na engleskom jeziku, “I have been wounded…” Ostalo mi je zagonetno do kraja, kao i to da sam igrao nogomet s Fritzom Walterom, kapetanom njemačke nogometne reprezentacije koja je osvojila svjetsko prvenstvo – zašto sam to sanjao.

NACIONAL: Nije vas Nelson, a možda i drugi slavni ljudi, asocirao na vašu admiralsku ulogu u HIT-u i hrvatskom izdavaštvu? – Mislim da ima nešto u tome. Nelson je izgubio oko i ruku, ono što je meni kao uredniku i piscu najvažnije, bez toga ne bih mogao postići ništa. A ja već nekoliko godina imam problema s očima i prijeti mi sljepilo, na kraju krajeva. Možda taj san govori o mom strahu. Jer moj posao, to je nešto bez čega ne vidim da bi imalo smisla dalje živjeti.

NACIONAL: Jeste li prepoznali još neki “urednički” san? – Na promociji, krtičarka Ana Lederer je povezala jedan san s mojim uredničkim poslom. San koji naizgled nema veze s tim poslom, a to je kad ja sanjam da “prema ugovoru” moram spavati s jednom Azijatkinjom, kojoj fale zubi. Ugovor se ne može “konzumirati” jer nisu “ispunjeni neki uvjeti”. Uvjeti, ugovori, rokovi … uvukli su mi se u najintimniji život.

NACIONAL: Sanjali ste da putujete Vlakom slobode s Tuđmanom. U pidžami ste, a donji dio stalno vam pada. Za nekoga tko se boji, kažemo da mu “padaju gaće”… – San nije daleko od istine. Osjećao sam prema Tuđmanu antipatiju, i prema njemu kao čovjeku i prema njegovoj politici. Bojao sam se posljedica njegove politike, smatrao sam da je njegova politika u Bosni luđačka. Sanjao sam i Šuška a on je čovjek kojeg nisam nikad u životu sreo, niti o njemu razmišljao, ali očito je da mi je ono što bih čuo ulijevalo strah, činilo mi se da on stoji iza onog što je u Bosni radio HVO. To što sam u pidžami – pred Tuđmanom sam možda osjećao stid, hendikepiranost…

NACIONAL: U “Knjizi snova” ima mnogo seksa, a vi ste glavni akter “scena” zagrljaja s prijateljevom suprugom, kolegicom, trudnicom, nepoznatom ženom… Seks kao Freudovo ostvarenje želje? – I to je nešto sasvim prirodno. Seks na javi pati od mnoštva tabua, iako se to promijenilo u odnosu na 1957., kad sam počeo zapisivati. U našoj podsvijesti spolni nagon izbija na vidjelo, možda upozorava sanjača na to što možda sam organizam priželjkuje, i u snu se pomalo ponašamo onako kako bismo željeli na javi.

NACIONAL: Je li seks imao važnu ulogu u vašem dnevnom životu? – Jest. Vjerojatno je na mene utjecalo ponašanje mog oca, koji je seksu pridavao veliko značenje i sam mnogo radio na tom polju. Utjecao je i na mog brata, koji je meni bio uzor u vještini zavođenja, uspješnosti i uživanju u seksu.

NACIONAL: Jeste li vi bili zadovoljni svojim zavodničkim vještinama? – Nisam bio tako uspješan kao moj brat koji je bio agresivniji, poduzetniji, nije mnogo čitao i na taj se način, da tako kažem, iživljavao. Sjećam se da je kao mlad odlazio na tulume ili “lov na ženke”, kako je govorio, i gubio noći, a ja sam za to vrijeme čitao i po malo mu na tome i zavidio. Odlazio sam u kino, kazalište, vrlo rijetko barove, nisam se tamo dobro osjećao, i plesao sam lošije nego moj brat.
NACIONAL: Onda nije čudo da ste tako mnogo o tome sanjali. Kako danas vidite svoje erotske snove, taj svoj “dvostruki” erotski život? – Ne vjerujem da je on mnogo intenzivniji nego kod drugih ljudi koji su, možda više muškarci nego žene, uglavnom opsjednuti seksom. Iako, ljudi se dijele i prema tome koliko su zainteresirani za seks. Kamo bih se ja svrstao? Svakako među one koji su bili zainteresiraniji za erotiku i seks. Ne znam bih li to trebao reći, mislim da sam bio i potentniji od drugih muškaraca, da mi je to bila potreba više nego drugima, da je to bilo u mom…

NACIONAL: Fizisu? – Da, to. To me tjeralo na radoznalost, imao sam veliku potrebu za seksualnim spoznajama ne samo u životu nego i u književnosti. Henry Miller je pisac moje krvne grupe, iako se ne mislim s njim uspoređivati u seksualnim pustolovinama. Mislim da su i one dijelom i izmišljene, to mi je kod njega bilo simpatično. Uživao sam i prevoditi erotsku literaturu, Millerovu erotsku trilogiju na primjer, zatim Phillipa Rotha. Erotske knjige nisam objavljivao u HIT-u jer je on bio koncipiran kao obiteljska biblioteka. Sočne izraze nisam nikada zamjenjivao deminutivima, iako smo Šoljan, Kušan i ja, koji smo jednako u tome postupali, nailazili na otpore.

NACIONAL: Jeste li promijenili svoje ponašanje prema nekim ženama nakon što ste ih sanjali u erotskim scenama? – Ne bih rekao, kao što nisam ni prema drugima koje sam sanjao. Moram priznati da sam u erotskim situacijama sanjao i žene koje mi inače nisu bile naročito privlačne. Recimo, Severina mi nikad nije bila vrsta žene tako privlačne da bih s njom rado odspavao, iznenadilo me što sam je sanjao, ali mi je bilo i razumljivo, jer se radi o podsvijesti.

NACIONAL: Pišete o snovima seksa s nepoznatom “debelom” ženom, o poljupcima s golom ženom pred prijateljem Ivanom Kušanom… No, jeste li se objavljivanjem svojih erotskih snova po malo i “izvukli”, da ne biste morali objaviti svoje stvarne erotske doživljaje? – Ja sam nešto od tih stvarnih doživljaja i zapisao, ali ih nisam objavio… tu priznajem autocenzuru.

NACIONAL: U snovima ste pravi macho, ništa vas ne može smesti. – Možda je to rekompenzacija za slabe uspjehe u stvarnosti. Ja sam sam ponekad bio iznenađen – što mi sve polazi za rukom u snu! Nikada mi se u stvarnosti nije dogodilo da sretnem neku ženu i istog dana s njom spavam. A što se tiče vašeg pitanja o snu o “nevjeri” koju mi tobože priznaje supruga, a ja nakon toga postajem očajan i agresivan – sigurno nikad ne bih to sanjao da nisam u stvarnosti bio u nju sto posto siguran.

NACIONAL: Biste li svoje erotske snove pristali objaviti dok ste bili mlađi? – Mislim da ne! Imao sam i sada dosta muka dok sam se odlučio, presudilo je to što sam shvatio da ako ih ja sada ne objavim, neće nikada nitko.

NACIONAL: Kako je na takve vrste priznanja u knjizi reagirala okolina? – Moji prijatelji su priznali slične snove, žene su bile konzervativnije, mnoge su mi zamjerile što o tome govorim. Ali ja sam pošao od uvjerenja, ako već bilježim snove da ne smijem ništa sakrivati ni uljepšavati. Bilo mi je nezamislivo da zbog moralnih obzira cenzuriram sam sebe. Priznajem da sam na mahove osjećao krivnju, ali retuširao nisam ništa, samo sam promijenio neke inicijale. Svjestan sam da će biti i uvrijeđenih, ali istinoljubivost mi je nalagala da to ostavim.

NACIONAL: Otkud vam hrabrost da to objavite? Istinoljubivost, posebna vrsta narcisoidnosti? Ekshibicionizam? – Tu riječ sam očekivao. Ima nešto od toga, sigurno. Ima ekshibicionizma, narcisoidnosti, ima i nekih drugih loših ljudskih osobina, o tom nema sumnje. Zato je pak bila potrebna hrabrost. Iako sam više puta pitao sam sebe – zašto mi je to trebalo?

NACIONAL: Doista ste rijedak primjerak čovjeka koji se trudi svoju javnu sliku učiniti gorom. Ali time možda i simpatičnijom. – Točno. Možda je to kod mene neka crta, jaka i duboka, koja se vidi i u prethodnoj knjizi, “Prošla baba s kolačima”, u kojoj nisam ni sebe, ni druge, štedio. Recimo, moj odnos s ocem je bio ambivalentan, toliko da počinjem knjigu priznanjem da sam svog rođenog oca volio i mrzio u isti mah, a najviše sam ga se bojao. I čak kad je on imao recimo 90 godina, a ja 60, ja sam još uvijek osjećao strah. Kafkino “Pismo ocu”, puno neugodnih istina o njihovu odnosu, ohrabrilo me, jer pisati o sebi, a lagati, uljepšavati, nema smisla i čitatelj to brzo prepozna. Ako pisac vrda, uljepšava, prestajete mu vjerovati. Stvarnost je bila ponekad bolna i meni samom, ali ta nesmiljenost i direktnost donijela mi je priznanja čitatelja. Sličnu ambivalentnost sam osjećao i prema starijem bratu, šest godina starijem, koji je bio od malih nogu ljubomoran na mene. Jednom je to izbilo na vidjelo kad smo bili već postariji ljudi, i on me, u trenutku kada sam mu želio pomoći, iz neke fiksne ideje, fizički napao. Opisao sam to u knjizi, a opisao sam i kako sam oca, kad je imao već skoro 90 godina i jako me iznervirao, malo gurnuo, on je pao u fotelj, i fotelj se prevrnuo, a otac u njemu pao na leđa. To je jedna jezovita slika koju ne mogu zaboraviti, i koju sam mogao prešutjeti, ali nisam. S Ivanom Kušanom, s kojim sam od djetinjstva prijatelj, imam neke zajedničke izraze, recimo, mi to zovemo “karamazovska iskrenost”, jer Mitja Karamazov govori iskreno i onda kad mu to nije u interesu, i za njega je sramotno.

NACIONAL: Možda bi se to moglo nazvati i patološkom iskrenošću. – Možda. Pa ni ti Karamazovi nisu bili baš normalni.

NACIONAL: Karamazovska iskrenost, je li dug prema književnosti, ili naprosto želite reći da vas baš briga što ljudi misle o vama? – Vratio bih se na riječ preko koje smo brzo prešli, istinoljubivost. Ona mi je premisa u životu i umjetnosti.

NACIONAL: Je li vam istinoljubivost bila važna i kao uredniku HIT-a? – Nedvojbeno. Jedan od važnijih kriterija bio je da pisac govori istinu. Ako sam ja zaključio da se nešto nije moglo tako dogoditi, da je nešto zamućeno, automatski sam odbacivao tu knjigu. “Strah i nada” Nadežda Mandeljštam je dobra knjiga, a jedan od važnih faktora za to bila je istina koju ona tamo iznosi. Ne znam koliko ima literarnih kvaliteta, u svakom slučaju meni je ta njezina osobina bila presudna. Većina knjiga koje sam preveo u HIT-u i drugim bibliotekama morala je zadovoljavati taj osnovni kriterij: “Dnevnik lopova” Jeana Geneta koji piše o svojoj homoseksualnosti, Primo Levi o Auschwitzu, Solženjicin u “Jednom danu Ivana Denisovača” primjer je krajnje iskrenosti, kao i Elias Canetti, meni gotovo uzor. Zato je meni najdraži manje poznati roman Dostojevskog, koji sam preveo najprije pod naslovom ”Žutokljunac”, a kasnije “Mladac”. očito s autobiografskim elementima. Isto kao i “Izgubljeni zavičaj” Slobodana Novaka. Točno je da taj pojam drukčije vrijedi za romane a drukčije za memoare, ali se sve može podvesti pod pojam istinoljubivosti u tom nekom plemenitom smislu, u kojem to može biti osnovni urednički kriterij.

NACIONAL: Trenutno se u Hrvatskoj uspješno piše stvarnosna proza. Što mislite o njoj, s obzirom na istinoljubivost? – Premalo je pratim… za sve to nemam vremena, a i zbog očiju sve manje mogu čitati. Takva književnost odgovara nekom mom shvaćanju književnosti. Tomića sam čitao, mislim da je on jedan od najvećih talenata posljednjih godina. Knjiga Julijane Matanović “Zašto sam vam lagala” ima nešto od ove istinoljubivosti, i ona me oduševila jer je autobiografska, jer mislim da stvarno ne laže.

NACIONAL: Objavili biste knjigu snova iz književnih djela. – To me jako zaokuplja, uostalom, spominjem u knjizi kako je jedan talijanski profesor skupio sve Kafkine snove iz njegovih knjiga, pisama, dnevnika i objavio ih. Ja bih volio prikupiti i objaviti knjigu snova iz književnih djela, ali pravih, poput Krležinih iz 1943., a ne izmišljenih, kakvih ponekad ima i kod Dostojevskog.

NACIONAL: Jeste li snove nekad ispričali nekom psihijatru? – Nikada, nekako sam skeptičan da bih ja povjerovao u njegovo tumačenje.