Miki Manojlović kao udbaški likvidator“Bila je hladna zimska noć… Božićna! Tako naime piše u priči,” rekao nam je Predrag Miki Manojlović, trpeći zagrebačkih 34 stupnja celzijusa odjeven u zimski kaput, sako, košulju s kravatom… ponavljajući nekoliko puta scenu u kojoj kao udbaš, agent X28B, s pištoljem za pojasom potajice ulazi u stan u kojem će se obračunati sa svojim filmskim protivnikom Krunom Šarićem. Jedan od najpoznatijih glumaca nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, danas europski glumac Miki Manojlović koji živi u Parizu, ovih je dana Zagrebu gdje snima film “Umorstva na ćirilici” prema prozi Antuna Šoljana.

'Došao sam pomoći svom prijatelju Miljenku Brlečiću da snimi prvi film: meni je zanimljivo to skidanje dara s nekoga za koga se to ne zna' 'Ovog ću ljeta nakon deset godina izbivanja ponovo glumiti u Beogradu, ali nisam pretjerano uzbuđen i ne gledam na taj povratak s nikakvom patetikom' Film režira Miljenko Brlečić kojeg također poznajemo s filmskog platna. Glumio je dva puta i s Manojlovićem – Doktora u “Samo jednom se ljubi ” i Ivana Mažuranića u “Vuku Karadžiću”.

“Miljenka Brlečića znam dugo, radi se o vrlo inteligentnom čovjeku, a pokazuje i da ima talent koji će iznenaditi mnoge. Meni je zanimljivo to ‘skidanje dara’ s nekoga za koga se to ne zna”, odgovara Manojlović na pitanje zašto je odlučio prihvatiti ulogu u ovom 40-minutnom filmu, i dodaje: “Miljenko Brlečić odavno mi je govorio o tim pričama Antuna Šoljana, o njemu smo puno razgovarali, ne sluteći da ćemo se jednog dana naći u koži njegovih likova. Kad je Mate Matišić napravio zadnju verziju scenarija, bilo je prirodno da to želimo raditi zajedno. A imamo i odličnu ekipu u kojoj je Goran Trbuljak kao direktor fotografije, Kruno Šarić i Zlatko Crnković kao glumci…”

U Zagrebu su u jednoj od vila na Gvozdu snimljene scene iz vremena 80-ih. “Prezent filma, vrijeme sadašnje, snimili smo Zlatko Crnković i ja prošli tjedan u Loboru. Film govori o susretu dva službenika neke od tajnih službi koji završava tragično za jednog od njih. To se događalo između Krune Šarića i mene proteklih šest dana. Mnogo kasnije, pred kraj života, tragedija će se dogoditi i u životu drugog.”

Uloga likvidatora Udbe, kako najavljuje Manojlović, njegova je zadnja filmska uloga do 2005. jer se odlučio vratiti kazalištu. Jednu će predstavu raditi u Beogradu, gdje nije nastupao od 1. veljače 1993., u Bulkagovljevu komadu što ga u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režira Dušan Jovanović. Probe počinju u kolovozu, a nakon što odigra nekoliko predstava, vraća se u Pariz gdje će u Theatre de la Madeleine glumiti u novom komadu autorice svjetskih kazališnih hitova, suvremene dramatičarke Yasmine Reza.

Predrag Manojlović bio je glumačka zvijezda ex Jugoslavije: kao Miki Rubiroza u kultnoj seriji “Grlom u jagode”, glumac u Kusturičinu filmu “Otac na službenom putu” i Grlićevu “Samo jednom se ljubi”, kazališni interpret Ionesca, Shakespearea i Becketta, naposljetku glumac Petera Brooka u “Mahabharati” koju je nakon nekog vremena svojevoljno napustio da bi se vratio glumi u beogradskim kazalištima.

Godine 1993. prestao je raditi u Beogradu, a sebe iz tog vremena naziva “sudionikom i svjedokom propadanja jugoslavenskog teatra, od 80-ih kad ga obuzima nacionalni štih koji je bio jedan od njegovih grobara”. Preselio se u Pariz i zahvaljujući francuskom koji je kao dijete naučio od bake Francuskinje, ulozi kod Brooka i u nagrađenim Kusturičinim filmovima, što je njegovo ime učinilo prepoznatljivim – počeo je snimati s poznatim europskim redateljima poput Agnes Merlot, (Artemisie), Francoisa Ozona, (Les Amants Criminel), Jean-Jacquesa Beineixa, (Mortel transfert), Claire Devers (Les Marins Perdus)… U Beogradu je snimio “Bure baruta” s Goranom Paskaljevićem i “Rane” sa Srđanom Dragojevićem.

“Nakon deset godina ponovo ću glumiti u Beogradu. Ne osjećam se kao neki suhi, isušeni bezosjećajni “izvođač glumačkih radova”, to ne, ali nisam pretjerano uzbuđen i nemam nikakvu patetiku povratka. Da sam želio, ja bih tamo bio i tih deset godina. K tome, nisam imao ni intimnu potrebu za kazalištem nakon deset godina, ja sam je iscrpio davno u svom životu, sad je ponovno imam, sad mi kazalište nedostaje. Eto, nemam drugi razlog do sebično-intimnog,” kaže Manojlović i dodaje:

“Vratit ću se predstavom u kazalištu koje je bilo izgorjelo do temelja, a sad je obnovljeno i otvara se trima komadima. Nedavno, prvi je bio Dejan Mijač sa Sterijinom ‘Rodoljupcima’, zatim je makedonski redatelj Slobodan Unkovski postavio Čeholjeva ‘Galeba’, a Slobodan Jovanović i ja počinjemo u kolovozu Bulgakovljeva ‘Molierea’. To me raduje iz više razloga. Nisam s Dušanom nikad radio, čudno ali dogodilo se, a i njemu je to prva režija u Beogradu nakon duljeg vremena. Taj komad nije neka velika drama, današnje vrijeme je vrijeme drugačije, drugačija je pozicija vlasti i onih koji tu vlast biraju, ili pak nemaju nikakva utjecaja na vlast, ali zgodno je što ima nekoliko polja iz kojih se drama gradi: Moliere, kojeg pratimo 20 godina, kralj kao vrhovna vlast, i dio crkve, s kojom Moliere ima problema, a i ona s njim.”

Nakon toga prvi će put glumiti na francuskom jeziku, u Theatre de la Madeleine, u novom komadu Yasmine Reze. “I to ću u Parizu igrati čitavu sljedeću sezonu. Zasad je tako,” kaže Manojlović.

Od zadnjeg velikog razgovora za Nacional, prije dvije godine, snimio je sedam filmova. “Nažalost film koji sam snimio s Claire Devers u Marseillesu, ‘Les Marins Perdus’ odličan, vrlo specifičan, ima poteškoće jer producent duguje novac. Zakon mu ne dozvoljava da film iziđe, a on ne želi prodati film nekome čime bi pokrio dugove. No film će izići kad-tad,” kaže Manojlović.

Radio je film “Pravda, smrt i nada” s Milošem Radovićem koji je do sad dobio sve moguće svjetske nagrade za kratki film, primjerice za film “Čudesna iznenadna smrt pukovnika K.” “On je mladi sjajni debitant u svojoj 47. godini,” kaže Manojlović, “a meni je to zanimljivo raditi, pomalo se provjeravamo, zgodna situacija, čista situacija, ljudi tu nemaju nikakve navike, ni lažno predznanje, niti su s ožiljcima prethodnih projekata koje žele zacjeljivati, popravljati.”

S Lucom Bondyjem upravo je završio film u Francuskoj. “On je poznat kao kazališni redatelj, umjetnički ravnatelj bečkog kazališnog festivala Wienerfestwochen, dugogodišnji ravnatelj bečkog teatra Schaubuhne, zaista veliki redatelj. U Austriji sam s redateljem Mihaelom Sturmingerom snimio film ‘Ozren’, dok sam u Njemačkoj radio film ‘Gate to Heaven’ s redateljem Veitom Helmerom. S Ninom Mimicom, Hrvaticom koja živi u Italiji, već dosta dugo, zbog nekih problema, radim film koji se zove ‘Matilde’, u kojem časnika Unprofora glumi Jeremy Irons.

Predrag Miki Manojlović i dalje živi u Parizu, a na pitanje koliko je to definitivno, kaže: “Već prije sam vam rekao da nisam ekonomski, ni politički, ni duhovni emigrant, jednostavno, tamo sam u svom prostoru, i ne samo tamo, svugdje. U životu činim ono što želim, i zato mi je svugdje dobro.”

U Parizu živi s drugom suprugom s kojom ima jednogodišnjeg sina Ivana, a u Beogradu ima kćer Čarnu od 23 godine. “Moja kći je završila filmsku režiju, za diplomski je rad napravila dokumentarni film i prijavila ga za beogradski festival kratkometražnog, dokumentarnog i igranog filma. Prije dva mjeseca dobila je Grand prix. Jako sam zbog toga sretan, mislim da potvrđuje dobru, a mnogo puta i lošu stranu moje nekakve pedagogije, jer ja joj uvijek ukazujem na ono što nije dobro u njenim scenarijima, idejama, tako sam činio i ovaj put… i valjda sam bio u pravu.”

U hrvatskom filmu o Slavi Raškaj Manojlović neće glumiti, kako je bilo najavljeno, jer ne stiže: “Film kasni, a meni već 20. kolovoza počinju probe u Beogradu. Prije toga neko ću vrijeme provesti odmarajući se na Korzici, no i to tek nakon Rima, gdje ću završavati film s Ninom Mimicom.”

Iako ovo nije prvi boravak Mikija Manojlovića u Zagrebu nakon 1991. kad je gostovao s kazališnom predstavom “Ptice” – u siječnju 2002. je snimao je film “Kao loš san” po dramskom predlošku Dejana Dukovskog – neprestano sreće ljude koje nije “vidio sto godina”. “Sreo sam Cintiju Ašperger, sreo sam Dubravku Ostojić s kojom sam radio film ‘Za sreću je potrebno troje’. A namjerno se srećem s dvije krasne dame, Almom Pricom i Uršom Raukar, i s njima razgovaram o svemu,” kaže Manojlović.

Miljenko Brlečić opisuje Manojlovićev lik kao “zanimljivu osobu, mi nismo išli na tip Bukare, sirovog primitivnog čovjeka, nego inteligentnog, obrazovanog… koji krene u tu službu iz nekog avanturizma, ali završi u svijetu ubijanja, teškog zla. Miki je za to idealan, kao i za mnoge druge uloge”, kaže Brlečić, debitant kao režiser igranog filma.

“Naš X28B, odnosno Miki, živi u našem vremenu, ima obitelj, ima unuka i nježan je djed koji u nekim okolnostima ispriča što je radio prije 20 godina. Nije ni njegov život vjerojatno lak… Sada, nakon 20 godina možda u toj priči traži izlaz za svoju savjest. Miki se neće mnogo maskirati, on je glumac koji sve napravi iznutra, što je uvijek najbolje”, kaže Brlečić koji ovaj film snima, kako kaže, kao hommage Šoljanu.

“Imao sam sreću i zadovoljstvo da sam u životu više puta sreo Antuna Šoljana, autora, između ostalog, i zbirke ‘Deset priča za moju generaciju’, iz koje sam izabrao ovu priču. Film se zove ‘Umorstva na ćirilici’ jer Šoljan priče nije mogao objaviti u Zagrebu, pa ih je objavio u Beogradu, na ćirilici. Scenarist Mate Matišić našao je odličnu dramaturšku formulu da ta priča ne bi ostala u vremenu kad je pisana, 60-ih godina, jer je važno da se taj film događa danas i da komunicira s nama. Ovaj bi film imao 40-45 minuta, a mi bismo mu dodali još jedan istog žanra i napravili omnibus, što je u nas pomalo prezrena, a meni izvanredna filmska forma,” kaže Miljenko Brlečić, redatelj filma koji se snima u koprodukciji “MBA produkcije” i HTV-a.