Boris Martinović, zadarski bas-bariton sa svjetskom karijerom, dobar je prijatelj s trojicom tenora, Placidom Domingom, Joseom Carrerasom i Lucianom Pavarottijem, s Montserrat Caballe i Mirellom FreniNakon trauma kroz koje je prošao zbog rastave od treće supruge Vedrane Ostojić, zbog čega dugo nije nastupao, početak 2003. iz temelja je promijenio život opernog pjevača Borisa Martinovića: 25. veljače u Santiago de Chileu rodio mu se sin Francisco, nekoliko dana poslije prihvatio je ponudu da u Portugalu nastupi u glavnoj, zahtjevnoj ulozi kralja Alfonsa IV. u operi “Ines de Castro” skladatelja Giuseppea Persianija. Premijera će biti održana u Coimbri, mjestu gdje se u stvarnosti zbivala radnja i gdje je rođen kralj Alfonso IV. Vidjet će je politička i kulturna krema Portugala, prenositi će je televizija, biti će snimljena na DVD-u i CD-u. Martinović kaže da nema ni trenutka slobodnog vremena: u travnju i svibnju taj 48-godišnji Zadranin s američkim državljanstvom čak je pedesetak puta letio zrakoplovom. Tri puta bio je u SAD-u, nekoliko puta letio je u Čile, Portugal, Zadar, Pariz, Madrid, Lisabon. U Pragu je nastupio u glavnoj ulozi u Mozartovu “Don Giovanniju”, u Izraelu je pjevao “Stabat mater”, u Limogesu “Ljubavni napitak”, a u Toulonu “Semiramide”. Stoga i nije čudno što Martinović tvrdi da je to početak njegova novog umjetničkog i privatnog života.

– Nakon razvoda s Vedranom proživljavao sam užasno teške trenutke, ostao sam bez novca, ali i bez glasa. Napisi u medijima i suđenje samo su pojačali stresove. Sve te traume ostavile su traga na mom mentalnom zdravlju, ali i na glasnice koje su najosjetljiviji čovjekov instrument. No nakon što sam se smirio i sredio, glas se potpuno oporavio, ponovno prekrasno zvuči i sada sam opet u sjajnoj formi. Nakon doista teškog razdoblja i loših iskustava s bivšom ženom, sada se želim koncentrirati isključivo na svoju umjetničku karijeru. Ne želim da se više piše o meni zbog skandala i tučnjava, nego kao o pjevaču. Sad sam mentalno jači, ono što se događalo oko mene učinilo me zrelijim, ozbiljnijim. Ostavljam iza sebe stare traume i probleme, odlučio sam oprostiti bivšoj supruzi Vedrani koja me ostavila. Smatram, naime, da sam ja kriv za našu rastavu. Ne mrzim čak ni bivšeg zadarskog dožupana Božidara Longina koji me fizički napao, pa ni prijatelje koji mi, kad mi je bilo najteže, nisu vratili novac koji sam im posudio. Zaista sam se promijenio, a novi život i nadu dao mi je moj sinčić Francisco. Stoga se više neću opterećivati onim što se događalo u prošlosti, želim ići naprijed, ne ponavljati stare pogreške i gluposti.

Zahvaljujući Alicije oprostio sam bivšoj supruzi koja me je ostavila, a ne mrzim više ni zadarskog dožupana Longina koji me fizički napaoNACIONAL: Kako ste se, nakon tih silnih stresova i trauma, uspjeli tako brzo oporaviti? – Zahvaljujući jednoj divnoj ženi, Čileanki Aliciji. Ona je ljepotica divnog lica i očiju. Majka joj je Indijanka, a otac Španjolac.
NACIONAL: Kako je Alicia ušla u vaš život? – Duga je to priča. Kad sam se razveo od Vedrane, puno sam razmišljao o svom životu, pobrojio sve brakove, ljubavi, uspjehe i neuspjehe. I tada sam se sjetio Alicije. Upoznao sam je prije 11 godina, dok sam pjevao “Attilu” u Santiago de Chileu. Bilo je to u vrijeme dok sam bio slobodan, neposredno nakon razvoda od druge žene, Španjolke Sylvije, i prije nego što sam upoznao treću suprugu Vedranu. Ludo smo se zaljubili, bilo nam je prekrasno, no ja sam tada puno nastupao i putovao, nisam mogao živjeti na jednom mjestu, pogotovu ne u Čileu za koji mi se tada činilo da je na kraju svijeta. Zbog mojih putovanja naša se ljubav s vremenom hladila. Nikada neću prežaliti što sam se oženio Vedranom, a ne Alicijom. Da sam to učinio, danas bi moj život, siguran sam, izgledao potpuno drukčije.

NACIONAL: Kako ste se ponovno sreli Aliciju? – Nakon što sam napravio bilancu svog života, zaključio sam da sam s Alicijom bio najsretniji. Pokajao sam se što smo se razišli pa sam je odlučio nazvati da vidim što radi i kako živi. Ispričao sam joj sve što mi se događalo u životu, priznao da sam razveden, da se naše veze prisjećam s velikom radošću. Na to mi je odgovorila: “I ja sam sama i slobodna, deset godina sam čekala da mi se javiš, znala sam da ćeš mi se vratiti.” Dogovorili smo se da se odmah nađemo u Kaliforniji gdje sam bio u posjetu roditeljima. Bilo nam je ponovno prekrasno, no ona je otputovala u Madrid, a ja sam morao u Monte Carlo. No shvatio sam da ne mogu bez nje, pa sam otišao po nju u Madrid i odveo je u svoju kuću na Kukljicu kod Zadra. Ondje je u ljubavnom zanosu začet naš sin Francisco, na hrvatskom Frane. Tako se na čudesan način dogodilo da je sve moje troje djece, kći Nataša i sinovi Danijel i Francisco začeti na Kukljici. Što je život… No ima još jedna zanimljiva koincidencija: tri moje ljubavi, Španjolka Sylvia, koja je bila i operna pjevačica, Vedrana i Alicia bavile su se baletom. Očito imam neku čudnu slabost prema balerinama.

NACIONAL:Gdje su sada Alicia i Francisco? – U Santiago de Chileu. Alicia više ne pleše, sada se bavi novinarstvom i publicistikom, napisala je nekoliko zapaženih knjiga o kulturi. Razmišljao sam da Aliciju i dijete pozovem k sebi u Portugal, ali ondje pjevam zahtjevnu glavnu ulogu. Teško bih se mogao koncentrirati na probe i kvalitetno pjevati ako noću, zbog djeteta, ne bih mogao spavati. Stoga sam odlučio da svakako zajedno provedemo ljeto. Želim biti s njom jer mi je puno pomogla, imala je razumijevanja za mene, na njenom sam ramenu olakšao svoju dušu. No najvažnija je ljubav koja vlada između nas i koja je za mene najvažnija stvar na svijetu.

NACIONAL: Nedostaje li vam Francisco? – Strašno. Kad smo se ponovno susreli, Alicia mi je odmah rekla da želi imati dijete. Objasnio sam joj da sam još traumatiziran, da nisam spreman za novu vezu. No ona je inzistirala na djetetu i moram priznati da sam presretan što sam ponovno otac. Francisco je četvrtinu Španjolac, četvrtinu Čileanac i pedeset posto Hrvat. Čim se rodio, odmah sam otišao k hrvatskom ambasadoru u Čileu dr. Livljaniću, koji je Zadranin, i upisao dijete u knjigu državljana Hrvatske. Budući da ja imam američko državljanstvo, a Alicia španjolsko i čileansko, kad odraste, moći će izabrati još jedno državljanstvo. Francisco mi je iz temelja promijenio život.

NACIONAL: U kom smislu? – Beba je prekrasna, sličan mi je, izgleda kao ja, pljunuti ćaća. Najveća sreća je dobiti sina, to mi daje fenomenalnu pozitivnu energiju. Drugom djecom nisam se toliko bavio, previše sam radio, bio koncentriran na posao, karijeru, pjevanje… Nisam bio mentalno spreman da postanem otac. Kad je Alicia zaželjela dijete, pomislio sam, što će mi još jedno dijete, zašto radim gluposti, u godinama sam kad se valja smiriti. No očito mi je dijete trebalo da se osvijestim. Eto, za svoju kćer Natašu sve bih napravio, djeca su briga, ali i zadovoljstvo, najsretniji si kad ih gledaš kako rastu. Cijeli sam život bio u trci, jurio sam s kontinenta na kontinent, s koncerta na koncert, iz opere u operu. Nikad nisam imao vremena stati, smiriti se i srediti na jednom mjestu. Nakon razvoda neko vrijeme nisam pjevao pa sam napokon imao vremena za sebe. Tako sam se čak spiritualno otvorio, zahvaljujući brojnim knjigama koje sam pročitao i Dalaj Lami, kojemu sam pjevao. Postao sam sljedbenik njegovih ideja. Čak sam počeo pisati knjigu, svako jutro napišem nekoliko stranica.

NACIONAL: Kad ste otkrili svoj spisateljski talent? – Inspiraciju mi je dala Alicia. To sve pokazuje koliko sam se stabilizirao, vratio samopouzdanje, sada na život gledam drukčije. Odlučio sam da više ne lutam svijetom nego da se smirim i posvetim svojoj djeci, kćeri Nataši te sinovima Danijelu i Franciscu. Nije život samo juriti iz opere u operu, s partyja na party.

NACIONAL: Ali ipak ste i ove godine došli na mondeno proglašenje najboljih sportaša svijeta u Monte Carlo? – Nisam želio prekinuti tradiciju jer sam dosad bio na svim izborima. Vesele me susreti s prijateljima, posebice s Montyjem Shadowom koji me već godinama poziva u Monte Carlo. Šteta što ga nije bilo ove godine, svima je nedostajao, a ni priredba nije imala šarm koji on donosi. No u Monte Carlu nisam gubio vrijeme: svaki sam dan uporno vježbao i pripremao ulogu kralja Alfonsa IV.

NACIONAL: Cijeli ste život miljenik žena, uvijek u društvu ljepotica, pa i ovdje u Monte Carlu. – To kažu drugi, ja se time ne hvalim. Mnoge lijepe žene doista žele biti u mom društvu, kažu da uživaju i da im je lijepo. Priznajem da sam imao uspjeha kod lijepih žena, uživam u njihovu društvu, no nisam više kao nekoć, promijenio sam se. Tjelesna ljepota više mi nije najvažnija. Kod žena po novome puno više cijenim duhovno bogatstvo, inteligenciju i dobrotu, vrline koje posjeduje moja Alicia.

NACIONAL: Zaista? Pa i ovdje u Monte Carlu okruženi ste obožavateljicama… – Često sam pjevao u Monaku. Mnogi me poznaju, žele biti u mom društvu. No promijenio sam se, premda se ipak nisam baš smirio do kraja.

NACIONAL: Jeste li odlučili gdje ćete sada živjeti? – Upravo s Alicijom razmatram razne mogućnosti. Prije nego što donesem konačnu odluku moram vidjeti u kojem će se smjeru razvijati moja umjetnička karijera. Imam niz ponuda za nastupe u operama i na koncertima, u izgledu je nekoliko filmskih i televizijskih projekata, snimanje CD-a i DVD-a, a čekaju me i megaprojekti. Neću ostaviti pjevanje i operu, ali ću po svojoj prilici operu prenijeti na film. U tome vidim svoju budućnost. Ti su planovi važni i zbog moje materijalne sigurnosti. Cijeli sam život navikao puno trošiti, a toga se teško odviknuti.

NACIONAL: Što rade vaš sin Danijel i kći Nataša? – Sin Danijel ima 13 godina, živi sa svojom majkom u Beču, često ga posjećujem, a svake godine provodimo zajedno odmor u Kukljici. Nataša, moja kći iz braka sa Zagrepčankom Tanjom Parać, ima 19 godina. Nedavno sam bio na proslavi njezina rođendana u Riminiju gdje živi. Počela se baviti slikarstvom. Odlučio sam je upisati u najbolje škole. Pametna je, bistra, prekrasna, talentirana tako da joj moram osigurati najbolje uvjete. Budući da se i ja opuštam slikanjem, već smo dobili nekoliko ponudu da zajedno izlažemo na više mjesta, pa i u Hrvatskoj. Baš sam sa slikarom Zvonimirom Mihanovićem razgovarao o našim obiteljskim prilikama. On je mojih godina, razveden je, ima kćer istih godina kao i Nataša i obojica patimo što nismo zajedno s njima. Budući da njegova kći, koja živi u Americi, želi postati operna pjevačica, dogovorili smo se da ovo ljeto provedemo zajedno nas četvero, da ja njegovu kćer učim pjevanju, a da on moju Natašu podučava slikanju. Naši su se životi ispreplitali, njegova je kći prohodala u mom stanu u New Yorku.

Martinović je dobar prijatelj s trojicom tenora, Placidom Domingom, Joseom Carrerasom i Lucianom Pavarottijem, s Montserrat Caballe i Mirellom Freni.

Bas Boris Martinović skrenuo je pozornost stručnjaka na svoj talent već 1977. kad je s 21 godinom nastupio u Metropolitanu. Nakon toga nastupao je u Carnegie Hallu i operi u Cincinattihju te u New Yorku i Baltimoreu. Već 1981. debitira je u Europi: u Parmi pjeva u “Semiramidi”, “Romeu i Juliji”, “Luciji di Lammermoor”, potom nastupa u Pesaru, Trstu, Rimu, Napulju, Milanu, Parizu. U Bečkoj državnoj operi nastupa pod ravnanjem Claudija Abbada, u Zurichu pjeva “Onjegina”, u Lisabonu Verdijev “Requiem”, u Lilleu Mozartov “Requiem”, u Tokiju “Madam Butterfly”. U Buenos Airesu nastupa u “Carmen”, u Antwerpenu i Gentu ponovno pjeva u “Don Giovanniju”, pohvale dobiva u Genovi, Palermu, Lisabonu, Sao Paolu, Tel Avivu, Dusseldorfu, Veneciji. U Hrvatskoj je posebno zapamćen njegov koncert u Splitu 1999. kad je pjevao s Placidom Domingom i Svetlom Vasilevom. Martinović je dobitnik više značajnih priznanja, a posebno je ponosan na dvije nagrade za ploče. Za najbolju izvedbu Mozartova “Don Giovannija” dobio je nagradu “Prix Gabriel Dussurgt-Orphee”, a nagrađen je i za ploču koju je snimio s Montserrat Caballe. Najveće pohvale od publike i kritike dobivao je za nastupe u “Don Giovanniju”, “Carmen”, “Attili”. Martinović je puno nastupao i dobar je prijatelj s tri tenora, Placidom Domingom, Joseom Carrerasom i Lucianom Pavarottijem, te Montserrat Caballe i Mirellom Freni.